Riječ je o svojevrsnom nastavku njegove dvije ranije knjige – “Dronjci i džonte” i “Džonte i dronjci”, pa je i ovdje način nastanka i objavljivanja radova isti. Bez niti koja povezuje pojedine članke, niti koherentnosti u izlaganju, Lukšić je ponudio još jedan pregršt različitih tema i opservacija. I time zaokružio trilogiju.

Očekivano, jedna od centralnih tema knjige je ponovo njegov Spič, kome je privržen lično i spisateljski čitavog života. Ovdje je opisan jedan od putopisa iz 1893. godine, zatim inicijativa o obnavljanju Spiča kao opštine, priča o tri generacije Đuranovića, o nastanku pjesme “Oj Vrsuto, goro velja”…

U knjizi je, pored ostalog, i stručni Lukšićev rad iz 1975. godine “Porast zaposlenosti u Baru kao rezultat izgradnje Luke”, te “Geografsko-saobraćajni položaj kao činilac ekonomskog razvoja Crnogorskog primorja”, zatim podsjećanje na uspjeh “Spičanske svadbe” 1951. u Opatiji, tekst o osnivanju grupe građana “Barska lista“, govor sa Osnivačke skupštine NVU “Nehaj” 2018 . godine, životopis maestra Vita Ujesa, sjećanje na ćevabdžinicu Riza i Vete Dreković, mini poglavlje “Otisci prijateljstva” o drugovanju sa znamenitim ljudima, kao i recenzije koje je napisao povodom izlazaka knjiga Milana Vujovića, Miška Mijovića, Miša Draškovića, Milice Vuksanović, Ilije Vukotića, Gana Šlakovića, izložbe Danijele Drobnjak…

Kao i dosadašnja Lukšićeva djela ovog tipa, i “Bućkuriš i mirođija” je samizdat karaktera, činjenična i emotivna, publicistička i vrlo lična u isto vrijeme.

Vladimir Vlado Lukšić (1939) je posve osobena ličnost naše sredine.

Istaknuti je ekonomista iz vremena SFRJ, i dalje aktivni šahista ŠK “Rumija”, kolekcionar umjetničkih slika, najvažniji hroničar Spiča u njegovoj istoriji, autor djela o šahu, umjetnosti i onih etnografskog karaktera o rodnom kraju. I dalje nema mobilni telefon. Ni kompjuter. Iako je autor 14 knjiga.

The post Nove knjige: Vladimir Lukšić – Bućkuriš i mirođija first appeared on BARinfo.

Prostor ograničen, životni procesi jačeg intenziteta – “sve se vidi, sve se zna”, koloritne ličnosti, kojih nije malo, gradiću pod Volujicom (koja mu zaklanja vidike prema jugu) daju obilježja urbaniteta, demokratije, uzajamnosti, ljupkosti, posebnosti.

Uz starije (iz porodica Ivanković, Trceta, Perović, Krcunović, Prelević, Jovanović, Lekić, Zečević, Mašanović, Cvetinović, Kuvendžijević, Vujačić, Radović, Adžić, Božović, Medigović, Kavaja, Vukotić…), tu su i mladi (danas bi rekli kadetskog uzrasta) koji kroz igru, pjesmu, pa i nestašluk, udahnjuju Pristanu svježinu, polet, živahnost, razdraganost. Talentovani za sport i za umjetnost, rezultatima i dostignućima uznose stariju populaciju, o njihovoj darovitosti govori se i piše i u širem okruženju. Uz sav rizik, ograničavajući se na generacijsku pripadnost, ovdje izdvajam Svetislava Sveta Stanišića, Iliju Idža Šoškića, Milenka Mima Vukotića, Dragoljuba Bata Zečevića, Viktora Vita Ujesa, Mirka Mikicu Mijuškovića. O svakome od njih moguće je napisati sadržajan esej, prožet entuzijazmom, toplinom, radostima, pa i patnjama i odricanjima. Srce me “tjera” da ovdje ispišem desetak rečenica o talentovanom i čestitom Vitu (Nikšić, 1939, otac Antonije, majka Anđelija; porodica Ujes potiče sa Krima).

Poštovani mr Ilija Vukotić, prijatelj i česti sagovornik, daje mi potporu: “Vito je našoj generaciji bio uzor: po oblačenju, onako razbarušen sa gitarom i pjesmama Elvisa Prislija, hrabrosti i iskrenosti, pričama o doživljenim ili izmaštanim dogodovštinama”.

“Sjećanje koje ne blijedi. Odmah po okupaciji otac je odveden u Radni logor, u Osnabrik. Kao mašinski inženjer radio je na montaži strojeva u drvopreradi. Optužen je za nesavjesan rad, sabotažu. Za kaznu, u zarobljeništvo, u zloglasni logor Buhenvald, dovedena je njegova porodica, žena sa petoro djece: tri kćerke i dva sina. Majka i sestre smještene su u ženski dio, a ja sa bratom Alojzom u muški dio logora. Sasvim rijetko su mogli da se vide.

Život nam se odvijao u barakama i oko njih, majka je imala radne obaveze, iscrpljujuće. U spavaćoj prostoriji bilo nas je oko pedesetoro djece. Spavalo se na spratnim krevetima sklepanim od neobrađenih dasaka. Nužnik nam je bio nedaleko od barake: rupa i preko nje malo razmaknute daske . O nekoj higijeni nje bilo govora. Dobili smo dvije robijaške preobuke, sam peri i suši naizmjenično. Imali smo samo jedno deblje ćebe i u njega se umotavali; nije bilo grijanja, zime tamo rano dođu i veoma su hladne. Dosta djece je umrlo od smrzavanja, gladi  i bolesti, pa i moje dvije sestre.

Hrana nam je bila: smrdljivi kiseli kupus, geršla, kore od krompira uz koje je često bilo i zemlje. Za doručak smo dobijali čaj, više je to bila topla malo zaslađena voda, i komad tvrdog hleba.

Podnošljivije je bilo u proljeće: nikne mlada trava, slična žućenici, samo kisela pa su je zvali kiseljak, rasla je bujno oko nužnika i stubova, gdje nije izgažena zemlja – najeli bi se tog zeleniša.

O nekoj dječjoj igri nije bilo govora: trčkaranje, skakanje od crte, rvanje i gurkanje; starija i snažnija djeca išla su na radni zadatak – na njivama, slaganje cjepanika, čišćenje kruga i sl.

Kraj je rata, otac je strijeljan, oslobođenje, pomiješani su tuga i radost. Izgladnjeli, iznemogli, bolesni, i odrasli i djeca, zatvorenici jurišaju u otvorene radnje prepune prehrambenom robom. I pored upozorenja, neumjereno, halapljivo jedu salamu, slaninu, sireve, beškote – skorčani želudac i crijeva ne mogu da prihvate toliku količinu jake hrane – grče se, previjaju od bolova, umiru onako prezasićeni…

Nas četvoro – majka, sestra, brat i ja – jedva živi vraćamo se u  rodni kraj, i radosno i nevoljno: opraštamo se zauvijek od oca i sestara, u zajedničkim grobnicama sahranjenim na periferiji hladnog Buhenvalda”, govorio je Vito Ujes.

Putovali su puna četiri mjeseca, željeznicom (u vagonima za stoku), rashodovanim vojnim kamionima, pa i pješice. U Nikšiću, ranijem boravištu, vidjeli su od svoje imovine zgarište, pa su bez zaustavljanja, onako izmučeni, produžili za toplije primorje.

Mali Viktor je krajem januara 1946. poslat u Risan, da bude od pomoći samohranim tetkama po majci, iz poznate porodice Lazović. Radio je u džardinu, čuvao dvije koze, a za poslove kod pekara Todora Tauzovića dobijao je jedan hleb i četiri zemičke, a zimi i kantu ćumura da se ugriju. U Risnu se zainteresovao za pecanje, ispalo je – nešto iz razonode, nešto iz nužde, učio je od “prekaljenog” ribolovca Radovana Ognjenovića kako se struna pravi od konjske dlake, udice od čiode i koji su mamci najbolji za pojedinu vrstu ribe. U Risnu je živio šest godina i tu je sa odličnim uspjehom završio šest razreda osnovne škole. Iako sasvim mlad, tu je naučio i o životnim prilikama i neprilikama.

Vraća se na Pristan, druguje sa Vaskom Piolom Prelevićem i Dragoljubom Batom Zečevićem. Osnovnu školu (mala matura) završio je u Starom Baru, potom prvi razred Gimnazije. Kako je od “malih nogu” pokazivao izraziti talenat za muziku, prelazi u Srednju muzičku školu “Njegoš” u Kotoru. Poslije trećeg razreda, škola je preseljena u Titograd – završava je 1960. kao najbolji u generaciji.

U Beogradu upisuje Muzičku akademiju, koju sa kraćim prekidima završava 1965. kao najtalentovaniji diplomac, sa akcentom na kompoziciju i dirigovanje. Svira klavir, harmoniku, gitaru, mandolinu i ostale žičane instrumente, bubnjeve.

