RB/BI: U Vašoj biografiji stoji da ste ekspert za modernu i savremenu umjetnost. Zbog čega su Vam privlačne?

Kalamperović: Sviđa mi se taj slikovni raskid sa akademizmom, jednostavnost formi, a pritom složenost u svojoj interpretaciji. Različite slikovne struje koje nastaju između XIX i XX vijeka, filozofske i teorijske struje koje se međusobno suprotstavljaju i omogućavaju umjetnosti da se obogati, susreti (i kulturni i intelektualni) svih umjetnika tog perioda kroz različite centre stvaralaštva kao što su Minhen, Beč, Budimpešta, Berlin, Prag, Krakov, i Pariz ‘Grad svjetlosti’- grad kulturnih transfera, akulturacije. Za manje od jednog vijeka umjetnost nikada nije bila tako aktivna. Spojila je različite narode, društvene sredine, kulture, religije, jezike… Umjetnost više nije bila rezervisana za društvenu kategoriju, više se nije ticala samo aristokratije ili buržoazije kao prije, već je zaista postala ‘vektor ujedinjavanja’. Naravno, nije svako mogao da priušti posjedovanje nekog umjetničkog djela, ali svako je imao priliku da pođe da vidi djela na izložbama u muzejima i galerijama.

RB/BI: Najprije ste diplomirali na studijama arhitekture, ali ste ipak odlučili da završite i istoriju umjetnosti i da se bavite savremenom umjetnošću. Šta Vas je pokrenulo ka tome ?

Kalamperović: Shvatio sam da me zaista zanima slikarstvo kao i tržište umjetnosti i to je razlog zbog kojeg sam izabrao da postanem istoričar umjetnosti. Danas, kad sam na doktorskim studijama, mogu reći da nijesam pogriješio. Razlozi zbog kojih sam želio da se usavršim za tu oblast su različiti. Prvo bih rekao ljubav prema umjetnosti, zatim ljubav prema svijetu aukcija. Kao bivši džudista, oduvijek sam volio taj osjećaj adrenalina, neizvjesnosti, pa su me ove dvije grane zajedno usmjerile ka tom okruženju. Odrastao sam u porodici u kojoj sam imao priliku da upoznam taj svijet, takođe i priliku da kod prijatelja mojih roditelja, koji su eksperti, stažiram, kako bih naučio zanat i shvatio šta su aukcija i tržište umjetnosti.

RB/BI: Koje su prednosti studiranja na Sorboni i od kolikog je značaja za Vašu profesiju diploma sa tog Univerziteta?

Kalamperović: U mojoj grani istorije umjetnosti, Sorbona ima odličnu reputaciju, najbolja je u Evropi i među tri prva u svijetu. Profesori su priznati, a Univerzitet poznat po kvalitetu predavanja. Zapravo, diploma Sorbone je takođe priznata i ima dobar renome kako u Francuskoj, tako i u cijelom svijetu. A drugo, objekat u kojem je smješten je divan i ima dugovjekovnu istoriju i tradiciju, tako da mislim da sam i imao sreću da budem tu student. Takođe, mogu reći da nam je u familiji i neka vrsta tradicije da studiramo na Sorboni, gdje je i moja majka završila i predavala komparativnu književnost. Za moju profesiju ta diploma je vrlo značajna. Baza je, prije svega, savladavanje metodologije koja jeste francuska specifičnost u toj oblasti. Potom, analiza i proučavanje djela, gdje nije akcenat stavljen samo na tehničku, nego istovremeno i teorijsku i filozofsku analizu djela i misli.

RB/BI: Posebno cijenite jugoslovenske umjetnike XX vijeka. Koje naročito i zbog čega?

Kalamperović: Želja mi je da jugoslovenskim umjetnicima, kroz moje angažovanje, dam mjesto koje zaslužuju u francuskoj javnosti, ali i koje stvarno zavrjeđuju u istoriji međunarodne, a ne samo u istoriji umjetnosti njihove zemlje. Jer, ne smijemo zaboraviti da su svojim slikarstvom i kulturom uticali na mnogobrojne umjetnike, kako iz zemlje iz koje potiču, tako i umjetnike drugih zemalja. U tom pravcu je i tema mog doktorskog rada “Jugoslovenski umjetnici iz Pariske škole u XX vijeku”. Odrastao sam sa njima i svaki od tih umjetnika mi je nešto dao, pa sam danas ovo što jesam. Na primjer, proveo sam mnogo dana u ateljeu Jože Ciuhe, Petra Omčikusa i još puno drugih slikara.Omčikusu sam posvijetio moj prvi magistarski rad, kao i ostalim članovima “Zadarske grupe”, a drugi dio magistarskog rada slikaru Vladimiru Veličkoviću. Mi smo tu u Parizu kao jedna velika familija koja se redovno družila/druži i pomaže. Tu su bile i Kosa Bokšan, Ljubinka Jovanović-Mihailović. Naravno, Jagoda Buić koja me je mnogo naučila o tapiseriji i sa njom sarađujem i često putujem kod nje. Tu je i Srđan Vukčević, koji ima posebno mjesto u mom životu, ne samo kao umjetnik, nego kao član naše porodice, koji me savjetuje i prati moje studije, kao što i ja pratim njegov rad. Noćima, moj brat Lorin i ja sa njim pričamo o organizaciji izložbi, njegovim slikama.

