O knjizi su govorili Vlado Lukšić, Jusuf Kalamperović, Čedo Ratković i urednik djela i moderator večeri, Željko Milović.

Publika je imala priliku da sazna više o bogatoj zanatskoj tradiciji barskog kraja, promjenama koje su se dešavale kroz različite istorijske periode, kao i o ljudima koji su svojim zanatskim radom ostavili neizbrisiv trag. Knjiga donosi podatke o strukturi zanatstva, lokacijama zanatskih radnji, udruživanju zanatlija u esnafe, ali i o procesu nestajanja pojedinih zanata i nastajanja novih. Posebnu vrijednost čini i impozantan arhivski materijal – gotovo 1000 pomenutih ličnosti i nekoliko stotina fotografija, od kojih su mnoge prvi put objavljene.

Vlado Lukšić je kroz smijeh prokomentarisao kako ova knjiga „ima jednu manu, a to je mali tiraž“ i izrazio nadu da će biti objavljena u više primjeraka, jer treba da je posjeduje što više Barana.

Jusuf Kalamperović priznao je da ovo djelo za njega mnogo više od priče o barskim zanatlijama.

„Ovo djelo ustvari opisuje način života Bara i Barana u zadnjih 1000 godina. Opisuje sliku Bara kroz suživot u Baru. Ko bude pročitao knjigu vidjeće da su tri vjere naroda, neko majstor, neko kalfa, neko šegrt, potpuno izmiješane. Dakle, to je ta odlika Bara koju mi Barani moramo da čuvamo koliko možemo i da pokušamo one koji nam dolaze, violentne, iz violentnih krajeva, pitomimo koliko možemo“, istakao je Kalamperović.

Čedo Ratković je naglasio kako je „Barski zanati i zanatlije“ prvi rad ove vrste koji je obradio više od hiljadu imena zanatlija u Baru od perioda srednjeg vijeka do kraja sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.

„Ovaj veliki istraživački rad Gano je radio više godina. Naravno, kako je on to lijepo u knjizi zapisao, ostaje na drugim istraživačima da nastave tamo gdje je on stao. Čitajući pažljivo knjigu, možemo nazreti kako se živjelo u Baru u to vrijeme. Imao sam prilike da ranije čitam separate knjige koje mi je Gano slao. Prirodno je da je Gano, sin zanatlije Mustafe šnajdera, Starobaranin iz Brbota, koji je od malena spoznao starobarske zanatlije, napisao ovu knjigu. Sada, kada pred nama imamo ovako lijepu urađenu knjigu, sa dosta fotografija, ostaje nam da je sa pažnjom čitamo”, ukazao je Ratković.

Autor Sead Gano Šlaković podijelio je sa publikom motive i izazove s kojima se susretao prilikom istraživanja i pisanja ove knjige.

„U radu na knjizi korišćeni su podaci iz dokumenata arhiva Crne Gore, lokalnog arhiva i brojne publikacije o Baru. Njen nastanak su pomogli, ustupanjem odredjenih stihova zanatlija, fotografija, savjetima, Čedo Ratković, Vlado Lukšić, Željko Milović i Dado Salagić sa Cetinja, na čemu im najiskrenije zahvaljujem. Podatke o životu i radu zanatlija, doprinos nastanku knjige dali su i oni koji su početkom 60-ih godina započinjali posao, a najviše potomci, bliski rodjaci i prijatelji koji su se vrlo rado odazvali pozivu u prikupljanju podataka. Posebno zahvaljujem predsjedniku Opštine, Dušanu Raičeviću koji je finansijski podržao izdavanje ove knjige”, zaključio je Šlaković.

Urednik djela i izdavačke kuće koja je objavila knjigu, a ujedno i moderator večeri, Željko Milović, objasnio je da je ovo još jedno u nizu vrijednih djela zavičajne istorije koje prati ovu, za Bar nesumnjivo važnu granu privrede kroz različite periode razvoja grada, sa posebnim isticanjem XX vijeka, kada zanatstvo ima posebno mjesto u životima Barana.

„Kao urednik knjige, mogu reći da ona nije onakva kakvom ju je autor zamislio na početku jer je, u interakciji sa mnom kao urednikom, dobila potpuno drugačiju formu. Moram odati priznanje autoru, jer sam svjestan da kao urednik nisam previše nježan, ni taktičan, jer biti nježan znači ne biti urednik kakav treba, ali je Gano Šlaković sve stoički izdržao. Mislim da na kraju možemo biti zadovoljni, a ono što je najvažnije grad u cjelini može biti zadovoljan što ima još jednu knjigu o sebi”, kazao je Milović.

Veče je proteklo u srdačnoj atmosferi, uz prisjećanja na stare barske zanatlije i njihovu ulogu u razvoju grada.

Knjiga “Barski zanati i zanatlije” ostavlja ne samo istorijski trag, već je i vrijedan podsjetnik na ljude i zanate koji su oblikovali identitet Bara kroz vjekove.

The post Knjiga Barski zanati i zanatlije Seada Gana Šlakovića promovisana u Kući maslina first appeared on BARinfo.

Moderatorka večeri, Ana Čakalović, kazala je da je ovo drugi događaj iz ovogodišnjeg kulturnog kalendara NVO „Novo Sutomore“. Ona je naglasila da je knjiga rađena dugo i temeljito, ali i da je jednako čekala svoju promociju zbog pandemije, a cijeli tiraž je već rasprodat.

U ime domaćina, prisutne je pozdravio Aleksandar Ćaki Petrović, iskazavši zadovoljstvo što se „opet okupljamo lijepim povodom, a niko nas ljepše ne može okupiti nego Vlado Lukšić“.

Svoje viđenje o knjizi dao je mr Ivan Jovović koji Lukšićev rad prati od samog početka. On je kazao da je ovo jedna u nizu Lukšićevih knjiga koja je namijenjena zavičajnoj, tj lokalnoj tematici, ali da često ta tematika, kada se nađe u jednom širem kontekstu, dobija sasvim drugu dimenziju.

„Vlado Lukšić, iako je po osnovnoj vokaciji diplomirani ekonomista, mnogo je uradio za kulturnu istoriju jedne regije, Spiča prije svega, a ovom knjigom je proširio svoje istraživanje koje se odnosi na druge oblasti, a to su Šušanj i Zupci. I naziv ove knjige ima svoje utemeljenje, s obzirom da se radi o gotovo identičnim kulturno-istorijskim, vjerskim, socijalnim sredinama… Ovo je izazov koji je Vlado uputio, kako lokalnim, tako i nacionalnim kulturnim ustanovama Crne Gore, jer, nažalost, naše ustanove, u odnosu na okruženje, debelo kaskaju kada je u pitanju zaštita i valorizacija kulturne baštine“, istakao je Jovović.

U daljem izlaganju, Jovović je naveo da su naše narodne nošnje svugdje u svijetu bile obrazac ponašanja sve do unatrag pola vijeka.

