RB/BI: Nakon godina provedenih u Beogradu, vraćate se u rodni grad, ali se čini da se profesionalna priča time ne završava. Naprotiv. Kako je došlo do odluke da se vratite u Bar i da li ste tada imali jasnu predstavu o tome kako će izgledati Vaš profesionalni život nakon povratka?

Ivanović: Vratio sam se silom prilika. Nakon što su najavili mogućnost proglašenja epidemije, na nagovor roditelja krenuo sam kući, u svoje Sutomore. Mislio sam da su to neke „prenaduvane“ priče, ali već na samoj granici su nas zaustavili. Policija je vratila sve ljude iz Srbije, a za one iz Crne Gore uslijedio je ljekarski pregled. Dobili smo jednu poveću hartiju, na njoj je pisalo šta smijemo, a šta ne smijemo da radimo, sa prijetnjom zatvora, i slično.  Dobio sam taj prilično jezivi papir i sa njim sam otpremljen pravo u sobu, da se i ne pozdravim sa roditeljima. Zanimljivo je što sam ja tri mjeseca prije korone napisao pjesmu koja se zove „Izolacija“ i zapisao stihove „Fali mi inspiracija, ljubavi demonstracija, dobro bi došla moždana reparacija, fali mi introspekcija i malo starog racija, dobro bi mi došla od planete izolacija“. I šta sam tražio, to sam i dobio. Izolacija je trajala duže od mjesec i to je za mene bilo fenomenalno iskustvo. Znao sam da nema svirki, nema presije, nema telefona i bio sam slobodan. Sjedio sam, razmišljao, čitao knjige, imao sam priliku da se presaberem i vidim gdje sam i šta bih volio dalje. Trebala su mi dva mjeseca da izađem iz tog stanja gdje mislim da nešto zavisi od mene, da nešto moram, da sam stalno alarmiran… Poslije dva mjeseca tog mirnog stanja konačno sam osjetio onog starog sebe i uvidio da bih volio da se vratim što više autorskoj priči, samom sebi, pjesmama koje sam počeo da radim, a vezane su za Crnu Goru. Mojoj supruzi i meni je prirodno došlo da ćemo drugi dio života nastaviti u Crnoj Gori, kao najboljoj mogućoj opciji, iako imamo stan u Beogradu, a ovdje je bilo izvjesno da ćemo živjeti kao podstanari. Krenuli smo ispočetka sa energijom koja nam i sada djeluje kao prava. Nisam sam iskreirao svoju sudbinu, trebao je da se desi taj period samoće i neangažovanja od nekoliko mjeseci. I onda razumijem kada mi neko kaže da želi promjenu, a ne može sebi da je priušti. Mnogo je teško napraviti taj „switch“ u glavi i okrenuti kormilo u drugu stranu. Veliku zahvalnost dugujem Božidaru Gagoviću, jer je od dana kad sam došao u Bar uz mene, mnogo mi je pomogao, upoznao me je sa Nebojšom Đukanovićem, pa sam sada i član Grimm-a. Po mom starom dobrom običaju, da bih bio sa nekim u bendu, moram ga smatrati prijateljem, i taj princip ne izostaje ni kada je u pitanju Grimm. Veliku zahvalnost dugujem i Željku Miloviću.

RB/BI: I kada ste okrenuli kormilo, uslijedile su mnoge lijepe stvari, među kojima je i WOW Montenegro.

Ivanović: Prije tog projekta smo moj brat i ja probali da radimo nešto vezano za YouTube, da se oslobodimo okova, da radimo gdje želimo, a da finansije pristižu sa digitalnih platformi. Prema njegovoj ideji napravili smo platformu koja se zove „Planeta znanja“ i ja u šali znam da kažem da je on završio u stvari primijenjene umjetnosti, a ne vizuelne, i da je uzeo umjetnike i primijenio ih je. U tom projektu je bio i David Husić, slikar iz Bara. To je trebalo da bude program za djecu edukativne prirode. Mi smo krenuli sa tom mini-produkcijom, prvobitno sa pričama, ali to nije moglo da odgovori tržištu. Prešli smo na muziku za djecu i napravili 100 miliona pregleda sa samo sedam pjesama. Tu je počeo da se malo ostvaruje naš san i shvatili smo da umijemo da napravimo nešto što se tržištu sviđa. A shvatili smo i da smo dobar tim. U tom periodu sam kratko bio sa ženom u Nišu, ona je završavala studije, a rodila nam se i ćerka, i u svemu tome zove me brat i kaže mi da ima jednu strašnu ideju, ali da nema para. Ideja je bila da se promoviše Crna Gora na jedan umjetnički pristup, on bi bio zadužen za vizuelni dio, a ja za muziku. I ja sam iste sekunde rekao – „Može“. Uletjeli smo „grlom u jagode“ i počeli da radimo na nečemu što vjerovatno ni na nivou Evrope ne postoji, u smislu da su u televiziji u startu angažovani jedan autor muzike i jedan autor kadrova. Mi smo sada naravno veći, više ljudi radi u montaži, prolazi četvrta godina ove priče. „WOW Montenegro“ je dobio „Veliku zlatnu medalju“ za izuzetan regionalni doprinos i kvalitet na Novosadskom sajmu turizma i danas je jedna od najgledanijih domaćih televizija. Prisutni smo na Instagramu i na YouTube-u, gdje je live-stream besplatan.

RB/BI: Ljeta su za Vas bila plodonosna i u smislu pripreme Vašeg albuma. A zamah inspiraciji davala su putovanja vozom od Beograda do Bara.

