Gost Radio Bara bio je Vladimir Vujović, mladi pisac, naš sugrađanin, sa već značajnim književnim referencama, potvrđenim i nedavno kada je njegov najnoviji roman “Razgovori s Vješticom” ušao u najuži izbor za  NIN-ovu nagradu i bio jedan od glavnih favorita. Rođen je u Baru 1991. godine. Završio je Medicinski fakultet u Beogradu, a specijalizaciju 2023. godine na Vojnomedicinskoj akademiji.  

“Roman kombinuje esejistički ton i lirsku prozu, uz finu dozu melanholije i intelektualne provokacije. Autor briljira u sposobnosti da spoji filozofiju i umjetnost sa narativom koji zadržava pažnju čitaoca do poslednje stranice”, navodi se u kritici na sajtu “Delfi” knjižare, dodajući da se “može porediti sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša, jer kroz introspektivni stil uspijeva da obradi velike teme – smrt, umjetnost, gubitak, transformacije”.

Da li je ovaj uspjeh za Vujovića bio iznenađenje, koliko mu je poznato stvaralaštvo drugih autora koji su bili u užem izboru za prestižno priznanje, kojom tematikom i u kojoj formi je pisan novi roman, kakav je njegov odnos prema književnosti i medicini, kakva je razlika između novog i njegovog prvog romana “Silentio”, koji je, takođe, bio u izboru za NIN-ovu nagradu, kao i drugim pitanjima, razgovarali smo sa mladim i uspješnim piscem, kojeg odlikuje skromnost i nesklonost publicitetu, ali i široko obrazovanje i temeljitost u radu.

RB/BI: Neminovno pitanje na početku – da li si bio iznenađen kada je tvoj roman ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu, jesi li to očekivao, u stvari, i što za tebe predstavlja ovakav uspjeh?

Vujović: Uobičajeno je da autori kažu da je kandidovanje u užem ili širem izboru za NIN-ovu nagradu za njih bilo iznenađenje, da nisu očekivali. Moram reći da je i u mom slučaju bilo zaista tako, ali i da mi je, naravno, mnogo drago što se to desilo.

RB/BI: Zanimljivo je da ste upravo ti i ovogodišnji laureat Darko Tuševljaković, važili za favorite i najjače konkurentne za ovu značajnu nagradu. Analize uoči dodjele su izgledale ovako: “Ako žiri želi intelektualno hrabru odluku, Vujović je vrlo realan pobjednik”, da si “najopasniji izazivač Tuševljakoviću”, itd… Kakvi su tvoji uvidi u stvaralaštvo drugih kandidata, da li si, možda, pročitao nagrađeni roman?

Vujović: Iz najužeg izbora poznata su mi imena svih autora, osim Miloša Perišića, mladog pisca koji je ušao u najuži izbor sa prvim objavljenim romanom. Drugi autori su pisci koji su već objavljivali djela i dobijali nagrade, bili u izborima, širim ili užim i sa svojim prethodnim djelima. Nisam, nažalost, stigao da pročitam nijedan roman koji se našao u finalu za NIN-ovu nagradu, ali, svakako planiram da to učinim.

RB/BI: Da se vratimo tvom romanu “Razgovori s vješticom” koji je pisan u formi dijaloga između novinara i velikog slikara, u dugačkom vremenskom periodu, od 1980. do 2019. godine. Kako navodi kritika djelo “postavlja velika pitanja o umjetnosti, čovjeku i vremenu u kojem živi i stvara, jer razgovori, odnosno intervjui, ne otkrivaju samo ličnu dramu glavnog junaka, već odslikavaju društveni kontekst”, koji je, dodaću, bio veoma izazovan u tom intervalu. Zašto si se odlučio za formu dijaloga?

Vujović: Postojala su dva početna impulsa kada je riječ o ovom romanu. Prvi je bio istinita istorijska priča o izmještanju Pivskog manastira zbog izgradnje hidrocentrale Mratinje, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Imao sam ideju da pišem o tom zaista nevjerovatnom poduhvatu, ali sam se udaljio od te teme. Priča o manastiru koji se u mom romanu zove drugačije, postao je samo fragment, epizoda, a roman je poprimio potpuno drugačiji oblik, koncept.

