Gost u „Promenadi četvrtkom“ bio je Vladimir Lukšić, penzioner, majstorski kandidat u šahu, ekonomista, kolekcionar, polivalentna ličnost, ali ovoga puta isključivo kao šahista.
RB/BI: Po mom mišljenju i Rumija i ti napravili ste podvig plasiravši se u Premijer ligu Crne Gore. Kako komentarišeš taj zaista neočekivani rezultat, i ekipni i tvoj?
Lukšić: Rumija je skup entuzijasta. I čitav naš rad tokom godine proizilazi iz čiste ljubavi prema šahu. Tako da je i ovaj rezultat, za mene lično neočekivan, plod i zaslužena nagrada za naš entuzijazam. Teško je to sad sve ukratko objasniti, ali tu je nekoliko njih koji sve to nose: Pavle Lekić, Ismet Čupo Mustafić, Saša Kovačević, Zoran Popović i ja, uz njih. Stvarno nosimo ekipu, guramo, povezujemo se, težimo da stvorimo neku harmoniju u ekipi i pokazalo se da to daje rezultate.
RB/BI: Tu je i odlični, Goran Todorović, internacionalni majstor, doktor nauka.
Lukšić: Da, on je doktor poljoprivrednih nauka, bivši direktor Instituta za ratarstvo u Beogradu. Znamo se već dugi niz godina i on zbog prijateljstva sa Ismetom Mustafićem i sa mnom, igra za naš klub, bez ikakve naknade i honorara.
RB/BI: Rekao si da je i za tebe bilo iznenađenje drugo mjesto Rumije, i plasman u Premijer ligu. Šta si očekivao?
Lukšić: Dama iz Budve, koja ne znam da li ima jednog Budvanina u ekipi, bila je zasluženo prva. Pokazala je stabilnost, što je dosta važno u ovakvim takmičenjima. Međutim, oni nisu bili ništa bolji od nas. Desio se jedan kiks, dobili smo nulu, umjesto remija ili čitavog poena i oni su nas pobijedili, i to nam je bio jedini poraz. Kad gledamo objektivno, četiri, pet ekipa ima tu snagu da budu od drugog do šestog mjesta, a mi smo iskočili i osvojili drugo. Ja sam govorio: ako uzmemo medalju, bio bih zadovoljan.
RB/BI: Govorio si o kompaktnosti, o tom entuzijazmu ekipe, to se pokazalo i u poslednjem kolu. Junak je bio, u tom smislu, Nikola Vraneš…
Lukšić: Da, Nikola je dugogodišnji član Rumije. On je mlad čovjek, oženjen, ima i dijete. Igrao je četiri-pet kola i morao je da ide hitno u Beograd, što je on i najavio na početku takmičenja. Međutim, uoči poslednjeg kola, imali smo jasnu računicu: ako pobijedimo Dijagonale idemo u Premijer ligu. Mi ga zovemo: „Nikola, da li možeš, ikako, da dođeš, za svoje društvo, da odigraš ovu zadnju partiju?“ On je u osam uveče sjeo za volan, putovao cijelu noć, ujutru došao, odmorio dva-tri sata i igrao lijepo, dobio partiju i opet se vratio u Beograd. Toliko kilometara je prešao da bi pomogao svojoj ekipi.
RB/BI: Moramo malo da se osvrnemo i na tvoj rezultat. Četiri i po iz šest. Pet puta si vodio crne figura. Od tebe su bili igrači po šest, sedam, decenija mlađi. Ako bih se našalio, rekao bih da pretpostavljam da su to neki početnici?
Lukšić: Ja sam prvih dana takmičenja imao stomačnih tegoba i nisam igrao. Kolege iz ekipe su imale razumijevanja za starog čovjeka tako da me nisu forsirali. Ali kad sam to premostio, sjeo sam i igrao i, kako se pokazalo, bio sam ravnopravan i sa mlađima.
RB/BI: U vrhu po starosti su bila samo dva igrača, Vlado Lukšić 86 godina i velemajstor Dušan Rajković 83 godine.
Lukšić: Mi smo stvarno bili najstariji i pokazali se kao uspješni. Da li je to znanje, iskustvo, upornost, zagriženost za ekipu da pomognem koliko mogu, ne znam.
RB/BI: Znaš šta je čudno? Ti nemaš mobilni telefon, komunikacija s tobom mi je otežana, o kompjuteru da ne govorimo. A oni imaju sve moguće: lap topove, telefone, spremaju se za svaku partiju. Kako si se ti spremao?
Lukšić: Nikako. Jedino sam se prisjetio nečega kad sam sjeo za tablu u zadnjem kolu da igram protiv jednog mladog čovjeka, koji je prošao školu „Dijagonala“, dakle, igrač koji je školovan. I sad ja sjednem da igram i on odigra c4, ja malo razmišljam, igram e5, potez koji stalno igram i sjetim se nekih varijanti koje sam igrao sa mojim dragim učenikom, da kažem tako, Lukom Draškovićem, zapravo, jedne varijante koju je Ljubojević rado igrao. Prisjetim se tih poteza i nekako mi legne, pa sam partiju dobio u 15 poteza. Evo, recimo u prvom kolu, krenem da igram protiv Savića iz Berana, i sad on povuče c6, ja sam devet minuta mislio što da igram drugi potez, pa odigram c4. I onda se sjetim jedne varijante „karo kan“, nastane neka oštra pozicija, koja meni odgovara i dobijem ga takođe u 16 poteza.