Ivanović: Beograd je potpuno druga dimenzija u odnosu na život ovdje. Kada ste mladi, ta energija vas privuče, ali kako vrijeme prolazi i čovjek sazrijeva, grad posmatrate na drugi način. Jednom prilikom sam se vraćao vozom kući, a kada smo prešli granicu i kada sam ugledao to zelenilo prvi put mi se desio taj emotivni naboj koji ljudi nazivaju nostalgijom. Moguće da je to nostalgija, ali ja to opisujem radije kao velika ljubav. I, niotkuda, meni počinju da nadolaze stihovi. Proveo sam nekoliko sedmica kući i u povratku nastaje drugi dio moje prve pjesme „Svijeta vila“, koja će biti dio mog albuma. Nadam se da ću u bliskoj budućnosti i album pustiti u etar. Mislim da je to baš jedna lijepa pjesma o Crnoj Gori kao ženi, kao vili čitavog svijeta.

RB/BI: Jedna ptičica mi je rekla da upravo radite na dvije izuzetno zahtjevne pjesme, i to kao kompozitor i producent. A ptičica mi je rekla i da kasnite.

Ivanović: Radimo sjajne dvije stvari. Željko Milović, ptičica, je smislio da od jedne pjesme sastava VIS BEŽ, „Sloboda“, autori iz Crne Gore sa kojima je sarađivao i kojima je ukazao povjerenje naprave svoje viđenje pjesme. To je nešto vrlo originalno i ja uveliko radim na tome. Ne kasnim, biće sve na vrijeme. Za svaku ozbiljnu stvar je potrebno vrijeme.

RB/BI: Povodom velikog jubileja – 130 godina od osnivanja i 100 godina od obnove rada Muzeja – komponovali ste originalnu muziku, a na projektu sarađujete i sa rediteljem Bojanom Stijovićem. Koliko je odgovorno stvarati muziku za instituciju koja čuva dio identiteta i kulturnog nasljeđa jedne zemlje?

Ivanović: Wow Montenegro je dobio mogućnost da radi kadrove za Narodni muzej Crne Gore, a ja kao dio ekipe sam dobio mogućnost da predložim muziku. Kada sam poslao ideje reditelju Bojanu Stijoviću to je na obostrano zadovoljstvo bilo prihvaćeno. Bojan je perspektivni crnogorski reditelj, dobitnik nagrade „Živko Nikolić“ za specijalan doprinos filmskom izrazu na 39. Filmskom festivalu Herceg Novi, za film „Crna truba“.  Scenario je radio jedan sjajan momak Stefan Bošković, koji je dobio za svoje djelo i nagradu Evropske unije za književnost. Ekipa je bila „mrak“. Kao i mnogo puta do sada bio sam neko iz sijenke koji je svojom srećom i zvijezdom vodiljom došao na mjesto koje je sanjao. Ne znam da li ću u ovom životu dobiti ponovo ovakvu priliku.

RB/BI: Vratimo se tamo gdje ste i počeli – u Bar. Vaša saradnja sa Barskim ljetopisom započela je 2021. godine, neposredno nakon povratka iz Beograda, kada ste sa pijanistkinjom Anom Vukazić izveli „Crnogorsku bajku“. Kako danas gledate na taj projekat i koliko Vam je značio taj prvi veliki susret sa barskom publikom nakon povratka?

Ivanović: Jedno od mojih najznačajnijih djela je multimedijalni koncert za klavir „Crnogorska bajka“, koji izvodi moja divna prijateljica Ana Vukazić. Sve je počelo 2020. godine, kada mi je Ana, potpuno neočekivano, rekla: „Veljaš, bi li mi ti napisao koncert za klavir, da imam nešto originalno da sviram?“ Iako sam uvijek bio prilično samouvjeren, tada sam zastao. Rekao sam joj: „Anči, ja radim aranžmane filmskog tipa, ali koncert za klavir nikada nijesam ni zamišljao da pišem.“ Ona je samo odgovorila: „Ma možeš ti to.“ Već sjutradan sam je pozvao i rekao da imam ideju, ali da to moramo napraviti zajedno. Tako je počela višemjesečna, gotovo svakodnevna saradnja. Ja sam donosio motive, melodije i gitaru, a Ana ih je kroz svoju virtuoznost i senzibilitet prevodila na klavir i davala im pravi klasični karakter. U jednom trenutku djelo je dobilo i drugi sloj. Ana je predložila da između kompozicija nešto govorim, pa sam napisao kratku bajku koja se publici otkriva dio po dio. Tako je koncert prerastao u multimedijalno djelo sa elementima priče, glume i muzike. Posebno pamtim prvo izvođenje na Barskom ljetopisu, na prepunom platou ispred Dvorca kralja Nikole. Ljudi su sjedjeli čak i na improvizovanim mjestima. Bila je to jedna od onih noći koje ostanu u čovjeku. Posebno sam zahvalan organizatorima bARS-a na povjerenju i na tome što su prepoznali djelo i pružili nam priliku da ga predstavimo publici. „Crnogorska bajka“ je priča o usamljenosti, ljubavi i traganju — o Gorskoj vili i velikom bogu mora, čija se arhetipska ljubav prelama kroz život princeze i njenog viteza. Oni se traže kroz tamu života, vjerujući da će im jednom rujna zora svanuti. Zahvaljujući  Ani Vukazić, neke kompozicije iz “Crnogorske bajke” su se čule i u Japanu.

RB/BI: Ove godine publika je imala priliku da Vas čuje u više programa Barskog ljetopisa. Kakve utiske nosite sa festivala?