RB/BI: Da, to je upravo karakteristika tvog pisanja, nagli, izneđujući obrti, što doprinosi i atraktivnosti djela. Na početku, čitajući o manastiru Zemna, učinilo se da će u tom pravcu ići priča, ali ona se odvija na sasvim drugi način. Zašto se, najčešće, odlučuješ za takav postupak?

Vujović: Čini mi se da je dobro čitaoca “uzdrmati”. Iznenađenje, obrt, podiže tenziju. Nekada se to desi slučajno, nekada to uradim namjerno, ako mi se čini da je neuspio pokušaj mijenjanja u tom smislu, odustanem. Dakle, nema pravila. Ovoga puta sam se udaljio od početne ideje, a lik slikara koji je trebalo da bude periferni, postao je glavni lik. Nakon toga, tražio sam formu u kojoj bih ispričao njegov životni i umjetnički put. Učinilo mi se da intervjui u rasponu od četiri decenije, novinski, radijski, televizijski i poslednji u formi podcasta, što je danas, možda, najpopularniji format, mogu dati, kroz dijalog, pravu sliku o tome. To je bio eksperiment, a sada, možda, možemo reći da nije bio neuspio.

RB/BI: Naprotiv, uvjerili smo se u to. Da li takva vrsta komunikacije podstiče sagovornika na “otvaranje” ili si smatrao da je ta forma primječivija za čitaoce?

Vujović: Čini mi se da je dijalog nešto što veoma brzo, da tako kažem, “hvata”, uvlači čitaoce u naraciju i omogućava da ona bude tečna, naravno, uz određene zamke koje postoje, jer dijalog se, često, može pretvoriti u monolog, odnosno dva paralelna monologa. Međutim, mislim da ovdje postoji neka razmjena i da u njoj, kroz postavljanje pitanja, izazivanje, testiranje, na neki način uključujem i čitaoca u tu živu stvar.

RB/BI: Ovo je tvoj treći roman. I prva dva – “Silentio” (koji je takođe bio u izboru za NIN-ovu nagradu) i “Spaljivanje Džošua drveta”, doživjeli su odlične kritike. Književnica i esejistkinja iz Kopenhagena, Ljiljana Bulajić, kada je prije nekoliko godina gostovala u programu Radio Bara, takođe je navela da je “Silentio” sjajan roman i da se u tebi krije veliko književno ime, zbog čega, kako je kazala, Bar može biti ponosan. Očigledno da g-đa Bulajić ima sluha (a i neko je ko dobro piše), da prepozna vrijednost. Ti si jednom kazao da je je tvoj prvi roman bio provjera i dokazivanje. Da li su te pozitivne kritike podstakle da nastaviš sa pisanjem?

V. Vujović: Ja bih vjerovatno, nastavio da pišem u svakom slučaju, jer to je nešto za čim imam potrebu, bez obzira kakva je recepcija mojih knjiga. Kada stignu pohvale, kada se pojavi neka lijepa, pozitivna kritika, to svakako godi i pomaže. Što se tiče dokazivanja, mislim da je to slučaj sa svim mladim piscima – da kod onog što prvo objavimo, javlja se potreba za dokazivanjem. Mislim da to ima veze i sa uzorima. Ja sam sada tek, sa ovim trećim romanom, uspio da ih se otarasim, što iz mog ugla, ako ja mogu da sudim kao autor, predstavlja i uspjeh ovog romana, jer više nisam imao potrebu da se dokažem, pokažem, da svim čitaocima saopštim koji su to pisci koje sam čitao i koji su uticali na mene.

RB/BI: Koji su tvoji uzori?

Vujović: To se mijenjalo kroz vrijeme. Bilo je tu različitih uticaja, od osnovne, srednje škole. U jednom periodu to su bili latinoamerički pisci Ernesto Sabato, Borhes, Ljosa, pisac magijskog realizma kao što je Salman Ruždi, do američkih i engleskih uticaja – Don Delilo, Tomas Pinčon, recimo Džulijan Barns i drugi. Danas su to, na primjer, navešću nešto što sam u poslednje vrijeme čitao, a što je ostavilo jak utisak na mene – roman austrijskog pisca Kristofa Ransmajera, koji je sjajan, takođe Džon Berdžer. Od domaćih autora, to su, svakako, klasici – Pekić, Kiš, Kovač, Andrić, Crnjanski. Ko god na ovim prostorima želi da piše prozu, ne može da pobjegne od tih pisaca.

