Vlado Lukšić: Preživio granatu, pao s vijadukta, igrao šah 48 sati i uštedio pare za 25 šlepera

Gost 27. emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je u petak Vladimir Vlado Lukšić (82) iz Brca, istaknuti ekonomista iz vremena SFRJ, šahista, kolekcionar umjetničkih slika, najvažniji hroničar Spiča u njegovoj istoriji, autor desetak knjiga o šahu, umjetnosti, ali su najvažnije one etnografskog karaktera o rodnom kraju. I dalje nema mobilni telefon. Ni kompjuter.

Govorio je, pored ostalog, kako je ljevak, “a u školi nisu dozvoljavali da se piše lijevom, pa bi mi tetka Senka Lukšić, učiteljica, uzela lijevu ruku i držala iza leđa i tjerala me da naučim da pišem desnom, tako da sam danas ljevak za sve drugo osim za pisanje”, o sutomorskoj Veljoj i Maloj vodi, sladoledima i čibucima kod Redžepa Karađuzovića u Starom Baru “đe me vodila daljna strina Beba Marić“, o nastavniku matematike i razrednom starješini Marku Strahinji, te kako su ga 1959. pozvali da bude član Saveza komunista, “a otac i majka me savjetovali da se ne prihvatim te obaveze, jer je Brca bilo mjesto duhovno, svake nedjelje smo išli u crkve, nikad niko nije prekidao da slavi Mitrovdan, Božić, ni Uskrs, i nikad nisam imao problema sa tim što sam odbio”, ali i to da je za skupljanje umjetničkih slika bio presudan članak na srednjim stranama “Ilustrovane politike” o izložbi Đorđa Ilića 1973.

Vlado Lukšić je, što malo ko zna, rođen usred Skadarlije, u Beogradu.

“Otac je radio kao šef sale u čuvenom ‘Mažestiku’, mnogi su iz Brca odlazili po svijetu, pa povlačili jedni druge. Bilo je krizno vrijeme, te je tako stric Milo pozvao mog oca. Počeo je kao pomoćnik u kuhinji i dogurao do šefa sale. Sačuvao sam stari Izvod iz Matične knjige rođenih, na kome piše da sam rođen u Opštini Skadarlija, koja više ne postoji, jer je pripojena Opštini Stari grad. Mi smo pobjegli iz Beograda sa ujakom Brankom preko Sarajeva, nekoliko dana prije bombardovanja 6. aprila 1941. Otac je došao kasnije. I ostao na selu“, započeo je priču Lukšić.

Kako kaže, iako je bio mali, vrlo su mu žive slike iz Drugog svjetskog rata.

“Bilo je jedno sklonište u Potoku Vuksanovića, napravio ga je Matija Vuksanović. Prekrivali su ga granjem od dubova, jasena, mrčela, unutra smo se krili i mlađi i stariji… Mitar Vuksanović, Milo Filipović, stariji na jedan kraj, djeca se zgure u ćošak.

Jednom sam išao sa sestrom i majkom koja je držala brata u rukama, kad je pored nas bljesnula i fijuknula granata, a onda pala na nekih 25 metara od nas u peču Vuksanovića. Srećom, nije eksplodirala, pa smo preživjeli.   

Kad smo išao iz Brca kod babe u Sutomore, gledao sam Italijane kako napolju prže jaja. Uzmu 6-7 komada i prave kajganu, to su stalno radili. Nije bilo nikakvih zuluma od njih, da sam ja znao, voljeli su jedino da uzmu neđe kokošku, a da zauzvrat daju čokoladice i sira. Pričali su da su voljeli hranu i žene, ali za ovaj drugi dio sam, kao mali, ostao neinformisan.

Bio sam jednom na prozoru kuće, ispred je bila neka murva, ispod nje maslina, kad je nisko iznad drveća proletio američki avion i zabio se u brdo Vraćeš, više Brca. Naši stariji su sa njega poslije skidali aluminijum i što sve ne, pa su pravili ograde, držala, svašta… Nađen je i jedan sat pilota. Prije 5-6 godina, na nekoj svečanosti u Sutomoru, bio je američki ambasador, a Jozo Filipović, čiji je otac Petar našao sat, pokazao mu ga je. Ambasador je malo istraživao i došao do saznanja da je izrađeno samo 1750 primjeraka, te da je to jedan od njih“, govorio je Vlado Lukšić.

Njegovo selo je, rekao je Lukšić, imalo sreće jer su bili “neprikosnoveni za povrće u Crnoj Gori”, pa se nije glad osjećala kao u drugim krajevima opštine, naročito nakon Drugog svjetskog rata.