Ivanović: Željko Milović me je ove godine pozvao da zajedno sa mladom glumačkom nadom Elenom Tomanović oplemenim program bARS-a. Elena je trebala da preuzme višegodišnju štafetu i vodi program umjesto Željka, dok je moj zadatak bio da večeri dodatno obogatim muzikom. I zaista, večeri su bile sjajne. Nijesam ni znao koliko ljudi u Baru stvara, piše i radi zanimljive stvari. Mišo Škuletić me je posebno iznenadio svojim senzibilitetom i knjigom. Bilo bi nezahvalno da sada nabrajam sve ljude koje je barska publika imala priliku da upozna, jer ih je bilo zaista mnogo, a nijesam ni kompetentan da svačiji rad posebno komentarišem. Ipak, izdvojio bih dvostruko CD izdanje „Barski pop-rock talasi“. U vremenu kada nam se često čini da je sve već izmišljeno, Bar je pokazao da se i dalje može biti originalan. Svi barski autori na jednom mjestu, na jednom izdanju — koliko znam, nešto što nijedan drugi grad u Crnoj Gori nema. A za kraj, mini-koncert sa Željkom bio je pravo osvježenje. U nešto slobodnijoj atmosferi pjevali smo pjesme Arsena Dedića i Miladina Šobića, a na Željkov nagovor imao sam čast da prvi put pred publikom izvedem i jednu svoju pjesmu. Ako nastavim da se zahvaljujem kroz ovaj intervju, postaće već neumjesno – Stoga, kraj!

The post Veljko Ivanović o povratku u Bar, novom početku i melodijama koje su stigle do Japana first appeared on BARinfo.

Ivanović iza sebe ima više od dvije decenije rada u muzici – od autorske i studijske produkcije, preko televizije i filma, do brojnih projekata iz oblasti kulture. Tokom karijere ostvario je više od 1.000 nastupa sa bendom “Aura”, sarađivao sa brojnim umjetnicima i producentima, a jedno vrijeme vodio i sopstveni muzički studio u Beogradu. Kao kompozitor i producent potpisuje i značajne projekte, među kojima je kompletan zvučni identitet televizije “WOWMontenegro”, sa više od 30 originalnih djela, kao i muzika za projekte i filmove posvećene kulturnom nasljeđu Crne Gore. Posebno mjesto u njegovom novijem radu zauzima saradnja sa NarodnimmuzejomCrne Gore, za koji je komponovao originalnu muziku povodom jubileja – 130 godina od osnivanja i 100 godina od obnove rada. A ovog ljeta publika je imala je priliku da ga čuje u okviru više programa bARS-a, segmenta Barskog ljetopisa.  

RB/BI: Veljko, Vi ste gitarista, ali nemate formalno muzičko obrazovanje. Muziku ste učili sami, kroz praksu, istraživanje i iskustvo. Kada ste prvi put uzeli gitaru u ruke i šta Vas je tada privuklo upravo tom instrumentu?

Ivanović: To je jedna čudna i interesantna priča iz perioda kada sam bio u srednjoj školi. Govorimo, dakle, o vremenu dok su još postojali samo fiksni telefoni. Telefon je zazvonio, ja sam se javio, i sa druge strane čuo svog druga Đoleta, koji ne kaže ni „Zdravo“, ni „Ćao“, već samo „Ej, slušaj ovo“. I odsvirao mi je uvodni dio iz pjesme Van Gogha „Neko te ima noćas“. To je tako dobro zvučalo, a meni je prva misao  bila – „Ako može Đole, onda mogu i ja“. Mene je taj zvuk gitare privukao kao neki zov iste sekunde. Prije toga se nisam ni sekunde bavio muzikom. Već sjutra sam u Gimnaziji „Niko Rolović“ maltene za gušu hvatao ljude i tražio ko ima gitaru za prodaju. Morao sam da je nabavim i već poslije nekoliko dana sam imao instrument u rukama. Onda sam ponovo zvao Đoleta i on mi je preko telefona objašnjavao kako se gitara štimuje. Uzeo sam svesku i zapisivao sve Đoletove savjete, između ostalog i taj da, kad podignem slušalicu i čuje se „tu-tu“, to je A žica. To je početak mog obrazovanja i tu je stalo. Sve što sam kasnije naučio, učio sam vođen sluhom, ljubavlju prema muzici i slušajući kompozicije koje sam volio. Slušao sam, „skidao“ pjesme, i ton po ton, u nekom trenutku shvatio da sam već ušao u tu priču.

RB/BI: Tada ste imali 16 godina, a već na pragu punoljetstva bilo je jasno da vas ne interesuje ništa više od muzike, pa čak ni ono što je Vaš otac želio da bude Vaš životni poziv.

Ivanović: Moji ukućani su tada gledali momka koji odjednom po čitav dan svira gitaru, do te mjere da mu prsti krvare. Jagodice sam uvijao selotejpom i flasterima kako bih duže izdržao da sviram. Za moje roditelje sam ja vjerovatno u tom periodu izgledao kao neko šašavo, fanatično dijete, koga će ta ljubav proći za dva mjeseca, tri ili pet, možda čak i godinu, ali mene to nije prolazilo. Posebno mi je drag period sedamnaeste i osamnaeste godine kada sam svirao sa takođe samoukim kumom Draženom Šalajem. Pokazao mi je  akorde za neke od najljepših pjesama jugoslovenskog roka. Moglo bi se reći da mi je on jedini učitelj. Moj otac jeste želio da upišem stomatologiju. Ipak, na kraju je propala priča o stomatologiji i Foči i uspjeli smo da se dogovorimo da upišem smjer „Međunarodna ekonomija“ na Univerzitetu „Megatrend“ u Beogradu.

