Pred brojnom barskom publikom o romanu „Razgovori s vješticom“ sa autorom je razgovarao istaknuti pravnik Dragan Šoć, otvarajući slojeve knjige koja kroz deset razgovora slikara Vida Latinovića i misteriozne Vještice govori o umjetnosti, identitetu, duhovnosti, moralu i čovjekovoj neprestanoj potrazi za sobom.

Šoć je razgovor otvorio pitanjem identiteta, posebno neobičnog lika Vještice, čije ime u naslovu predstavlja svojevrsnu „udicu“ za čitaoca. Kako je Vujović objasnio, razgovori sa Vješticom zapravo su razgovori sa onim koji postavlja pitanja, pa ovaj lik postaje metafora za brojna pitanja kojima se autor bavi u svom pisanju.

Vujović je otkrio da roman nije nastao iz unaprijed zadate velike ideje. Početna zamisao bila je istorijska priča o izmještanju Pivskog manastira i trebalo je da bude centralna tema, ali su je likovi i njihovi odnosi odveli u sasvim drugom pravcu.

„Krećem uvijek od likova, od priče… vidio sam gdje će me oni odvesti i šta može u tom razgovoru da se desi“, kazao je Vujović, naglašavajući da je upravo nepredvidljivost dijaloga jedna od tajni uspjelog romana.

Jedna od najupečatljivijih epizoda romana jeste ona u kojoj mladi Vid Latinović krade sliku svog prijatelja i upravo zahvaljujući toj slici osvaja prvu nagradu. Šoć je taj događaj prepoznao kao važnu tačku u razvoju junaka, jer ga posljedice tog postupka prate kroz čitav život. Vujović je, govoreći o toj epizodi, otvorio pitanje odnosa umjetnosti i morala.

„To je bio pokušaj neke moje lične demistifikacije i, uopšte, umjetničkog sazrijevanja“, kazao je autor podsjećajući da umjetnici često svoje početke predstavljaju romantičnije nego što su oni zaista bili.

Latinović, međutim, sa tom krađom živi čitavog života. Šoć podsjeća da mu je upravo ukradena slika omogućila da postane ono što je kasnije postao, zbog čega čitav njegov život ostaje obilježen pitanjem može li se umjetnički uspjeh odvojiti od moralnog temelja na kojem je započeo.

Nasuprot Latinoviću, koji nosi teret svog postupka, stoji njegov prijatelj kao oličenje gotovo apsolutne dobrote. On zna da mu je slika ukradena, ali ne traži osvetu. Naprotiv, kaže da je Latinović nagradu zaslužio. Vujović je taj lik opisao kao svojevrsnu moralnu protivtežu „faustovskom“ motivu umjetnosti, u kojoj se stvaralaštvo često dodiruje sa iskušenjem, podlošću i željom za uspjehom.

Važan sloj romana predstavlja i potraga za korijenima. Latinović pokušava da sazna istinu o svojim roditeljima, ali se na kraju pokazuje da ono za čim je tragao nije nužno odgovor koji će pronaći u geografskom povratku u zavičaj. Vujović kroz tu priču, kako je objasnio, pokušava da dekonstruiše mit o povratku korijenima i pokaže da se odgovori često nalaze u susretima sa ljudima, umjetnošću i stvaranjem.

Posebno mjesto u razgovoru zauzela je duhovnost. Šoć je ukazao na put koji Latinović prelazi od mladog čovjeka koji kaže da ne vjeruje u Boga, ali vjeruje u Vaskrsenje, do čovjeka koji na kraju života vjeruje u Boga i nada se ponovnom susretu sa majkom. Za Vujovića su umjetnost i duhovnost nerazdvojne, jer kreativnost podrazumijeva i intelektualnu i duhovnu radoznalost.

Šoć smatra da je dijalog ono što povezuje i roman i veče posvećeno njemu. Vujović dijeli njegovo mišljenje jer po njegovim riječima „iskren razgovor može da skine slojeve koje čovjek često ne uspijeva da ukloni u monologu ili introspekciji. Upravo u dijalogu se dese ta neka mala čuda“, kazao je Vujović, govoreći o trenutku kada se, kroz razgovor, otvaraju pitanja i odgovori do kojih se samostalno možda nikada ne bi došlo.

Na kraju večeri Šoć je čestitao Vujoviću na romanu i nagradama „Danko Popović“ i „Đura Đukanov“, kao i nominaciji za NIN-ovu nagradu, poručivši publici da je Crna Gora dobila „jednog sjajnog pisca“. Uz duhovitu opasku o tome da se nada da neće imati priliku da upozna njegovu ljekarsku stranu, Šoć je izrazio želju da i ubuduće upoznaje njegovu književnu stranu, onu zbog koje je Vujović i bio gost završne književne večeri ovogodišnjeg „Barskog ljetopisa“.

Vujović je nakon promocije podijelio utiske podsjetivši da je na „Barskom ljetopisu“, treći put.

„Utisci su lijepi iako uvijek postoji uvijek malo veća doza odgovornosti i treme kada se nastupa u svom gradu, pred svojim sugrađanima, ljudima koji me znaju od kada sam bio dijete. Tu su bili i moji profesori iz srednje škole, što mi je posebno drago, a drago mi je i što je publika bila brojna. ’Barski ljetopis’ je sjajan festival i odlična prilika za predstavljanje romana“.

Program pod nazivom „Vještica i vještačenje“ i pravnik Dragan Šoć u ulozi moderatora podrazumijevali su jedno atipično književno veče.

„U pitanju je bio atipičan razgovor. Inače, ove godine je koncepcija književnog programa takva da su spajani različiti profili, dakle, nije nužan bio razgovor između autora i nekog književnog kritičara, već je bilo različitih kombinacija. Ovo je, čini mi se, bila atipična, ali intrigantna kombinacija. Dragan Šoć je čovjek koji je poznat velikom broju ljudi i neko ko se tu pojavio kao čitalac, kao neko kome se roman dopao i mislim da su ta prirodnost i pitanja koja su proizilazila iz neteoretskog i nekritičarskog pristupa, doprinijeli zanimljivosti razgovora.“

Kad je riječ o ideji da roman piše u formi intervjua, Vujović otkriva da je došla spontano iz čitanja jedne dokumentarističke knjige stvarnih intervjua sa jednim slikarem.

„U početku nisam računao na to da će uopšte ta ideja funkcionisati, bio je to samo pokušaj da se proba napisati roman u formi intervjua, a kako je pisanje teklo vidio sam da to za mene ima smisla i onda sam nastavio da pišem i nadao se da će to imati smisla i za čitaoca.“

Govoreći o porukama koje roman šalje onima koji zarone među njegove stranice, Vujović naglašava da je ideja „da budemo radoznali, da postavljamo pitanja“.

„Mislim da je uloga Vještice iz naslova da nas podsjeća na to da smo, čim se nađemo u prostoru postavljanja pitanja, preispitivanja stvari, u stanju da zamišljamo na koje načine ovaj svijet može da bude bolji, ako tako idealistički mogu da kažem. Ali sve počinje od nekog neprihvatanja zadatih stvari i pokušaja da se razmisli o mogućim alternativama. Jer, mislim da imamo razloga u svakom trenutku da budemo nezadovoljni mnogim stvarima, ali važno je da ih ne prihvatamo kao nepromjenljive“, poručio je Vujović.

