RB/BI: Kilimandžaro je i izazov i želja mnogih Barana. Znate li ko je od Barana bio na Kilimandžaru?

Mihailović: Kilimandžaro je vrh koji je bio zanimljiv Baranima. Znam za Ivana Perčobića, bio sam u kontaktu sa njim. Bila je i jedna djevojka iz Bara, a sigurno je bio i neko od starije garde. Uhuru pik, najviši vrh Kilimandžara je inspirativan za nas, Barane.

RB/BI: Zašto baš Kilimandžaro?

Mihailović: Mi smo aktivni rekreativni planinari preko dvije decenije. Vremenom, javila se želja da se popnemo na neki značajan vrh, u ovom slučaju afričkog kontinenta. Ta ideja rodila se tokom ljeta, pomalo smo istraživali i shvatili da to možemo da ostvarimo, ako se dobro pripremimo i fizički i u svakom drugom smislu.

RB/BI: Koliko su trajale pripreme?

Mihailović: Sa pripremama smo krenuli u avgustu. Iako to djeluje kao duži vremenski period, ima mnogo stvari koje treba uraditi – prije svega, potrebno je bilo da se spremimo fizički, a onda i u svakom drugom smislu: nismo imali opremu za zimske uspone, trebalo je završiti papirologiju… Ide se skroz na drugi kontinent, sve treba iskoordinisati. Mi smo registrovani kao Društvo nevjerovatnih planinara. Naziv nije stvar arogancije, riječ je o našoj internoj šali. Spremali smo se aktivno sigurno tri mjeseca jer je riječ o jako specifičnoj planini. Ogromna je promjena nadmorske visine od polazne tačke do samog vrha. Na svijetu ne postoji veći raspon, tako da je izuzetno zahtjevna, pogotovo zbog aklimatizacije, odnosno prilagođavanja na visinsku razliku.

RB/BI: Što znači da ste tamo otišli apsolutno zdravi, inače to ne bi mogli podnijeti.

Mihailović: Pošli smo zdravi i fizički spremni. Bilo je izazovno, svakog dana smo prelazili 15 do 17 kilometara, pod teretom, uz uspon. Visinska razlika koja se prelazi u pet do sedam dana, najveća na svijetu, zna da pravi probleme – javljaju se vrtoglavice, bolovi u glavi, stomaku… Sve je to prilično zahtjevno i mora se biti psihofizički spreman. Svaki dan uspona, a kreće se poslije ponoći i penje se šest do sedam sati, vrlo je zahtjevan.

RB/BI: U ekipi su bili vaš brat, kum i prijatelj. Bili ste tu jedan za drugoga. Što je bio najveći izazov?

Mihailović: Sve što sam nabrojao bili su izazovi. Ali bili smo zajedno, bodrili jedni druge i sve smo to prilično dobro podnijeli. Ne mogu reći lako, jer nije bilo, ali na primjer, naša tura je trebalo da traje sedam dana, a mi smo je odradili za šest. Završili smo dan ranije. Aklimatizacija je bila odlična kod nas, imali smo odlične rezultate. Naravno, ide se sa vodičima, koji svakog jutra i večeri mjere saturaciju i puls. Pošto smo se izuzetno dobro aklimatizovali, oni su nam predložili da probamo da odradimo to za dan manje. Mi smo bili saglasni i bez nekih prevelikih problema uspjeli smo da se popnemo na vrh Uhuru. Odnosno, za šest dana smo uspjeli da se popnemo na vrh i da se spustimo do gejta odakle se kreće na uspon.

RB/BI: Kakav je osjećaj razviti crnogorsku zastavu na vrhu?

Mihailović: Nema boljeg osjećaja nego biti na krovu kontinenta. Mi smo lokal patriote i sa sobom smo nosili zastavu Bara. Ponosni smo da pronosimo slavu i grada i države. Poseban je osjećaj, pogotovu što je tura koju smo mi izabrali podrazumijevala spavanje pod šatorima. Krenuli smo iz džungle, prešli u savanu, pa u pustinju i na kraju u ledene uslove, bilo je baš zahtjevno. Pogotovo što smo mi birali najdužu, Alemoš rutu. Na Kilimandžaru ima više ruta, mi smo izabrali najdužu. Jeste bilo jako izazovno, ali bili smo presrećni, jave se posebne emocije. Ja nisam previše emotivan, ali iznenadio sam se kakve su me emocije preplavile kad sam se ispeo na vrh.

RB/BI: Pobjeda nad samim sobom sigurno donese euforiju.