Praćen je njegov razvojni put, čulo se za njegovo vrhunsko muziciranje za vrijeme turističke sezone. Dobija poziv da u Titogradu vodi Veliki zabavni duvački orkestar, u kojem svira, diriguje i pjeva. Ubrzo, novi izazov – na čelu je Malog orkestra RTV, u čijem sastavu su vrhunski muzičari: Eugen Hajzler, Toni Ferdinandi, Tomo Bašić i njegov sugrađanin Miodrag Miki Jelenić. Njihovi koncerti  i nastupi na festivalima, u Crnoj Gori i van nje, ispraćani su dugim aplauzima, dobijaju se pozivi za posebna gostovanja.

Ne može bez mora i Bara. U školama u Starom Baru, Baru i Šušanju (Žukotrlici) predaje muzučko vaspitanje. Pri Gimnaziji je obnovio muzički orkestar, a zatim Gradski hor “Jedinstvo”, mješovitog sastava, sa 81. članom.

U horu su pjevali: Milo Đenđinović, Andrija Miranović, Boro Martinović, Tonko  Bulatović, braća Mijović, braća Truš, Stanko Ratković, Ilija Milović, Hazera Dragović, Olga Demirović, Ana Marđokić, Milan i Milanka Čelebić… Pred brojnom radoznalom i razdraganom publikom nastupaju na svim važnijim svečanostima, smotrama i priredbama u Baru i regionu, dobijajući pohvale i priznanja za visoke umjetničke domete. Vitovo dirigovanje bilo je nešto neobjašnjivo: poletnost, zanesenost, gestikulacije u transu, ezoteričan za nas koji živimo tu čaroliju… Mogao je takav, bez imalo pretjerivanja, da diriguje Bečkom ili nekom drugom velikom orkestru.

Vitov talenat i entuzijazam nemaju granica, šire i oplemenjuju muzičku scenu Bara; omiljen je i kod mlađih i kod starijih, na manjim intimnim druženjima, na sjedeljkama i slavljima, sa harmonikom ili gitarom, požaljan je i rado viđen gost. Talentovanoj djeci, bez naknade, daje privatne časove klavira i gitare.

U vrijeme turističke sezone, sa malim orkestrom svira na terasama hotela u Baru, Sutomoru, Čanju, Petrovcu, Budvi, Ulcinju. Redovni je učesnik svih važnijih muzičkih i folklornih manifestacija i susreta, dobijajući nepodijeljene simpatije i pohvale; njegovo temperamentno muziciranje i dirigovanje praćeno je ovacijama, bis za bisom…

Neka društvena priznanja su ga zaobilazila, a neka je sam odbijao. Ponosan je na diplomu “Stana Tomašević Arnesen”, za izuzetne rezultate i zapažen doprinos u nastavnom u vannastavnom radu sa učenicima iz muzičkog vaspitanja, dobijenu 24. novembra 1988.

Ribolov je još od najranijeg djetinjstva, već u Risnu za Vita predstavljao čarobnu zanimaciju, koja nudi smirenje, opuštanje, uživanje – najzdraviji život u prirodi i sa prirodom. Svaki slobodni trenutak provodio bi na portiću ili lukobranu. Najčešće bi sa njim ribario Nikola Kuvendžijević, kasnije cijenjeni ljekar u Budvi. Ponekad bi pomagali starijima u izvlačenju trate i kao nagradu dobijali kilogram – dva sitnije ribe: sardele, bukvice, ukljate. Tako je dolazio do saznanja da se od ulova ribe može lijepo zaraditi.

Rano je Vito postao priznati majstor ribolovac, savršeno je ovladao svim tehničkim finesama da bi ribarenje bilo uspješno, bio je spretan, vješt, umjetnik i u ovom poslu. A i riba ga je htjela! Poznat je taj fenomen – u Sutomoru se to vezivalo za Petra Peka Begovića, jedna lokacija pecanja, ista oprema, istovjetni mamci: svima prazne – Peku puna vrećica đustara, kovača, šparića…

Sa razvojem turizma bivale su sve veće potrebe za kvalitetnom ribom, nije se pitalo za cijenu. Visprenom, već iskusnom ribolovcu, Vitu se “nametnula” mogućnost da spoji rekreaciju sa biznisom i lijepom zaradom.Uštedio je novac od svirke tokom turističke sezone i od prodate ribe restoranima, pa kupio drvenu pasaru 1958. godine. Registrovao je pod imenom “Anđelija” i brojem 58. Nešto kasnije kupio je i u barku ugradio stabilan motor. Ispunio mu se san. Sam ili sa “asistentom” isplovio bi desetak milja od obale i upustio se, samopouzdano i zaneseno, u lov krupnijih primjeraka pagra, lice, gofa,sabljarke, pešikana… Lični rekord je ulov pagra-orijaša, teškog 28,5kg. Naravno, uspješno je lovio arbune, barbune, zubatce, orade, sargove, salpe, skakavice, ukljate i sve traženije lignje i hobotnice.

Treba podsjetiti da se do kvalitenog ribolovnog materijala veoma teško dolazilo. Tek sa uspostavljanjem feribot linije Bar – Bari 1965. godine ovaj je problem brzo potisnut u zaborav. Sve ono neophodno za uspješno ribarenje nabavljano je u Bariju i Brindiziju.

U Baru je među prvima počeo sa izletničkim pomorskim turizmom. Prevozio je inostrane i domaće goste u vrijeme sezone, na relaciji Ulcinj – Budva. Njegova životna filozofija: čestitost i ponos na prvom mjestu i u ovim prilikama – imala je provjeru. Ukupno naplaćenom vozarinom znao je na Svetom Stefanu počastiti korisnike njegove plovidbene usluge. Novac za njega nije imao dublji, utilitarni smisao, nije bilo neophodno iz svakog posla ostvariti materijalnu korist. Trošio je neumjereno…Tek sa formiranjem porodice, koja mu je iznad svega, redukcija nepotrebne potrošnje i štednja u svim njenim pojavnim oblicima Vitova je životna deviza. Brižni je otac i danas odrasloj djeci.

Suton najavljuje beskrajnu junsku noć, godina je 1966. Vito je usidrio pasaru na Smokvici, kruševački gimnazijalci je prekrstiše u “Tri duda”, o njihove grane su vješali gimnastičarske sprave, željan odmora poslije ture do Svetog Stefana i natrag sa njemačkim i čehoslovačkim turistima. Ja, željan “šarenila” turističke sezone, tek došao sa odsluženja vojne obaveze u kasarni nadomak “Biljaninih izvora” u Ohridu. Nalazimo se u bašti restorana “Galeb”, u vlasništvu ugostitelja Milana i Dese Laković, kao i već nekoliko prethodnih večeri; vrsnici smo, drugari još od đačkih dana.

Prvi smo gosti, vispreni kelner, naš ispisnik, koji će koju godinu kasnije otvoriti sopstveni, kultni kafić, Milo Filipović, zna našu “proceduru” – donosi nam, za početak, porciju sira, Vitu – pivo, meni bijelo vino “Pošip”. Vito uzima u ruke gitaru, zabavljao je i goste tokom plovidbe, nekoliko akorda, pa niz dalmatinskih pjesama… Bašta, zelenilo joj daje intimu, polako se puni gostima, ponajviše Njemcima. Dvoje postarijih, prefinjeno, otmeno odjevenih, sijeda nedaleko od nas, bivaju ubrzo usluženi, Milo je “velemajstor” svoga posla. Vito “širi” repertoar, otpjevao je dvije ruske romanse. Poslije sedam-osam minuta prilazi nam Milo i kaže: “Ono dvoje gostiju žele da pređete za njihov sto, da budete njihovi gosti.”

Prihvatamo ljubazni poziv, prilazimo, predstavljamo se, i oni izgovore svoja imena: Marija i Boris. Nastavljamo sa muzikom i pjesmom, oduševljava ih Vitovo izvođenje ruskih balada i romansi. Pridružuju mu se u pjevanju… Posluženje je pristizalo jedno za drugim, raspoloženje se uzdizalo do usijanja, prelivalo se i na ostale goste… Ostali smo do duboko u noć. Takva se neobična, pa i efektna, predstava “reprizirala” sljedećih desetak večeri.

Marija i Boris su rodom iz Rige, potiču od grofovskih porodica, koje su u Njemačku izbjegle za vrijeme Oktobarske revolucije. Upoznali su se u Berlinu, za vrijeme Olimpijskih igara 1936. godine, oboje su uživali gledajući čudesnog atletičara Džesija Ovensa. Ubrzo su se vjenčali i nastavili da žive u gradu Minestru, pokrajina Vestfalija.