Sa Vujovićem smo nakon promocije razgovarali o tome da li se njegove uloge  ljekara i pisca prepliću ili sudaraju, o autopoetičkim motivima u knjizi i značaju nagrada koje svjedoče o vrijednosti njegovih romana.

Vujović, pisac po umjetničkom opredjeljenju, a po profesiji ljekar, smatra da se te dvije uloge ne prepliću u velikoj mjeri.

“Pisac koristi sva znanja koja su mu dostupna, tako da u svim mojim romanima i pričama uvijek ima i nekih medicinskih motiva, ali oni nisu dominantni. Ne bih rekao da sam pisac zato što sam ljekar ili da sam ljekar zato što sam pisac. Ne vidim tu, da kažem, direktnu vezu, ali nešto postoji, jer nije slučajno da su toliki pisci bili ljekari. Koja je priroda te veze, meni je i dalje misterija”, kaže Vujović za Radio Bar i Bar Info.  

Junak romana kroz razgovore prelazi gotovo četiri decenije, od 1980. do 2019. godine, a kroz taj period se prelamaju umjetnost, društvene promjene, tradicija i postmodernizam. Potraga za umjetničkim identitetom Vida Latinovića donekle je i potraga samog autora za nekim odgovorima.

“Sigurno je tu bilo dosta i autopoetičkih motiva. Dakle, iako glavni lik ne može da se u potpunosti poistovjeti sa autorom, neke preokupacije, neka moja razmišljanja o umjetničkom književnom stvaranju, naravno da su našla mjesto i u razmišljanjima ovog lika”.

Vladimir Vujović spada u red najtalentovanijih i najautentičnijih glasova mlađe generacije regionalnih pisaca. Njegov stilski rafiniran i dubok prozni prvijenac privukao je veliku pažnju književne kritike, koja ga zbog introspektivnog stila i obrade velikih tema poput smrti, gubitka i transformacije upoređuje sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša. Roman je nagrađen prestižnim priznanjem „Danko Popović“ za najbolju knjigu proze u 2025. godini, a autoru je dodijeljena i nagrada „Đura Đukanov“, što uz brojne nominacije dodatno potvrđuje njegov visoki status na savremenoj književnoj sceni.

The post Vještica i vještačenje: Vladimir Vujović i Dragan Šoć zatvorili književni program Ljetopisa first appeared on BARinfo.

„Razgovori s vješticom“ istražuju unutrašnji svijet slikara Vida Latinovića – kompleksnog stvaraoca u potrazi za smislom, umjetničkim identitetom i mjestom u svijetu. Kroz njegove razgovore sa misterioznom Vješticom, koji se odvijaju u periodu od 1980. do 2019. godine, roman funkcioniše kao filozofska refleksija o umjetnosti, životu i duhovnosti, ali i kao putovanje kroz psihološke lavirinte stvaralaštva. Kombinujući esejistički ton i lirsku prozu uz finu dozu melanholije, autor briljira u sposobnosti da spoji filozofiju i umjetnost sa narativom koji drži pažnju. Lik Vještice ovdje simbolizuje savjest, inspiraciju i iskušenje, postajući katalizator unutrašnje transformacije glavnog junaka u raskoraku između tradicije i postmodernizma.

Vladimir Vujović spada u red najtalentovanijih i najautentičnijih glasova mlađe generacije regionalnih pisaca. Njegov stilski rafiniran i dubok prozni prvijenac privukao je veliku pažnju književne kritike, koja ga zbog introspektivnog stila i obrade velikih tema poput smrti, gubitka i transformacije upoređuje sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša. Roman je nagrađen prestižnim priznanjem „Danko Popović“ za najbolju knjigu proze u 2025. godini, a autoru je dodijeljena i nagrada „Đura Đukanov“, što uz brojne nominacije dodatno potvrđuje njegov visoki status na savremenoj književnoj sceni.

Dragan Šoć je jedan od najistaknutijih i najuglednijih pravnika u Crnoj Gori, sa bogatom dugogodišnjom karijerom u pravosuđu, advokaturi i javnom životu, prepoznat kao izuzetan govornik, erudita i britak analitičar društvenih zbivanja.

The post Vještica i vještačenje: Autorsko veče Vladimira Vujovića večeras ispred Dvorca kralja Nikole first appeared on BARinfo.

Vujović, ljekar i književnik, rođen je u Baru 1991. godine. Njegov najnoviji roman našao se u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, a dobitnik je nagrade „Danko Popović“ za najbolju knjigu proze u 2025. godini.

Na književnoj večeri, o djelu koje tematizuje umjetnički put, stvaralaštvo i odnos umjetnika prema svijetu, sa autorom će razgovarati teoretičar književnosti i književni kritičar Igor Perišić.

The post Baranin Vladimir Vujović gost Trga pjesnika first appeared on BARinfo.

Pored Vujovićevog romana, na listi četiri najbolja književna djela u protekloj godini, prema ocjeni stručnog žirija, našli su se i Bojan Vasić sa djelom „Ulm“ (Veseli četvrtak, Beograd), Milan Micić sa romanom „Zašto je petao prestao da kukuriče“ (Akademska knjiga, Novi Sad) i Miomir Petrović sa naslovom „Dionizije 1941“ (Laguna, Beograd).

Stručni žiri, koji je zasijedao 27. jula, radio je u sastavu: dr Jana Aleksić (predsjednica), prof. dr Petar Pijanović i dr Nikola Marinković. Nagrada „Danko Popović” ustanovljena je kako bi se odala počast Popovićevom stvaralaštvu, ali i kako bi se savremeni autori podstakli na stvaranje djela koja baštine i nadograđuju bogato domaće književno nasljeđe.

Inače, novi Vujovićev roman već privlači veliku pažnju čitalaca i kritike, zbog čega je bio uvršten i u selekcije nekoliko drugih prestižnih književnih takmičenja i nagrada u regionu. Dobitnik je posebnog priznanja Evropske nagrade za književnost i knjizevne nagrade Istarske županije “Edo Budiša”.

Vladimir Vujović je rođen 1991. godine u Baru. Završio je Medicinski fakultet u Beogradu, a specijalizaciju je kompletirao 2023. godine na Vojnomedicinskoj akademiji. Do sada je objavio romane „Silencio“ (Matica srpska, 2017) i „Spaljivanje Džošua drveta“ (Sumatra, 2021), kao i više kratkih priča u različitim časopisima. Dobitnik je i nagrade „Đura Đukanov“ za 2025. godinu. „Razgovori sa Vješticom“ je njegov treći roman.

The post Baranin Vladimir Vujović ponovo u trci za prestižnu književnu nagradu first appeared on BARinfo.