Mihailović: Vjerovatno. Nije to prvi vrh na koji smo se peli, ali je stvarno poseban osjećaj. Još smo pod utiskom. Hvala što ste to medijski ispratili, suština je promocija zdravih stilova života. Ima mnogo lijepih stvari u našem gradu i aktivnosti kojima se možemo baviti, a nadam se da im i naša priča može biti podsticaj.

RB/BI: Imate li još sličnih planova?

Mihailović: Imamo. Tek smo se raspakovali a već se javljaju nove ideje. Vidjećemo da li će to biti najviši vrh Evrope, koji je izuzetno zahtjevan, Elbrus u Rusiji. Treba dosta stvari da se poklopi, u svakom smislu je zahtjevno, i fizički i, na kraju krajeva, finansijski.

RB/BI: Kad smo kod finansija, i za Kilimandžaro je trebalo obezbijediti sredstva. Kako ste uspjeli?

Mihailović: Mi smo grupa entuzijasta, sve smo sami finansirali. Zato smo i nevjerovatni planinari, jer je nevjerovatno da se pored svih naših obaveza bavimo i time. Svi smo zaljubljenici u prirodu i planine, sami smo zatvorili finansijsku konstrukciju, nismo nikome dosađivali. Ako se u narednom periodu nađe neko da prepozna ovu priču, otvoreni smo za saradnju.

The post Zastava Bara na vrhu Kilimandžara first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kako je počela Vaša priča sa fizičkom kulturom i zdravim stilovima života?

Mihailović: U fitnes industiji sam aktivno već 12 godina. Završio sam Fakultet za sport i fizičko vaspitanje. Ljudi su u posljednje vrijeme znatno svjesniji značaja fizičkog vaspitanja i fizičke kulture, pa je interesovanje mnogo veće sada, nego kada sam počinjao da se bavim ovim poslom, Fitnes indrustrija je širok pojam, pa u okviru nje ima i segment vezan za rehabilitaciju, preventivno vježbanje, vježbanje sa mlađim uzrastima i mlađim sportistima, tako da je lepeza baš široka. Poslije iskustva dužeg od deceniju, mogu reći da su pomaci pozitivni, a nadam se da će se taj trend nastaviti.

RB/BI: U vremenu kad stres, sedentarni način života i loše navike uzimaju danak zdravlju, svojim primjerom i znanjem, nastojite pokazati da je promjena moguća. Kroz rad u svom centru, pomažete ljudima da se oporave od povreda, unaprijede kondiciju i vrate sebi – zdraviji, jači i motivisaniji. Šta je Vas motivisalo da pokrenete rehabilitacioni centar?

Mihailović: Shvatio sam gdje ljudi najviše griješe, suočio se sa pogrešnim stavovima, nakon čega sam došao do spoznaje da je zdravlje najbolje sačuvati kroz preventivno vježbanje. Dakle, svi trebamo da treniramo, prije svega, zbog zdravlja. Često, pogotovo pripadnici mlađe generacije, počnu da treniraju iz estetskih razloga. Naravno, i to je skroz u redu, jer što god da je motiv za početak treninga je dobra stvar. Loše je kada počnete da trenirate kada vas nešto već boli. Iako ni tada nije kasno, bilo bi mnogo bezbolnije, a rezultati bolji da se počne trenirati preventivno. Upravo zbog toga je i slogan našeg centra “Pokret je lijek”. Sljedstveno tome, što više se krećemo i što više treniramo, naravno, ako su te aktivnosti koncipirane na pravi način, osjetićemo brojne benefite po zdravlje.

RB/BI: Koliko je važno spojiti teorijsko znanje sa praktičnim iskustvom u ovom poslu?

Mihailović: Jedno bez drugog ne ide. Postoji formalno i neformalno obrazovanje. Moramo imati određeni stepen obrazovanja da bi se bavili ovim poslom. To se u zapadnoevropskim zemljama podrazumijeva i ide do te mjere da se skoro izjednačava sa poslom kojeg obavljaju ljudi iz medicinske struke. Teorijski dio je važan, ali je mnogo bitno i iskustvo, što mi dugogodišnja praksa uvijek iznova potvrđuje. Treninzi koje vodim su drugačiji nego ranije, to je “živa” stvar jer, kao u svakom poslu, da bi rezultati bili dobri, stalno treba da se usavršavamo i edukujemo.

RB/BI: Kome je namijenjen centar i s kojim problemima se najčešće susrećete kod klijenata?