Malo je reći – zavoljeli su Vita, obožavali su ga kao temperamentnu, iskričavu, neiskvarenu osobu, nemjerljivo talentovanu za muziku i pjesmu, Od te “promotivne” večeri pa do kraja njihovog života 1976. godine, dakle punih deset godina, trajala je čarolija prijateljstva. Bio je on njihov stalni gost u vrijeme zimskog školskog raspusta, a oni su ljeti boravili u Sutomoru, isključivo zbog njega, po mjesec dana. Nudili su mu, molili da ga posine, da pređe u Njemačku i ima obezbijeđenu “grofovsku” egzistenciju.            

Prijatelji iz Vestfalije bili su veoma bogati: posjedovali su stambene četvrti za izdavanje u zakup, servise raznih namjena, u Londonu hladnjaču za veletrgovinu viskijem, kapital u bankama. Boris je bio veoma talentovani i uspješni preduzetnik, biznismen. Marija – slovenska duša, lijepo je svirala klavir, sa puno sjete govorila je o bajkovitoj Rigi. Ja sam “dolivao ulje na vatru”, govorio sam joj o Mihailu Talju, šahovskom geniju iz njenog rodnog grada, i o njegovoj ljubavi sa glumicom Sali Landau.

Sredinom juna 1969. (juni im je najviše prijao za odmor, dani topli, noći svježe – izbjegnute su gužve, buke i “nesnosne” vreline julske i avgustovske) deponovali su u Primorsku banku 1,5 miliona DM. Predložili su Vitu da izgradi kuću sa tri etaže: suterenom, prizemljem i spratom; sprat bi bio za stanovanje, a u prizemlju i suterenu bi bio servis za pranje i peglanje veša za potrebe hotelsko-turističke privrede od Ulcinja do Budve. Biznis program je obuhvatao: po šest mašina za pranje i peglanje robe velikog kapaciteta, šest kombija za dovoz i odvoz veša i odgovarajući broj zaposlenih. Direktor banke Vešo Lekić savjetovao ga je, nagovarao da prihvati primamljivu poslovnu šansu. Ponos Vitu nije dozvoljavao da ponudu prihvati. Ljubazno se zahvalio dragim i dobronamjernim prijateljima.

Uslijedila je “utješna” ponuda: kupiće mu čamac (brodicu), pruža mu se mogućnost da spoji rekreativno i korisno, ribolov i prevoz turista do bližih ili udaljenijih destinacija, uživaće u svemu što more pruža.

Dostojanstveni primorac je prihvatio ideju, s tim da to bude pozajmica na dvije turističke sezone! Kod uglednog kapetana Bracanovića kupljena je brodica, dužine 6,32 m, širine 2,52 m, jarbol, jedra, kabina sa tri ležaja, motor stabilan jačine 5ks, registrovana je pod imenom “Marija”, br.61. Kredit je otplaćen na kraju sezone 1970. Što iz nužde, što iz užitka u bogatstvu i izuzetnostima života na moru, sljedeće tri godine, i bukvalno, proživio je u svojoj ljubljenoj brodici – ljepotici.

 (Marija i Boris su bili kumovi na krštenju Vitovoj djeci Anđeliji Mariji i Aleksandru, obred krštenja obavljen je u manastiru Sv. Vaslije Ostroški pod Ostrogom)

Viktor Ujes – čovjek kakvog je u aktuelno vrijeme gotovo nemoguće sresti, upoznati, biti sa njim prijatelj: Čvrstog karaktera, dostojanstven, dosljedan, istinoljubiv, nepotkupljiv, pravdoljubiv, skroman, čestit; Rijetko talentovan muzičar-umjetnik, temperamentan, zanesen u posvećenosti da drugome iznese i prenese ljepotu kulture zvuka; Ribolovac istančanog nerva i zaokružene zanatske vještine, uspješan, cijenjen u profesionalnom i amaterskom ribolovnom kružoku.

Danas, na adresi Tršanj-krš, Popovići br. 65, u svojoj kući sa lijepom okućnicom, opušteno provodi penzionerske dane, iskreno obradovan kada mu u posjetu dođu prijatelji. Sa njim su kćerka Anđelija Marija i sin Aleksandar i njihove porodice. Supruga Senka, rođ. Đonović je, nažalost, prerano odletjela u anđeoska prostranstva…

The post Vladimir Lukšić: Talenti i čestitost našeg Vita first appeared on BARinfo.

Kada su u pitanju teme iz sfere nacionalnosti i vjeroispovjesti, na našem tzv. Zapadnom Balkanu neugodno, nezahvalno, osjetljivo, pa i bolno je bilo što govoriti ili pisati. Emocije, najčešće uzavrele, nadvladaju razum i činjenice, pa je svaki racionalni dijalog nemoguć, besmislen. Ipak, usuđujem se komentarisati dio poruka sa nedavne svetkovine u Spičanskom polju. Kao prethodnicu tom činu, desetak dana, na istom sajtu, objavio sam kratak referat: Crkva Sveta Petka u Spičanskom polju.

Na barskim portalima 14. avgusta 2024. Mitropolit Joanikije je rekao kako je izgradnja velikog hrama u Sutomoru naša obaveza prema potomcima.  “Crkva Svete Petke u Sutomoru toržestveno je danas, 8. avgusta, proslavila hramovnu slavu – Prepodobnomučenicu Paraskevu Rimljanku, koja je ujedno i zaštitnica ovog mjesta (…) Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je kazao da je danas puno naroda sabrano oko Prestola Božjega zajedno u molitvi, vjeri i ljubavi te da je to dobar znak da se ovdje započne gradnja novoga hrama.”

Sa nama je Sveta Paraskeva Rimljanka (Sveta Petka), koju ovdje slave i katolički i pravoslavni vjernici, što je sasvim razumljivo, imajući u vidu viševjekovni suživot u Spiču.

Crkva je podignuta u vrijeme cvjetanja benediktinske opatije Svete Marije na Ratcu, krajem 13. ili početkom 14. vijeka. Neposredni lokalitet i širi okolni prostor bili su posjed – vlasništvo opatije. Potvrdili su to kraljica Jelena Anžujska i njen sin kralj Milutin. Sedmovjekovno je sveto mjesto, simbol suživota i pijeteta obje konfesije prema Svetoj Petki i djeci sahranjenoj u njenom okrilju.

Zidati novu, veliku crkvu, bilo koje konfesije, pored postojeće stare sedam vjekova, skromne kakva je svetica bila, nije samo civilizacijski neprimjeren čin, nego je i mijenjanje istorijskih, kulturnih i tradicionalnih vrijednosti Spiča.

Dozvolite za malu paralelu: posljednjih godina svjedoci smo učestalosti, jasnosti i glasnosti zahtjeva da se na vrh Lovćena vrati kapela, jer je izgrađeni mauzolej suštinski oskrnavio “lovćensko kameno more” i inicijalnu duhovnu ideju. A kako, onda, kvalifikovati odnos budućeg velikog hrama i ljupke crkvice mučenice Svete Petke, sagrađene 600 godina ranije od Kapele na Lovćenu !?

 “Susjedstvo” crno-zelenog nebodera i hotela “Podgorica”, Kaninog remek-djela, kome bi se divio i nenadmašni F. L. Rajt, u našem glavnom gradu, dovoljno je ilustrativan primjer.

Crkva i brežuljak Svete Petke u cijelini treba da ostanu mediteranska oaza ljepote, duhovnosti i spomenik plemenite prošlosti Spiča.

Da budem jasan: u Sutomoru, bez ikakve zadrške treba izgraditi pravoslavni hram, gabarita koji će dugoročno zadovoljiti potrebe pravoslavnih vjernika. Hram je poželjno izgraditi na prostoru Mirošica 1 – Mirošica 2, gdje je najveća koncentracija pravoslavnog življa.

Na kraju, moj nastup treba razumijeti i prihvatiti kao istinsku zabrinutost i molbu da se sačuva dragocjeno svetilište, neprocjenjive duhovne i kulturne vrijednosti. Zbratimljenim aktivnostima moramo joj obezbijediti status prvorazrednog kulturnog dobra. Kasnimo! I da se okupljamo uz skute ove starice, da nam oni budu uzvišeno mjesto molitve, ljubavi i uzajamnosti.

P.S. Prema arhivskoj dokumentaciji i tradiciji Spiča, zaštitnik mjesta, našeg zavičaja, jeste Sveti Dimitrije (Mitar).

Spič, 28. avgust 2024.                                                            

The post Vladimir Lukšić: Ne skrnavimo duhovnu i materijalnu baštinu Spiča first appeared on BARinfo.

“Ovo djelo predstavlja još jednu perlicu na bARS -u i Barskom Ljetopisu, kojim pokušavamo da otrgnemo naš Bar od zaborava”, kazao je na početku večeri, koje je bilo istinska oda duhu, stvaralaštvu, trajanju i ljepoti življenja, selektor bARS-a Željko Milović.

Serijal, odnosno prvo izdanje Barskih priča, koje donosi anegdote iz života ljudi u gradu pod Rumijom, nastalo je na inicijativu nekadašnjeg predsjednika Opštine Bar, istaknutog društveno – političkog radnika i funkcionera Čeda Ratkovića, koji je u arhivi imao pedesetak priča, a zatim i Mitra Pavlovića koji je bilježio crtice iz života Mrkojevića i Dobre Vode. Najzaslužniji za četvrtu knjigu, pojasnio je autor,  je šahista, publicista i ljubitelj umjetnosti, Vladimir Lukšić.