RB/BI: I u Beogradu, odmah nakon što ste započeli studije, pravite bend.

Ivanović: Da, baš na fakultetu pronalazim kolegu koji obožava da piše, i to na engleskom, i mi počinjemo da sarađujemo „ad hoc“. On je meni rekao da voli da piše, a ja sam ga pitao hoće li da mu ja radim muziku, iako tada nisam imao nijedno djelo iza sebe, samo gitaru u rukama i moj neki prirodni entuzijazam da ja to treba da radim, umijem i mogu. I tu postoji jedna zanimljiva anegdota. Bio sam kod njega kući, dao mi je jedan tekst i zamolio da uradim muziku. Dok je on ručao, muzika je bila gotova. Odsvirao sam, a nakon toga mi je priznao da to nije njegova pjesma. Ja sam ga pitao „Pa, čija je ovo pjesma?“, a odgovor je bio – „Blind Guardian“. „Dao sam ti tuđi tekst, jer sam se bojao da moju pjesmu ne upropastiš“, dodao je. Poslije toga izvukao je svoj tekst i u roku od desetak minuta nastala je muzika i za tu pjesmu. To je bila naša prva pjesma, a u toj euforiji i sa uvjerenjem da mi umijemo da sviramo, već nakon godinu smo izdali naš prvi album. Napravili smo bend Nameless One i svaki član benda imao je to ime. I dan danas, ostala je ta misterija članova i taj jedan album koji je danas dostupan na „BandCamp“-u. Zanimljivo je da su se nama brzo otvorila vrata. Snimak je brzo došao do Olge Kepčije na „202“ i ta naša prva pjesma „Angels Walk The Earth“, koja traje čak 6:17 i u tom smislu nije radijska, je mjesecima bila na hit-listi „Demo 202“, iako mi nismo htjeli da priznamo da smo demo bend. Prvu svirku imali smo u „Filozofu“, a prvi koncert u „Akademiji“ u Knez Mihajlovoj ulici sa prodatih preko 200 ulaznica. Nama je to tada djelovalo kao neuspjeh, ali sa ove vremenske distance jasno mi je da nije.

RB/BI: Svaki početak je težak i to se pokazalo i u slučaju benda „Nameless One“. U jednom trenutku našli ste se na prekretnici.

Ivanović: Bend „Nameless One“, kasnije „The One“, je bio autorski bend, ali u jednom trenutku novca fali, nemate podršku od kuće u smislu finansija i došli smo do raskrsnice gdje treba da odlučimo da li ćemo da nastavimo da se bavimo muzikom. I donosimo odluku da ostanemo u muzici, i iako nismo voljeli „cover“ bendove postajemo jedni od njih. Radili smo to na svoj način, u početku na Banovom brdu, a posle u svim lokalima koji su bili fokusirani na pop i rock zvuk. Najbitnija stvar za nas su bile svirke u „Čorba Caffe“-u, gdje su eksponati i gitare članova „Riblje čorbe“, a gdje smo više od sedam godina nastupali u kontinuitetu.

RB/BI: Kada sumirate godine provedene u Beogradu – šta biste izdvojili kao ono na šta ste posebno ponosni? Za mene je, lično, impozantna cifra od preko 1000 nastupa koje ste imali sa pop-rock bendom “Aura”.

Ivanović: Uvijek najviše ističem autorski rad. Sve što je vezano za autorski rad me hrani i ispunjava. O tome dan kasnije razgovaram sa kolegama na kafi, to nas je punilo nekom energijom koja djeluje kao da nije sa ovoga svijeta. Sve što je vezano za autorski rad su mi najdraže uspomene iz Beograda, posebno počeci sa bendom Nameless One. Naravno, mi smo do dana današnjeg u tom bendu. Imamo još pet ili šest albuma osmišljenih, ali zbog novca potrebnog za realizaciju to nismo izveli. Ali, u našim srcima postojimo, nikad se nismo rastajali, to su i dan danas moji veliki prijatelji. Taj period mog života naučio me je šta znači biti u bendu, a to je imati prijatelje pored sebe sa kojima dijeliš sve. U ekipi od sedam ljudi nekoliko puta smo osnivali bendove – „The One“, „Slaavi“ i „Notes of the Immortal“, ali samo zbog tematika kojima smo se bavili. Isti ljudi, prijatelji i sad već braća i jedna sestra su napravili preko 100 pjesama.

RB/BI: U Beogradu ste jedno vrijeme vodili i sopstveni muzički studio.

Ivanović: Kad neko kaže da vodi studio, na prvu loptu to zvuči kao priča iza koje stoji puno novca. Međutim, to je bio rezultat moje čiste filozofije da ako čovjek koji puši može da izdvoji mjesečno 200 eura za cigare i niko ga u tom naumu ne može zaustaviti, zašto čovjek koji voli muziku ne može da izdvoji 200-300 eura i iznajmi lokal. Onda mi neko kaže „Volio sam muziku, ali sam odustao“. Nisi je dovoljno volio, to nije bila ljubav, već prolazna zaljubljenost. Treba čovjek da osvijesti u sebi da može mnogo više nego što mu se čini i da nekad mora malo više da da, da bi mu se dalo.

RB/BI: A u studio su dolazila i lica poznata široj publici.