Zahvaljujući tome, prvo festivalsko veče bilo je i omaž epohi u kojoj su stvarana bezvremenska djela, koja žive i danas, nakon pola vijeka od njihovog nastanka. Da i savremeno doba produkuje vrijednu umjetnost, potvrdili su i ostali učesnici – sjajan pisac Enes Halilović (prošlogodišnji dobitnik festivalske nagrade “Kosarin vijenac”) slikar Goran Ćetković i Vladimir Vujović, ovogodišnji laureat, “Kosarinog vijenca” za roman“ Razgovori s Vješticom”, mladi pisac iz Bara, ovjenčan brojnim nagradama i priznanjima, ne samo za ovo književno djelo. Gošća iznenađenja bila je još jedno veliko ime iz svijeta umjetnosti prošlih vremena – dama jugoslovenskog glumišta i nekadašnja pjevačica kultnog sastava “Suncokret”, Gorica Popović.

Festival je otvorio diplomata, profesor i pisac, Miodrag Lekić Ćaki, koji je prijatelj i podržavalac festivala od samog početka, kada je na ideju Srđana Lekovića začet na ledini godinjskog sela i kada je malo ko vjerovao da će za samo nekoliko godina da izraste u prepoznatljiv umjetnički događaj, sa posebnim šarmom, na kulturnoj mapi Bara i Crne Gore.

“Crnogorska sela jesu lična karta istorije Crne Gore, one homerovske Crne Gore. Ako ovaj festival već ima svoju istoriju, ostaje misterija njegovog nastanka, trajanja i velikog uspjeha. Vjerovatno objašnjenje treba tražiti u ovom jedinstvenom susretu prirode i istorije. Ovdje nema mjesta za podjele – ovdje su svi ‘naši’. Zato odavde možemo da poručimo – ako su relativno lako razbili državu Jugoslaviju, neće im lako ići da razbiju jugoslovensku kulturu, odnosno neće u tome uspjeti. Ostalo je dosta toga zajedničkog, ali ostao je i neki prkos, da neće ‘baš sve pokriti snjegovi i šaš’. Bez sumnje, festival u ovom crmničkom selu, kao mjestu kulturnog dijaloga, književnih i likovnih susreta, muzičkih koncerata i naučnih predavanja, na najljepši način oživljava kulturu Crne Gore. Sa godinjskim zvjezdama i godinjskim zvjezdanim nebom, Crna Gora je dobila veće šanse za svoje potencijalne zvjezdane trenutke, od kojih smo danas prilično udaljeni, nadamo se privremeno. Duhovna obnova Crne Gore je suštinski imperativ našeg prostora”, kazao je, između ostalog, u nadahnutom govoru Miodrag Lekić.

Uvod u zvanično otvaranje festivala bila je izložba Gorana Ćetkovića, jednog od najznačajnijih savremenih umjetnika, višestruko nagrađivanog, sa do sada, čak pedeset i jednom samostalnom izložbom, koji je nedavno iskoračio i na evropsku i svjetsku umjetničku scenu. Postavku iz novog ciklusa umjetnika “Inventar neba”, koji je premijerno predstavljen na Godinjskom festivalu, otvorio je dr Milun Lutovac, teoretičar savremene umjetnosti, univerzitetski profesor, slikar, književnik, književni i likovni krtičar, čija je izložba nedavno otvorena na Luštici Bay, a upravo se vratio sa Zatonskog festivala gdje je na Likovnom salonu “Šapat Lima” osvojio nagradu “Polimski soko ‘26”. Dr Lutovac je prijatelj festivala od samog početka, a prošle godine na novoj uređenoj festivalskoj sceni, upravo njegovom postavkom slika otvorene su “Godinjske zvjezdane noći”.

“Svaki ciklus ovog vrsnog stvaraoca rađa novi sukob nevidljivih sila, ali i sukob umjetnika sa samim sobom i svijetom koji ga okružuje. Likovna kritika je saglasna u jednom – Goran Ćetković je jedan od najautentičnijih ekspresionista savremenog crnogorskog slikarstva”, kazao je dr Lutovac.

Festival “Godinjske zvjezdane noći” prošle godine ustanovio je festivalsku nagradu “Kosarin vijenac” – još jedna simbolika duboko ukorijenjena u tradiciji Bara i Crne Gore – Kosara, žena dukljanskog kneza Jovana Vladimira, čija istorijska uloga, ličnost i djelo, ali i uloga njegove supruge Kosare, kao i njihova romansirana ljubav, traju i snažno odjekuju na ovim prostorima i nakon hiljadu godina.

Kosarin vijenac prošle godine pripao je jednom od najznačajnijih savremenih književnika i pjesnika iz Srbije, Enesu Haliloviću za roman “ Bekos”, a nakon toga uslijedila su i druga priznanja – “Beogradski pobednik”, “Živojin Pavlović” i druga. U svakom slučaju, radi se o veoma zapaženom romanu i na regionalnoj književnoj sceni. Halilović je autor više zbirki poezije, pripovjedaka, romana i drama. Enesovo djelo je borba za istinu, pravdu i smisao u vremenu sve veće otuđenosti i vrijednosno iskrivljene stvarnosti. Tome i takvom, drugačijem svijetu teže i Godinjske zvjezdane noći.

Dublje slojeve romana “Bekos”, u razgovoru sa autorom, publici je otkrio prof. dr Radoje Femić, koji je prošle godine bio član festivalskog žirija za dodjelu nagrade “Kosarin vijenac”. Roman “Bekos”, kazao je prof Femić je raskošni plod postmodernističke književne epohe. Enes Halilović je pojasnio da je riječ ‘bekos’ egipatskog porijekla i da u prevodu znači hleb, koji je, kako je naveo, važan u životu čovjeka.

“Moj roman je potreba čovjeka da kaže nešto o sebi. Svi moji romani su na neki način povezani, sadrže meni zanimljive priče, nadam se i drugima, sa istorijskim, mitskim i dokumentovanim sekvencama, u koje je inkorporirana i poezija”, kazao je Halilović, koji je istakao da mu je drago što je prvi dobitnik Kosarinog vijenca i da je veoma srećan što ga je sudbina dovela u Godinje.

“Bio sam na mnogim svjetskim festivalima, u prestižnim prostorima kulture, ali mi je srce ovdje, u Godinju. Ovdje, u kući mog prijatelja, dr Nevena Lekovića, i u Godinju uopšte, osjećam se kao kod kuće”, kazao je Halilović i poručio organizatorima da čuvaju i grade i dalje festival. Prof .dr Radoje Femić, takođe , je kazao da je privilegovan što učestvuje na festivalu i što svjedoči njegovom uzrastanju. Posebno se zahvalio umjetničkom direktoru i uredniku književnog programa, Mirku Rakočeviću, na čiju inicijativu je ustanovljena nagrada “Kosarin vijenac”, koja je, kako je istakao ‘ književni, istorijski i geografski amalgam”.

U nastavku programa, stihovi, muzika i lijepa pisana riječ, prožimali su se na naljepši način na Godinjskom festivalu kroz predstavljanje prve knjige poezije legendarnog muzičara jugoslovenske muzičke scene – Dada Topića , koji je povodom 60 godina karijere izdao knjigu, simbolično sa 60 pjesama u njoj, naslovljena po njegovom velikom, kultnom hitu, “Za koji život treba da se rodim”, jedan od najvećih klasika jugoslovenske rok scene. Topić ga je izvodio sa svojim tadašnjim bendom “Time” još daleke 1972.godine. U knjizi su se našle mnoge pjesme koje je Dado Topić pisao tokom višedecenijske karijere, mnoge pamtimo kao njegove bezvremenske rok hitove, ali tu su i njegovi najintimniji poetski zapisi koji do sada nisu objavljeni. Promocija knjige doživjela je premijeru upravo na Godinjskom festivalu.