“On mi je kazao da sačuvam priče koje nisu objavljene u prvoj knjizi, za svaki slučaj. Iako nisam planirao da nastane serijal, desilo se upravo to i tako smo ‘dogurali’ do četvrtog izdanja. Svaku knjigu prate dodaci. U prvoj su to izabrane priče barskih autora, u drugoj fotografije nastale sredinom XIX vijeka, trećoj, brodovi Prekookeanske plovidbe, a u četvrtoj su se našli crteži jednog od naših najboljih karikaturista, Baćka Milačića, dok je korice i dizajn uradio moj prijatelj Goran Grković” kazao je autor.

“Svaki grad traži svog hroničara kako bi ga uobličio kroz priču, jer tako  možemo na najtrajniji način da postojimo. Sve četiri Milanove knjige su u znaku barskog kontrapunkta, vječito između Istoka i Zapada, sa neponovljivim mediteranskim pečatom. Prošlost nije završena, ona je neodvojivi dio nas, stičemo utisak kada zaklopimo korice Milanove knjige”, istakla je u nadahnutom i stručnom prikazu, profesorica književnosti i književna kritičarka Maja Simović.

Iako autor tri romana, “Barske price”, Milan je, kako je kazao, pisao sa posebnim zadovoljstvom, a neke ličnosti pojavljuju se u sva četiri izdanja. Među njima je poznati i omiljeni barski muzičar, Goran Pejović Gula, koji je sinoć  na duhovit način ispričao nekoliko anegdota, ali i pružio priliku publici da uživaju u izvođenju jedne od njegovih najljepših pjesama “A ja još sanjam”.

Profesor matematike Rajko Ćalasan, takođe je jedan od junaka sve četiri knjige.

“Milan je ovim djelom uspio da rasprši misteriju Bara. Opisujući ga, pronikao je u njegovu složenu dušu, koja je nekada poput maestrala, a nekada poput sjevera. Tekstovi u ovoj zbirci su priče enciklopedijskog sjećanja. Ovo je knjiga za one koji vole Bar, grad životne radosti i širine” kazao je na večeri profesor Ćalasan.

Poznati pozorišni reditelj i univerzitetski profesor, Boris Liješević, zapisao je, između ostalog, u predgovoru knjige:

“Ne sjećam se više kako smo se Milan i ja upoznali. Ali, radujem se svakom njegovom tekstu u ‘Vijestima’. Kolumne odišu lakoćom pripovijedanja, šarmom, usputnim pogledom koji u detaljima prepoznaje nagovještaje velikih promjena… U oku i peru Milana Vujovića vremena se mijenjaju lako, sa novim naslovom. Smjenjuju se ratovi, revolucije, okupacije, ali svaki taj veliki istorijski pokret završava se u rukama nekog barskog ‘Pita’, kroz čije ruke prolazi istorija. Tako se ruska revolucija okončava sa rubljama koje je Niko B. na pečalbi revnosno skupljao, a poslao ih kući kada su prestale da postoje kao valuta. Dolazi Prvi svjetski rat koji dobrog Iva Nikočevića oblači u austrijsku uniformu.  Sa britanskom vojskom stiže  prva fudbalska lopta i organizuje se utakmica između superiornih britanskih mornara  i mještana, koji će godinama kasnije svoj lokalni klub nazvati ‘Mornar’. Dolazi i drugi rat. Hasan Jusuf prebrojava pravoslavne kuće za odstrel, a Asan Perazić ih životom brani. Smjenjuju se ratovi, vlade, ideologije, religije… Zatvorenici grade hotel ‘Sveti Stefan’, a potom vrte glavom i taj pokret  skupo plaćaju. Pobjednici i poraženi, sudije i okrivljeni, svi u istoj anegdoti, svima je sve oprošteno.

Sve je Milan pozlatio svojom ljubavlju prema gradu, prema njegovim oriđinalima i njihovim mudrostima, koje ne zaostaju za dosjetkama Sule Radova, kralja Nikole, Laze Kostića, patrijarha Pavla”.

Milana Vujovića i profesora, političara i diplomatu, Miodraga Lekića Ćakija, veže dugogodišnje prijateljstvo, kao i njihovih očeva, Nikole Lekića, prvog direktora barske Gimnazije i Pavla Vujovića, principijelnog i strogog profesora istorije.

Njemu je pripala čast da zaokruži promociju “Barskih priča” na Ljetopisu.

“Za ove Milanove knjige i priče neko će reći da su obične, sa duhovitom poentom, a ja ću naglasiti da je ovo ozbiljna literatura. Bar, koji ima impresivan materijalni rast, mora da prati i njegov duh. Ove priče nam pomažu da spojimo vrijeme, jer, kako je govorio veliki njemački istoričar Ranke ‘prošlost i sadašnjost se drže za ruke’. Ove priče su poruke, a ja ću završiti s jednom koja je majka svih poruka i barskih priča – Nema Bara do cara”, kazao je Lekić.

Poput brojnih junaka “Barskih priča”, koji su kreirali autentičan duh grada i njegov kod kroz vrijeme, i njihov autor, Milan Vujović, kao svestrani intelektualac i stvaralac, u književnosti, novinarstvu, šahu, ostavlja trajan i vječan trag svojim djelima, o sebi, Baru, suštinskim vrijednostima života i ličnostima koje ih stvaraju.

The post VIDEO: Amarcord Milana Vujovića na Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

RB/BI: Po mom mišljenju i Rumija i ti napravili ste podvig plasiravši se u Premijer ligu Crne Gore. Kako komentarišeš taj zaista neočekivani rezultat, i ekipni i tvoj?

Lukšić: Rumija je skup entuzijasta. I čitav naš rad tokom godine proizilazi iz čiste ljubavi prema šahu. Tako da je i ovaj rezultat, za mene lično neočekivan, plod i zaslužena nagrada za naš entuzijazam. Teško je to sad sve ukratko objasniti, ali tu je nekoliko njih koji sve to nose: Pavle Lekić, Ismet Čupo Mustafić, Saša Kovačević, Zoran Popović i ja, uz njih. Stvarno nosimo ekipu, guramo, povezujemo se, težimo da stvorimo neku harmoniju u ekipi i pokazalo se da to daje rezultate.

RB/BI: Tu je i odlični, Goran Todorović, internacionalni majstor, doktor nauka.

Lukšić: Da, on je doktor poljoprivrednih nauka, bivši direktor Instituta za ratarstvo u Beogradu. Znamo se već dugi niz godina i on zbog prijateljstva sa Ismetom Mustafićem i sa mnom, igra za naš klub, bez ikakve naknade i honorara.

RB/BI: Rekao si da je i za tebe bilo iznenađenje drugo mjesto Rumije, i plasman u Premijer ligu. Šta si očekivao?

Lukšić: Dama iz Budve, koja ne znam da li ima jednog Budvanina u ekipi, bila je zasluženo prva. Pokazala je stabilnost, što je dosta važno u ovakvim takmičenjima. Međutim, oni nisu bili ništa bolji od nas. Desio se jedan kiks, dobili smo nulu, umjesto remija ili čitavog poena i oni su nas pobijedili, i to nam je bio jedini poraz. Kad gledamo objektivno, četiri, pet ekipa ima tu snagu da budu od drugog do šestog mjesta, a mi smo iskočili i osvojili drugo. Ja sam govorio: ako uzmemo medalju, bio bih zadovoljan.

RB/BI: Govorio si o kompaktnosti, o tom entuzijazmu ekipe, to se pokazalo i u poslednjem kolu. Junak je bio, u tom smislu, Nikola Vraneš…

Lukšić: Da, Nikola je dugogodišnji član Rumije. On je mlad čovjek, oženjen, ima i dijete. Igrao je četiri-pet kola i morao je da ide hitno u Beograd, što je on i najavio na početku takmičenja. Međutim, uoči poslednjeg kola, imali smo jasnu računicu: ako pobijedimo Dijagonale idemo u Premijer ligu. Mi ga zovemo: „Nikola, da li možeš, ikako, da dođeš, za svoje društvo, da odigraš ovu zadnju partiju?“ On je u osam uveče sjeo za volan, putovao cijelu noć, ujutru došao, odmorio dva-tri sata i igrao lijepo, dobio partiju i opet se vratio u Beograd. Toliko kilometara je prešao da bi pomogao svojoj ekipi.

RB/BI: Moramo malo da se osvrnemo i na tvoj rezultat. Četiri i po iz šest. Pet puta si vodio crne figura. Od tebe su bili igrači po šest, sedam, decenija mlađi. Ako bih se našalio, rekao bih da pretpostavljam da su to neki početnici?