Ivanović: Tako je. Taj studio smo napravili za sebe, kao neki luksuz. I u prvo vrijeme držali smo se odluke da ne dolazi niko. Ali, u međuvremenu, upoznajete razne ljude i postaju momenti kad nekoga ne možete da odbijete. Bilo je raznih lica, a najveći utisak je ostavio Nele Karajlić koji je nekoliko godina radio u tom studiju sa bendom „Radijacija“ sa kojim danas nastupa širom svijeta. Zanimljivo je kada dođe, pruži ruku i kaže „Ja sam Nele Karajlić“. Ne znam šta da kažem bez „Znam“.

RB/BI: Muzika je Vaše ime pronijela i malo dalje, preko granica Crne Gore i Srbije. Godine 2011. publika u Francuskoj imala je priliku da čuje Vašu kompoziciju „Montenegro Sunrise“, napisanu namjenski za dokumentarni film o Crnoj Gori, realizovan u produkciji televizije France 24. Kako je došlo do te saradnje i kažite nam nešto više o samoj kompoziciji?

Ivanović: Do te saradnje došlo je tokom jednog od ljeta, a ljeta sam uvijek provodio u Baru. Jednom prilikom razgovarao sam sa bratom, Ivanom Ivanovićem, on meni priča o svom fakultetu, produkciji na Fakultetu vizuelnih umjetnosti, ja njemu o svom, i on mi kaže „Kakav je mag moja profesorica, ona će da dovede u Crnu Goru France 24, da rade emisiju o Crnoj Gori“. A ja ga pitam mogu li da radim muziku za emisiju. Sada kada to pričam, nisam ni ja sebi najjasniji. Nisam znao da li im treba muzika, ali ja sam imao želju, tu muziku sam već vidio i osjećao. Brat, naravno, zbunjen, sugeriše da muziku uradim, pa ćemo vidjeti šta će profesorica reći. I, nakon nekoliko mjeseci, emisija se emituje, dokumentarac počinje i završava se sa mojom muzikom, a dio kompozicije čuo se i u središnjem dijelu. Tako da, čuda se dešavaju.

Nastavak intervjua u četvrtak.

The post Veljko Ivanović: Od telefonskih časova gitare do četvorocifrenog broja svirki first appeared on BARinfo.

Postavka je posjetioce, koji su u velikom broju pohrlili u Umjetničku galeriju „Velimir A. Leković“, vratila u vrijeme kada je nekadašnji hotel „Inex“ bio jedno od prepoznatljivih mjesta društvenog i kulturnog života Bara i Crne Gore uopšte. Sedamdesete, osamdesete i devedesete godine predstavljene su kroz fotografije, audio i video-zapise, arhivsku građu, dokumenta, hotelski inventar, uniforme, plažni mobilijar, razglednice i druge predmete, kao svjedočanstvo vremena koje mnogi Barani pamte po ljetu, muzici, susretima i događajima vezanim za „Inex“.

Posebnost izložbe je i lična veza autorke sa ovim prostorom. Njen djed, kao zaposleni u preduzeću „Ivan Milutinović“, učestvovao je u izgradnji hotela „Inex“, dok je porodična kuća u naselju nadomak „Zlatne obale“ „bila mjesto njenih ljeta i odrastanja“. Upravo je nestanak tog prostora, kako je objasnila, bio povod da počne da prikuplja materijale i svjedočanstva o nekadašnjem životu oko „Inexa“.

„Kada je srušena glavna zgrada hotela, mi tada već odavno nismo imali kuću u naselju, a ovdje je mnogo komšija sa kojima sam provela djetinjstvo ili koji su proveli djetinjstvo sa mojim ocem. Osjetila sam kao da je izgubljeno neko mjesto sjećanja što me je potreslo na poseban način“, kazala je Seničić, objašnjavajući šta je prethodio nastanku izložbe.

„Materijale sam počela da prikupljam mahnito i bez ikakve agende, ne znajući šta ću sa njima uraditi. Kasnije se otvorila mogućnost da ih predstavim u Zagrebu, ali od početka jedino što je imalo smisla bilo je to da izložbu vidi upravo barska publika. Zato ne volim da kažem da sam njena autorka, više neki sakupljač i kustos, neki mali direktor arhiva u ’Zlatnoj obali’”, kazala je Seničić, naglašavajući da je tezu doktorske disertacije koju će odbraniti u septembru promijenila zbog „Zlatne obale“, pa je sa istraživanja filma prešla na istraživanje mjesta sjećanja.

Izrazila je zahvalnost nekadašnjim radnicima „Inexa“, njihovoj djeci, stanovnicima naselja „Ivan Milutinović“ i svima koji su nesebično ustupili fotografije, predmete i priče.

„Oni, zapravo, jesu koautori ove izložbe“, naglasila je autorka.

O značaju izložbe za završetak ovogodišnjeg bARS programa govorio je selektor Željko Milović, koji je podsjetio da je cilj programa, između ostalog, bio da se afirmišu mladi i lokalni autori.

„Bilo je puno posla, bilo je slatkog posla, i ono što mi je posebno drago, bARS je izveo na svjetlo dvoje mladih, talentovanih ljudi, Veljka Ivanovića, koji je inače kompozitor muzike za film i televiziju „Wow“ i koji je komponovao muziku za film posvećen jubileju Muzeja Crne Gore, i Elenu Tomanović, kao ’domaćicu’ bARSa, koja će iduće godine, nadam se, diplomirati glumu u Beogradu“, kazao je Milović.