RB/BI: Upravo uoči dodjele NIN-ove nagrade, bilo je i ocjena da ti pišeš nalik Crnjanskom i Kišu. Jesi li to pročitao, koliko ti to znači?

Vujović: To je sjajan kompliment, ali mislim da ne mogu da se mjerim sa takvim veličinama.

RB/BI: Kada uporediš svoja tri romana, po čemu se razlikuju?

Vujović: Osim ovoga što sam kazao, da je kod prva dva romana postojao uticaj uzora i da sam bio opterećeniji time, svakako je najupadljivije to što prvi roman tematizuje jedan stvarni događaj – šahovski meč, povratnički, Bobija Fišera, koji se igrao 1992. godine na Svetom Stefanu. Za taj roman sam bio u obavezi da proučavam, istražujem istorijsku građu, da budem, koliko je to moguće, dosljedan činjenicama. Samim tim su stil i ambijent tog romana drugačiji od drugog koji ima elemente fantastike i može se nazvati distopijskim romanom. Dakle, između prvog i drugog romana postoji značajna razlika, dok je treći neka vrsta eksperimenta u formi – dijaloški roman o slikaru, umjetniku, fikcionalnom liku.

RB/BI: S obzirom na ovo što si kazao o uticajima, koliko je na tebe uticala filmska umjetnost, jer neki kritičari tvrde da je ona imala više upliva kod tebe, nego književnost, a u drugom romanu “Spaljivanje Džošua drveta” provijava tvoja fascinacija muzikom. U trećem romanu, koji je u centru našeg današnjeg razgovora, pišeš o velikom slikaru, ali na kojeg književnost, odnosno pisci, imaju veliki uticaj. Što je za tebe umjetnost i koliko se prepliću sve njene različite grane?

Vujović: To je zanimljivo pitanje i predstavlja nešto čime pokušavam da se bavim u svojoj prozi. To je, zapravo, pitanje granice jezika. Zanimaju me te oblasti, jer čini se da je cijelo naše iskustvo definisano jezikom – naše mišljenje, naše poimanje stvari, sve to ide kroz jezik, a opet, sa druge strane postoje područja našeg iskustva u kojima jezik nije dominantan. To je, recimo, u drugom romanu bila muzika. Pitao sam se da li je i kako moguće kroz prozni tekst iskazati moć muzike koja funkcioniše izvan jezika, izvan klasične komunikacije. U trećem romanu je to slikarstvo. Možemo pokušavati satima i satima da nekome kroz riječi opišemo neku sliku, ali sve je to izlišno ako taj neko nije u stanju da vidi, spozna sliku, odnosno veliko umjetničko djelo. To je nešto što ću i u budućnosti pokušavati da ispitujem – koje su granice jezika, jer svako bavljenje pisanjem jeste, upravo, ispitivanje tih granica.

RB/BI: Danas sve više likovnih umjetnika “slika”, odnosno preslikava književna djela i govore o tom uticaju, dakle, književnost utiče na slikare, slikarstvo. I tvoj junak u romanu “Razgovori s Vješticom”, slikar Vid Latinović, na jednom mjestu kaže: “Kada završim sa svojim platnima, imam potrebu da tragam za stimulacijom moje unutrašnje fabrike slika, i pokazalo se tokom godina da je najbolji stimulans čitanje”. Jesi li i ti prvenstveno čitalac, i da li je i tebe čitanje profilisalo u pisca?

Vujović: Da, to je sigurno tako, mislim da će većina pisaca reći nešto slično. Bez čitanja, i to puno čitanja, praktično je nemoguće zamisliti pisanje. Ali, ne bilo kakvo čitanje, već duboka uronjenost u tekst. Mislim da je to jedini trening za pisca, i kada bih nečega morao da se odreknem, vjerovatno bih mnogo lakše pisanja, nego čitanja.