„Čak na ovom našem području, pogotovo ženska nošnja, zbog patrijarhata, bila je u upotrebi do 50 godina unazad. Zanimljivo je da se za proteklih nekoliko decenija ona gotovo izgubila iz javne upotrebe, što jasno govori koliki je proces urbanizacije i globalizacije uticao na promjenu našeg ponašanja, ali i na gubljenju kolektivne memorije. Ono što se može na osnovu istorijskih pokazatelja saopštiti, pogotovo kada je u pitanju ženska nošnja Spiča, Zubaca i Šušanja, jeste da je to nošnja koja ima svoju autentičnost i osobenost. Nošnja koja nije pretrpjela unifikacije, kao što je pretrpjela muška narodna nošnja, koja je već od 19. vijeka crnogorska narodna nošnja, dok je ženska zadržala sve one lokalne karakteristike koje imaju sve tri oblasti. A čak i u okviru ove tri oblasti postoje određene specifičnosti između tih nošnji. Svakako bi trebalo razdvojiti tokove, odnosno razvoj nošnje, jer nijedna nije bila konstanta, nego se mijenjala kroz vijekove, kulturno istorijske obrasce i ekonomske tokove“, objasnio je.

Kada je riječ o knjizi, Jovović je dodao da se ne mogu izostaviti ni istorijski tokovi, naglasio da su Spič, Šušanj i Zupci imali burnu, tešku i napornu prošlost, te da su to područja koja su bila i ostala graničnik – medijum civilizacija.

O knjizi je govorio i profesor Anto Toni Zgradić, glavni konsultant na pripremi ovog djela. Zgradić je kazao da nas je Lukšić „i ovog puta obradovao uspjelim ostvarenjem – monografijom koja na skoro 200 strana riječju i slikom podsjeća na bogato nasljeđe koje ga je duhovno iznjedrilo i kojem on bogato uzvraća“.

„Autor nam nudi bogatstvo onoga što se moglo naći u porodičnim kolekcijama i depou muzeja grada Bara. Nošnja ovog kraja nestala je iz upotrebe krajem 20. vijeka, a zadržala se izuzetno o porodičnim i vjerskim svečanostima i djelimično kroz djelovanje kulturno – umjetničkog duštva. Kao neko ko je, igrom slučaja, bio svjedok nastajanja monografije, moram naglasiti da je sačuvan samo manji dio tog neprocjenjivog blaga. Tekstil i odjeća zbog svog kratkog trajanja, svakidašnje upotrebe i bez svijesti o važnosti, učinili su da propadne najveći dio baštine. U formiranju monografije autor slijedi primjer Jovana Vukmanovića i njegovog rada iz 1950. godine, obrađujući mušku i žensku nošnju solidnim opisima pojedinih komada i fotografijama koje knjigu čine posebno lijepom. Predstavljen je stariji i noviji tip odjevanja, svakodnevna i svečana nošnja“, kazao je Zgradić.

Kao posebnu vrijednost knjige, Zgradić je istakao pronalazak odjevnih predmeta iz polovine 19. vijeka, a naglasio je i da je najveći dio teksta posvećen djevojačkom i nevjestinjskom uređivanju.

„Upravo ta ženska nošnja je posebnost ovog kraja. Po svojoj formi i kroju nalik je jedino na dobrotsku i na nošnje sa dalekog Zlarina i Ugljana. Po svojim ukrasima ona je orijentalna, jer su je ovdašnji stanovnici obogatili kitnjastim istočnjačkim ukrasima“, objasnio je.

Zgradić navodi da se, listajući stranice knjige, implicitno može pratiti istorija prilika tokom 19. i 20. vijeka, kao i materijalni i civilizacijski napredak ovog kraja.

„Ono što se nameće čitaocu jeste priča o onom drugom blagu koje ne bi trebalo da nagrize ni vrijeme ni moljac – to su priče o dobrim i vrijednim ljudima koji su stvarali kulturu suživota i razumijevanja. Svjesni činjenice o mijenama vremena, oni su sa zapadnjačkom marljivošću i istočnjačkom smirenošću oblikovali svoj svijet i pogled na život koji je bio obojen kosmopolitizmom i lokalpatriotizmom, oni čekaju da se nađu u nekoj novoj Vladovoj knjizi“, poručio je Zgradić.

Autor knjige Vlado Lukšić pozdravio je sve goste, kao svoje iskrene i dobronamjerne prijatelje. Lukšić je je govorio o tome kako je nastajala knjiga i sve zanimljivosti i specifičnosti koje su pratile taj proces.

„Od Mišića do Zubaca napravljeno je 600 fotografija od kojih je 212 ušlo u knjigu. Pokušali smo da sve najljepše stavimo u nju i sačuvamo ovu našu materijalnu vrijednost. Bilo je zadovoljstvo družiti se sa tim ljudima koji su posjedovali odjevne predmete i nakit. Hvala im što su pokazali razumjevanje, a lijepo su nas i dočekali. Bio je to proces koji je trajao godinu i po“, istakao je Lukšić zahvalivši se svojim poznanicama na saznanjima i uvjerenjima koje su podijelile sa njim.

On se na veoma emotivan način zahvalio nekadašnjoj predsjednici NVO „Novo i ljepše Sutomore“ Slobodanki Hrvatin, a novoj predstavnici Ani Čakalović, poželio još mnogo uspješnih akcija. On je ovoj nevladinoj organizaciji uručio svoju knjigu, na cd-u.

„Knjige više nema, cd poklanjam nevladinoj organizaciji  sa svim pravima, ne tražim ništa, nadam se da će uspjeti da nađe sponzore kako bi se određeni broj primjeraka doštampao. Prenosim sva prava i nema nikakvih ograničenja sa moje strane“, istakao je Lukšić.

„Koliko vrijednu stvar je Vlado učinio za sve Spičane. Mi ćemo se stvarno potruditi da na pravi način zaštitimo njegovo autorsko djelo i da, koliko je u našoj moći, da ga što više, bolje i dalje promovišemo i objavimo ponovo“, kazala je Čakalović.

Simpatije publike pobrao je i mini skeč koje su izvele spičanska odiva Tanja Nilović, te djevojčice Mija i Marija Zanković, prikazavši kako su nekada babe spremale prćiju unukama.

Na kraju večeri, prisutni su uživali u poznatim i raznim delicijama spičanskog kraja koje je, po tradiciji, pripremila porodica Petrović.

The post Promovisana knjiga Vladimira Vlada Lukšića Spič-Šušanj-Zupci iz tradicionalne baštine first appeared on BARinfo.

„Večeras smo ovdje da se prisjetimo jednog našeg značajnog sugrađanina, slikara Branka Vukića, koji je po svemu zaslužio da mu se napravi jedan omaž, da se prisjetimo njegovog rada i njegovog truda, kao i pedagoškog rada koji nije bio kratak, već je obilježio više od četiri decenije u gradu pod Rumijom“, kazao je dr Milun Lutovac.

On je istakao da je ova izložba najava obilježavanja 40 godina OŠ „Jugoslavija“, koja će biti obilježena svečanom akademijom 16. maja u velikoj sali Doma kulture.

„Mislim da je Branko Vukić po svemu zaslužio da bude jedan od tih, prvih, o kojima se priča kada je u pitanju ta škola, zbog toga što je sav svoj vijek proveo u njoj i ostavio nama u gradu Baru veliko i značajno djelo.