Govoreći o završnoj izložbi, Milović je istakao da je njena realizacija dogovarana četiri godine, kao i da je prije Bara bila predstavljena u Zagrebu i na još nekoliko mjesta. Posebnu važnost, međutim, dobila je upravo u Baru, jer govori o prostoru koji je obilježio živote brojnih generacija.

„Najvažnije je da je došla ovdje, jer je ovo priča o hotelu koji je značio ljudima. Moj tata je tamo radio od početka, a ja sam radio osamdesetih i devedesetih. Vjerujem da ne postoji nijedan Baranin, uglavnom stariji od 50 godina, koji nema bar neku uspomenu, uglavnom slatku, na ’Inex’. Upravo je zbog takve kolektivne memorije bilo prirodno da izložba ’Hotel Inex: Nakon Zlatne obale’ bude završnica ovogodišnjeg bARS-a“, zaključio je Milović, izrazivši zahvalnost publici na velikom interesovanju za ovogodišnji program.

Završno veče bARSa bilo je obojeno muzikom jer je otvaranju izložbe prethodio mini-koncert, na kojem su nastupili Željko Milović, Elena Tomanović i Veljko Ivanović.

Tomanović je u uvodnom obraćanju podsjetila da su tokom deset dosadašnjih bARS programa predstavljene knjige Milana Vujovića, Miša Škuletića i Marka Vukosavovića, objavljena kompilacija CD-a barskih muzičara, otvorene izložbe Relje Dedeića i Joka Lekića, kao i postavka starih fotografija na gradskom trgu. Program su upotpunili autorsko veče Dejana Senića i koncerti grupe AkademiA i Stevana Fedija.

O interesovanju publike svjedočila je i dobra posjećenost programa, potvrđujući da sadržaji posvećeni lokalnim autorima, umjetnicima i kulturnom nasljeđu imaju svoje mjesto u okviru „Barskog ljetopisa“.

The post Povratkom u slatku prošlost hotela Inex Zlatna obala zaokružen ovogodišnji bARS first appeared on BARinfo.

Lokalni šesnaestogodišnjaci su, kao i obično, odmarali predveče na parapetu i gledali ko prolazi. Veljko među njima. A onda je, kao bez glave, dotrčao do njega Mladen, jedan od najboljih drugova, tvrdeći mu da „mora nekoga da upozna”.

„To uopšte nije ličilo na njega. On je miran, bez velikih inicijativa, pogotovo te vrste. Počeo je da me vuče ka mjestu gdje je sjedila djevojka sa još četiri momka, bukvalno me stavio ispred nje”, kaže Veljko danas.

Tada nije znao je da je slični scenario bio i u Bojaninom slučaju. Njoj je rekao: „Ima jedan odličan momak za tebe, sjedi tu, ne mrdaj, odmah ću doći”.

I upoznali su se.

Bojana je iz Paraćina došla sa porodicom i prijateljima na more. Ali je do kraja ljetovanja ostalo samo pet dana. Nije džabe Kapor napisao da je ljeto najkraće godišnje doba.

„I ništa nije bilo, samo pričanje i lijepo druženje. Razmijenimo brojeve telefona, naravno fiksnih, i kad se vratila kući počeli su dugi razgovori. Njeni na poslu, moji na poslu, slušalica u rukama. Palo nam je na pamet da se sve između nas glupo završilo, i da je moglo nešto i da se desi. A i da bi moglo, ako bi bilo… Odlučim ja da pođem do Paraćina. Rekao sam svojima da ću prespavati kod druga iz Bara jer mu je rođendan. Moji nikada nisu pravili probleme, samo im je bilo bitno da znaju gdje sam“, objašnjava Veljko.

Pošto nije imao za kartu i troškove, pare mu je pozajmila Danijela, drugarica iz škole.

Kad je stigao u Paraćin, kaže, pokušao je da se iz Pošte javi svojima, da objasni kako će još jedan dan ostati kod druga jer je super provod, međutim… nije niko bio kod kuće. Zato je odlučio, ostaće dva dana, na rizik, valjda se niko neće pitati gdje je. Spavao je u hotelu, ali je Bojana morala, kao sve dobre djevojke, da bude kući u prvi mrak.

„Kako se nisam vratio sa ‘rođendana’, moji su drugog dana alarmirali policiju. Počela je potraga za mnom, a onda je majka, ne znajući što će od sebe, kopala po mojim škafovima i našla Bojanin broj telefona napisan na nekoj kutiji kreme za sunčanje. Nazvala je, i pitala da nisam slučajno kod nje. Bojana je vidjela zlu uru i rekla da sam bio, ali da sam upravo pošao kući vozom. Kad sam se ujutro, trećeg dana, vratio, bio sam sav poletan jer sam imao osjećaj da mi je uspjelo, da se niko nije interesovao za mene. Brzo me razuvjerila baba. A onda je i majka došla s posla. Dobio sam prvo dobru šamarčinu ‘jer sam je lagao’, ali je uskoro poslije vike pitala: ‘Jesi li gladan?’. Odahnuo sam, znao sam da je sve prošlo. Ali, isplatilo se, tamo smo se prvi put poljubili”, kaže Veljko.

Čekali su, i dočekali, odlazak na fakultet. On na Međunarodnu ekonomiju u Beogradu, ona na Medicinski u Nišu. Skupa su bili svakog vikenda. Veljko je tada sa prijateljem počeo ozbiljno da se bavi muzikom, u metal bendu „Nameless One”. Imali su redovne nastupe po klubovima, relativno brzo su i album snimili.

„Ja sam bila najvatreniji navijač. Bila sam stalno u prvim redovima, gledala svog dečka i vikala iz sveg glasa”, kroz smijeh kaže Bojana.