“Bašte su bile đe su nikli hoteli ‘Korali’ i ‘Južno more’, velike, sa najplodnijom zemljom, čisti humus, porozni. Čitava porodica je brala povrće uveče, u prvo mrače, pa bi majka u 3, 4 ujutro natovarila magare i išla na pjacu u Stari Bar da prodaje. Jedino smo se bojali grada, a najveći je bio 3. ili 4. maja 1966. godine, kad je nagrdio sve, bila je ogromna šteta, a visina pokrivača skoro 40 cm. Inače, najčuvenija su bila jagnjad i jarad iz Zagrađa, jer tamo rano sviće a kasno smrkava, blizu je more, arija i jod, slatka je bila trava puna minerala, samim tim i meso najslađe“, objašnjavao je Lukšić.

Zanimljivi se bili prvi poslijeratni školski dani: “Prvi dan u školi, 1945. pošao sam u sutomorsku osnovnu školu, kod hotela ‘Sozina’. Učiteljica Senka raspoređuje, mene u prvi red, s jedne strane Stanko Lukšić, s druge Mišo Hrvatin. Škola je bila četvororazredna, a kako se tokom rata nije išlo, bio je veliki razmak u godinama djece iz istog razreda, bilo ih je i 1934 i 1939. godište. Negdje u oktobru ispadne meni neki čir na koljenu i nisam mogao da hodam. Krenem u školu, ali jedva nogu pomjeram, sve me boli. Vidio me kod crkve u Brci Petar Madžar, pita što mi je, ja kažem, a on me digne preko ramena i nosi od crkve Svetog Andrije do škole pored mora. A učili smo u istom razredu, Tolika je bila razlika u godinama“.

Odmah poslije rata je osnovan sutomorski KUD “Bratstvo i jedinstvo”, sa tri sekcije: biblioteka-čitaonica, dramska i folklorna.

“Bio je veliki entuzijazam, druženje, prosvjećivanje, ne zaboravimo da, otkako je 1880. osnovana osnovna škola, nije bilo rođenog Sutomoranina da je bio nepismen. Tih prvih poslijeratnih godina, ljudi završe poslove u baštama, pa uveče idu da igraju folklor. I tako 1951. osvoje prvo mjesto na Republičkom takmičenju na Cetinju i drugo mjesto u Opatiji na Saveznom takmičenju folklora. Čuveni Nikola Hercigonja je bio oduševljen ‘Spičanskom svadbom’ i igranjem bez instrumenata, ritam na osjećaj. Prvo mjesto osvojila je neka grupa iz Bitole, ali su najviše ovacija dobili Zage Knežević i Meto Đulamerović, igrajući ‘Džemile, džemile’, morali su da se vraćaju 4, 5 puta na bis. Ali, napisano je u prijavi da je to ‘turska igra iz okoline Bara’, a ne ‘muslimanska igra’, a u ono vrijeme đe je Turska mogla biti bolja od nas, pa nisu dobili nagradu. Dramsku sekciju je vodio Boško Begović, a folklor moja strina Ksenija Lukšić, Senka. Boško je tako glumio Davida Štrpca, da se čini da je Petar Kočić imao njega pred sobom, baš tako bi ga i napravio. Glumio je fantastično”.

Lukšić je isticao da je ta, 1951. godina, bila “veoma važna u mnogo čemu za Sutomore – navršilo se 100 godina od osnivanja, KUD je osvojio velike nagrade, struja je došla iz pravca Kotora 10kV dalekovodom i uspostavljena je autobuska linija Stari Bar – Sutomore, makadamom pored mora”.

“Prvi vozač na liniji je bio Adžija Beharović, a uz njega Božo Novaković. Autobus je kretao ispred hotela ‘Sozina’, a stanica je bila na Smokvici, to je mjesto koje danas zovu ‘Tri duda’ jer su ga tako nazvali Kruševljani, no ovo je pravo ime. Znalo se desiti da kasnim, a autobus stigao, pa Adžija pošalje nekoga po mene da požurim jer me čeka da ne bih zakasnio u školu u Stari Bar. Tu đe je kasnije bio ‘Inex’ tada je bila bagremova šuma, iza nje prva stanica Črvanj, pa druga Šušanj (kod kafane ‘BB’), a na Topolici je stanica bila đe je sad raskrsnica između Doma kulture i Ambulante, tu su ulazili Tanja Jovović, Vjera Velašević, Gaja Bulatović, Nada Popović, pa stanica na Krsti puteva, pa na Biskupadi, pa Stari Bar. Ali povratak je bio tek u 3:15 popodne, kad se završi radno vrijeme, morali smo čekati, ali smo znali i da pješke dođemo do Pristana. Ja sam na Pristanu vrijeme provodio sa Mikicom Mijuškovićem, mojim dobrim drugom. Njemu je očuh bio Milo Medigović, predsjednik Sreza, a majka Ibika, direktorica Bolnice. Išao bih da igram šah s Mikicom dok ne dođe autobus, vazda bi bilo torte i kolača, što je za nas bio pojam”, govorio je Lukšić.

