Kada se i u godinama koje dolaze bude govorilo o jubileju Narodnog muzeja Crne Gore – 130 godina od osnivanja i 100 godina od obnove rada, ostaće zabilježeno da je muziku za dokumentarni film kojim je jubilej obilježen komponovao Baranin Veljko Ivanović. Iza tog uspjeha stoje godine sviranja, autorskog rada i života između Beograda i Crne Gore. Danas, nakon povratka u Bar poslije dvije decenije, Ivanović muziku sve više doživljava kao prostor kroz koji može da ispriča priču o zemlji kojoj se vratio. Gostujući u programu Radio Bara govorio je o projektima koje uspješno realizuje nakon povratka u rodni grad, a među kojima se posebno izdvajaju WOW Montenegro i “Crnogorska bajka”.

RB/BI: Nakon godina provedenih u Beogradu, vraćate se u rodni grad, ali se čini da se profesionalna priča time ne završava. Naprotiv. Kako je došlo do odluke da se vratite u Bar i da li ste tada imali jasnu predstavu o tome kako će izgledati Vaš profesionalni život nakon povratka?

Ivanović: Vratio sam se silom prilika. Nakon što su najavili mogućnost proglašenja epidemije, na nagovor roditelja krenuo sam kući, u svoje Sutomore. Mislio sam da su to neke „prenaduvane“ priče, ali već na samoj granici su nas zaustavili. Policija je vratila sve ljude iz Srbije, a za one iz Crne Gore uslijedio je ljekarski pregled. Dobili smo jednu poveću hartiju, na njoj je pisalo šta smijemo, a šta ne smijemo da radimo, sa prijetnjom zatvora, i slično.  Dobio sam taj prilično jezivi papir i sa njim sam otpremljen pravo u sobu, da se i ne pozdravim sa roditeljima. Zanimljivo je što sam ja tri mjeseca prije korone napisao pjesmu koja se zove „Izolacija“ i zapisao stihove „Fali mi inspiracija, ljubavi demonstracija, dobro bi došla moždana reparacija, fali mi introspekcija i malo starog racija, dobro bi mi došla od planete izolacija“. I šta sam tražio, to sam i dobio. Izolacija je trajala duže od mjesec i to je za mene bilo fenomenalno iskustvo. Znao sam da nema svirki, nema presije, nema telefona i bio sam slobodan. Sjedio sam, razmišljao, čitao knjige, imao sam priliku da se presaberem i vidim gdje sam i šta bih volio dalje. Trebala su mi dva mjeseca da izađem iz tog stanja gdje mislim da nešto zavisi od mene, da nešto moram, da sam stalno alarmiran… Poslije dva mjeseca tog mirnog stanja konačno sam osjetio onog starog sebe i uvidio da bih volio da se vratim što više autorskoj priči, samom sebi, pjesmama koje sam počeo da radim, a vezane su za Crnu Goru. Mojoj supruzi i meni je prirodno došlo da ćemo drugi dio života nastaviti u Crnoj Gori, kao najboljoj mogućoj opciji, iako imamo stan u Beogradu, a ovdje je bilo izvjesno da ćemo živjeti kao podstanari. Krenuli smo ispočetka sa energijom koja nam i sada djeluje kao prava. Nisam sam iskreirao svoju sudbinu, trebao je da se desi taj period samoće i neangažovanja od nekoliko mjeseci. I onda razumijem kada mi neko kaže da želi promjenu, a ne može sebi da je priušti. Mnogo je teško napraviti taj „switch“ u glavi i okrenuti kormilo u drugu stranu. Veliku zahvalnost dugujem Božidaru Gagoviću, jer je od dana kad sam došao u Bar uz mene, mnogo mi je pomogao, upoznao me je sa Nebojšom Đukanovićem, pa sam sada i član Grimm-a. Po mom starom dobrom običaju, da bih bio sa nekim u bendu, moram ga smatrati prijateljem, i taj princip ne izostaje ni kada je u pitanju Grimm. Veliku zahvalnost dugujem i Željku Miloviću.

RB/BI: I kada ste okrenuli kormilo, uslijedile su mnoge lijepe stvari, među kojima je i WOW Montenegro.