„Branko je bio dosljedan sebi, bio je strpljiv i na svom putu bio je dosljedan tom nekom nauku iz jedne od najautentičnijih likovnih škola, a to je škola u Herceg Novom, koja je iznjedrila mnoge velikane likovne scene. Kao da je tu dobio taj pečat koji je nosio cijelog života. On je upravo u toj disciplini, koja je stečena na samom startu njegovog obrazovanja bio, pjesnički rečeno, zatočenik tih nekih pravila i dugo se nije usuđivao da se oproba u tom nekom stvaralaštvu, o čemu lijepo piše Vladimir Vlado Lukšić,“ kazao je dr Lutovac.

On je dodao da je jedan od mladih barskih stvaralaca kazao „da Branko Vukić mora biti dobar u ovom likovnom izrazu zbog toga što je bio fantastičan crtač, a onaj ko je dobar crtač drži pod kontrolom sve što se iz njega rađa i nastaje. Ispod mreže ovih koloritnih djela nalazi se jedan fantastičan, strpljiv, promišljen, u svojoj strukturi dat crtež koji to sve nekako objedinjava, skuplja i pravi od toga jednu lijepu maslinu, koja može biti i krik i ideja i molitva svemogućem bogu i sve što možete da doživite posmatrajući njegova djela. “

Dr Lutovac je istakao da mu je drago što su OŠ „Jugoslavija“ i Kulturni centar na ovaj način uspjeli da se oduže Branku Vukiću. Zahvalio je njegovoj porodici koja je omogućila da se izložba organizuje.

Danijela Drobnjak, profesorica likovnog vaspitanja u OŠ „Jugoslavija“, istakla je da je imala čast da upozna Branka Vukića.

„Njegov rad je mnogo uticao na mene, na moj pedagoški pristup i način rada u školi. Poštovala sam ga i voljela zbog očinskog odnosa kakav je imao prema meni i osjećaja pripadnosti umjetničkom svijetu, koji je meni nedostajao. Smatram da je Branko Vukić jedan od rijetkih stvaralaca koji je uspio da se afirmiše i opstane i kao umjetnik i kao pedagog. Čiika Branko je bio čovjek tih, povučen, strogih patrijarhalnih načela kojima je do kraja života ostao vjeran. Takve vrijednosti je prenosio i učenicima. Prema njima je imao neobičan pedagoško autoritativni pristup, kojim je nastojao da kod učenika stvori lijep i istrajan odnos prema umjetnosti. Takav je bio i njegov pogled na umjetnost, što se primjećuje na njegovim slikama, na kojima je maslina kao vječno i istrajno drvo. Pošto nije imao atelje, slikao je u učionici, za vrijeme ljetnjeg i zimskog raspusta, a nekad i popodne, kad nije bilo nastave. Tako da znate da su svi ovi radovi, većinom, potekli iz naše škole i iz naše učionice,“ kazala je Drobnjak.

Vladimir Vlado Lukšić, dugogodišnji prijatelj pok. Branka Vukića, koji je objavio je monografiju o njemu, otvorio je večerašnju izložbu. Istakao je da mu je drago što proslava jubileja OŠ „Jugoslavija“ počinje ovom izložbom.

„Branka sam upoznao negdje septembra 1949. godine. Tih godina sam živio u Podgradu. Bilo je tada jedno društvo, nažalost nekoliko njih je umrlo, među njima i Branko. Bili su tu i Ljubo Živković, Čiča Vukčević, Mišo Perišić, Safet Divanović, Truš, Milošević,“ kazao je Lukšić.

On je podsjetio da je Vukić završio hercegnovsku Likovnu školu, te da se sa njim družio čitavog života. „Intenzivno je druženje posebno bilo kad smo otišli obojica u penziju. Posebno subotom, ja bih otišao kod njega u školu da vidim što je tokom protekle nedjelje uradio“, kazao je Lukšić.

„Nažalost, već je devet godina da Branko nije sa nama, a sedam godina otkad je izašla monografija o njemu koju sam stvarno sa ljubavlju uradio i sa zadovoljstvom je predao i porodici a i javnosti“, kazao je Lukšić, koji je ovom prilikom pročitao odlomak iz svog djela. Podsjetio je da je na kraju knjige stavio jednu preporuku, da i Bar, kao i jug Francuske, dodijeli nagradu „Vitez masline“.

„Tada sam predložio da prvi laureati posthumno budu Ksenija Miranović i Branko Vukić. Oni to svakako zaslužuju“, kazao je Lukšić, dodajući da njegova inicijativa tada nije naišla na „neki veći odziv, nažalost, a već su se, kako je proteklo vrijeme stekli uslovi da još poneko dobije tu nagradu- je li to Vlado Iličković, Vebija Abazović, Dado Martinović, Božo Šalta… Prolazi vrijeme, Bar bi trebalo da tu nagradu ustanovi i dodjeljuje svake dvije godine, zaslužnima za očuvanje masline“, poručio je Lukšić, otvarajući izložbu.

The post Masline kao dio pejzaža, ali i kao ideja, krik i vapaj first appeared on BARinfo.

Govorio je, pored ostalog, kako je ljevak, “a u školi nisu dozvoljavali da se piše lijevom, pa bi mi strina Senka Lukšić, učiteljica, uzela lijevu ruku i držala iza leđa i tjerala me da naučim da pišem desnom, tako da sam danas ljevak za sve drugo osim za pisanje”, o sutomorskoj Veljoj i Maloj vodi, sladoledima i čibucima kod Redžepa Karađuzovića u Starom Baru “đe me vodila daljna strina Beba Marić“, o nastavniku matematike i razrednom starješini, čestitom i izuzetnom čovjeku Marku Strahinji, te kako su ga 1959. pozvali da bude član Saveza komunista, “a otac i majka me savjetovali da se ne prihvatim te obaveze, jer je Brca bilo mjesto duhovno, svake nedjelje smo išli u crkvu, nikad niko nije prekidao da slavi Mitrovdan, Božić, ni Uskrs, i nikad nisam imao problema sa tim što sam odbio”, ali i to da je za skupljanje umjetničkih slika bio presudan članak na srednjim stranama “Ilustrovane politike” o izložbi Đorđa Ilića 1973.

Vlado Lukšić je, što malo ko zna, rođen usred Skadarlije, u Beogradu.

“Otac je radio kao šef sale u čuvenom ‘Mažestiku’, mnogi su iz Brca odlazili po svijetu, pa povlačili jedni druge. Bilo je krizno vrijeme, te je tako stric Milo pozvao mog oca. Počeo je kao pomoćnik u kuhinji i dogurao do šefa sale. Sačuvao sam stari Izvod iz Matične knjige rođenih, na kome piše da sam rođen u Opštini Skadarlija, koja više ne postoji, jer je pripojena Opštini Stari grad. Mi smo pobjegli iz Beograda sa ujakom Brankom preko Sarajeva, nekoliko dana prije bombardovanja 6. aprila 1941. Otac je došao kasnije. I ostao na selu“, započeo je priču Lukšić.