Mihailović: Najviše, da tako kažem, volim klijente koji dođu preventivno da vježbaju. Nažalost, i dalje je mali broj takvih, pa apelujem i na slušaoce Radio Bara i čitaoce portala Bar Info da krenu preventivno da treniraju. Pojasniću razliku između fizičke aktivnosti i vježbanja: to što ljeti plivamo ili radimo brzi hod, su fizičke aktivnosti, ali to nije trening. Trening snage je nezamjenjiv, kao što, recimo, ni san nema alternativu. Ako tri puta sedmično upražnjavamo trening snage, velika je šansa da ćemo biti mnogo zdraviji, da nećemo imati problema u lokomotornom sistemu, a ni na hormonalnoj i mišićnoj bazi se nećemo suočavati sa poteškoćama.

RB/BI: Da li radite i sa djecom, starijima ili sportistima?

Mihailović: Radimo i sa mladim sportistima, djecom koja imaju neki deformitet, rekreativcima u 40-im godinama… Naš tim radi i sa profesionalnim sportistima, kao što su Tanja Bokan, Nikoleta Perović… 

RB/BI: Šta biste savjetovali ljudima koji žele da unaprijede svoje zdravlje, ali ne znaju odakle da krenu?

Mihailović: Da što prije – to bolje, krenu sa treningom. Iako, možda, vizuelno izgledaju dobro, ne treba da se time rukovode. Bitnije je da budu iskreni prema sebi u smislu kako se zdravstveno osjećaju. Ako se osjećate dobro, odlično – tijelo se nije potrošilo, genetika je bila blagonaklona i krenite da trenirate, da se to ne bi pokvarilo. A ako već osjećate negativne promjene, počinite sa treninzima, da ne postane kasno. Znam, treba integrisati trening u svakodnevne obaveze kojih smo svi puni ali, često kažem, ako nemaš vremena da tri-četiri sata nedjeljno treniraš, isto toliko moraćeš izdvojiti za čekanje na samo jedan pregled u nekoj zdravstvenoj ustanovi. Svaki ozbiljan, posvećen ljekar reći će “počni da treniraš”. Opet se vraćamo na ono o čemu sam govorio.

RB/BI: Koje su najčešće zablude kada je riječ o vježbanju i zdravom načinu života?

Mihailović: Najčešće su zablude vezane za ono što zovemo prečicama, a kojima smo svi skloni. Svi bi htjeli da stvari popravimo na brzinu – raznim detoksima, “čarobnim” tableticama, napicima, dijetama i isto takvim treninzima… Međutim, osim toga što je Bar na dvije čarobne obale, drugo ništa nije čarobno. Dakle, put do zdravlja je popločan, mogu reći, i dosadnim navikama koje moraju imati kontinuitet, a koje je, ako želimo rezultate, neophodno integrisati u naš život. Često to upoređujem sa jutarnjim pranjem zuba – kao što tu radnju obavljate svakog jutra, neka dio vašeg života postane i trening. Tijelo će vam zbog toga biti vrlo, vrlo zahvalno.

RB/BI: Koliko je, osim fizičke aktivnosti pravilna ishrana važna za prevenciju hroničnih bolesti? Da li kod vas dolaze i pretili ljudi i kako se sa tim borite?

Mihailović: Trening bez kvalitetne ishrane i ishrana bez treninga, ne mogu biti zaokružena priča. Ohrabrujemo ljude da se hrane što zdravije i, isto tako, da u svoj život uvode zdrave navike što prije. Treba ići korak po korak, postepeno izbacivati loše navike i nakon nekog vremena bićete zadovoljni postignutim.

RB/BI: Kako motivišete ljude da istraju u procesu oporavka ili promjene navika?

Mihailović: Moraju da budu dosljedni, a mi pratimo cijeli proces. Glavna zabluda je da je treniranje nešto što je kratkotrajno, ali je velika istina čuvena floskula “ovo nije sprint, nego maraton”. I to cjeloživotni. Upravo zato, kada me pitaju do kada treba da treniraju i da se relativno zdravo hrane, kažem im “ako si pametan – cio život”.

RB/BI: Da li je istina da se ljudi koji duže treniraju, žargonski rečeno “navuku” na to i nikada ne odustanu?

Mihailović: Tako je. Postoji fiziološki proces, odnosno odgovor organizma poslije treninga, da se luči hormon sreće. Čokolada je “prečica” za taj osjećaj, ali ima svoje nus efekte, dok ih trening nema. Kada dođete do tog nivoa da vas trening čini srećnim, “prešli ste igricu”. 