“Nadam se da će ovaj festival i svi vi koji dolazite ovdje, dati jedan novi motiv i jednu novu snagu da kultura i umjetnost na ovim prostorima budu ono što nas spaja, čime se ponosimo, što je vjekovima bilo i što treba i da ostane”, poručio je poznati muzičar Dado Topić, koji je uprkos tome što je napisao brojne pjesme, više puta kazao da nije pjesnik. Ipak, izrecitovao je davno napisanu pjesmu “Hej, Jugosloveni”, sa posebnom emocijom i suzama na kraju.

O potrebi zajedništva govori i roman Srđana Marjanovića, naslovljen upravo “Zajedno” – njegova četvrta knjiga, koja priča o ljudima, emocijama, potrebi da ostanemo bliski jedni s drugima,baš kao u Srđanovom pjesmama, koje su, kao i Dadove obilježile jednu epohu. O knjigama su sa autorima razgovarali Ilija Jovanović, urednik izdanja, koji je decenijama menadžer, prijatelj i kolega Dada Topića, i književnik i umjetnički direktor festivala Godinjske zvjezdane noći Mirko Rakočević. Bila je to svojevrsna reminscencija i omaž jednom drugom vremenu, bivšoj Jugoslaviji, rokenrolu , uz poseban ugođaj pod zvjezdanim godinjskim noćima sa bezvremenskim hitovima dva jedinstvena stvaraoca.

Marjanović je ispričao i utiske o svom prvom gostovanju u Zagrebu, nakon raspada Jugoslavije i svih nemilih događaja, kao i uprkos svemu, potrebi rušenja predrasuda i nužnosti dobrote i zajedništva.

Već snažno probuđene emocije kod publike, kulminirale su kada su Dado i Srđan otpjevali neke od svojih najvećih hitova – “Da li znaš da te volim”, “Makedonija”, “Bajka o ljubavi”, “Nije ti se htelo”, “ Mi smo jedno drugom uvek govorili vi”… Marjanović je najprije otpjevao pjesmu ženi koju je, kako je kazao, mnogo volio pedeset godina – preminuloj supruzi “Bože moj”. Upečatljiv utisak ostavilo je i izvođenje pjesme Srđana Marjanovića “Zajedno”, koju je snimio u duetu sa poznatim muzičarom i producentom Branom Likićem, a za publiku u Godinju otpjevali su je zajedno Srđan i Dado.

I ove godine na Festivalu je dodijeljena nagrada “Kosarin vijenac”. Članovi žirija – prošlogodišnji dobitnik – Enes Halilović, dr Olga Vojičić Komatina i književnik , umjetnički direktor Festivala Mirko Rakočević odlučili su da ona pripadne mladom barskom piscu Vladimiru Vujoviću za roman “Razgovori s Vješticom”. Uručila mu je dramska umjetnica Gorica Popović.

Nagrađeni pisac biće gost narednog Godinjskog festivala.

Prvu noć festivala odličnom svirkom zaokružio je najpopularniji barski rok bend “AkademiA”.

Festival su ove godine podržali: Opština Bar, preduzeće Komunalne djelatnosti, Vodovod i kanalizacija Bar, Služba zaštite i spašavanja, Kulturni centar Bar, TO Bar, Sekretarijat za kulturu opštine Bar, Ministarstvo ekologije, Sekretarijat za kulturu opštine PG, Regionalni Vodovod, Pošta Crne Gore, Luka Bar, Nacionalni parkovi, Elektroprivreda CG, VG Fiskal Bar, kompanija “Carević”, “Winers and co”, Media Pro – Studio Petović, dr Zejnilović, Emir Osmani, Gradska TV Podgorica, Grafički studio “ Krug” ,Vlatko Tomašević, Vlado Radonjić, Radovan Pobor, Darko i Luka Pajović, Marko Kosović, Branko Đurišić, Drago Perazić, Ognjen Đurišić, Veko Velović, Bratstvo Lekovića, Radio Bar, Radio D, Radio D Plus . Od samog početka uz festival su i javne ličnosti, istaknuti poslenici u kulturi i medijima – novinar, pisac i publicista Milan Vujović, mr Mladen Zagarčanin i prof dr Milun Lutovac.

Organizatori koji su bezrezervno posvetili sebe osnivanju Godinjskih zvjezdanih noći i njegovom rastu su predsjednik Organizacionog odbora Neven Leković, i članovi – Srđan Leković, Dragan Leković i Nenad Raičević, uz književnika Mirka Rakočevića , koji je umjetnički direktor Festivala.

Nažalost, jedan od velikih podržavalaca Godinjskih zvjezdanih noći, Mijo Leković je nedavno preminuo, ali njegova porodica je i ovoga puta bila uz festival. Organizatori su im se posebno zahvalili, a Miju Lekoviću, istakli su, pripada, takođe, veliko hvala i trajno sjećanje.

Večeras, na drugoj festivalskoj noći u književnom programu publika će moći da čuje poznate pisce Dragana Jovanovića Danilova, Jasenku Lalović i Radomira Uljarevića, a u muzičkom dijelu Bilju Krstić i Bistrik orkestar.

Veče će započeti stručnim predavanjem o biodiverzitetu Skadarskog jezera.

The post VIDEO: Otvorene pete, jubilarne Godinjske zvjezdane noći first appeared on BARinfo.

Sinoć je u Varšavi održano svečano proglašenje dobitnika nagrade EUPL, kao i dva posebna priznanja, od kojih je jedno pripalo Vladimiru Vujoviću za zbirku priča “Slobodni udarci”.

Nagrada Evropske unije za književnost je godišnje takmičenje koje slavi najbolje autore beletristike u usponu širom Evrope. Ova inicijativa se realizuje uz podršku programa “Creative Europe” i ima za cilj promociju bogatstva i raznolikosti savremene evropske književnosti.

U užem izboru za nagradu našlo se 14 knjiga. Vladimiru Vujoviću je ovo treće priznanje za istu knjigu, nakon nagrada “Đura Đukanov” i “Edo Budiša“.

The post Evropska nagrada za književnost – posebno priznanje za knjigu Slobodni udarci Vladimira Vujovića  first appeared on BARinfo.

Godišnja književna nagrada dodjeljuje se u spomen na rovinjskog književnika Edu Budišu, a sastoji se od jednomjesečnog boravka u Kući za pisce – Hiži od besid, i jednokratne novčane nagrade u iznosu od 1.000 eura. Dodjeljuje se autoricama i autorima do 35 godina života kojima je tokom protekle godine objavljena zbirka kratkih priča.

U ovogodišnjoj konkurenciji bile su četiri zbirke kratkih priča: “Sitnice drugog vjetra” Danila Brakočevića, “Nisam” Luke Gaće, “Gradovi i harmonike” Jovane Nikolić i “Slobodni udarci” Vladimira Vujovića.