Kako kaže, iako je bio mali, vrlo su mu žive slike iz Drugog svjetskog rata.

“Bilo je jedno sklonište u Potoku Vuksanovića, napravio ga je Matija Vuksanović. Prekrivali su ga granjem od dubova, jasena, mrčela, unutra smo se krili i mlađi i stariji… Mitar Vuksanović, Milo Filipović, stariji na jedan kraj, djeca se zgure u ćošak.

Jednom sam išao sa sestrom i majkom koja je držala brata u rukama, kad je iznad nas bljesnula i fijuknula granata, a onda pala na nekih 20-25 metara od nas u peču Vuksanovića. Srećom, nije eksplodirala, pa smo preživjeli.    

Kad smo išao iz Brca kod babe u Sutomore, gledao sam Italijane kako napolju prže jaja. Uzmu 6-7 komada i prave kajganu, to su stalno radili. Nije bilo nikakvih zuluma od njih, da sam ja znao, voljeli su jedino da uzmu neđe kokošku, a da zauzvrat daju čokoladice i sira. Pričali su da su voljeli hranu i žene, ali za ovaj drugi dio sam, kao mali, ostao neinformisan.

Bio sam jednom na prozoru kuće, ispred je bila neka murva, ispod nje maslina, kad je nisko iznad drveća proletio američki avion i zabio se u brdo Vraćeš, više Brca. Naši stariji su sa njega poslije skidali aluminijum i što sve ne, pa su pravili ograde, držala, svašta… Nađen je i jedan sat pilota. Prije 5-6 godina, na nekoj svečanosti u Sutomoru, bio je američki ambasador, a Jozo Filipović, čiji je otac Petar našao sat, pokazao mu ga je. Ambasador je malo istraživao i došao do saznanja da je izrađeno samo 1750 primjeraka, te da je to jedan od njih“, govorio je Vlado Lukšić.

Njegovo selo je, rekao je Lukšić, imalo sreće jer su bili “neprikosnoveni za povrće u Crnoj Gori”, pa se nije glad osjećala kao u drugim krajevima opštine, naročito nakon Drugog svjetskog rata.

“Bašte su bile đe su nikli hoteli ‘Korali’ i ‘Južno more’, velike, sa najplodnijom zemljom, čisti humus, porozni. Čitava porodica je brala povrće uveče, u prvo mrače, pa bi majka u 3, 4 ujutro natovarila magare i išla na pjacu u Stari Bar da prodaje. Jedino smo se bojali grada, a najveći je bio 3. ili 4. maja 1966. godine, kad je nagrdio sve, bila je ogromna šteta, a visina pokrivača skoro 40 cm. Inače, najčuvenija su bila jagnjad i jarad iz Zagrađa, jer tamo rano sviće a kasno smrkava, blizu je more, arija i jod, slatka je bila trava puna minerala, samim tim i meso najslađe“, objašnjavao je Lukšić.

Zanimljivi se bili prvi poslijeratni školski dani: “Prvi dan u školi, 1945. pošao sam u sutomorsku osnovnu školu, kod hotela ‘Sozina’. Učiteljica Senka raspoređuje, mene u prvi red, s jedne strane Stanko Lukšić, s druge Mišo Hrvatin. Škola je bila četvororazredna, a kako se tokom rata nije išlo, bio je veliki razmak u godinama djece iz istog razreda, bilo ih je i 1934 i 1939. godište. Negdje u oktobru ispadne meni neki čir na koljenu i nisam mogao da hodam. Krenem u školu, ali jedva nogu pomjeram, sve me boli. Vidio me kod crkve u Brci Petar Madžar, pita što mi je, ja kažem, a on me digne preko ramena i nosi od crkve Svetog Andrije do škole pored mora. A učili smo u istom razredu, Tolika je bila razlika u godinama“.

Odmah poslije rata je osnovan sutomorski KUD “Bratstvo i jedinstvo”, sa tri sekcije: biblioteka-čitaonica, dramska i folklorna.

“Bio je veliki entuzijazam, druženje, prosvjećivanje, ne zaboravimo da, otkako je 1880. osnovana osnovna škola, nije bilo rođenog Sutomoranina da je bio nepismen. Tih prvih poslijeratnih godina, ljudi završe poslove u baštama, pa uveče idu da igraju folklor. I tako 1951. osvoje prvo mjesto na Republičkom takmičenju na Cetinju i drugo mjesto u Opatiji na Saveznom takmičenju folklora. Čuveni Nikola Hercigonja je bio oduševljen ‘Spičanskom svadbom’ i igranjem bez instrumenata, ritam na osjećaj. Prvo mjesto osvojila je neka grupa iz Bitole, ali su najviše ovacija dobili Zage Knežević i Meto Đulamerović, igrajući ‘Džemile, džemile’, morali su da se vraćaju 4, 5 puta na bis. Ali, napisano je u prijavi da je to ‘turska igra iz okoline Bara’, a ne ‘muslimanska igra’, a u ono vrijeme đe je Turska mogla biti bolja od nas, pa nisu dobili nagradu. Dramsku sekciju je vodio Boško Begović, a folklor moja strina Ksenija Lukšić, Senka. Boško je tako glumio Davida Štrpca, da se čini da je Petar Kočić imao njega pred sobom, baš tako bi ga i napravio. Glumio je fantastično”.

Lukšić je isticao da je ta, 1951. godina, bila “veoma važna u mnogo čemu za Sutomore – navršilo se 70 godina od osnivanja, KUD je osvojio velike nagrade, struja je došla iz pravca Kotora 10kV dalekovodom i uspostavljena je autobuska linija Stari Bar – Sutomore, makadamom pored mora”.

“Prvi vozač na liniji je bio Adžija Beharović, a uz njega Božo Novaković. Autobus je kretao ispred hotela ‘Sozina’, a stanica je bila na Smokvici, to je mjesto koje danas zovu ‘Tri duda’ jer su ga tako nazvali Kruševljani, no ovo je pravo ime. Znalo se desiti da kasnim, a autobus stigao, pa Adžija pošalje nekoga po mene da požurim jer me čeka da ne bih zakasnio u školu u Stari Bar. Tu đe je kasnije bio ‘Inex’ tada je bila bagremova šuma, iza nje prva stanica Črvanj, pa druga Šušanj (kod kafane ‘BB’), a na Topolici je stanica bila đe je sad raskrsnica između Doma kulture i Ambulante, tu su ulazili Tanja Jovović, Vjera Velašević, Gaja Bulatović, Nada Popović, pa stanica na Krsti puteva, pa na Biskupadi, pa Stari Bar. Ali povratak je bio tek u 3:15 popodne, kad se završi radno vrijeme, morali smo čekati, ali smo znali i da pješke dođemo do Pristana. Ja sam na Pristanu vrijeme provodio sa Mikicom Mijuškovićem, mojim dobrim drugom. Njemu je očuh bio Milo Medigović, predsjednik Sreza, a majka Ibika, čuvena ljekarka, načelnica Doma narodnog zdravlja. Išao bih da igram šah s Mikicom dok ne dođe autobus, vazda bi bilo torte i kolača, što je za nas bio pojam”, govorio je Lukšić.