Ivanović: Prije tog projekta smo moj brat i ja probali da radimo nešto vezano za YouTube, da se oslobodimo okova, da radimo gdje želimo, a da finansije pristižu sa digitalnih platformi. Prema njegovoj ideji napravili smo platformu koja se zove „Planeta znanja“ i ja u šali znam da kažem da je on završio u stvari primijenjene umjetnosti, a ne vizuelne, i da je uzeo umjetnike i primijenio ih je. U tom projektu je bio i David Husić, slikar iz Bara. To je trebalo da bude program za djecu edukativne prirode. Mi smo krenuli sa tom mini-produkcijom, prvobitno sa pričama, ali to nije moglo da odgovori tržištu. Prešli smo na muziku za djecu i napravili 100 miliona pregleda sa samo sedam pjesama. Tu je počeo da se malo ostvaruje naš san i shvatili smo da umijemo da napravimo nešto što se tržištu sviđa. A shvatili smo i da smo dobar tim. U tom periodu sam kratko bio sa ženom u Nišu, ona je završavala studije, a rodila nam se i ćerka, i u svemu tome zove me brat i kaže mi da ima jednu strašnu ideju, ali da nema para. Ideja je bila da se promoviše Crna Gora na jedan umjetnički pristup, on bi bio zadužen za vizuelni dio, a ja za muziku. I ja sam iste sekunde rekao – „Može“. Uletjeli smo „grlom u jagode“ i počeli da radimo na nečemu što vjerovatno ni na nivou Evrope ne postoji, u smislu da su u televiziji u startu angažovani jedan autor muzike i jedan autor kadrova. Mi smo sada naravno veći, više ljudi radi u montaži, prolazi četvrta godina ove priče. „WOW Montenegro“ je dobio „Veliku zlatnu medalju“ za izuzetan regionalni doprinos i kvalitet na Novosadskom sajmu turizma i danas je jedna od najgledanijih domaćih televizija. Prisutni smo na Instagramu i na YouTube-u, gdje je live-stream besplatan.

RB/BI: Ljeta su za Vas bila plodonosna i u smislu pripreme Vašeg albuma. A zamah inspiraciji davala su putovanja vozom od Beograda do Bara.

Ivanović: Beograd je potpuno druga dimenzija u odnosu na život ovdje. Kada ste mladi, ta energija vas privuče, ali kako vrijeme prolazi i čovjek sazrijeva, grad posmatrate na drugi način. Jednom prilikom sam se vraćao vozom kući, a kada smo prešli granicu i kada sam ugledao to zelenilo prvi put mi se desio taj emotivni naboj koji ljudi nazivaju nostalgijom. Moguće da je to nostalgija, ali ja to opisujem radije kao velika ljubav. I, niotkuda, meni počinju da nadolaze stihovi. Proveo sam nekoliko sedmica kući i u povratku nastaje drugi dio moje prve pjesme „Svijeta vila“, koja će biti dio mog albuma. Nadam se da ću u bliskoj budućnosti i album pustiti u etar. Mislim da je to baš jedna lijepa pjesma o Crnoj Gori kao ženi, kao vili čitavog svijeta.

RB/BI: Jedna ptičica mi je rekla da upravo radite na dvije izuzetno zahtjevne pjesme, i to kao kompozitor i producent. A ptičica mi je rekla i da kasnite.

Ivanović: Radimo sjajne dvije stvari. Željko Milović, ptičica, je smislio da od jedne pjesme sastava VIS BEŽ, „Sloboda“, autori iz Crne Gore sa kojima je sarađivao i kojima je ukazao povjerenje naprave svoje viđenje pjesme. To je nešto vrlo originalno i ja uveliko radim na tome. Ne kasnim, biće sve na vrijeme. Za svaku ozbiljnu stvar je potrebno vrijeme.

RB/BI: Povodom velikog jubileja – 130 godina od osnivanja i 100 godina od obnove rada Muzeja – komponovali ste originalnu muziku, a na projektu sarađujete i sa rediteljem Bojanom Stijovićem. Koliko je odgovorno stvarati muziku za instituciju koja čuva dio identiteta i kulturnog nasljeđa jedne zemlje?

Ivanović: Wow Montenegro je dobio mogućnost da radi kadrove za Narodni muzej Crne Gore, a ja kao dio ekipe sam dobio mogućnost da predložim muziku. Kada sam poslao ideje reditelju Bojanu Stijoviću to je na obostrano zadovoljstvo bilo prihvaćeno. Bojan je perspektivni crnogorski reditelj, dobitnik nagrade „Živko Nikolić“ za specijalan doprinos filmskom izrazu na 39. Filmskom festivalu Herceg Novi, za film „Crna truba“.  Scenario je radio jedan sjajan momak Stefan Bošković, koji je dobio za svoje djelo i nagradu Evropske unije za književnost. Ekipa je bila „mrak“. Kao i mnogo puta do sada bio sam neko iz sijenke koji je svojom srećom i zvijezdom vodiljom došao na mjesto koje je sanjao. Ne znam da li ću u ovom životu dobiti ponovo ovakvu priliku.