Lukšić: Ja sam prvih dana takmičenja imao stomačnih tegoba i nisam igrao. Kolege iz ekipe su imale razumijevanja za starog čovjeka tako da me nisu forsirali. Ali kad sam to premostio, sjeo sam i igrao i, kako se pokazalo, bio sam ravnopravan i sa mlađima.

RB/BI: U vrhu po starosti su bila samo dva igrača, Vlado Lukšić 86 godina i velemajstor Dušan Rajković 83 godine.

Lukšić: Mi smo stvarno bili najstariji i pokazali se kao uspješni. Da li je to znanje, iskustvo, upornost, zagriženost za ekipu da pomognem koliko mogu, ne znam.

RB/BI: Znaš šta je čudno? Ti nemaš mobilni telefon, komunikacija s tobom mi je otežana, o kompjuteru da ne govorimo. A oni imaju sve moguće: lap topove, telefone, spremaju se za svaku partiju. Kako si se ti spremao?

Lukšić: Nikako. Jedino sam se prisjetio nečega kad sam sjeo za tablu u zadnjem kolu da igram protiv jednog mladog čovjeka, koji je prošao školu „Dijagonala“, dakle, igrač koji je školovan. I sad ja sjednem da igram i on odigra c4, ja malo razmišljam, igram e5, potez koji stalno igram i sjetim se nekih varijanti koje sam igrao sa mojim dragim učenikom, da kažem tako, Lukom Draškovićem, zapravo, jedne varijante koju je Ljubojević rado igrao. Prisjetim se tih poteza i nekako mi legne, pa sam partiju dobio u 15 poteza. Evo, recimo u prvom kolu, krenem da igram protiv Savića iz Berana, i sad on povuče c6, ja sam devet minuta mislio što da igram drugi potez, pa odigram c4. I onda se sjetim jedne varijante „karo kan“, nastane neka oštra pozicija, koja meni odgovara i dobijem ga takođe u 16 poteza.

RB/BI: U poslednjem kolu protiv ovog momka iz „Dijagonala“ tvoja brza pobjeda je imala veliku specifičnu težinu zato što je donijela samopouzdanje ekipi. Kad sam nazvao Vanju Draškovića, manje od sat poslije početka meča u Herceg Novom, rekao mi je da Rumija vodi 2:1, Goran i Davor su remizirali na prvoj i drugoj tabli, a Vlado je dobio na šestoj.

Lukšić: Da, to je tačno. Inače, igrao sam na četvrtoj, petoj i na šestoj tabli, miješao sam table kako su me raspoređivali. U principu, u starijim godinama više volim da igram crnim figurama, jer imam razrađeni repertoar.

RB/BI: Kad bi Rumija mogla da dovede Luku Draškovića i Miloša Pečuricu, velemajstora i intermajstora (još ne zvaničnog), mislim da bi imala dosta šansi da ostane u Premijer ligi. Ali koliko je, zbog finansija, zbog svega, vjerovatno da će Rumija moći da okupi onaj svoj najbolji tim?

Lukšić: Svakako da bismo sa domaćim, barskim snagama, u slučaju povratka Luke i Miloša, imali sasvim realne šanse da budemo ustaljeni i stabilni član Premijer lige. Mi ćemo svakako u narednom, kraćem periodu, razgovarati sa jednim i drugim, znam da to neće biti baš lako i jednostavno, jer oni su već nekoliko godina stabilni članovi drugih ekipa. Mi bismo njima ponudili iste ili bolje uslove nego što imaju tamo. Nadamo se da bismo našim entuzijazmom uspjeli da obezbijedimo sredstva, da ne budu oštećeni. Da se nadamo da će ljubav prema Baru, gdje su odrasli, stasali, afirmisali se, pomoći u nagovaranju. U svakom slučaju, mi se moramo ubrzo dogovoriti. Ako nas odbiju, morali bismo da razgovaramo sa drugim igračima. Tu bi, po mom mišljenju, mogli da dođu u obzir, oni su sad igrali u Herceg Novom, ali njihove ekipe su ispale, dobri šahisti i ljudi, Tomić, koji će, inače, biti prva rezerva u Olimpijskoj ekipi Crne Gore (igrao za Mladost) i Potpara, koji je igrao za Rudar.

RB/BI: Dobro, to je lijepo, kažeš da biste ih „razoružali“ svojim entuzijazmom, ali kako doći do finansija, morate im nešto, konkretno, ponuditi?

Lukšić: Mi smo svi igrali bez honorara, bez ičega. Nismo kao neke ekipe u Baru koje barataju sa, za nas, nepojmljivim sredstvima. Mi smo dobili prošle godine 1.400 eura od Opštine. Kiriju za klub smo plaćali 1.800 eura, a gdje su svi ostali troškovi? Sve je pitanje entuzijazma i velikog zalaganja.

RB/BI: Dobro bi bilo da navedeš i ekipu koja je bila u Herceg Novom?

Lukšić: Goran Todorović, Davor Drašković, Rodoljub Pikula, Zoran Popović, Nikola Vraneš, onda smo se mijenjali Pavle Lekić i ja, Saša Kovačević, Gani Biša, izuzetno fin čovjek ali ga nešto nije išlo.

RB/BI: Vlado, lijepo je to što ti igraš, i što ćeš, Bože zdravlja, igrati još, ali ne može Rumija počivati na tebi. Ima li mladih igrača koji su spremni da zamijene starije?

Lukšić: Vratiću se prvo na finansije, pa ću odgovoriti na ovo pitanje. Nadam da će Opština dopuniti nešto sredstava za ovu godinu, malo više nego prošle godine, i da će nas imati u vidu kod raspodjele za 2025. godinu, da budemo adekvatno vrednovani. Navodim ovo zato što smo na takmičenju u Herceg Novom imali i pionirsku ekipu, pored ove naše seniorske. Tamo je učestvovalo deset pionirskih ekipa, naša je, nažalost, bila četvrta. Jedan sjajan rezultat na prvoj tabli, Damjana Pešića, nije „nagrađen“ jer je jedna djevojčica u uzbuđenju napravila previd pa smo umjesto treći, bili četvrti i nismo dobili medalju. Damjan ima 12 godina, imao je 8 i po iz devet na prvoj tabli, što je fantastičan rezultat. On je još uvijek dijete, malo igra brzo, ponese ga temperament. Ali ja računam da će on za godinu dana da sazri, da uspori ritam igre, da će malo više da se udubi u poziciju, da malo više gleda pozicione elemente i da bi trebalo da bude iduće godine rezerva u seniorskoj Premijer ligi. Damjana stvarno moram da istaknem. On je remizirao samo sa najboljim pionirom iz Podgorice, iz Budućnosti, sve ostale je dobio i to rušilački, što bi se reklo. E, sad tu treba da pohvalimo i Rodoljuba Pikulu koji vodi našu šahovsku školu. On je stvarno unio veliki entuzijazam u tu školu. Nadam se da će Opština vrednovati i naš doprinos kroz pionirsku školu šaha.

The post Vladimir Lukšić: ŠK Rumija je skup entuzijasta, Premijer liga je zaslužena nagrada first appeared on BARinfo.

RB/BI: Po mom mišljenju i Rumija i ti napravili ste podvig plasiravši se u Premijer ligu Crne Gore. Kako komentarišeš taj zaista neočekivani rezultat, i ekipni i tvoj?

Lukšić: Rumija je skup entuzijasta. I čitav naš rad tokom godine proizilazi iz čiste ljubavi prema šahu. Tako da je i ovaj rezultat, za mene lično neočekivan, plod i zaslužena nagrada za naš entuzijazam. Teško je to sad sve ukratko objasniti, ali tu je nekoliko njih koji sve to nose: Pavle Lekić, Ismet Čupo Mustafić, Saša Kovačević, Zoran Popović i ja, uz njih. Stvarno nosimo ekipu, guramo, povezujemo se, težimo da stvorimo neku harmoniju u ekipi i pokazalo se da to daje rezultate.

RB/BI: Tu je i odlični, Goran Todorović, internacionalni majstor, doktor nauka.

Lukšić: Da, on je doktor poljoprivrednih nauka, bivši direktor Instituta za ratarstvo u Beogradu. Znamo se već dugi niz godina i on zbog prijateljstva sa Ismetom Mustafićem i sa mnom, igra za naš klub, bez ikakve naknade i honorara.

RB/BI: Rekao si da je i za tebe bilo iznenađenje drugo mjesto Rumije, i plasman u Premijer ligu. Šta si očekivao?

Lukšić: Dama iz Budve, koja ne znam da li ima jednog Budvanina u ekipi, bila je zasluženo prva. Pokazala je stabilnost, što je dosta važno u ovakvim takmičenjima. Međutim, oni nisu bili ništa bolji od nas. Desio se jedan kiks, dobili smo nulu, umjesto remija ili čitavog poena i oni su nas pobijedili, i to nam je bio jedini poraz. Kad gledamo objektivno, četiri, pet ekipa ima tu snagu da budu od drugog do šestog mjesta, a mi smo iskočili i osvojili drugo. Ja sam govorio: ako uzmemo medalju, bio bih zadovoljan.