Brca su, veli, bile jedinstveno naselje, lijepo, s kamenim kućama, a onda je splet okolnosti učinio da izgube svoju draž: “Prvo su uzeli bašte i voćnjake od kojih su ljudi živjeli i napravili hotele, onda je kaptirano Vrelo i uzeta voda za Sutomore, vijadukt preko Brca je otvoren 1959, pa je 1970. prošla magistrala i odvojila brvačke familije od imanja. A onda su počeli i da umiru naši stari, čuveni ljudi, koji su činili selo, duh, poštovali red, poznavali običaje. Pejzaž je izranjavan i nestala su Brca”.

“Jednom sam umalo poginuo na vijaduktu. Nosio sam neke špiceve da se naoštre, a kovačnica je bila kod ulaza u tunel. Naprtio nekih 15 kila i išao vijaduktom, jedan ponat je bio pružen preko mosta i mislio sam da je zakovan. Ja zakoračio, odjednom se ponat navio, pa sam počeo da padam sa nekih sedam metara visine. Srećom, zaljuljao se onaj teret što sam nosio, bacio me na stranu, i sa nekih tri metra visine zgrabili me i spasili Petar, Jovan i Dušan Bujić, zidari – kamenoresci”.

Nakon četiri razreda osnovne, uslijedio je nastavak školovanja u Starom Baru. Vlado je bio u generaciji prvih polumaturanata i maturanata barske Gimnazije.

“Poslije 4. razreda, prešao sam u školu u Stari Bar. Dvije godine nije bilo prevoza, pa sam stanovao kod tetke Kristine Popović, a od 1951. išao autobusom. U Starom Baru sam živio na 20 metara od Ljuba i Ivana Živkovića, čiji je najstariji brat Miloš bio u Splitu i donosio nam fotografije Vukasa, Beare, svi smo navijali za ‘Hajduk’, skoro cijelo primorje, slobodarski partizanski tim. Uz Živkoviće sam usavršio šah, bio je i Safet Divanović tu, blizu nas. Imali smo dobru šahovsku sekciju u Gimnaziji: Ljubo, pa Božo Marđokić, Bato Zečević, Milo Nikočević… Prvi šahovski klub je 1951. osnovan u kafani kod Mare Crne. Kartonske table, preko njih staklo, pa smo igrali…

Na maturi smo polagali četiri predmeta: srpski jezik, istoriju, matematiku i izborni, ja sam izabrao fiziku kod Dušanke Novićević. Ta prva generacija maturanata se mahom polsije studija vratila u Bar, ljudi od integriteta i kapaciteta koji su pridonijeli razvoju grada. Te godine, nakon mature, prvi je put okačen pano sa našim fotografijama: u Gimnaziji, u Starom Baru i na Pristanu. Slikali smo se, mislim, kod Boža slikara, u parkiću pristanskom. Uzimali smo sakoe od Mima Vukotića ili Žarka Ivanovića i slikali se većina u istim, jer nismo imali para za sakoe. Ni na mojoj fotografiji nije moj sako”, sjećao se Vlado Lukšić.  

S posebnom emocijom Lukšić je pričao o jednom od najboljih drugova iz djetinjstva, Mirku Mikici Mijuškoviću.

“Mikica je mlad umro, u 36. godini od raka na mozgu. Mene je njegova smrt zatekla na Međunarodnom šahovskom prvenstvu Srbije u Vrnjačkoj banji. Stajao sam odlično, imao 3,5 poena iz 5 partija, kad su mi saopštili tu strašnu vijest. Došao sam do organizatora i zamolio da odstupim sa takmičenja, jer sam u šoku, pošto mi je umro jedan od najboljih drugova. Sudija Đaja, kad je čuo o čemu se radi, zaustavio je sve časovnike na turniru, zamolio šahiste da ustanu i saopštio da je umro mladi talentovani šahista. Mikica je bio i briljantan stonoteniser, on i Bato Lekić su godinama bili prvaci Crne Gore. Uz to, ekstra zgodan je bio, nije mogao da prođe od đevojaka dva metra, a da se ne napravi neko čudo…

Često smo se obilazili nakon škole, u Beogradu i tadašnjem Titogradu. Idem ja u vojsku, došao u Beograd gdje je Miki studirao i živio sa budućom ženom Slavkom. Mi smo dva dana bez spavanja igrali samo šah, jedini prekid je bio odlazak do toaleta, od 28. do 30. marta. Slavki smo donijeli čokoladu, kuvala nam je čaj, davala hleba i nečega da jedemo… Iz njegove sobe i nakon maratonskog šahiranja sam pošao u JNA, u Ohrid, autobusom“. 

Iako poznati ekonomista, Lukšić je najprije studirao arhitekturu u Sarajevu.

“Bio sam baksuz da padnem na jednom od dva ispita prve godine koja su morala da se polože, ako ćeš dalje. Građevinske konstrukcije. Na pismenom ispitu dobijem 10, izađem na usmeni kod prof. Dušana Smiljanića. Ispituje nas 25 iz prve godine i 15 iz druge. A znao sam dobro, pripremio se. Kad je ispitao 20 studenata, profesor reče da prekida ispit, jer ima reumatske probleme. A ja bio na broju 22. I tog su dana njih 18 prošli. Sjutradan nas je pitao sve jedno isto potpitanje i ko ne zna – obori ga. Nisam ga znao ni ja, ni sljedeći, ni još jedan, i tako nas 13. U međuvremenu je četrnaesti student pronašao u knjizi odgovor, ali ne u tekstu, nego u fusnoti. I on je prošao. Oborio nas je sve iz prve i 13 studenata iz druge godine. Bio sam utučen i vratio se kući. Otvorio se za godinu dana Ekonomski fakultet u Podgorici, ja ga upišem i tako postanem četvrti diplomirani student ekonomije u Crnoj Gori.

Novembra 1964. sam počeo da radim, deset dana nakon diplomiranja, u Opštini koja je bila na Volujici, u Odjeljenju za privredu, Danilo MIljanov Mijović je bio načelnik. Onda sam pošao u vojsku, a kad sam se vratio Opština je prešla u barake iza hotela ‘Rumija’, pa u duguljastu zgradu pored Suda, gdje je sad vojska.

U kancelariji sam bio sa jednom sjajnom ženom, daktilografkinjom Pejkom Škuletić. Jednom meni došao tako rođak iz Beograda, odoh na pauzu, vrućina, i ja se bogami napio u obližnjoj kafani, znali smo da se tu osvježimo, lakše se priča uz čašu murve ili loze. Ulazim u kancelariju oko podna, ona vidi da nešto nije u redu, zaključa vrata, donese mi vode, i stavi me da spavam na foteljama jedno dva sata dok se nisam osvijestio. Divna žena, na žalost mlada umrla, Nikšićanka“, slikovit je bio Lukšić.    

Svoj najveći poslovni uspjeh, kaže, vezuje za 1971. i preduzeće “Rumijatrans“, gdje je radio.