“U zbirci priča ‘Slobodni udarci’ crnogorski pisac Vladimir Vujović pokazuje erudiciju fascinantnog raspona; od književnih i filozofskih tema preko sociopolitičkih problema do psiholoških i medicinskih fenomena. Svi su ti motivi vješto uklopljeni u raznolike poetičke konstrukcije u kojima se isprepliću pripovjedne linije što vode u alternativnu povijest, kafkijansku fantastiku, distopijski futurizam i psihološki triler. Gotovo svi junaci devet priča iz zbirke ‘Slobodni udarci’ slabi su i nepouzdani karakteri, opsjednuti vlastitim demonima i izloženi silama koje nadilaze njihovo razumijevanje situacije. Vujovićeve priče djeluju poput alarmantnog upozorenja: njegovi se junaci, često nesvjesni vlastita položaja, nalaze u rubnim situacijama, dok predosjećaj katastrofe postaje sve snažniji i jezovitiji. Raskriljena vrata bude nedoumicu – započinje li nešto novo ili se sve privodi kraju?”, stoji, pored ostalog, u obrazloženju žirija.

Nagrada i rezidencijalni program realizirani su uz potporu Istarske županije.

The post Vladimir Vujović dobitnik književne nagrade Istarske županije first appeared on BARinfo.

Za ovogodišnju Evropsku nagradu za književnost nominovano je 14 kandidata, a proglašenje dobitnika nagrade biće 29. maja 2026. u Muzeju savremene umjetnosti u Varšavi, tokom godišnjeg sajma knjiga u tom gradu.

Svi autori na kratkoj listi biće kontinuirano promovisani na evropskoj sceni, s ciljem da dosegnu širu i međunarodnu publiku, kao i da se povežu sa čitaocima izvan svojih nacionalnih i jezičkih granica.

Forum mladih pisaca i ove godine je odabran za nacionalni žiri u Crnoj Gori od strane organizatora Evropske nagrade za književnost (EUPL – The European Union Prize for Literature), odnosno tijela koja je realizuju (FEP – Federation of European Publishers i EIBF – the European and International Booksellers Federation).

Kratko obrazloženje za kandidovanje zbirke priča Vladimira Vujovića:

Zbirka priča „Slobodni udarci“ pokazuje izuzetnu vještinu autora u obradi forme i vladanje narativnim tehnikama kratke priče. Pripovijedanje Vladimira Vujovića je istovremeno univerzalno i intimno, spaja istorijsko i savremeno, realno i fantastično, kroz dinamički tok svijesti, preciznu psihološku karakterizaciju i refleksivnu ironiju. Vujovićev rad odlikuje i visok stepen intertekstualne sofisticiranosti dok je narativ duboko prožet i lirskom i egzistencijalnom dimenzijom. Zbirku karakteriše veoma slojevita i napeta prozu koja je istovremeno filozofska, ironična i emocionalno intenzivna, naročito u djelovima u kojima Vujović koristi satiru i ironiju da komentariše akademski svijet, društvene norme i tehnološke fenomene.

S obzirom na relevantnost njegovog književnog opusa, interes koji budi među čitaocima i profesionalnom književnom zajednicom, kao i činjenicu da je mlad, ali etabliran autor koji ostaje uglavnom nepoznat izvan regiona, smatramo ga najjačim kandidatom za ovogodišnju nagradu EUPL.

The post Vladimir Vujović među kandidatima za Evropsku nagradu za književnost first appeared on BARinfo.

“Roman kombinuje esejistički ton i lirsku prozu, uz finu dozu melanholije i intelektualne provokacije. Autor briljira u sposobnosti da spoji filozofiju i umjetnost sa narativom koji zadržava pažnju čitaoca do poslednje stranice”, navodi se u kritici na sajtu “Delfi” knjižare, dodajući da se “može porediti sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša, jer kroz introspektivni stil uspijeva da obradi velike teme – smrt, umjetnost, gubitak, transformacije”.

Da li je ovaj uspjeh za Vujovića bio iznenađenje, koliko mu je poznato stvaralaštvo drugih autora koji su bili u užem izboru za prestižno priznanje, kojom tematikom i u kojoj formi je pisan novi roman, kakav je njegov odnos prema književnosti i medicini, kakva je razlika između novog i njegovog prvog romana “Silentio”, koji je, takođe, bio u izboru za NIN-ovu nagradu, kao i drugim pitanjima, razgovarali smo sa mladim i uspješnim piscem, kojeg odlikuje skromnost i nesklonost publicitetu, ali i široko obrazovanje i temeljitost u radu.

RB/BI: Neminovno pitanje na početku – da li si bio iznenađen kada je tvoj roman ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu, jesi li to očekivao, u stvari, i što za tebe predstavlja ovakav uspjeh?

Vujović: Uobičajeno je da autori kažu da je kandidovanje u užem ili širem izboru za NIN-ovu nagradu za njih bilo iznenađenje, da nisu očekivali. Moram reći da je i u mom slučaju bilo zaista tako, ali i da mi je, naravno, mnogo drago što se to desilo.

RB/BI: Zanimljivo je da ste upravo ti i ovogodišnji laureat Darko Tuševljaković, važili za favorite i najjače konkurentne za ovu značajnu nagradu. Analize uoči dodjele su izgledale ovako: “Ako žiri želi intelektualno hrabru odluku, Vujović je vrlo realan pobjednik”, da si “najopasniji izazivač Tuševljakoviću”, itd… Kakvi su tvoji uvidi u stvaralaštvo drugih kandidata, da li si, možda, pročitao nagrađeni roman?

Vujović: Iz najužeg izbora poznata su mi imena svih autora, osim Miloša Perišića, mladog pisca koji je ušao u najuži izbor sa prvim objavljenim romanom. Drugi autori su pisci koji su već objavljivali djela i dobijali nagrade, bili u izborima, širim ili užim i sa svojim prethodnim djelima. Nisam, nažalost, stigao da pročitam nijedan roman koji se našao u finalu za NIN-ovu nagradu, ali, svakako planiram da to učinim.

RB/BI: Da se vratimo tvom romanu “Razgovori s vješticom” koji je pisan u formi dijaloga između novinara i velikog slikara, u dugačkom vremenskom periodu, od 1980. do 2019. godine. Kako navodi kritika djelo “postavlja velika pitanja o umjetnosti, čovjeku i vremenu u kojem živi i stvara, jer razgovori, odnosno intervjui, ne otkrivaju samo ličnu dramu glavnog junaka, već odslikavaju društveni kontekst”, koji je, dodaću, bio veoma izazovan u tom intervalu. Zašto si se odlučio za formu dijaloga?

Vujović: Postojala su dva početna impulsa kada je riječ o ovom romanu. Prvi je bio istinita istorijska priča o izmještanju Pivskog manastira zbog izgradnje hidrocentrale Mratinje, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Imao sam ideju da pišem o tom zaista nevjerovatnom poduhvatu, ali sam se udaljio od te teme. Priča o manastiru koji se u mom romanu zove drugačije, postao je samo fragment, epizoda, a roman je poprimio potpuno drugačiji oblik, koncept.

RB/BI: Da, to je upravo karakteristika tvog pisanja, nagli, izneđujući obrti, što doprinosi i atraktivnosti djela. Na početku, čitajući o manastiru Zemna, učinilo se da će u tom pravcu ići priča, ali ona se odvija na sasvim drugi način. Zašto se, najčešće, odlučuješ za takav postupak?