RB/BI: U poslednjem kolu protiv ovog momka iz „Dijagonala“ tvoja brza pobjeda je imala veliku specifičnu težinu zato što je donijela samopouzdanje ekipi. Kad sam nazvao Vanju Draškovića, manje od sat poslije početka meča u Herceg Novom, rekao mi je da Rumija vodi 2:1, Goran i Davor su remizirali na prvoj i drugoj tabli, a Vlado je dobio na šestoj.
Lukšić: Da, to je tačno. Inače, igrao sam na četvrtoj, petoj i na šestoj tabli, miješao sam table kako su me raspoređivali. U principu, u starijim godinama više volim da igram crnim figurama, jer imam razrađeni repertoar.
RB/BI: Kad bi Rumija mogla da dovede Luku Draškovića i Miloša Pečuricu, velemajstora i intermajstora (još ne zvaničnog), mislim da bi imala dosta šansi da ostane u Premijer ligi. Ali koliko je, zbog finansija, zbog svega, vjerovatno da će Rumija moći da okupi onaj svoj najbolji tim?
Lukšić: Svakako da bismo sa domaćim, barskim snagama, u slučaju povratka Luke i Miloša, imali sasvim realne šanse da budemo ustaljeni i stabilni član Premijer lige. Mi ćemo svakako u narednom, kraćem periodu, razgovarati sa jednim i drugim, znam da to neće biti baš lako i jednostavno, jer oni su već nekoliko godina stabilni članovi drugih ekipa. Mi bismo njima ponudili iste ili bolje uslove nego što imaju tamo. Nadamo se da bismo našim entuzijazmom uspjeli da obezbijedimo sredstva, da ne budu oštećeni. Da se nadamo da će ljubav prema Baru, gdje su odrasli, stasali, afirmisali se, pomoći u nagovaranju. U svakom slučaju, mi se moramo ubrzo dogovoriti. Ako nas odbiju, morali bismo da razgovaramo sa drugim igračima. Tu bi, po mom mišljenju, mogli da dođu u obzir, oni su sad igrali u Herceg Novom, ali njihove ekipe su ispale, dobri šahisti i ljudi, Tomić, koji će, inače, biti prva rezerva u Olimpijskoj ekipi Crne Gore (igrao za Mladost) i Potpara, koji je igrao za Rudar.
RB/BI: Dobro, to je lijepo, kažeš da biste ih „razoružali“ svojim entuzijazmom, ali kako doći do finansija, morate im nešto, konkretno, ponuditi?
Lukšić: Mi smo svi igrali bez honorara, bez ičega. Nismo kao neke ekipe u Baru koje barataju sa, za nas, nepojmljivim sredstvima. Mi smo dobili prošle godine 1.400 eura od Opštine. Kiriju za klub smo plaćali 1.800 eura, a gdje su svi ostali troškovi? Sve je pitanje entuzijazma i velikog zalaganja.
RB/BI: Dobro bi bilo da navedeš i ekipu koja je bila u Herceg Novom?
Lukšić: Goran Todorović, Davor Drašković, Rodoljub Pikula, Zoran Popović, Nikola Vraneš, onda smo se mijenjali Pavle Lekić i ja, Saša Kovačević, Gani Biša, izuzetno fin čovjek ali ga nešto nije išlo.
RB/BI: Vlado, lijepo je to što ti igraš, i što ćeš, Bože zdravlja, igrati još, ali ne može Rumija počivati na tebi. Ima li mladih igrača koji su spremni da zamijene starije?
Lukšić: Vratiću se prvo na finansije, pa ću odgovoriti na ovo pitanje. Nadam da će Opština dopuniti nešto sredstava za ovu godinu, malo više nego prošle godine, i da će nas imati u vidu kod raspodjele za 2025. godinu, da budemo adekvatno vrednovani. Navodim ovo zato što smo na takmičenju u Herceg Novom imali i pionirsku ekipu, pored ove naše seniorske. Tamo je učestvovalo deset pionirskih ekipa, naša je, nažalost, bila četvrta. Jedan sjajan rezultat na prvoj tabli, Damjana Pešića, nije „nagrađen“ jer je jedna djevojčica u uzbuđenju napravila previd pa smo umjesto treći, bili četvrti i nismo dobili medalju. Damjan ima 12 godina, imao je 8 i po iz devet na prvoj tabli, što je fantastičan rezultat. On je još uvijek dijete, malo igra brzo, ponese ga temperament. Ali ja računam da će on za godinu dana da sazri, da uspori ritam igre, da će malo više da se udubi u poziciju, da malo više gleda pozicione elemente i da bi trebalo da bude iduće godine rezerva u seniorskoj Premijer ligi. Damjana stvarno moram da istaknem. On je remizirao samo sa najboljim pionirom iz Podgorice, iz Budućnosti, sve ostale je dobio i to rušilački, što bi se reklo. E, sad tu treba da pohvalimo i Rodoljuba Pikulu koji vodi našu šahovsku školu. On je stvarno unio veliki entuzijazam u tu školu. Nadam se da će Opština vrednovati i naš doprinos kroz pionirsku školu šaha.