“To je bilo jedno od najvećih transportnih preduzeća na Balkanu, direktor Nikola Dabanović, čovjek pun širine. Bio sam na šestoj, sedmoj funkciji u firmi (iako su svi vozači bili daleko važniji za tu firmu nego ja, da budem jasan), pa sam obišao veća transportna preduzeća u Jugoslaviji, i gledao što rade. Onda sam sjeo i napravio tabele kako da se najbolje prate rezultati rada vozača i uspio da ubijedim Radnički savjet da to prihvati, uz velike otpore. Nisam davao da se troši mimo dozvoljenog, da se jede i pije bez kontrole, štitio sam akumulaciju i uspio kroz te moje nove mehanizme da sačuvam novca od koga smo, uz mali kreditni dodatak, kupili čak 25 FIAT-ovih šlepera i ITAS-ovih prikolica. Sve od ušparanih para. Kad si ekonomista, tri su stvari jasne: ‘prihod’, ‘trošak’ i ‘da vidimo đe smo’. Poslije me zvala Elektrodistribucija, prešao sam u tu firmu, kasnije u Direkciju za planiranje i uređenje prostora. Odlučio sam da ne radim u XXI vijeku, i pošao u penziju na vrijeme”.

Bio je osamdesetih najveći pobornik ponovnog uzgoja koza i podizanja kozarstva na nivo privredne grane. Prvi je u Crnu Goru doveo alpina rasu kosa, koja se kasnije raširila u barskoj opštini, Nikšiću…

“I danas kažem, česovi orlovi i heraldika – na grbu treba da nam bude žena, koza i magarac. To je održalo Crnu Goru. Majka – žena kao neprikosnoveni stub kuće i ognjišta, koza kao sirotinjska majka koja nas je othranila i magare kao jedino prevozno sredstvo po našem kamenjaru”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Vlado Lukšić.

The post Vlado Lukšić: Preživio granatu, pao s vijadukta, igrao šah 48 sati i uštedio pare za 25 šlepera first appeared on BARinfo.

Lukšić je u sopstvenoj “šarenici”, kako sam naziva svoje djelo, objavio stvari za koje nije želio da budu prekrivene velom zaborava. Ima tu ekonomskih eseja, praćenih dokumentima, njegovih razmišljanja o rekonstrukciji i uređenju opštinskih oblasti, sjećanja na prijatelje, mahom umjetnike, ali i ljude koji su zadužili njegov Spič, epistolarnih formi, obraćanja tokom raznih nastupa na manifestacijama, prigodnih pjesama i šahovskih opservacija.

Riječju, to je autorova lična skrinja za čuvanje dragocjenosti koje njemu znače.

“Knjiga je napisana u 35 epizoda autorovih sjećanja na ljude, društvene, poslovne i kulturne tokove u kojima je učestvovao. Knjiga je obogaćena sa 29 slika poznatih umjetnika, njegovih poznanika i prijatelja, a na početku svake priče stoji po jedna mudra izreka poznatih ljudi (…) Možemo pročitati da je (Vlado) drugovao s kolegama ekonomistima, akademicima, umjetnicima, šahistima, poljoprivrednicima… Kupovao je i dobijao umjetničke slike kao rezultat fine i trajne bliskosti. U odnosu sa ljudima bio je obazriv i korektan, što mu je olakšavalo uspostavljanje razgovora, a često i stvaranje trajnog prijateljstva. Vladovi susreti s ljudima su često bili uz piće i mezetluk, u stilu izreke da se ‘uz piće zbor lakše otvara’. Ako je na stolu i njemu omiljena domaća murovača i kozji sir, onda je ugođaj potpun i dugo traje”, napisao je, pored ostalog, recenzent knjige Sead Gano Šlaković.

Vlado Lukšić (1939) se, nakon višedecenijskog uspješnog rada u ekonomiji, okrenuo pisanju. O svom zavičaju, Spiču, napisao je najvažnije stranice, sjedinivši ih u šest vrijednih etnografskih knjiga. Autor je i djela o šahu i šahistima, i monografija o slikarima… Ova knjiga je, izdata u sopstvenoj produkciji, po formi i sadržaju potpuno drugačija.

“Uslijedilo je, nezaustavno i logično, sagledavanje i balansiranje učinaka, rezultata i vrijednosti rada koji je ispunjavao jedno bitisanje. U velikoj mjeri sjećanja su pratili originalni tekstovi, fotokopije i fotografije, čime su izbjegnuti ‘naknadna pamet’ i friziranje svojevremene realnosti. Kolaž koji je ovdje posložen nema nekih većih pretenzija – prosto, inserti su iz sjećanja na druge ljude, poslovne i kulturne procese u kojima sam sa zadovoljstvom učestvovao”, istakao je autor u knjizi “Dronjci i džonte”.   

The post Nova knjiga Vlada Lukšića – Dronjci i džonte (1960-2000) first appeared on BARinfo.

Uz obilje odličnih fotografija, prezentovan je izgled, način i prilike u kojima su oblačene i nošene košulje, kotule, fute, kamižot, raše, pojasi, jašmaci, opleti, bokče, faculeti, traveše, poture, demije, džamadani, jeleci, dolame, kapice… Pred čitaocem izniče čitav niz zaboravljenih predmeta, riječi koje su ostale zapretene u istoriji, spektar boja i kodeksa ponašanja kakvog više nema u svakodnevnom životu.

“Od davnina su Spič, Sušanj i Zupci po načinu života, običajima, vjerovanjima, krsnim slavama i drugim identitetskim obilježljima, predstavljali zaokruženi etno prostor. Tradicionalna nošnja takođe je izraz homogenosti posmatranog prostora. Kamižot, saja, raša od svite, anterija, čebra, demije, jelek, džamadan, dušanka i druga ženska i muška odjeća istovjetni su u izboru materijala, kroju, bojama i prilikama nošenja, kako u Zupcima, tako i u Šušanju i Spiču. Poneki detalj koji iskače iz ‘opšte šeme’ više je izraz inspiracije terzije, možda buduće korisnice, pa kako je zadobio brojne pohvale, ‘kodifikovan’ je za redovnu upotrebu.

Po prirodi i logici, ženska nošnja je kompleksnija, ljepša, ‘oku milija’, urađena sa više ljubavi i maštovitosti. Zato joj je u ovom radu posvećeno najviše pažnje i prostora. Dat je veliki broj reprodukcija raša, anterija i drugih odjevnih predmeta. Muška nošnja je bila i ostala jednostavnijeg sadržaja, više okrenuta praktičnoj upotrebi. Po svojim elementima gotovo je istovjetna nošnji kakvu srećemo u najvećem dijelu Cme Gore. Zbog korišćenog materijala, složenosti izrade i veoma vrijednih ukrasa, izdvajaju se jelek i džamadan. Na njih je stavljen akcenat u prezentaciji tradicionalne muške nošnje”, objasnio je u predgovoru Vladimir Lukšić.

Kao poseban dodatak knjizi, objavljena je studija o spičanskoj narodnoj nošnji, koju je čuvena učiteljica ovog kraja Ksenija Lukšić napisala u jesen 1955. godine i koja je pronađena u njenoj skrinji u Sutomoru.