Vujović: Čini mi se da je dobro čitaoca “uzdrmati”. Iznenađenje, obrt, podiže tenziju. Nekada se to desi slučajno, nekada to uradim namjerno, ako mi se čini da je neuspio pokušaj mijenjanja u tom smislu, odustanem. Dakle, nema pravila. Ovoga puta sam se udaljio od početne ideje, a lik slikara koji je trebalo da bude periferni, postao je glavni lik. Nakon toga, tražio sam formu u kojoj bih ispričao njegov životni i umjetnički put. Učinilo mi se da intervjui u rasponu od četiri decenije, novinski, radijski, televizijski i poslednji u formi podcasta, što je danas, možda, najpopularniji format, mogu dati, kroz dijalog, pravu sliku o tome. To je bio eksperiment, a sada, možda, možemo reći da nije bio neuspio.

RB/BI: Naprotiv, uvjerili smo se u to. Da li takva vrsta komunikacije podstiče sagovornika na “otvaranje” ili si smatrao da je ta forma primječivija za čitaoce?

Vujović: Čini mi se da je dijalog nešto što veoma brzo, da tako kažem, “hvata”, uvlači čitaoce u naraciju i omogućava da ona bude tečna, naravno, uz određene zamke koje postoje, jer dijalog se, često, može pretvoriti u monolog, odnosno dva paralelna monologa. Međutim, mislim da ovdje postoji neka razmjena i da u njoj, kroz postavljanje pitanja, izazivanje, testiranje, na neki način uključujem i čitaoca u tu živu stvar.

RB/BI: Ovo je tvoj treći roman. I prva dva – “Silentio” (koji je takođe bio u izboru za NIN-ovu nagradu) i “Spaljivanje Džošua drveta”, doživjeli su odlične kritike. Književnica i esejistkinja iz Kopenhagena, Ljiljana Bulajić, kada je prije nekoliko godina gostovala u programu Radio Bara, takođe je navela da je “Silentio” sjajan roman i da se u tebi krije veliko književno ime, zbog čega, kako je kazala, Bar može biti ponosan. Očigledno da g-đa Bulajić ima sluha (a i neko je ko dobro piše), da prepozna vrijednost. Ti si jednom kazao da je je tvoj prvi roman bio provjera i dokazivanje. Da li su te pozitivne kritike podstakle da nastaviš sa pisanjem?

V. Vujović: Ja bih vjerovatno, nastavio da pišem u svakom slučaju, jer to je nešto za čim imam potrebu, bez obzira kakva je recepcija mojih knjiga. Kada stignu pohvale, kada se pojavi neka lijepa, pozitivna kritika, to svakako godi i pomaže. Što se tiče dokazivanja, mislim da je to slučaj sa svim mladim piscima – da kod onog što prvo objavimo, javlja se potreba za dokazivanjem. Mislim da to ima veze i sa uzorima. Ja sam sada tek, sa ovim trećim romanom, uspio da ih se otarasim, što iz mog ugla, ako ja mogu da sudim kao autor, predstavlja i uspjeh ovog romana, jer više nisam imao potrebu da se dokažem, pokažem, da svim čitaocima saopštim koji su to pisci koje sam čitao i koji su uticali na mene.

RB/BI: Koji su tvoji uzori?

Vujović: To se mijenjalo kroz vrijeme. Bilo je tu različitih uticaja, od osnovne, srednje škole. U jednom periodu to su bili latinoamerički pisci Ernesto Sabato, Borhes, Ljosa, pisac magijskog realizma kao što je Salman Ruždi, do američkih i engleskih uticaja – Don Delilo, Tomas Pinčon, recimo Džulijan Barns i drugi. Danas su to, na primjer, navešću nešto što sam u poslednje vrijeme čitao, a što je ostavilo jak utisak na mene – roman austrijskog pisca Kristofa Ransmajera, koji je sjajan, takođe Džon Berdžer. Od domaćih autora, to su, svakako, klasici – Pekić, Kiš, Kovač, Andrić, Crnjanski. Ko god na ovim prostorima želi da piše prozu, ne može da pobjegne od tih pisaca.

RB/BI: Upravo uoči dodjele NIN-ove nagrade, bilo je i ocjena da ti pišeš nalik Crnjanskom i Kišu. Jesi li to pročitao, koliko ti to znači?

Vujović: To je sjajan kompliment, ali mislim da ne mogu da se mjerim sa takvim veličinama.

RB/BI: Kada uporediš svoja tri romana, po čemu se razlikuju?

Vujović: Osim ovoga što sam kazao, da je kod prva dva romana postojao uticaj uzora i da sam bio opterećeniji time, svakako je najupadljivije to što prvi roman tematizuje jedan stvarni događaj – šahovski meč, povratnički, Bobija Fišera, koji se igrao 1992. godine na Svetom Stefanu. Za taj roman sam bio u obavezi da proučavam, istražujem istorijsku građu, da budem, koliko je to moguće, dosljedan činjenicama. Samim tim su stil i ambijent tog romana drugačiji od drugog koji ima elemente fantastike i može se nazvati distopijskim romanom. Dakle, između prvog i drugog romana postoji značajna razlika, dok je treći neka vrsta eksperimenta u formi – dijaloški roman o slikaru, umjetniku, fikcionalnom liku.

RB/BI: S obzirom na ovo što si kazao o uticajima, koliko je na tebe uticala filmska umjetnost, jer neki kritičari tvrde da je ona imala više upliva kod tebe, nego književnost, a u drugom romanu “Spaljivanje Džošua drveta” provijava tvoja fascinacija muzikom. U trećem romanu, koji je u centru našeg današnjeg razgovora, pišeš o velikom slikaru, ali na kojeg književnost, odnosno pisci, imaju veliki uticaj. Što je za tebe umjetnost i koliko se prepliću sve njene različite grane?

Vujović: To je zanimljivo pitanje i predstavlja nešto čime pokušavam da se bavim u svojoj prozi. To je, zapravo, pitanje granice jezika. Zanimaju me te oblasti, jer čini se da je cijelo naše iskustvo definisano jezikom – naše mišljenje, naše poimanje stvari, sve to ide kroz jezik, a opet, sa druge strane postoje područja našeg iskustva u kojima jezik nije dominantan. To je, recimo, u drugom romanu bila muzika. Pitao sam se da li je i kako moguće kroz prozni tekst iskazati moć muzike koja funkcioniše izvan jezika, izvan klasične komunikacije. U trećem romanu je to slikarstvo. Možemo pokušavati satima i satima da nekome kroz riječi opišemo neku sliku, ali sve je to izlišno ako taj neko nije u stanju da vidi, spozna sliku, odnosno veliko umjetničko djelo. To je nešto što ću i u budućnosti pokušavati da ispitujem – koje su granice jezika, jer svako bavljenje pisanjem jeste, upravo, ispitivanje tih granica.