RB/BI: Kakav je Vaš dnevni režim vježbanja, ishrane i oporavka?

Mihailović: Trudim se da radim i da se ponašam u skladu sa onim o čemu pričam. I mi koji smo “sa ove strane treninga” imamo naše organizacione probleme, nekada nismo dovoljno motivisani niti voljni, ali se trudimo da se hranimo što zdravije i treniramo što redovnije.

RB/BI: Kako balansirate profesionalne obaveze sa ličnim zdravljem?

Mihailović: Zdravlje svima mora da nam bude prioritet, pa mu moramo podrediti sve ostalo. Ako je vaš dnevni raspored takav da nemate vremena za trening i zdravlje, to je pogrešan koncept životnih prioriteta.

RB/BI: Kako vidite ulogu fizičke kulture u današnjem društvu?

Mihailović: Došli smo do stepena kada je alarmantno koliko se djeca malo bave fizičkom aktivnošću. Po novom sistemu obrazovanja šesti, sedmi, osmi i deveti razred imaju dva časa nedjeljno, a mlađi tri puta. Morate se složiti da je to zaista malo, pa se nadam da će se promijeniti.

RB/BI: Koji su Vam planovi za dalje – imate li ambiciju za proširenje centra, uvođenje nekih novih programa?

Mihailović: Da bi održali kvalitet do kojeg smo stigli, ovo je sasvim dovoljno. Naravno, usavršavaćemo se na svim poljima.

RB/BI: Koju poruku biste poslali mladima u Baru i Crnoj Gori kada je riječ o zdravlju i aktivnom životu?

Mihailović: Već sjutra krenite da trenirate, rezultati neće izostati.

The post Mihailović: Pokret je lijek – svi treba da treniramo, prvenstveno, zbog zdravlja first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kada govorimo o zdravlju djece koja rastu, koliko im je potrebno kretanje? Koliko je važno za djecu i generalno, za sve?

Mihailović: Izuzetno je važno. Često čujemo da je pokret lijek, stvarno je tako. U ovo doba kada se malo krećemo, u tim motorički senzitivnim periodima za djecu, izuzetno je važno da ona budu fizički aktivna. To bi naše društvo trebalo da uvidi i da vježbanje i kretanje koristi kao preventivu za sutra, za jedno zdravo društvo uopšteno.

RB/BI: Sa druge strane, djeca su dosta vezana za ekrane. Kako motivišete svoje učenike da vježbaju?

Mihailović: Jednostavno, to je današnjica. Ne možemo sad zanemariti ekrane, ni način života. Djeca generalno rade ono što vide kući, a dosta smo i mi stariji vezani za ekrane, ni naše kretanje nije nekom velikom nivou, da ne govorim o treningu kao takvom, pričamo samo o nekom kretanju. Djecu treba motivisati, mi pokušamo da ih motivišemo i razgovorom, samom praktičnom nastavom u slučaju fizičkog vaspitanja. Moram reći da je fizičko za starije razrede na rasporedu samo dva puta nedjeljno. To je dva puta po 45 minuta, to je izuzetno malo.

RB/BI: Ako dijete ne trenira još nešto, to je izuzetno, izuzetno malo. Kad smo kod treninga, koji uzrast preporučujete za početak treninga i koliko često?

Mihailović: Treba krenuti u najranije doba, za početak bazični sportovi – gimnastika, plivanje, atletika.

RB/BI: To su neki sportovi u kojima smo mi deficitarni, ako ćemo pravo?

Mihailović: U nekim jesmo. Ali, na primjer, atletika – imamo više klubova u Baru i predivan, možda jedan od najljepših stadiona. Atletskih klubovi u našem gradu rade jako dobro, tako da ima prostora, samo smo mi nekad skloni izgovorima. Svakako, od najranijeg doba treba krenuti sa bazičnim sportovima, pa onda polako se definisati ka nekim sportovima kao što su odbojka, košarka, negdje to ide od deset do dvanaest godina. Ne treba žuriti sa tim, jer se dešava rana specijalizacija, tako da djeca koja rano krenu u neki sport i treniraju ga neki duži niz godina, kad dođu u tinejdžersko doba, dođe do psihofizičkog zamora, raznih povreda ili jednostavno odustaju od sporta zbog psihičkog zasićenja.

RB/BI: Jedan dio djece su članovi sportskih kolektiva i oni se dovoljno kreću i vježbaju. Šta je sa onima koji ne treniraju, što im preporučujete?