RB/BI: Govorio si o kompaktnosti, o tom entuzijazmu ekipe, to se pokazalo i u poslednjem kolu. Junak je bio, u tom smislu, Nikola Vraneš…

Lukšić: Da, Nikola je dugogodišnji član Rumije. On je mlad čovjek, oženjen, ima i dijete. Igrao je četiri-pet kola i morao je da ide hitno u Beograd, što je on i najavio na početku takmičenja. Međutim, uoči poslednjeg kola, imali smo jasnu računicu: ako pobijedimo Dijagonale idemo u Premijer ligu. Mi ga zovemo: „Nikola, da li možeš, ikako, da dođeš, za svoje društvo, da odigraš ovu zadnju partiju?“ On je u osam uveče sjeo za volan, putovao cijelu noć, ujutru došao, odmorio dva-tri sata i igrao lijepo, dobio partiju i opet se vratio u Beograd. Toliko kilometara je prešao da bi pomogao svojoj ekipi.

RB/BI: Moramo malo da se osvrnemo i na tvoj rezultat. Četiri i po iz šest. Pet puta si vodio crne figura. Od tebe su bili igrači po šest, sedam, decenija mlađi. Ako bih se našalio, rekao bih da pretpostavljam da su to neki početnici?

Lukšić: Ja sam prvih dana takmičenja imao stomačnih tegoba i nisam igrao. Kolege iz ekipe su imale razumijevanja za starog čovjeka tako da me nisu forsirali. Ali kad sam to premostio, sjeo sam i igrao i, kako se pokazalo, bio sam ravnopravan i sa mlađima.

RB/BI: U vrhu po starosti su bila samo dva igrača, Vlado Lukšić 86 godina i velemajstor Dušan Rajković 83 godine.

Lukšić: Mi smo stvarno bili najstariji i pokazali se kao uspješni. Da li je to znanje, iskustvo, upornost, zagriženost za ekipu da pomognem koliko mogu, ne znam.

RB/BI: Znaš šta je čudno? Ti nemaš mobilni telefon, komunikacija s tobom mi je otežana, o kompjuteru da ne govorimo. A oni imaju sve moguće: lap topove, telefone, spremaju se za svaku partiju. Kako si se ti spremao?

Lukšić: Nikako. Jedino sam se prisjetio nečega kad sam sjeo za tablu u zadnjem kolu da igram protiv jednog mladog čovjeka, koji je prošao školu „Dijagonala“, dakle, igrač koji je školovan. I sad ja sjednem da igram i on odigra c4, ja malo razmišljam, igram e5, potez koji stalno igram i sjetim se nekih varijanti koje sam igrao sa mojim dragim učenikom, da kažem tako, Lukom Draškovićem, zapravo, jedne varijante koju je Ljubojević rado igrao. Prisjetim se tih poteza i nekako mi legne, pa sam partiju dobio u 15 poteza. Evo, recimo u prvom kolu, krenem da igram protiv Savića iz Berana, i sad on povuče c6, ja sam devet minuta mislio što da igram drugi potez, pa odigram c4. I onda se sjetim jedne varijante „karo kan“, nastane neka oštra pozicija, koja meni odgovara i dobijem ga takođe u 16 poteza.

RB/BI: U poslednjem kolu protiv ovog momka iz „Dijagonala“ tvoja brza pobjeda je imala veliku specifičnu težinu zato što je donijela samopouzdanje ekipi. Kad sam nazvao Vanju Draškovića, manje od sat poslije početka meča u Herceg Novom, rekao mi je da Rumija vodi 2:1, Goran i Davor su remizirali na prvoj i drugoj tabli, a Vlado je dobio na šestoj.

Lukšić: Da, to je tačno. Inače, igrao sam na četvrtoj, petoj i na šestoj tabli, miješao sam table kako su me raspoređivali. U principu, u starijim godinama više volim da igram crnim figurama, jer imam razrađeni repertoar.

RB/BI: Kad bi Rumija mogla da dovede Luku Draškovića i Miloša Pečuricu, velemajstora i intermajstora (još ne zvaničnog), mislim da bi imala dosta šansi da ostane u Premijer ligi. Ali koliko je, zbog finansija, zbog svega, vjerovatno da će Rumija moći da okupi onaj svoj najbolji tim?

Lukšić: Svakako da bismo sa domaćim, barskim snagama, u slučaju povratka Luke i Miloša, imali sasvim realne šanse da budemo ustaljeni i stabilni član Premijer lige. Mi ćemo svakako u narednom, kraćem periodu, razgovarati sa jednim i drugim, znam da to neće biti baš lako i jednostavno, jer oni su već nekoliko godina stabilni članovi drugih ekipa. Mi bismo njima ponudili iste ili bolje uslove nego što imaju tamo. Nadamo se da bismo našim entuzijazmom uspjeli da obezbijedimo sredstva, da ne budu oštećeni. Da se nadamo da će ljubav prema Baru, gdje su odrasli, stasali, afirmisali se, pomoći u nagovaranju. U svakom slučaju, mi se moramo ubrzo dogovoriti. Ako nas odbiju, morali bismo da razgovaramo sa drugim igračima. Tu bi, po mom mišljenju, mogli da dođu u obzir, oni su sad igrali u Herceg Novom, ali njihove ekipe su ispale, dobri šahisti i ljudi, Tomić, koji će, inače, biti prva rezerva u Olimpijskoj ekipi Crne Gore (igrao za Mladost) i Potpara, koji je igrao za Rudar.

RB/BI: Dobro, to je lijepo, kažeš da biste ih „razoružali“ svojim entuzijazmom, ali kako doći do finansija, morate im nešto, konkretno, ponuditi?

Lukšić: Mi smo svi igrali bez honorara, bez ičega. Nismo kao neke ekipe u Baru koje barataju sa, za nas, nepojmljivim sredstvima. Mi smo dobili prošle godine 1.400 eura od Opštine. Kiriju za klub smo plaćali 1.800 eura, a gdje su svi ostali troškovi? Sve je pitanje entuzijazma i velikog zalaganja.

RB/BI: Dobro bi bilo da navedeš i ekipu koja je bila u Herceg Novom?

Lukšić: Goran Todorović, Davor Drašković, Rodoljub Pikula, Zoran Popović, Nikola Vraneš, onda smo se mijenjali Pavle Lekić i ja, Saša Kovačević, Gani Biša, izuzetno fin čovjek ali ga nešto nije išlo.

RB/BI: Vlado, lijepo je to što ti igraš, i što ćeš, Bože zdravlja, igrati još, ali ne može Rumija počivati na tebi. Ima li mladih igrača koji su spremni da zamijene starije?

Lukšić: Vratiću se prvo na finansije, pa ću odgovoriti na ovo pitanje. Nadam da će Opština dopuniti nešto sredstava za ovu godinu, malo više nego prošle godine, i da će nas imati u vidu kod raspodjele za 2025. godinu, da budemo adekvatno vrednovani. Navodim ovo zato što smo na takmičenju u Herceg Novom imali i pionirsku ekipu, pored ove naše seniorske. Tamo je učestvovalo deset pionirskih ekipa, naša je, nažalost, bila četvrta. Jedan sjajan rezultat na prvoj tabli, Damjana Pešića, nije „nagrađen“ jer je jedna djevojčica u uzbuđenju napravila previd pa smo umjesto treći, bili četvrti i nismo dobili medalju. Damjan ima 12 godina, imao je 8 i po iz devet na prvoj tabli, što je fantastičan rezultat. On je još uvijek dijete, malo igra brzo, ponese ga temperament. Ali ja računam da će on za godinu dana da sazri, da uspori ritam igre, da će malo više da se udubi u poziciju, da malo više gleda pozicione elemente i da bi trebalo da bude iduće godine rezerva u seniorskoj Premijer ligi. Damjana stvarno moram da istaknem. On je remizirao samo sa najboljim pionirom iz Podgorice, iz Budućnosti, sve ostale je dobio i to rušilački, što bi se reklo. E, sad tu treba da pohvalimo i Rodoljuba Pikulu koji vodi našu šahovsku školu. On je stvarno unio veliki entuzijazam u tu školu. Nadam se da će Opština vrednovati i naš doprinos kroz pionirsku školu šaha.

The post Vladimir Lukšić: ŠK Rumija je skup entuzijasta, Premijer liga je zaslužena nagrada first appeared on BARinfo.

Za ovaj uspjeh, slobodno se može reći, u inače kompaktnoj ekipi Rumije, najzaslužniji je veteran Vladimir Lukšić, iako nije osvojio najviše poena za svoju ekipu. Lukšić, koji je 18. februara napunio 85 godina, odigrao je šest partija, od kojih pet crnim figurama i uknjižio 4,5 poena, po tri pobjede i remija.