RB/BI: Danas sve više likovnih umjetnika “slika”, odnosno preslikava književna djela i govore o tom uticaju, dakle, književnost utiče na slikare, slikarstvo. I tvoj junak u romanu “Razgovori s Vješticom”, slikar Vid Latinović, na jednom mjestu kaže: “Kada završim sa svojim platnima, imam potrebu da tragam za stimulacijom moje unutrašnje fabrike slika, i pokazalo se tokom godina da je najbolji stimulans čitanje”. Jesi li i ti prvenstveno čitalac, i da li je i tebe čitanje profilisalo u pisca?

Vujović: Da, to je sigurno tako, mislim da će većina pisaca reći nešto slično. Bez čitanja, i to puno čitanja, praktično je nemoguće zamisliti pisanje. Ali, ne bilo kakvo čitanje, već duboka uronjenost u tekst. Mislim da je to jedini trening za pisca, i kada bih nečega morao da se odreknem, vjerovatno bih mnogo lakše pisanja, nego čitanja.

RB/BI: Kao što sam kazala, tvoj junak kaže da na njega čitanje mnogo utiče, a u romanu se pominju dva velikana književnosti – Franc Kafka i Tomas Man. Pretpostavljam da i oni spadaju u tvoje uzore, je li tako?

Vujović: Da, to su zaista divovi književnosti XX vijeka. Kafka, jedan neobičan pisac koji nije imao prethodnika u književnoj tradiciji, a koji je ostvario toliki uticaj. Nemoguće je zamisliti književnost druge polovine XX vijeka bez Kafke. Nijedan veliki svjetski pisac tog vremena ne može da zaobiđe Kafku kada govori o uticajima, a sa druge strane Tomas Man, pisac koji je postigao najviše savršenstvo koje je moguće u formi romana. Dakle, njegov “Čarobni brijeg” je iz mog ugla, vrhunac romana. Nakon toga, ono što je uslijedilo, a što bolje poznaju istoričari književnosti, postmodernizam, dekonstrukcija žanra, ima svoje mjesto u istoriji književnosti, ali ako govorimo o modernizmu, Tomas Man i način na koji je on pisao romane, za mene je nešto neprevaziđeno.

RB/BI: Otvorio si, kao što sam kazala na početku, u romanu “Razgovori s Vješticom”, osim o umjetnosti, i mnoge druge važne teme, o identitetu, čovjeku, životnim okolnostima i kako one utiču na čovjeka, ali i etici življenja, i kroz glavni lik – slikara Vida Latinovića, ali i malih, tzv. običnih ljudi – tetku, koja je, ispostavilo se to na kraju romana, u stvari majka slikara, Mija i njegovog sina, a značajnu ulogu u romanu imaju i Korina, sveštenik Zaharije. Već si rekao da je slikar fikcionalan, iako na momente ne izgleda tako. Da li su i ostali likovi plod fikcije ili su stvrni?

Vujović: Fiktivni. To je ono pitanje koje čitaoci često postavljaju piscu, posebno ako ga poznaju. Pokušavaju da u likovima pronađu stvarne ličnosti. Možda moji likovi, iako su fiktivni, imaju neke osobine, karakteristike ljudi koje sam sreo i upoznao u životu, o kojima sam slušao ili za koje sam čuo, ali najbolje ih je posmatrati kao plodove fikcije.

RB/BI: Nije čudno što čitaoci pronalaze u tvom romanu sličnosti sa stvarnim ličnostima, jer pojedini likovi liče na neke poznate ljude, a tome možda doprinosi i činjenica da si u roman uveo i pominješ ga, takođe, velikog umjetnika Uroša Toškovića. Zašto si se odlučio da njega imenuješ pravim imenom i otkriješ?

Vujović: Da, mislim da se pominju još neki stvarni likovi, ali Uroš Tošković, da, i pojavljuje se kao lik. Bio je to, na neki način, i omaž Baru, barskoj umjetnosti. Mislim da je on kao lik dao neku autentičnost i učinio ostale likove, koji su fikcionalni, stvarnijim, jer će ljudi znajući za njegov lik i djelo, u istoj ravni posmatrati i ostale likove.

RB/BI: Neobični su naslovi tvojih romana, imena likova, toponima – jednom si kazao da se veoma mučiš i da to za tebe predstavlja “noćnu moru”, imenovati likove, mjesta radnje, dati naslove. Imamo prvi roman “Silentio”, drugi “Spaljivanje Džošua drveta”, a sada u trećem glavni junak se zove Vid Latinović, novinar Adam Vještica. Da li je i ovdje došao do izražaja tvoj poznati manir o kojem smo govorili – faktor iznenađenja, jer naslov “Razgovori sa Vješticom”, mogao bi čitaoca da uputi na sasvim drugu stranu od onoga što jeste, a to je da je to prezime jednog od likova u romanu?

Vujović: Da, to je bila jedna mala igra u naslovu, da odmah na početku iznevjerim očekivanja čitalaca, jer vjerovatno odmah svi pomisle na vješticu, a ne na prezime. Međutim, vrlo brzo se, čitajući roman, misterija naslova razrješava. Imenovanje stvari jeste teško i osjećam veliku odgovornost prema tome. Mislim da je veoma važno kada se imenuju likovi, naslovi, neophodno je da se pogodi u središte, suštinu stvari. Zato sam u tom smislu veoma oprezan i strpljiv. Nekada neki likovi ostanu neimenovani do samog kraja , nekada  imena i naslovi dođu spontano i lako, ali, uglavnom, treba vremena i strpljenja i za taj dio.

RB/BI: Pišeš veoma uspješno i priče. Prije nekoliko dana primio si u Kikindi nagradu “Đura Đukanov” za 2025. godinu, koju Narodna biblioteka iz tog grada dodjeljuje na godišnjem nivou za prozu kratke forme. Nagrađena je tvoja prva knjiga kratkih priča “Slobodni udarci”. Indikativno je da su mnogi dobitnici te nagrade kasnije dobili ili su bili u izboru za NIN-ovu nagradu, što se potvrdilo i u tvom slučaju. Koliko ti je ova nagrada važna, radi se o drugom i vrlo zahtjevnom žanru?

Vujović: Da, tako je bilo i ove godine. U finalu za NIN-ovu nagradu pojavili smo se Dalibor Pejić (ne sjećam se koje je godine on dobio nagradu “Đura Đukanov”) i ja. Ta nagrada je, očigledno, dobar pokazatelj potencijala talenta autora. Kratka forma, kratke priče, čini mi se da su neopravdano zapostavljene i da se ne čitaju dovoljno. Razlog zašto sam svoju zbirku poslao na konkurs, jeste to što bi većina urednika, kada im stigne rukopis od mladog pisca, mnogo lakše prihvatili roman nego kratke priče. Upravo je ovaj konkurs prilika za mlade autore da nekako objave knjigu, da ona bude vidljiva i promovisana.

RB/BI: Poznavaoci književnosti kažu da nije lako pisati kratke priče, da je to, kao što sam navela, zahtjevna forma, ali da se u njoj upravo zbog toga, prepoznaje istinski talenat i književno umjeće. Da li dijeliš to mišljenje, i da li je teže pisati kratke priče nego roman?