Veljkov bend je prošao kroz nekoliko faza, a logički potez koji je omogućavao život bilo je uvrštavanje repertoara koji donosi novac kroz svirku po klubovima. Ubrzo se okušao i u komponovanju muzike za djecu. Kad je Bojana završila fakultet, počeli su da žive zajedno u Beogradu. On je svirao, ona polagala državni ispit.

I nakon punih 18 godina veze, došli su do prelomnog momenta – ili/ili…

„Moj otac nije htio direktno da se miješa, ali me je počeo zapitkivati: ‘Bojana, misliš li ti što’. ‘Ja mislim, ali čekam…’. ‘Isto ti vidi što on misli, pa ako misli…’”, govori Bojana.

„A ja sam bio širih pogleda, ono da papir nije bitan da bi ljudi živjeli zajedno, da bi se voljeli, no se ispostavilo da ta priča ne pije vodu”, ubacuje se Veljko.

Vjenčali su se 2018. tamo gdje su se i upoznali, u Baru. Beba se rodila u Paraćinu – Katarina je stigla na svijet prije tri godine.

„Na svadbi u ‘Franci’ mi je svirala ‘Akademia’. A sve je počelo tako što smo mi željeli da nam Gajo pjeva, jer sam još kao mali, sa nekih 12-13 godina, slušao kako nastupa po lokalima u Sutomoru. Gago, tako ja zovem Boža, ponio se kao pravi stariji brat. I oko svadbe, a i poslije, on me upoznao s Nebojšom, s kojim je saradnja došla iz prijateljskog odnosa što je najbitnije”, objašnjava Veljko.

Tempo života u Beogradu je počeo da uzima danak, pa su se oko jedne stvari brzo složili – za odrastanje djeteta Bar je mnogo pogodnija i zdravija sredina.

„Nije kliše, za dijete je ovdje mnogo bolje. Širina, čist vazduh, dvorište, more. U Beogradu je bilo mnogo stresa, puno se vremena trošilo na prevoz, u trci si stalno, nemaš vremena ni za sebe, ni za druge. Htjeli smo da sve bude lagano, fino, Bar je bio idealan izbor. Konkurisala sam i dobila posao u Domu zdravlja, nakon što sam položila pravni dio ispita, razliku fakulteta. Specijalizovala sam dermatologiju, ali radim kao izabrani doktor za odrasle, i uživam u tome”, veli Bojana.

Veljko se preorijentisao na rad u studiju. Skupa sa bratom nezaobilazni je šraf mašinerije televizije „WoW Montenegro”, koja se bavi promocijom prirodnih ljepota Crne Gore. I bukvalno, sva muzika koja se 24 časa emituje u programu, njegovo je djelo. Odnedavno je gitarista grupe „Grimm”, ali sarađuje i u ostalim kreativnim radovima Barana.

Bojana i dalje stoji ispred bine kad Veljko nastupa. A za Novu godinu je imala i pojačanje – Katarina je bila s njom.

Već sjutradan je pitala oca da je stalno vodi tamo gdje svira.

The post Veljko i Bojana Ivanović: Morska ljubav duga 25 godina first appeared on BARinfo.

Klavirsko-gitarski koncert, koji se sastoji od 12 kompozicija, upotpunjen je i šarmantno uobličen naracijom autorske pripovjetke. Autor muzike i pripovjetke je Veljko Ivanović, koji je ujedno i izvođač, a smjela, slojevita zamisao, pretočena je u muzičku čaroliju pod prstima bravurozne pijanistkinje Ane Vukazić.

Kompozicije su konceptualne, napisane hronološki, autor svaku najavljuje i pričom dočarava. Cio projekat inspirisan je etno i tradicionalnim motivima Crne Gore.

Ivanović, koga publika poznaje uglavnom kao kompozitora „čvršćeg“ zvuka (do sada je pisao rok i hevi metal numere), u razgovoru za Radio Bar i Bar Info otkriva da je inspiracija etno melosom došla sa godinama, „kao povratak korijenima“.

„Živio sam dugo u Beogradu, ali sam se stalno ‘vraćao’ mislima i ritmu čiste nostalgije. Prva pjesma je i nastala u vozu Bar – Beograd. Nostalgija je, dakle, bila inspiracija“, kaže Ivanović. Na pitanje o nastanku pripovjetke, uz osmjeh kaže da je „možda i Ana malo ‘kriva’ za to“.

„Njena je ideja bila da napišem nešto što bismo izgovorili prije početka svake pjesme. Moj mozak je tada počeo da radi ‘na tu stranu’. Shvatio sam da, u stvari, postoji priča… Pjesme su ispričale priču. Dok smo radili muziku, opisivali smo događaje. Ponijelo nas je sve to. Prošlog ljeta smo dan-noć radili na projektu. Bili smo potpuno opijeni“, prisjetio se autor.

Za klasičnu pijanistkinju Anu Vukazić proces stvaranja bio je interesantan, ali zahtjevan.

„Nastojala sam da svu muziku koja je ‘čučala’ u Veljku uklopim u pijanizam. Nadam se da smo uspjeli da nas muzika odvede u klavirske momente i atmosferu. Klavir kao instrument je bila inspiracija, pa smo težili da iskoristimo sve njegove mogućnosti – tehničke, koloritne, da donesemo atmosferu“, kaže Vukazić.