Rumija je u svojim redovima imala samo jednog igrača sa međunarodnom titulom. To je internacionalni majstor, dr Goran N. Todorović, koji je na prvoj tabli sakupio 6 poena iz 9 partija, bez poraza. Poene su još osvojili: Davor Drašković i Rodoljub Pikula na drugoj i trećoj tabli, po 5 (9), Nikola Vraneš, na četvrtoj 4 (6), zatim Zoran Popović 4,5 (8) i Pavle Lekić 0,5 (3). Tri partije je izgubio Gani Biša i jednu Saša Kovačević.

Konačan plasman: 1. Dama 25 meč-bodova i 36 poena, 2. Rumija 16 (29,5), 3. Zeta 15 (31), 4. Zora 14 (30), 5. Cetinje 12 (25,5), 6. Dijagonale 11 (26), 7. Berane 10 (25), 8. 7. oktobar 9 (24), 9. Rokada 5 (23), 10. OSŠ 5 (20).

*      *      *

Da bi trijumf barskog šaha, na šampionatima u Herceg Novom bio potpun, pobrinuo se jedini barski velemajstor i jedan od najboljih crnogorskih šahista, Luka Drašković, koji je osvojio titulu prvaka u ekipnoj konkurenciji, igrajući za Elektroprivredu iz Nikšića. Luka je na trećoj tabli osvojio 6 poena iz 8 partija (po četiri pobjede i remija). Inače, Nikšićani su u protekle četiri godine tri puta osvajali pobjednički pehar.

Valja napomenuti da je za podgoričku Budućnost, koja je osvojila četvrto mjesto u Premijer ligi, nastupio drugi po snazi barski šahista, Miloš Pečurica, osvojivši 5 poena iz 9 partija.

The post Šahisti Rumije novi premijerligaši, podvig veterana Lukšića first appeared on BARinfo.

Za ovaj uspjeh, slobodno se može reći, u inače kompaktnoj ekipi Rumije, najzaslužniji je veteran Vladimir Lukšić, iako nije osvojio najviše poena za svoju ekipu. Lukšić, koji je 18. februara napunio 85 godina, odigrao je šest partija, od kojih pet crnim figurama i uknjižio 4,5 poena, po tri pobjede i remija.

Rumija je u svojim redovima imala samo jednog igrača sa međunarodnom titulom. To je internacionalni majstor, dr Goran N. Todorović, koji je na prvoj tabli sakupio 6 poena iz 9 partija, bez poraza. Poene su još osvojili: Davor Drašković i Rodoljub Pikula na drugoj i trećoj tabli, po 5 (9), Nikola Vraneš, na četvrtoj 4 (6), zatim Zoran Popović 4,5 (8) i Pavle Lekić 0,5 (3). Tri partije je izgubio Gani Biša i jednu Saša Kovačević.

Konačan plasman: 1. Dama 25 meč-bodova i 36 poena, 2. Rumija 16 (29,5), 3. Zeta 15 (31), 4. Zora 14 (30), 5. Cetinje 12 (25,5), 6. Dijagonale 11 (26), 7. Berane 10 (25), 8. 7. oktobar 9 (24), 9. Rokada 5 (23), 10. OSŠ 5 (20).

*      *      *

Da bi trijumf barskog šaha, na šampionatima u Herceg Novom bio potpun, pobrinuo se jedini barski velemajstor i jedan od najboljih crnogorskih šahista, Luka Drašković, koji je osvojio titulu prvaka u ekipnoj konkurenciji, igrajući za Elektroprivredu iz Nikšića. Luka je na trećoj tabli osvojio 6 poena iz 8 partija (po četiri pobjede i remija). Inače, Nikšićani su u protekle četiri godine tri puta osvajali pobjednički pehar.

Valja napomenuti da je za podgoričku Budućnost, koja je osvojila četvrto mjesto u Premijer ligi, nastupio drugi po snazi barski šahista, Miloš Pečurica, osvojivši 5 poena iz 9 partija.

The post Šahisti Rumije novi premijerligaši, podvig veterana Lukšića first appeared on BARinfo.

Rukovoditeljka Biblioteke, Sonja Lalević kazala je da su organizovanjem ovih predavanja željeli da skrenu pažnju na selo Gornja Brca „jedan od bisera tradicionalne arhitekture na našem području. To je samo jedan od brojnih interesantnih i vrijednih a prilično zanemarenih lokaliteta. Pomenuću još selo Godinje, tvrđavu Haj Nehaj, Tabiju, Ratac…“

Lalević je istakla da u Bublioteci studenti traže literaturu iz oblasti arheologije, arhitekture i kulturne istorije Bara. „Nažalost, od Đurđa Boškovića i Pavla Mijovića i u novije vrijeme arheologa Mladena Zagarčanina, malo je relevantnih autora na koje se mogu pozvati u svojim radovima, kazala je Lalević, dodajući da je i razgovor o ovoj temi pokušaj da „saznamo više o ovom prostoru o kojem, osim tekstova Dušana Vuksanovića i Nikole Dudića, skoro da nema literature“.

Prof. dr Slavica Stamatović Vučković, vanredna profesorica Arhitektonskog fakulteta u Podgorici i prodekanica za međunarodnu saradnju Univerziteta Crne Gore, autorka publikacija „Arhitektonska komunikacija-objekti kulture Crne Gore: 1945-2000“ i „Spomenici II svjetskog rata u Crnoj Gori“, svoje predavanje naslovila je „Nulti prostor: selo Gornja Brca“. Objasnila je da je inspirisana i zaljubljena u Gornju Brcu, te da je o ovom mjestu, 2018. godine pisala tekst za Bijenale u Veneciji.

„Postoje prostori slobodni od namjere djelovanja u njima. Slobodni od ‘viška’-niti im šta treba dodati niti išta oduzeti. To su prostori koji pomažu da se i sami ‘oprostorimo’, da se pročistimo, da zadivljeni prirodom ili sinergičnim odnosom priroda-čovjek osjetimo vezu sa izvornim, da se vratimo sebi istinskima“, objasnila je ona. Ona je te prostore podijelila na tri vrste: u prvoj je priroda graditelj (pećine), druga bi bila između prirode i arhitekture (katuni), dok je treća „arhitektura bez arhitekata“ – gdje spada Gornja Brca. Citirala je tekst arhitekte Aleksandra Veljkovića, iz 2015. godine: „Selo Brca u Crnoj Gori je primjer kako jedno seosko naselje, koje je nastajalo u skladu sa ljudskim potrebama i u skladu sa prirodom, može imati sve elemente savremenog grada. Organizacija ovog sela je preteča urbane morfologije“. Osim specifičnosti kuća u Gornjoj Brci, specifična je i „arhitektura tla“ – mnoštvo stepeništa, podzida, uljanika, naglasila je ona. Kuće u Gornjoj Brci su specifičan model stambene arhitekture, sa turskim uticajem, ali i elementima paštrovačke i bokeške kuće, sa specifičnim pasažima koji natkrivaju prostor ulice.

„Prizemni dio kuća od kamena je ekonomski prostor (konoba, za smještaj vina i ulja i tzv. stranj za stoku) a jedna ili dvije spratne etaže koje izlaze iz osnovnog gabarita kuće su skromni prostori na najvišoj etaži i odličnim vizurama ka moru, povezani sa nižim etažama strmim drvenim stepeništem. U unutrašnjosti najosnovnije potrebno pokućstvo: ognjište, dekorativne peći za pečenje hljeba, niše u zidovima (panjege) i prostor za pranje suđa (bual). Cijelo je selo zapravo jedan prosto, jedna kuća, jedno tijelo. Kad uđeš u selo, zaštićen si, ušao si u kuću. Izuzetan prostor ali zapušten. Napušten,“ zaključila je Stamatović Vučković.

Mr Ena Pajović je ukazala je da se Crna Gora susreće sa problemom depopulacije ruralnih sredina. Da se ovaj problem može riješiti, a pri tom i valorizovati izuzetne urbane cjeline poput Godinja, Gornje Brce i sela Žlijebi kod Herceg Novog, pokazala je u svom specijalističkom radu „Potencijali razvoja mediteranskih sela“.

Pajović smatra da se ove urbane cjeline mogu oživjeti i da se u njima, po ugledu na slične primjere u Italiji, mogu izgraditi difuzni hoteli. „Difuzni hotel mora biti u pretežno starim, tradicionalnim, istorijskim, ruralno-urbanim strukturama i građevinama, uređen i opremljen na tradicionalan način. Građevine ili djelovi građevina hotela mogu biti rasprostranjeni po cijelom naselju između objekata drugih namjena“, objasnila je ona, dodajući da bi na taj način turisti komunicirali sa mještanima, hranili se lokalnim proizvodima i na neki način bili uključeni u zajednicu.