Brca su, veli, bile jedinstveno naselje, lijepo, s kamenim kućama, a onda je splet okolnosti učinio da izgube svoju draž: “Prvo su uzeli bašte i voćnjake od kojih su ljudi živjeli i napravili hotele, onda je kaptirano Vrelo i uzeta voda za Sutomore, vijadukt preko Brca je otvoren 1959, pa je 1970. prošla magistrala i odvojila brvačke familije od imanja. A onda su počeli i da umiru naši stari, čuveni ljudi, koji su činili selo, duh, poštovali red, poznavali običaje. Pejzaž je izranjavan i nestala su Brca”.

“Jednom sam umalo poginuo na vijaduktu. Nosio sam neke špiceve da se naoštre, a kovačnica je bila kod ulaza u tunel. Naprtio nekih 15 kila i išao vijaduktom, jedan ponat je bio pružen preko mosta i mislio sam da je zakovan. Ja zakoračio, odjednom se ponat navio, pa sam počeo da padam sa nekih sedam metara visine. Srećom, zaljuljao se onaj teret što sam nosio, bacio me na stranu, i sa nekih tri metra visine zgrabili me i spasili Petar i Dušan Bujić, oni su tada kovali i kalili špiceve”.

Nakon četiri razreda osnovne, uslijedio je nastavak školovanja u Starom Baru. Vlado je bio u generaciji prvih polumaturanata i maturanata barske Gimnazije.

“Poslije 4. razreda, prešao sam u školu u Stari Bar. Dvije godine nije bilo prevoza, pa sam stanovao kod tetke Kristine Popović, a od 1951. išao autobusom. U Starom Baru sam živio na 20 metara od Ljuba i Ivana Živkovića, čiji je najstariji brat Miloš bio u Splitu i donosio nam fotografije Vukasa, Beare, svi smo navijali za ‘Hajduk’, skoro cijelo primorje, slobodarski partizanski tim. Uz Živkoviče sam usavršio šah, bio je i Safet Divanović tu, blizu nas. Imali smo dobru šahovsku sekciju u Gimnaziji: Ljubo, pa Božo Marđokić, Milo Nikočević… Prvi šahovski klub je 1951. osnovan u kafani kod Mare Crne. Kartonske table, preko njih staklo, pa smo igrali…

Na maturi smo polagali četiri predmeta: srpski jezik, istoriju, matematiku i izborni, ja sam izabrao fiziku kod Dušanke Novićević. Ta prva generacija maturanata se mahom polsije studija vratila u Bar, ljudi od integriteta i kapaciteta koji su pridonijeli razvoju grada. Te godine, nakon mature, prvi je put okačen pano sa našim fotografijama: u Gimnaziji, u Starom Baru i na Pristanu. Slikali smo se, mislim, kod Boža slikara, u parkiću pristanskom. Uzimali smo sakoe od Mima Vukotića ili Žarka Ivanovića i slikali se većina u istim, jer nismo imali para za sakoe. Ni na mojoj fotografiji nije moj sako”, sjećao se Vlado Lukšić.  

S posebnom emocijom Lukšić je pričao o jednom od najboljih drugova iz djetinjstva, Mirku Mikici Mijuškoviću.

“Mikica je mlad umro, u 36. godini od raka na mozgu. Mene je njegova smrt zatekla na Međunarodnom šahovskom prvenstvu u Vrnjačkoj banji. Stajao sam odlično, imao 3,5 poena iz 5 partija, kad su mi saopštili tu strašnu vijest. Došao sam do organizatora i zamolio da odstupim sa takmičenja, jer sam u šoku, pošto mi je umro jedan od najboljih drugova. Sudija Đaja, kad je čuo o čemu se radi, zaustavio je sve časovnike na turniru, zamolio šahiste da ustanu i saopštio da je umro mladi talentovani šahista. Mikica je bio i briljantan stonoteniser, on i Bato Lekić su godinama bili prvaci Crne Gore. Uz to, ekstra zgodan je bio, nije mogao da prođe od đevojaka dva metra, a da se ne napravi neko čudo…

Često smo se obilazili nakon škole, u Beogradu i tadašnjem Titogradu. Idem ja u vojsku, došao u Beograd gdje je Miki studirao i živio sa budućom ženom Slavkom. Mi smo dva dana bez spavanja igrali samo šah, jedini prekid je bio odlazak do toaleta, od 28. do 30. marta. Slavki smo donijeli čokoladu, kuvala nam je čaj, davala hleba i nečega da jedemo… Iz njegove sobe i nakon maratonskog šaha sam pošao u JNA, u Ohrid, autobusom“. 