Izdavač luksuzno upakovane knjige u tvrdom povezu je sam autor, kome je ovo dvanaesto objavljeno djelo, od čega je šest posvećeno rodnom kraju – Spiču.

The post Nova knjiga Vlada Lukšića o nošnjama iz Spiča, Šušanja i Zubaca first appeared on BARinfo.

Prisutne je pozdravila voditeljka i moderatorka Ana Čakalović, napravivši kratak osvrt na kulturni kalendar 2019. godine i ukratko predstavivši autora, koji je istakao da je suština pisanja monografija „činjenica da želiš nešto da zabilježiš za one koji će doći iza tebe“.

„Za sve te generacije koje dolaze, da imaju odakle da pročitaju ko su i što su bili njihovi, odnosno čime su se bavili i čime se mogu ponositi. Tako je nastala i ova knjiga“, rekao je Milović.

On je objasnio i zašto se turneja završava upravo u restoranu “Izvor”.

„Moj otac i ljudi iz ove porodice su bili veliki prijatelji, naročito sa pokojnim Mikicom, imali su specifičan i drugarski odnos. Na žalost, on je jedina osoba koja je preminula tokom rada na ovoj knjizi, jedini koji mi je pomagao i nije dočekao izdanje ove knjige. Zato smo namjerno ostavili da ‘Izvor’ bude posljednja stanica ove turneje iz pijeteta i poštovanja prema njemu i prema svemu onome kako se on ponašao prema meni, ali i ovoj knjizi, jer priča o  Milošu Petroviću nikada ne bi bila ispričana kako treba da nije Mikica otvorio srce i rekao šta se stvarno dešavalo“, istakao je Milović.

Nijedna promocija knjige, kada je riječ o Sutomoru, ne može da prođe bez stručnog mišljenja publiciste Vlada Lukšića, koji je obogatio veče nizom kazivanja i spičanskih anegdota. Lukšić je kazao da je ova knjiga do sada jedna od najznačajnijih u Baru.

„Da bi zaštitili brojne ljude i događaje od zaborava, talentovani i vrijedni stvaraoci urade spomen obilježja ili napišu knjige. Budu to trajne vrijednosti koje nas podsjete i upozoravaju da su nekada sa nama živjeli i ovi ljudi i da su se desili ti događaji. Brojne ličnosti, njihov rad i dostignuća, doprinijeli su da imamo onu uzrečicu ‘Nema Bara do cara’, nije to samo klima, prostor, plaža… To su prvenstveno ljudi, o tim ljudima je Željko ovdje pričao“, istakao je Lukšić i zamolio Milovića da ovo izdanje dopuni bar još jednom ovakvom knjigom.

Jasmina Vuksanović Rabrenović je kazala da je Milović „napisao knjigu o ljudima o kojima sigurno ne bi pisao ni neki književni kritičar, ni sociolog i istoričar, o ljudima malim, ali za nas velikim jer su obilježili naše djetinjstvo i odrastanje i dali pečat ovom gradu“. Ona je podsjetila prisutne na lik i djelo svog đeda Matije i oca dr Petra Vuksanovića.

„Đed Matija je bio na 60 svadbi u Spiču, od kojih je na 20 bio domaćin. Osmjelio se da opiše sve običaje, dao je komentare, zapisao 45 pjesama, bio je rado viđen gost na svadbama, pozivan jer je jako lijepo pričao i kao rezultat svega toga, 1938. godine  nastala je ‘Spičanska svadba’. Otac je, nakon osnivanja higijenske službe i završene specijalizacije epidemiologije, učestvovao u mnogim akcijama u Crnoj Gori, a jedna od njih je i epidemija velikih boginja. Interesantno, on o tome nikad nije pričao do pojavljivanja filma beogradskog reditelja Gorana Markovića. Tek kada smo zajedno odgledali film, ispričao nam je da je on jedini ulazio kod pacijenta na sjeveru Crne Gore koji je obolio. Dolazio je kući da brine o nama, ne znajući da li se i on zarazio“, kazala je Vuksanović Rabrenović, i podsjetila prisutne kako je dr Vuksanović u jeku sezone sedamdesetih godina, ušao u more i probao vodu kako bi dokazao da nije zagađena.

O sajdžiji Filipu govorila je njegova ćerka Margarita Kovač Freni. Ona je kazala da je njen otac u Beogradu upisao Zanatsku školu koja je trajala tri godine i nije je nimalo lako bilo završiti.

„Praktični dio je završio kod Jevreja Proke, što je on sa zadovoljstvom naglašavao, jer su u vrijeme između dva svjetska rata oni slovili za najkvalitetnije zlatare i časovničare. Otvorio je prvu časovničarsku radnju na Pristanu i bio poznat kao jako precizan u svom radu. On je jedini zanatlija u barskoj opštini koji je radio jednokratno od sedam do jedan i na njegovom radnom stolu na jednom kraju je bila Titova slika, a na drugom Papina, tako da je zadovoljio i jednu i drugu stranu. Kad je bio Božić zatvarao bi radnju, nikad nije imao problema zbog toga, već je bio izabran za delegata u Opštini. Otkupio je sat kralja Nikole koji je bio u vlasništvu Muzeja, popravio ga i radio je sve dok tata nije umro – kad je umro Filip, umro je i sat”, kazala je Kovač Freni, kratko se osvrnuvši i na tetku Marinu Kovač, poznatu šnajderku.

Posebnu osjećaj kod prisutnih izazvala je priča o Milošu Petroviću, uglednom domaćinu i najboljem poljoprivredniku koga je barska opština imala u XX vijeku. Aleksandar Ćaki Petrović, vlasnik „Izvora“, često prekidajući govor naletima emocija, rekao je kako je na njegovom mjestu trebao da bude Mikica, njegov pokojni otac.

„Dvije stvari su se u našoj porodici najviše poštovale i cijenile, i dan danas pokušavamo da tako bude, a to su ljubav prema porodici i ljubav prema radu i stvaranju. Mogu slobodno reći da je jedan od najvećih stvaraoca u poljoprivredi u Crnoj Gori bio moj đed Miloš Petrović. Bio je i u velikoj Jugoslaviji rekorder u proizvodnji južnog voća, bio je jako napredan i usvajao je sve nove tehnologije koje su dolazile, zato je uz veliki rad mogao da proizvede sve te količine voća i povrća i bio je u narodu jako cijenjen zbog toga. Kada je Tito dolazio u Bar, povrće se uzimalo iz naše porodice. I kad je Ivo Andrić posjetio Crnu Goru, izrazio je želju da se sretne sa mojim đedom Milošem. Ako je iko jeo hleb natopljen svojim znojem, to je onda moja porodica. Bio je cijenjen od svih i on je cijenio sve vjere i nacije, pa je na samrti od sinova tražio da održe vjerske službe i paroh i katolički nadbiskup i imam barski, što je tako i urađeno. Oni su bili jako zahvalni na tome i bila im je čast što su mogli Milošu Petroviću to da odrade“, objasnio je Petrović.