Godinje, Gornja Brca i Žlijebi ispunjavaju krucijalne kriterijume za prepoznavanje difuznog hotela- lokaciju, grupnu formu i prisustvo tradicionalne arhitekture. Kako se jedno selo može pretvoriti u difuzni hotel sa svim sadržajima pokazala je na primjerima italijanskih Alberobella i Santo Stefano di Sessania. „U oba slučaja koristi se lokalna hrana, kozmetika, svijeće, namještaj“, naglasila je ona, dodajući da i u Hrvatskoj postoji takav primjer „Ražnjevića dvori“. Svi ovi hoteli valorizuju tradicionalne objekte, , dodajući da bi se na taj način vratio život u gotovo napuštena sela. Pajović je, u okviru svog specijalističkog rada uradila ozbiljnu analizu, koja proučava sve prednosti, ali i izazove, da se ova mediteranska naselja valorizuju, uz anketu.

Vladimir Lukšić, autor brojnih publikacija o svom zavičaju-Brci, Spiču, kazao je da ga podsjetio je da je Gornja Brca stara više od 800 godina. Podsjetio je da selo čine ljudi „a Brca je imala nevjerovatne ljude“, ali da mu teško pada kad vidi kako su drugi valorizovali svoja sela, a „evo osam godina nije urađeno što je 2015. rečeno, da se selo zaštiti“.

The post Brca – biser tradicionalne arhitekture first appeared on BARinfo.

Evo, već pedeset godina One Brce nema, razmišljamo i pamtimo u relacijama: davno-nedavno-sada; duhovi predaka prominu uličicom ispod salara i podsjete nas da je i tu, ne tako davno, bilo razgovora i dogovora, komšijske i rodbinske prisnosti i uzajamnosti, bilo dječije igre i uskršnjih jaja…

Sjećanja su se utkala u knjige, koliko je bilo moguće – zakasnilo se da toga bude mnogo više i vrijednije, ta varka – ima vremena – navede nas na lakomislenost, pravdamo se kasnije okolnostima i uslovima, na kraju blaga rezignacija i sjeta, uzdah sa porukom: napregni se i razmahni malo tamjana na ovo Sada, nekom sitnicom ublaži muke savjesti.

Vraćam se Starici, ubogoj, oronuloj, naboranoj, čemernoj, iznemogloj, ostavljenoj na milost i nemilost čeljustima vremena koje, ubrzano i nezaustaljivo, proždiru, bez zadrške i milosti, prozore, škure, salare, palange, vrata, krovove, perde, grede, zidove… Pohodi je jedino Perica svakodnevno, ili skoro svakodnevno, kao što je to, do poslednjeg daha, u Miljevce odlazila Danica Kudina, sve dok joj virus kovid maja prethodne (2021) godine nije oteo sjećanja, uzdahe, blagost, pogled ka pučini…

Kameniti uspon Perica još uvijek lako savlada, dođe u selo, sjedne na stanac još malo “držeće” pjacete, pogledom pomiluje okolinu, prisjeća se: imala je Brca nadaleko cijenjene bašte, džardine, nekada tri mlina za meljavu kukuruza i pšenice – Gornji, Srednji i Donji mlin. Poslednji je “funkcionisao” Gornji mlin; pomeljar je bio njegov otac Matija, dozvolu za rad je izdao Sreski narodni odbor 27. oktobra 1951. godine u kojoj stoji: Mlin je potočar sa jednim kamenom (vitlom) i isti se nalazi u selu Brca. Firma pod kojom se mlin vodi glasi: “Mlin potočar za prostu meljavu žitarica dioničara sela Brca”.

Imala je Brca i tri mlina za meljavu maslina i cijeđenje ulja: Đuranovića, Vuksanovića i Lukšića. Zato je, vjerovatno, naziv sela prvobitno bio: Mlini. Tako stoji na kartama iz 1571. godine. Ime Brca javlja se u 17. vijeku. Kako je do njega došlo – nema pouzdanih podataka. A zašto ne bi bila moguća i ova pretpostavka: plodna zemlja, izdašne vode, vrijedni domaćini, neki gost ili namjernik iz oskudnijeg područja, vidjevši bogat, obilan rod povrća i voća, ushićeno je izgovorio: brča!? Kako “brča” u svakodnevnom govoru djeluje pomalo “tvrdo”, vremenom je izraz transponovan u “mekše” – Brca, pa tako ostade do naših dana, da se priča i pripovijeda, davno – raduje, sada – boluje. Ko nas sputava da sanjarimo, neko će imati drugu ideju ili će doći do prihvatljivog saznanja?!

Sjeća se Perica huka Vranštice u vrijeme velikih kiša, kakvih odavno nema, kada je most jedva odolijevao nasrtajima bujičnog toka rijeke. Komšinica Ljiljana Cvijetić Karadžić, tiha pjesnikinja, stihovima bi mu u “normalu” vratila raspoloženje:

Most ili Brca
sve lebdi u toj čudnoj atmosferi
iznad vode sa mnoštvom kapljica
koje se stapaju, rastapaju
u nekoj živoj ravnodušnosti
pred trenutak kada će zavladati voda
bez ljudi i živih bića.
Samo ona
ispod i iznad mosta.

Sjeća se Perica grlatog poštara Andrije, koji je znao bezbroj epskih pjesama napamet, a najradije je recitovao “Marko Kraljević i Musa Kesedžija”, “Banović Strahinja” i “Mali Radojica”. Za njegovu ženu je urađena na Vrelu posebna ploča za pranje veša – Andrija se nije oženio, ploča stoji i danas, maljuga je istrunula…

Sjeća se i prvog komšije Anta, koji je od lisičijeg buta znao parićati najukusniji gulaš. Pa do njega Đura Ćukulina, strastvenog ribolovca sa kamena, nije znao da pliva; jednom je ulovio sarga teškog oko kilogram pa ga “njihao” u Vrelu do podne, da se njegovi seljani uvjere kakav je on “rasni” pecaroš. I Anđuše, najbolje učenice u više generacija, kojoj roditelji nijesu dozvolili, da je društvo ne “pokvari”, nastavak školovanja. A bila je toliko bistra i vrijedna da je “iz jalove krave vadila tele”.

Iako duboko u sedmoj deceniji života, napregne se Perica za Duhove, da na Đeranki, brdu iznad sela, zapne Ranku i, po starom običaju, poželi sretnu i uspješnu godinu svima kojima je Brca u srcu i duši. Za njegovo rođenje vezuje se uzbudljiva seoska novela.

U porodici Matije (1919-1996) i Mare (1924-2014) Lukšić, početkom septembra 1953. radost: rodio se sin. Radovalo se i selo. Novorođenčetu dadoše ime – Ivan, po najmlađem Isusovom apostolu i evanđelisti, koji je napisao prelijepe poslanice o ljubavi. Nije dijete imalo sreće, odletjelo je među anđele, sa nepunih četiri nedjelje. Tuga u porodici, tuga u selu…

Ucviljenoj majci u snu se javi prorok: Mare, Bog je darovao, Bog je uzeo, ne pati toliko, Bog će opet biti milostiv prema tebi, dobićeš sina, neće proći godina. Za njegovo zdravlje moraćeš postupiti ovako: kad djetetu bude osam dana, stavićeš ga u kotaricu i iznijeti na put, ostavi samo, ti se skloni iza nekog žbuna u blizini; prvog prolaznika koji prođe i ugleda dijete zamolićeš da sinu bude kum na krštenju.

Sve se zbilo po milosti Božjoj, 10. jula 1954. Veselje u porodici Lukšić, veselje u selu, rodio se kućić i odžaković. Osmog jutra po rođenju, Mara je sina stavila u korpu, pomolila se Bogu, prekrstila se prolazeći pored crkve Sv. Andrija, sišla na Smokvicu, uz ivicu puta stavila korpu, povukla se nekoliko koraka u zaklon od šiblja i rastinja.

Nije dugo potrajalo, na biciklu je naišao Niko Frana Anta Matova Ćetković (1913-1996), stolar, tesar, zidar po struci, iz Zubaca, žurio je na posao, tek je bilo otvoreno gradilište “Tunelogradnja”. Ugledao je nešto neobično pored puta, zastao je, prekrstio se – dijete. Brzo je Mara izašla iz “čeke”, pozdravila se sa namjernikom, klekla, sve mu objasnila i zamolila ga da se prihvati kumstva. Na krštenju Niko je djetetu dao ime Petar, da bude zdrav, snažan, stamen, oslonac porodici. Kumstvo se svih proteklih 68 godina sa ljubavlju i poštovanjem njeguje. Selo je prema djetetu bilo “bolećivo”, nazvalo ga je – Perica. Tim nadimkom, svih proteklih decenija, zove ga i staro i mlado.

Ispraća Brcu, tako, Perica u memoriju i sjetu. Za tridesetak godina bio bi njen 800-ti rođendan, neće se obilježavati i proslavljati, neće se zapjevati:

Jer ljepšega nema sela,
što je Brca iznad Vrela.

Bilo je jedno selo. Voljeli su ga seljani: odrasli i djeca, voljeli ga turisti, putopisci, etnografi, geografi, urbanisti i arhitekte, slikari, naročito slikari… Sreće nije imalo. Nijesu mu bili naklonjeni jedna država i jedno vrijeme…

The post Vladimir Lukšić: Nekrolog jednom selu first appeared on BARinfo.