RB/BI: Kao što sam kazala, tvoj junak kaže da na njega čitanje mnogo utiče, a u romanu se pominju dva velikana književnosti – Franc Kafka i Tomas Man. Pretpostavljam da i oni spadaju u tvoje uzore, je li tako?

Vujović: Da, to su zaista divovi književnosti XX vijeka. Kafka, jedan neobičan pisac koji nije imao prethodnika u književnoj tradiciji, a koji je ostvario toliki uticaj. Nemoguće je zamisliti književnost druge polovine XX vijeka bez Kafke. Nijedan veliki svjetski pisac tog vremena ne može da zaobiđe Kafku kada govori o uticajima, a sa druge strane Tomas Man, pisac koji je postigao najviše savršenstvo koje je moguće u formi romana. Dakle, njegov “Čarobni brijeg” je iz mog ugla, vrhunac romana. Nakon toga, ono što je uslijedilo, a što bolje poznaju istoričari književnosti, postmodernizam, dekonstrukcija žanra, ima svoje mjesto u istoriji književnosti, ali ako govorimo o modernizmu, Tomas Man i način na koji je on pisao romane, za mene je nešto neprevaziđeno.

RB/BI: Otvorio si, kao što sam kazala na početku, u romanu “Razgovori s Vješticom”, osim o umjetnosti, i mnoge druge važne teme, o identitetu, čovjeku, životnim okolnostima i kako one utiču na čovjeka, ali i etici življenja, i kroz glavni lik – slikara Vida Latinovića, ali i malih, tzv. običnih ljudi – tetku, koja je, ispostavilo se to na kraju romana, u stvari majka slikara, Mija i njegovog sina, a značajnu ulogu u romanu imaju i Korina, sveštenik Zaharije. Već si rekao da je slikar fikcionalan, iako na momente ne izgleda tako. Da li su i ostali likovi plod fikcije ili su stvrni?

Vujović: Fiktivni. To je ono pitanje koje čitaoci često postavljaju piscu, posebno ako ga poznaju. Pokušavaju da u likovima pronađu stvarne ličnosti. Možda moji likovi, iako su fiktivni, imaju neke osobine, karakteristike ljudi koje sam sreo i upoznao u životu, o kojima sam slušao ili za koje sam čuo, ali najbolje ih je posmatrati kao plodove fikcije.

RB/BI: Nije čudno što čitaoci pronalaze u tvom romanu sličnosti sa stvarnim ličnostima, jer pojedini likovi liče na neke poznate ljude, a tome možda doprinosi i činjenica da si u roman uveo i pominješ ga, takođe, velikog umjetnika Uroša Toškovića. Zašto si se odlučio da njega imenuješ pravim imenom i otkriješ?

Vujović: Da, mislim da se pominju još neki stvarni likovi, ali Uroš Tošković, da, i pojavljuje se kao lik. Bio je to, na neki način, i omaž Baru, barskoj umjetnosti. Mislim da je on kao lik dao neku autentičnost i učinio ostale likove, koji su fikcionalni, stvarnijim, jer će ljudi znajući za njegov lik i djelo, u istoj ravni posmatrati i ostale likove.

RB/BI: Neobični su naslovi tvojih romana, imena likova, toponima – jednom si kazao da se veoma mučiš i da to za tebe predstavlja “noćnu moru”, imenovati likove, mjesta radnje, dati naslove. Imamo prvi roman “Silentio”, drugi “Spaljivanje Džošua drveta”, a sada u trećem glavni junak se zove Vid Latinović, novinar Adam Vještica. Da li je i ovdje došao do izražaja tvoj poznati manir o kojem smo govorili – faktor iznenađenja, jer naslov “Razgovori sa Vješticom”, mogao bi čitaoca da uputi na sasvim drugu stranu od onoga što jeste, a to je da je to prezime jednog od likova u romanu?