Govorio je i o događaju od 31. marta 1945. godine kada je njegov đed spasao sigurne smrti dvadeset ljudi sakrivši ih u stajama, rizikujući tako sopstveni život. „U tome se ogleda velika čestitost i hrabrost mog đeda Miloša. Znalo se u porodici jako dobro o ovom događaju, ali nije se mnogo pričalo“, kazao je Petrović.

Milović je podsjetio da je porodica Petrović otvorila vrata svog doma izbjeglicama sa Kosova 1999. godine i istakao da je malo porodica u Baru koje su bile tako otvorene i predusretljive građanima svih vjera i nacija.

Na samom finišu, autor je podsjetio na to kako je nastala ova knjiga, kako je tekla turneja, ali i objasnio zašto je zbog ovog djela postao dobitnik plakete “Zaslužni fudbalski radnik Opštine Bar”, a na često postavljano pitanje tokom večeri da li će knjiga dobiti nastavak kazao je: “Što se tiče trećeg i četvrtog nastavka ove knjige 450 puta sam rekao da neću, ali moje ‘neću’ obično ne znači nešto mnogo kad je upornost Gine Masoničić i Vlada Lukšića u pitanju, tako da je pravi odgovor – ne znam”, kazao je u svom stilu Milović i dodao da je sigurno jedino to da će dovršiti knjigu o medijima u Baru koju je dogovorio sa Maticom crnogorskom.

Nakon završetka promocije, kao i uvijek kako to biva kada je domaćin porodica Petrović, uslijedila je bogata zakuska.

The post Suze i smijeh u Sutomoru na posljednjoj promociji knjige Ljudi iz grada bez vrati first appeared on BARinfo.

Veče je otvorio publicista Vladimir Lukšić koji se zahvalio Muzičkom centru Crne Gore jer je imao sluha da knjigu „Svadbene pjesme Spiča“ uvrsti u svoj program izdavaštva: „Ovo je jedna cjelovita knjiga koja obuhvata svadbene pjesme. Nije lako nastala, tu su uložene 44 godine kontinuiranog rada, jer je prva pjesma zabilježena 23. novembra 1975. godine na svadbi Branka i Jozice Živković. Srećom, Buca je poslužilo zdravlje da ovo iznese do kraja i da danas imamo ovdje 100 pjesama notno obrađenih i tekstualno zabilježenih“, kazao je Lukšić.

Direktor Muzičkog centra Crne Gore Željko Šofranac je kazao da mu je izuzetno zadovoljstvo što je ova knjiga štampana i što su njegovi prethodnici imali sluha za nju. Članica Savjeta Muzičkog centra Vanja Vukčević istakla je da su „Svadbene pjesme Spiča“ posebno interesantne jer „u ovo vrijeme globalizacije, jako je korisno imati ono što je lokalno u okviru nacionalnog, zato što na taj način čuvamo svoj kulturni identitet, posebno neke specifičnosti, tradiciju i u tom smislu, ovo je jedno vrlo dragocjeno ostvarenje“.

Autor knjige, Slobodan Jerkov kazao je da su pojedini ljudi zaslužni što je knjiga uopšte izašla. Tako se podsjetio svadbe Branka Živkovića iz 1975. godine, gdje je i prvi put čuo ove pjesme, ali i Zorana Lukšića 2002. godine. Istakao je da mu je od velike pomoći bio i Milan Madžar koji mu je ustupio CD sa svadbe Petra Kovača, kao i Milica Vuksanović Kovačević od koje je dobio vrijedan audio materijal od dr Petra Vuksanovića. Priču je zaokružio prvog decembra 2017. godine kada je uvrstio pjesme koje su otpjevale Anica Zanković Tomović i njena ćerka Tanja okupivši ženski oktet u restoranu „Izvor“.

„Na početku sam bio dosta skeptičan i mislio sam da će biti nekih dvadeset pjesama, a na kraju se ispostavilo da smo stotinak pjesama sabrali i, pravo da kažem, ponosan sam što ih ima za sad toliko. Nadam se da će ih biti još i više, te da će se i drugi sjetiti nekih. Kada govorimo o tom nastajanju, moram da kažem da je glavni savjetnik i kontrolor bio Vlado Lukšić, jer njegovo odlično poznavanje običaja Spiča je nezamjenljivo. Kod ove knjige je jedno sto posto sigurno, a to je da je ono da što ste vi otpjevali, tako je i zapisano, niko nije pjevao sa strane, niko nije ništa izvrtao, samo je bilo ono što je spičansko. Čuvajte ovo što imate jer je fantastično i neponovljivo i to njegujte“, poručio je Jerkov.

Predsjednik NVO „Nehaj“ Milan Madžar je ispred ovog udruženja pozdravio prisutne, kazavši da se nada da će ovaj sjednik postati tradicionalan. On je direktoru Muzičkog centra poklonio sliku „Spičanka“ mladog umjetnika iz Spiča Miloša Kontića.

Sjedniku je prisustvovao i predsjednik TO Bar Emil Kukalj koji je istakao da je srećan što se sve ono što je lokalno promoviše na pravi način. „Vjerujem da će ova manifestacija svake godine biti sve veća i zaista mi je drago što, prije svega, promovišemo lokalno, ono naše tradicionalno. Turisti danas kada dođu ne žele da provedu svoj odmor u hotelu ili plaži, već žele da osjete destinaciju, da je dožive, da probaju lokalne proizvode, da uživaju u tradiciji kojom smo bogati. TO Bar od početka podržava manifestacije koje se održavaju u Sutomoru, počevši od Spičanske večeri. Jednim dijelom finansiramo projekat na tvrđavi Tabija kroz projekat valorizacije kulturne baštine i zaista nam je drago što se radovi odvijaju planiranom dinamikom. Vjerujem da ćemo u skorijoj budućnosti moći da vodimo organizovane grupe turista, ali najvažnije je da zaštitimo našu tradiciju i kulturu i da je valorizujemo na pravi način“, objasnio je Kukalj.

Drugi dio večeri bio je rezervisan za degustaciju i proglašenje najukusnijeg tikvanika. Žiri u sastavu Jozo Filipović – predsjednik i članovi Jana Brnjada, Radmila Brežanin, Miroslav Lukšić i Igor Brkan imali su priliku da probaju čak 31 tikvanik, a za najukusniji su proglasili onaj Đine Andrović. Drugo mjesto pripalo je Vjeri Vučićević, a treće Bebi Lukšić.

O tradiciji pravljenja tikvanika i pričama vezanim za njega govorila je Ivana Lukšić, a voditeljka programa bila je Ana Čakalović. Program su izvođenjem spičanskih pjesama upotpunili članovi KUD „Jedinstvo“.

Kao i uvijek kada se organizuje neki događaj u Sutomoru, stolovi su bili, pored tikvanika, bili puni poslastica, slanih i slatkih, od japraka, preko lokuma, priganica, roštula, do kuglofa i ostalih kolača.

NVO „Nehaj“ u sadašnjem obliku osnovana je decembra 2018. godine kao organizacija koja baštini tradiciju Udruženja „Nehaj“ koje su Spičani osnovali u Beogradu daleke 1938. godine.

The post Veče uz tikvanik i promociju knjige o svadbenim pjesmama Spiča first appeared on BARinfo.