Vujović: Svakako. U kratkoj priči je mnogo teže sakriti neke nedostatke i manjkavosti u pisanju. Roman je šira forma i daje više prostora za grešku, ali na malom prostoru, one su uočljivije. Moja zbirka je naslovljena “Slobodni udarci”, upotrijebio sam fudbalski termin, jer kratka priča  je dribling na malom prostoru, da se tako izrazim. Jeste zahtjevnije pisati kratke priče, jer su neophodni neki preduslovi i sposobnosti koje nisu potrebne za roman.

RB/BI: S obzirom da si tako dobar, odnosno odličan u pisanju romana i kratkih priča, da li imaš afiniteta i da li pišeš poeziju?

Vujović: Ne, za sada ne pišem poeziju, iako je veoma rado čitam. Ima sjajnih mladih pjesnika i pjesnikinja na našem prostoru. Uživam u poeziji, volim da je čitam i mislim da mi pomaže za pisanje proze, jer to je, takođe, forma koja zahtijeva fantastičnu kreativnost i vladanje jezikom.

RB/BI: Kada je riječ o tvom književnom radu, zanimljivo je nekoliko činjenica – osim te da si rano počeo da pišeš, što, možda i nije neuobičajeno, ali specifično je to što si odmah, kao veoma mlad, postigao i postižeš veliki uspjeh. Drugo, po struci si ljekar, dakle, tvoje primarno zanimanje nema dodirnih tačaka sa književnošću. Kako miriš i usklađuješ ta dva, dosta zahtjevna angažmana?

Vujović: Za sada uspijevam u tome. Nije lako. Medicina oduzima dosta vremena, ali ja sam shvatio da svo slobodno vrijeme želim da provodim čitajući i pišući. Sve dok imam tu potrebu, nastaviću, a vremena će, vjerujem, uvijek biti.

RB/BI: Kako se kod tebe, uopšte, rodio taj poriv za pisanjem, kako si to prepoznao u sebi?

Vujović: Kroz čitanje. Počeo sam da čitam veoma rano, od najranijeg uzrasta, i prirodno se nametnula potreba da pokušam i ja nešto da napišem, slično knjigama koje sam pročitao. To su bile u osnovnoj školi dječje knjige i avanturistički romani. Prve stvari koje sam napisao bile su, u stvari, pokušaji imitacije takvih knjiga. Onda u srednjoj školi, takođe sam puno čitao, tragao za temama, idejama, za što je, vjerovatno, bilo potrebno i neko životno iskustvo, da bih tek na fakultetu počeo da objavljujem prve priče.

RB/BI: U svemu tome, kako si došao do medicine?

Vujović: Uprkos mom interesovanju za književnost, nisam imao potrebu da to studiram, jer mi nije bilo primamljivo. Činilo mi se da bi studiranje književnosti oduzelo tu neku privlačnost koju sam uvijek osjećao prema svijetu knjige, da bi to, možda, oduzelo nešto od te magije koju sam doživljavao čitajući i pišući. Mislio sam da bi učenje istorije, teorije književnosti, na neki način narušilo moj odnos, koji je zaista poseban, prema knjizi. Medicina se pojavila kao opcija za studiranje, jer i ona je nešto što me privlačilo, ne na način na koji knjiga i književnost, ali kao profesija i posao koji volim da radim, svakako.

RB/BI: Postaviću ti i jedno lično pitanje. Tvoj otac je ljekar, kao i ti, koliko mi je poznato, on se ne bavi pisanjem, majka je psiholog – pedagog, ali tvoj stric, donedavno glavni i odgovorni urednik Radio Bara, Milan Vujović, piše i objavio je nekoliko knjiga. Da li tu možemo pronaći genetski kod i inicijaciju za tvoje toliko zanimanje za knjigu, pisanje?

Vujović: Definitivno, u našoj porodici postoji ljubav prema knjigama, književnosti. Imamo velike kućne biblioteke, odrasli smo okruženi knjigama. To je nešto što je za sve nas prirodno okruženje. Svi smo strastveni čitaoci, ali neko ode i korak dalje, pa proba da piše, kao Milan i ja. Zanimljiv je svijet koji Milan gradi u svojim knjigama, posebno kroz “Barske priče”, koje će ostati i sljedećim generacijama. One su “književna mapa” ovog grada, nešto što je vrijednost i zaista sjajno što je uspio to da zabilježi, jer ono što se na taj način zapiše, ostaje za sva vremena. Njegovi romani su, takođe, veoma zanimljivi, svaki na svoj način.

RB/BI: Kakve su reakcije, odjeci, nakon tvog užeg nominovanja za NIN-ovu nagradu?

Vujović: Puno je poziva za gostovanja u zemlji i regionu, za razgovore o knjizi i književnosti. Moram reći da ja nisam navikao na publicitet, piscu više prija samoća, ali dobar aspekt NIN-ove nagrade, kao sigurno najznačajnije za roman na ovim prostorima, jeste upravo to što skrene pažnju na knjigu. Bio sam na dodjeli nagrade, jer je to obaveza za sve koji su ušli u uži izbor, dan poslije sam boravio u Kikindi gdje sam primio pomenutu nagradu, malo ću da odmorim, a onda ću se posvetiti promocijama.

RB/BI: Da li trenutno nešto novo pišeš?

Vujović: Imam ideje, mnogo razmišljam, ali moje pripreme za pisanje, vidjeću hoće li to biti kraći roman ili kratke priče, traju dugo, veoma temeljito istražujem, analiziram, i u stvari, kod mene pripreme za novu knjigu traju mnogo duže od samog pisanja. Ni sada ne žurim.

RB/BI: To je vidljivo u tvom novom romanu i u prethodnim. Prepoznaje se zavidno, široko obrazovanje. Očigledno je da radiš mnogo na tome, zar ne?

Vujović: Pisanje je takav zanat, takav posao da moramo da obuhvatimo široka znanja, jer ako pristupamo tome površno, onda su i likovi i događaji o kojima pišemo isto tako površni i teško da mogu izdržati neki ozbiljniji test vremena.

The post Vladimir Vujović o romanu i kandidaturi za NIN-ovu nagradu first appeared on BARinfo.

Na konkurs za 72. NIN-ovu nagradu za roman godine stiglo je ukupno 195 naslova. Žiri (Aleksandar Jerkov, Adrijana Marčetić, Jelena Mladenović, Vladimir Gvozden i Mladen Vesković) je odabrao krajem decembra, u širem izboru, 39 romana.

“Žiri je na sjednici održanoj 4. januara gotovo jednoglasno izabrao knjige za uži izbor. Pritom je posebnu pažnju obratio na ranije dobitnike NIN-ove nagrade, čije knjige su vrlo dobre i zavrjeđuju ozbiljnu pažnju, ali u njima nije prepoznao 72. laureata, pa je te knjige izuzeo iz ovog kruga“, naveo je žiri nakon opredjeljivanja za naslove koji čine uži izbor.

Pored Vujovića i Marojevića, među 13 autora koji su u užoj konkurenciji za NIN-ovu nagraadu su: Enes Halilović, Darko Tuševljaković, Dalibor Pejić, Predrag Đurić, Laura Barna, Milan Tripković, Nina Savčić, Muharem Bazdulj, Miloš Perišić, Aleksandar Jugović i Vladimir Vučković.

The post Vujović u užem izboru za NIN-ovu nagradu first appeared on BARinfo.