Vujović: Da, to je bila jedna mala igra u naslovu, da odmah na početku iznevjerim očekivanja čitalaca, jer vjerovatno odmah svi pomisle na vješticu, a ne na prezime. Međutim, vrlo brzo se, čitajući roman, misterija naslova razrješava. Imenovanje stvari jeste teško i osjećam veliku odgovornost prema tome. Mislim da je veoma važno kada se imenuju likovi, naslovi, neophodno je da se pogodi u središte, suštinu stvari. Zato sam u tom smislu veoma oprezan i strpljiv. Nekada neki likovi ostanu neimenovani do samog kraja , nekada  imena i naslovi dođu spontano i lako, ali, uglavnom, treba vremena i strpljenja i za taj dio.

RB/BI: Pišeš veoma uspješno i priče. Prije nekoliko dana primio si u Kikindi nagradu “Đura Đukanov” za 2025. godinu, koju Narodna biblioteka iz tog grada dodjeljuje na godišnjem nivou za prozu kratke forme. Nagrađena je tvoja prva knjiga kratkih priča “Slobodni udarci”. Indikativno je da su mnogi dobitnici te nagrade kasnije dobili ili su bili u izboru za NIN-ovu nagradu, što se potvrdilo i u tvom slučaju. Koliko ti je ova nagrada važna, radi se o drugom i vrlo zahtjevnom žanru?

Vujović: Da, tako je bilo i ove godine. U finalu za NIN-ovu nagradu pojavili smo se Dalibor Pejić (ne sjećam se koje je godine on dobio nagradu “Đura Đukanov”) i ja. Ta nagrada je, očigledno, dobar pokazatelj potencijala talenta autora. Kratka forma, kratke priče, čini mi se da su neopravdano zapostavljene i da se ne čitaju dovoljno. Razlog zašto sam svoju zbirku poslao na konkurs, jeste to što bi većina urednika, kada im stigne rukopis od mladog pisca, mnogo lakše prihvatili roman nego kratke priče. Upravo je ovaj konkurs prilika za mlade autore da nekako objave knjigu, da ona bude vidljiva i promovisana.

RB/BI: Poznavaoci književnosti kažu da nije lako pisati kratke priče, da je to, kao što sam navela, zahtjevna forma, ali da se u njoj upravo zbog toga, prepoznaje istinski talenat i književno umjeće. Da li dijeliš to mišljenje, i da li je teže pisati kratke priče nego roman?

Vujović: Svakako. U kratkoj priči je mnogo teže sakriti neke nedostatke i manjkavosti u pisanju. Roman je šira forma i daje više prostora za grešku, ali na malom prostoru, one su uočljivije. Moja zbirka je naslovljena “Slobodni udarci”, upotrijebio sam fudbalski termin, jer kratka priča  je dribling na malom prostoru, da se tako izrazim. Jeste zahtjevnije pisati kratke priče, jer su neophodni neki preduslovi i sposobnosti koje nisu potrebne za roman.

RB/BI: S obzirom da si tako dobar, odnosno odličan u pisanju romana i kratkih priča, da li imaš afiniteta i da li pišeš poeziju?

Vujović: Ne, za sada ne pišem poeziju, iako je veoma rado čitam. Ima sjajnih mladih pjesnika i pjesnikinja na našem prostoru. Uživam u poeziji, volim da je čitam i mislim da mi pomaže za pisanje proze, jer to je, takođe, forma koja zahtijeva fantastičnu kreativnost i vladanje jezikom.

RB/BI: Kada je riječ o tvom književnom radu, zanimljivo je nekoliko činjenica – osim te da si rano počeo da pišeš, što, možda i nije neuobičajeno, ali specifično je to što si odmah, kao veoma mlad, postigao i postižeš veliki uspjeh. Drugo, po struci si ljekar, dakle, tvoje primarno zanimanje nema dodirnih tačaka sa književnošću. Kako miriš i usklađuješ ta dva, dosta zahtjevna angažmana?

Vujović: Za sada uspijevam u tome. Nije lako. Medicina oduzima dosta vremena, ali ja sam shvatio da svo slobodno vrijeme želim da provodim čitajući i pišući. Sve dok imam tu potrebu, nastaviću, a vremena će, vjerujem, uvijek biti.

RB/BI: Kako se kod tebe, uopšte, rodio taj poriv za pisanjem, kako si to prepoznao u sebi?