RB/BI: Vratimo se tamo gdje ste i počeli – u Bar. Vaša saradnja sa Barskim ljetopisom započela je 2021. godine, neposredno nakon povratka iz Beograda, kada ste sa pijanistkinjom Anom Vukazić izveli „Crnogorsku bajku“. Kako danas gledate na taj projekat i koliko Vam je značio taj prvi veliki susret sa barskom publikom nakon povratka?

Ivanović: Jedno od mojih najznačajnijih djela je multimedijalni koncert za klavir „Crnogorska bajka“, koji izvodi moja divna prijateljica Ana Vukazić. Sve je počelo 2020. godine, kada mi je Ana, potpuno neočekivano, rekla: „Veljaš, bi li mi ti napisao koncert za klavir, da imam nešto originalno da sviram?“ Iako sam uvijek bio prilično samouvjeren, tada sam zastao. Rekao sam joj: „Anči, ja radim aranžmane filmskog tipa, ali koncert za klavir nikada nijesam ni zamišljao da pišem.“ Ona je samo odgovorila: „Ma možeš ti to.“ Već sjutradan sam je pozvao i rekao da imam ideju, ali da to moramo napraviti zajedno. Tako je počela višemjesečna, gotovo svakodnevna saradnja. Ja sam donosio motive, melodije i gitaru, a Ana ih je kroz svoju virtuoznost i senzibilitet prevodila na klavir i davala im pravi klasični karakter. U jednom trenutku djelo je dobilo i drugi sloj. Ana je predložila da između kompozicija nešto govorim, pa sam napisao kratku bajku koja se publici otkriva dio po dio. Tako je koncert prerastao u multimedijalno djelo sa elementima priče, glume i muzike. Posebno pamtim prvo izvođenje na Barskom ljetopisu, na prepunom platou ispred Dvorca kralja Nikole. Ljudi su sjedjeli čak i na improvizovanim mjestima. Bila je to jedna od onih noći koje ostanu u čovjeku. Posebno sam zahvalan organizatorima bARS-a na povjerenju i na tome što su prepoznali djelo i pružili nam priliku da ga predstavimo publici. „Crnogorska bajka“ je priča o usamljenosti, ljubavi i traganju — o Gorskoj vili i velikom bogu mora, čija se arhetipska ljubav prelama kroz život princeze i njenog viteza. Oni se traže kroz tamu života, vjerujući da će im jednom rujna zora svanuti. Zahvaljujući  Ani Vukazić, neke kompozicije iz “Crnogorske bajke” su se čule i u Japanu.

RB/BI: Ove godine publika je imala priliku da Vas čuje u više programa Barskog ljetopisa. Kakve utiske nosite sa festivala?

Ivanović: Željko Milović me je ove godine pozvao da zajedno sa mladom glumačkom nadom Elenom Tomanović oplemenim program bARS-a. Elena je trebala da preuzme višegodišnju štafetu i vodi program umjesto Željka, dok je moj zadatak bio da večeri dodatno obogatim muzikom. I zaista, večeri su bile sjajne. Nijesam ni znao koliko ljudi u Baru stvara, piše i radi zanimljive stvari. Mišo Škuletić me je posebno iznenadio svojim senzibilitetom i knjigom. Bilo bi nezahvalno da sada nabrajam sve ljude koje je barska publika imala priliku da upozna, jer ih je bilo zaista mnogo, a nijesam ni kompetentan da svačiji rad posebno komentarišem. Ipak, izdvojio bih dvostruko CD izdanje „Barski pop-rock talasi“. U vremenu kada nam se često čini da je sve već izmišljeno, Bar je pokazao da se i dalje može biti originalan. Svi barski autori na jednom mjestu, na jednom izdanju — koliko znam, nešto što nijedan drugi grad u Crnoj Gori nema. A za kraj, mini-koncert sa Željkom bio je pravo osvježenje. U nešto slobodnijoj atmosferi pjevali smo pjesme Arsena Dedića i Miladina Šobića, a na Željkov nagovor imao sam čast da prvi put pred publikom izvedem i jednu svoju pjesmu. Ako nastavim da se zahvaljujem kroz ovaj intervju, postaće već neumjesno – Stoga, kraj!