Na opasku da je publika osjetila snažan emotivni naboj koji ju je sve vrijeme ‘zapljuskivao’ sa scene, mlada umjetnica kaže da se tokom dugotrajnog procesa stvaranja ovog djela energija akumulirala, pa je „večeras sve eksplodiralo u emotivnom smislu“.

Lijepo je čuti da dvoje umjetnika već imaju planove za dalji život „Crnogorske bajke“, koja će, kako ekskluzivno otkrivaju za naš medij, u budućnosti biti još šire, zanimljivije i zahtjevnije ispričana. S obzirom sa koliko vjere, entuzijazma i strasti govore o planovima, nema razloga da im se ne vjeruje.

„Zamislili smo da cijela priča postane orkestarska, da je prati hor…“, najavljuje Ana, dok Veljko podjeća da se proteklih godina dosta bavio muzikom inspirisanom filmom, pa su ovi planovi i proizašli iz toga.

„Kompozicije koje sam ‘slagao’ u glavi su i bile nekako više za orkestar. Međutim, pošto smo na projektu radili Ana i ja, gledali smo da sve to ‘spakujemo’ u klavir. S jedne strane, ovo jeste zaokružena priča u malom, ali postoji iskra koja će vjerujemo, pokrenuti opsežniju priču. To je sada lakši dio posla, iako izgleda strašno – 50 ljudi na sceni… U proces, koji je večeras zaokružen premijerom, dali smo najviše energije“, ističe Ivanović.

Autor „Crnogorske priče“ podvlači da „za razliku od klasičnog nastupa koji teži perfekciji, njihov peformans nije takav vid umjetničkog izraza. Rukovodili su se načelom kome su se oboje priklonili – „griješi, ma, griješi, al’ neka puca iz tebe“.

„To se u posljednje vrijeme ne dešava na sceni. A fali. I u pop muzici se ‘pegla’ sve, pa fali života, fali krvi“, zaključuje Veljko Ivanović.

The post Crnogorska bajka pretočena u zvuk klavira i emotivno pripovijedanje first appeared on BARinfo.

Riječ je o autorskom klavirsko-gitarskom koncertu koji se sastoji iz 12 kompozicija upotpunjenih naracijom autorske pripovjetke. Kompozicije su konceptualne i napisane su hronološki, a u najavi svake od njih, autor će pričom dočarati numeru. Muzika, kao i sama pripovjetka, inspirisane su etno i tradicionalnim elementima Crne Gore.

Autor muzike i pripovjetke je Veljko Ivanović, koji je ujedno i izvođač, uz pijanistkinju Anu Vukazić.

Veljko Ivanović rođen je 1984.god. u Baru, gdje je i završio Gimnaziju “Niko Rolović”. Svijet muzike otkrio je sa šesnaest godina kada je dobio prvu gitaru i od tada započinje njegovo muzičko putovanje. Jedan je od osnivača benda “Nameless one”. Iako zvanično nema formalno muzičko obrazovanje, ljubav prema muzici i umjetnosti ga je oblikovala i usmjeravala da se edukuje u tom pravcu.

Komponovao je muziku i pisao tekstove za pozorište, televiziju i bendove, a najviše izdvaja saradnju sa Nevenom Božović, sa kojom je radio muziku za dječju predstavu “Petar Pan”. 2011.godine francuska televizija France 24 izabrala je njegovu kompoziciju “Montenegro sunrise” za svoju emisiju o Crnoj Gori. Sa svojim bratom pokrenuo je niz projekata kao što je Youtube dječji muzički kanal pod nazivom “Planeta znanja”, u kojem se ostvario kao kompozitor, tekstopisac, narator, animator i muzički producent, zatim kao kompozitor prvog 4K televizijskog kanala u Crnoj Gori – WoW Montenegro.

Saradnju sa dugogodišnjom prijateljicom i pijanistkinjom Anom Vukazić na pjesmama za autorski album “Čovjek od soli” započinje 2013. god. Sudar klasike i popularne muzike odveo ih je u nove dimenzije, kada su u ljeto 2021. godine osmislili koncept “Crnogorska bajka”. U međuvremenu su sarađivali na projektu “Duklja” baletske škole “Princeza Ksenija” i turističke organizacije iz Podgorice, gdje je Veljko radio kao aranžer i muzički producent.

Ana Vukazić je rođena 1985. godine u Baru, gdje je i završila nižu muzičku školu “Petar II Petrović Njegoš”. Srednju muzičku školu nastavlja u Kotoru u klasi prof. Jelke Filipović. Diplomirala je 2009. godine sa ocjenom 10, a kao student koji se istakao svojim prosjekom biva proglašena za studenta generacije.

Nakon studija nastavlja svoje usavršavanje i upisuje specijalističke studije na Fakultetu umetnosti u Beogradu u klasi mr Tijane Humo. Aktivno koncertira nakon studija kao solista, klavirski saradnik i član kamernih sastava. Održala je veliki broj solističkih koncerata u zemlji i inostranstvu, a više puta je učestvovala na Barskom ljetopisu. Svoj umjetnički rad zaokružila je angažmanom u predstavi Gradskog pozorišta iz Podgorice i barskog Festivala ,,Don Kihot” u režiji Andraša Urbana, kao i saradnjom sa baletskom školom „Princeza Ksenija” sa kojom je snimila četiri spota. Od 2009. god. radi kao prof. klavira i korepeticije u muzičkoj školi u Baru, i kao pedagog sa svojim učenicima osvojila je preko 70 nagrada, na raznim pijanističkim takmičenjima u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Albaniji, Italiji i Francuskoj.

The post Večeras premijera Crnogorske bajke first appeared on BARinfo.