RB/BI: Početkom godine govorili ste na otvaranju jedne interesantne izložbe. Recite nam nešto više o tome i kako je protekao taj događaj?

Kalamperović: Pozvali su me iz Skupštine grada Uzesa i regiona Oksitanije, da otvorim događaj i izložbu koji su bili posvećeni francusko-srpskom prijateljstvu kroz kulturu. Održao sam uvodnu konferenciju na temu “Uticaji i razmjene između francuske umjetnosti i jugoslovenske (srpske) umjetnosti”. Organizacija ovakvog tipa događaja je zaista veoma važna. To je ujedno i jedan od razloga zašto sam odabrao da postanem istoričar umjetnosti specijalizovan za istočnu Evropu. Prije svega, da upoznam stranu publiku sa našom, veoma bogatom, istorijom i kulturom. Odnosno, da ih bolje upoznam kako sa našom umjetnošću i umjetnicima koji su, nažalost, velikim dijelom stavljeni u drugi plan u svijetu istorije umjetnosti zbog događaja na jugoslovenskim prostorima 1991. Izložba koju sam otvorio, bila je posvećena jednom od velikih imena jugoslovenske umjetnosti, jednom od najpoznatijih u XX vijeku, umjetniku Vladimiru Veličkoviću, kao i umjetniku Marku Velku, koji je jedan od najaktivnijih umjetnika ovog trenutka. Dugo je živio u Njujorku da bi se vratio u Pariz, gdje umnožava svoje izložbe. Konferencija je trajala više od sat i po. Prisustvovalo je i nekoliko ličnosti iz sfere politike (Ambasador Srbije u Francuskoj, poljski konzul, prefekt i gradonačelnici…). Organizatori, među kojima je i gospodin Jean-Louis Leprêtre (bivši ataše za kulturu u Ambasadi Francuske u Beogradu), uspjeli su prikazati različita djela. Publika je došla u velikom broju, što me je zaista obradovalo, imajući u vidu veoma komplikovanu situaciju zbog pandemije. Bilo tokom konferencije ili izložbe, publika je bila veoma zainteresovana i imali su veliku želju da upoznaju našu kulturu, istoriju, umjetnost… sudeći po brojnim pitanjima koja su mi postavljali. Ovaj događaj je smatram, zaista pozitivna tačka za budućnost.

RB/BI: Otkrijte nam zbog čega volite Francusku, a zbog čega Crnu Goru, a s druge strane, postoji li možda nešto što Vam smeta?

Kalamperović: Što se tiče Francuske ne bih mogao reći ništa negativno, mada, naravno, ima uvijek u nekim oblastima nešto što bi trebalo promijeniti, kao u svim ostalim državama. Volim Francusku jer sam u njoj rođen, dala mi je da budem ovo što sam danas, kao i prijatelje raznog porijekla, te pogled i razmišljanja o nekim situacijama koje me okružuju (o ekonomskom, socijalnom, političkom ili kulturnom pitanju). Jeste da je svuda u svijetu ekonomska kriza, ali, Francuska je jaka država, pogotovo u oblasti kulture. Dosta sam putovao po svijetu i kad razmišljam o Francuskoj kao državi to je uvijek sa nekom vrstom ponosa i poštovanja.

RB/BI: Zbog čega?

Kalamperović: Evo i iz kog razloga. Kad sam boravio u Beogradu 2019. godine kao francuski student, na prvoj godini magistrature kroz ERASMUS (evropski program razmjene studenata), vrlo mi je bilo drago da idem u grad gdje je moj otac studirao, gdje imamo prijatelje i gdje se ne osjećam kao stranac. Na Filozofskom fakultetu imao sam predmet “Umetnost i patriotizam u srpskoj istoriji XVIII vijeka”. Prvi dan kad sam stigao na predavanje profesora Vladimira Simića, njegovo prvo pitanje je bilo ‘kolega Kevine, šta znači za Vas patriotizam?’. Moj odgovor je bio da se definicija pratriotizma mijenja s vremenom i lokalizacijom gdje se nalazimo, s tim da se u današnje, moderno vrijeme, patriotizam sastoji u plaćanju poreza svakog mjeseca. A ti porezi učestvuju u kolektivnom državnom interesu. Semestar prođe, posljednje predavanje te godine, profesor mi ponovno postavi isto pitanje. Vrijeme koje sam proveo u Beogradu, koristio sam za obilazak galerija, muzeja… Učestvovao sam u brojnim manifestacijama, i moj odgovor je bio: ‘Pogled i odgovor na to pitanje koje imam sad je isti kao prvog dana, ali ću dodati još nešto kao Francuz, osoba porijeklom sa Balkana i ponosan na to moje porijeklo – mi svi ex Jugosloveni smo velike patriote, a to se i ogleda kroz književnost i slikarstvo. Mi volimo našu domovinu, za sve i svašta mašemo zastavama, ali Francuzi koji ne vijore za sve i svašta njihovom zastavom, veće su patriote nego što smo mi, jer, ako sagledamo realnost, Francuzi su shvatili da je ulaganje u kulturu kroz različite mogućnosti, kao kroz novac, u stvari najveći patriotizam’.