Mihailović: Najveći problem je nekretanje, odnosno fizička neaktivnost. Ne možemo reći da postoji neki univerzalni lijek za to ili univerzalna formula, ali svakako bi valjalo da imaju bar dva sata dnevno fizičke aktivnosti. Pa i ako neko trenira tri puta nedjeljno neki sport i ima fizičko dva puta nedjeljno, to je opet jako malo. Valjalo bi da se djeca igraju napolju i više hodaju. Bar je lijep grad za puno sunčanih dana, nema neke ekstremne hladnoće, moglo bi se više ići pješice. Treba da gledamo rješenja, a ne izgovore, jednostavno da se više krećemo. Često tijelo poredimo sa automobilom. Kako se staramo o automobilu, održavamo ga i pazimo, tako treba da se odnosimo i prema svom tijelu.

RB/BI: Koliko je fizička aktivnost promjenila vaše zdravlje?

Mihailović: Ja sam cijelog života fizički aktivan, uvijek u nekoj vrsti treninga i moje zdravlje je prilično dobro. U jednom periodu, zbog opterećenosti obavezama, malo mi je oslabio imuni sistem, ali sam to riješio planinarenjem. Volim da planinarim. Živimo na moru, tako da imamo i tu mogućnost. Grad ima lijepu klimu, imamo more, planine, treba koristiti to obilje.

RB/BI: Skoro sam čula da plivate, ali ne samo u ljetnjim mjesecima. Osim Rusa, dakle, zimi plivaju i Barani.

Mihailović: Nekako sam spontano krenuo da plivam i u zimskim mjesecima, mnogo je benefita vezano za to. Nije samo lični osjećaj, ima toliko istraživanja koja pokazuju da je kupanje u hladnoj vodi izuzetno korisno za naše tijelo. Naravno, treba postepeno ulaziti u tu priču, da slušaoci ne shvate da sad treba direktno u more ili pod hladan tuš. Kao i sve što je vezano za fizičku aktivnost, treba raditi postepeno, tako da vremenom imate benefit.

RB/BI: Koji sport smatrate najzdravijim?

Mihailović: Ako govorimo o djeci, treba ići postupno od bazičnih ka sportovima kao što su odbojka košarka, rukomet i tako dalje. Suštinski treba dugoročni razvoj sportista, mladih sportista i to treba da ide postepeno iz faze u fazu, to je najbolji put. Druga stvar su profesionalni sportisti, ne radi se tu o zdravlju, već o performansama i rezultatima, a zdravlje je na drugom mjestu.

RB/BI: Koji sport uključuje najveće grupe mišića?

Mihailović: Neko kaže da je gimnastika, neko plivanje. Ali bazični sportovi uključuju veće grupe mišića, od na primjer, fudbala gdje su dominantne noge.

RB/BI: Svima je potrebno kretanje i fizička vježba. Stigli smo do pitanja koje se tiče starije populacije. Kažu da je sarkopenija, to jeste odumiranje mišićne mase, opasnija od osteoporoze ili barem jednako opasna?

Mihailović: Ja bih rekao da je jednako opasna. Preventivni trening snage, tri puta nedjeljno, je rješenje oba problema, bilo da je u pitanju smanjenje mišićne mase ili gustine kostiju. To govorim na osnovu istraživanja koja se u svijetu sprovode od 1945. Sve to sa treningom snage možemo da eliminišemo ili bar ublažimo. Naravno, postoje tu i spoljnji faktori, uticaj sredine, genetski faktori i tako dalje, ali generalno trening snage svakako će pomoći i to je nešto što na zapadu i u razvijenim sistemima preporučuju i prepisuju ljekari kao oblik terapije.

RB/BI: Mi generalno nismo pretjerano skloni vježbanju, odnosno ne vježbamo onoliko koliko bi mogli, kako to rade neke druge nacije, Kina, Japan – vježba se napolju, tai či na primjer. Toga kod nas nema. Ima li nade da se makar ta svjesnost o vježbanju malo pojača kod nas?

Mihailović: Zanimljivo je što ste to pomenuli, na Balkanu generalno je oko dva odsto ljudi trenira i to je poražavajuća činjenica. Dva odsto je izuzetno, izuzetno malo, tako da definitivno treba mnogo više govoriti o tome u medijima. Vježbanje je preventiva, jer zdravo društvo i zdrav pojedinac znači manji budžet za liječenje, a zdrava nacija može sve, bolesna malo toga.

The post Vladan Mihailović: Poražavajuća činjenica je da samo oko dva odsto ljudi trenira first appeared on BARinfo.