Iako poznati ekonomista, Lukšić je najprije studirao arhitekturu u Sarajevu.

“Bio sam baksuz da padnem na jednom od dva ispita prve godine koja su morala da se polože, ako ćeš dalje. Matematika. Na pismenom ispitu dobijem 10, izađem na usmeni kod prof. Dušana Smiljanića. Ispituje nas 25 iz prve godine i 15 iz druge. A znao sam dobro, pripremio se. Kad je ispitao 20 studenata, profesor reče da prekida ispit, jer ima reumatske probleme. A ja bio na broju 22. I tog su dana njih 18 prošli. Sjutradan nas je pitao sve jedno isto potpitanje i ko ne zna – obori ga. Nisam ga znao ni ja, ni sljedeći, ni još jedan, i tako nas 13. U međuvremenu je četrnaesti student pronašao u knjizi odgovor, ali ne u tekstu, nego u fusnoti. I on je prošao. Oborio nas je sve iz prve i 13 studenata iz druge godine. Bio sam utučen i vratio se kući. Otvorio se za godinu dana Ekonomski fakultet u Podgorici, ja ga upišem i tako postanem četvrti diplomirani student ekonomije u Crnoj Gori.

Novembra 1964. sam počeo da radim, deset dana nakon diplomiranja, u Opštini koja je bila na Volujici, u Odjeljenju za privredu, Danilo Mijović je bio načelnik. Onda sam pošao u vojsku, a kad sam se vratio Opština je prešla u barake iza hotela ‘Rumija’, pa u duguljastu zgradu pored Suda, gdje je sad vojska.

U kancelariji sam bio sa jednom sjajnom ženom, daktilografkinjom Pekom Škuletić. Jednom meni došao tako rođak iz Beograda, odoh na pauzu, vrućina, i ja se bogami napio u obližnjoj kafani, znali smo da se tu osvježimo, lakše se priča uz čašu murve ili loze. Ulazim u kancelariju oko podna, ona vidi da nešto nije u redu, zaključa vrata, donese mi vode, i stavi me da spavam na foteljama jedno dva sata dok se nisam osvijestio. Divna žena, na žalost mlada umrla, Nikšićanka“, slikovit je bio Lukšić.    

Svoj najveći poslovni uspjeh, kaže, vezuje za 1971. i preduzeće “Rumijatrans“, gdje je radio.

“To je bilo jedno od najvećih transportnih preduzeća na Balkanu, direktor Nikola Dabanović, čovjek pun širine. Bio sam na šestoj, sedmoj funkciji u firmi (iako su svi vozači bili daleko važniji za tu firmu nego ja, da budem jasan), pa sam obišao veća transportna preduzeća u Jugoslaviji, i gledao što rade. Onda sam sjeo i napravio tabele kako da se najbolje prate rezultati rada vozača i uspio da ubijedim Radnički savjet da to prihvati, uz velike otpore. Nisam davao da se troši mimo dozvoljenog, da se jede i pije bez kontrole, štitio sam akumulaciju i uspio kroz te moje nove mehanizme da sačuvam novca od koga smo, uz mali dodatak, kupili čak 25 ITAS-ovih šlepera i prikolica. Sve od ušparanih para. Kad si ekonomista, tri su stvari jasne: “prihod”, “trošak” i “da vidimo đe smo”. Poslije me zvala Elektrodistribucija, prešao sam u tu firmu. Odlučio sam da ne radim u XXI vijeku, i pošao u penziju na vrijeme”.

Bio je osamdesetih najveći pobornik ponovnog uzgoja koza i podizanja kozarstva na nivo privredne grane. Na žalost, nije mu uspjelo.

“I danas kažem, česovi orlovi i heraldika – na grbu treba da nam bude žena, koza i magarac. To je održalo Crnu Goru. Majka – žena kao neprikosnoveni stub kuće i ognjišta, koza kao sirotinjska majka koja nas je othranila i magare kao jedino prevozno sredstvo po našem kamenjaru”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Vlado Lukšić.

Share.

Comments are closed.