Vujović: Kroz čitanje. Počeo sam da čitam veoma rano, od najranijeg uzrasta, i prirodno se nametnula potreba da pokušam i ja nešto da napišem, slično knjigama koje sam pročitao. To su bile u osnovnoj školi dječje knjige i avanturistički romani. Prve stvari koje sam napisao bile su, u stvari, pokušaji imitacije takvih knjiga. Onda u srednjoj školi, takođe sam puno čitao, tragao za temama, idejama, za što je, vjerovatno, bilo potrebno i neko životno iskustvo, da bih tek na fakultetu počeo da objavljujem prve priče.

RB/BI: U svemu tome, kako si došao do medicine?

Vujović: Uprkos mom interesovanju za književnost, nisam imao potrebu da to studiram, jer mi nije bilo primamljivo. Činilo mi se da bi studiranje književnosti oduzelo tu neku privlačnost koju sam uvijek osjećao prema svijetu knjige, da bi to, možda, oduzelo nešto od te magije koju sam doživljavao čitajući i pišući. Mislio sam da bi učenje istorije, teorije književnosti, na neki način narušilo moj odnos, koji je zaista poseban, prema knjizi. Medicina se pojavila kao opcija za studiranje, jer i ona je nešto što me privlačilo, ne na način na koji knjiga i književnost, ali kao profesija i posao koji volim da radim, svakako.

RB/BI: Postaviću ti i jedno lično pitanje. Tvoj otac je ljekar, kao i ti, koliko mi je poznato, on se ne bavi pisanjem, majka je psiholog – pedagog, ali tvoj stric, donedavno glavni i odgovorni urednik Radio Bara, Milan Vujović, piše i objavio je nekoliko knjiga. Da li tu možemo pronaći genetski kod i inicijaciju za tvoje toliko zanimanje za knjigu, pisanje?

Vujović: Definitivno, u našoj porodici postoji ljubav prema knjigama, književnosti. Imamo velike kućne biblioteke, odrasli smo okruženi knjigama. To je nešto što je za sve nas prirodno okruženje. Svi smo strastveni čitaoci, ali neko ode i korak dalje, pa proba da piše, kao Milan i ja. Zanimljiv je svijet koji Milan gradi u svojim knjigama, posebno kroz “Barske priče”, koje će ostati i sljedećim generacijama. One su “književna mapa” ovog grada, nešto što je vrijednost i zaista sjajno što je uspio to da zabilježi, jer ono što se na taj način zapiše, ostaje za sva vremena. Njegovi romani su, takođe, veoma zanimljivi, svaki na svoj način.

RB/BI: Kakve su reakcije, odjeci, nakon tvog užeg nominovanja za NIN-ovu nagradu?

Vujović: Puno je poziva za gostovanja u zemlji i regionu, za razgovore o knjizi i književnosti. Moram reći da ja nisam navikao na publicitet, piscu više prija samoća, ali dobar aspekt NIN-ove nagrade, kao sigurno najznačajnije za roman na ovim prostorima, jeste upravo to što skrene pažnju na knjigu. Bio sam na dodjeli nagrade, jer je to obaveza za sve koji su ušli u uži izbor, dan poslije sam boravio u Kikindi gdje sam primio pomenutu nagradu, malo ću da odmorim, a onda ću se posvetiti promocijama.

RB/BI: Da li trenutno nešto novo pišeš?

Vujović: Imam ideje, mnogo razmišljam, ali moje pripreme za pisanje, vidjeću hoće li to biti kraći roman ili kratke priče, traju dugo, veoma temeljito istražujem, analiziram, i u stvari, kod mene pripreme za novu knjigu traju mnogo duže od samog pisanja. Ni sada ne žurim.

RB/BI: To je vidljivo u tvom novom romanu i u prethodnim. Prepoznaje se zavidno, široko obrazovanje. Očigledno je da radiš mnogo na tome, zar ne?

Vujović: Pisanje je takav zanat, takav posao da moramo da obuhvatimo široka znanja, jer ako pristupamo tome površno, onda su i likovi i događaji o kojima pišemo isto tako površni i teško da mogu izdržati neki ozbiljniji test vremena.