Rođen sam u Parizu, u jednoj kosmopolitskoj familiji, koja je multikulturalna i multivjerska. Otac mi je Crnogorac iz Starog Bara, majka mi je Zagrepčanka, po majci iz stare zagrebačke plemićke porodice, a po ocu takođe Crnogorka. Nikada se nijesam pitao dok sam bio mlađi da li sam Francuz, Crnogorac ili Hrvat, i koje sam vjere, jer sam u suštini vaspitan u duhu kosmopolitizma. Roditelji su me odgajali tako da poštujem ljude svih nacionalnosti i religija, i govorili da je čovjek samo čovjek, a da može biti dobar ili loš. Naše porijeklo je iz zemlje koja se zvala Jugoslavija te da ni ja, ni moj brat Lorin, nikada ne zaboravimo odakle smo, ni naše korijene. Nikada nije bilo pitanje kojim jezikom govorim. Moj otac govori crnogorski, a majka hrvatski. Baka i đed su mene i brata čuvali dok su naši roditelji radili. Baka Zagrepčanka me je naučila da čitam i pišem ćirilicu. Jednom prilikom je rekla: kak’ možeš  biti Crnogorac, ak’ ne možeš pročitati ‘Gorski vijenac’?. To mi je i poslije pomoglo na studijima u Beogradu, gdje su se svi čudili da prilažem moje radove na ćirilici. Zahvaljujući našem vaspitanju, moj brat Lorin i ja, iako se nijesmo rodili u Crnoj Gori, nosimo je u srcu i uvijek ponosni na naše poreklo, koje je mogu reći ljepo. Taj ponos i jeste karakteristika Crnogoraca. Maloprije sam Vam ispričao priču u vezi sa patriotizmom. Crna Gora je mala država, koja ima divnu baštinu, prirodu između mora i planina, multietnička, sve to skupljeno daje Crnoj Gori ogroman potencijal i bogatstvo. Pametno bi bilo da neke sfere počnu realno da razmišljaju o tome, jer je to u interesu svih državljana Crne Gore, bilo koje nacionalnosti. Na svjetskoj sceni kultura je naš ambasador, kao što je i sport. Predstavnici su tu na kratko kao njihovo ime, a istorija, baština, titule, nagrade… ostave svoj trag kroz vrijeme i ostaju vječne.

RB/BI: Kultura je zaista od nemjerljivog značaja za očuvanje identiteta jedne zemlje.

Kalamperović: Prvo se sačuva istorija, sačuva se baština za buduće generacije. Kultura je glavni ambasador na međunarodnoj sceni i značajan potencijal za ekonomski i društveni razvoj. Ona uspostavlja vezu između drugih i sebe. Omogućava komunikaciju, ispunjava potrebu za ličnim ispunjenjem, potrebu za životom. Omogućava kontekstualizovanje obrazovanja, čini ga relevantnijim. Takođe, poboljšava obrazovne rezultate, vještine kritičkog mišljenja i motivaciju za učenje. To znači da Ministartvo kulture ima veliku ulogu da bi se sve to omogućilo i postiglo. Francuska je shvatila njenu ulogu i značaj, zato i postoji Ministarstvo samo za kulturu.

RB/BI: Koliko su mladi u svijetu, danas, kada preovladavaju moderne tehnologije, uopšte zainteresovani za umjetnost ?

Kalameprović: To je veoma složeno pitanje, koje ima nekoliko faktora. Rekao bih, prije svega, da to zavisi od porodičnog obrazovanja i okruženja u kojem žive mladi. Drugo, od životnih susreta… Nekad je dovoljno upoznati ljude koji vam prenesu njihovo interesovanje i ljubav prema umjetnosti, pa i vi to zavolite. I konačno, možda na istom nivou kao i obrazovanje unutar porodice, škola jeste faktor koji ima veliku ulogu i doprinese interesovanju za kulturu i kulturne događaje. Takođe je i država ta koja ima glavnu ulogu da se mladi otvore prema kulturi i bogatstvu kulture njihove zemlje. Ono što bi moglo biti zanimljivo za posmatranje je da umjetnost više nije pojam u jednini, umjetnost je postala množina. Poznajemo tradicionalnu umjetnost, slike, skulpture, ali od kraja XX vijeka, umjetnost više nije samo objekat. Kada govorimo o današnjoj tehnologiji, neki kompjuterski softveri stvaraju umjetnička djela, virtuelne slike koje možete kupiti virtuelnim novcem. I možemo navesti mnoge druge primjere. Današnja umjetnost je na dohvat ruke svakom pojedincu, samo morate da budete zainteresovani za nju.

RB/BI: Vaš otac dr Zaim Kalamperović je pasionirani kolekcionar umjetnina i slika, kao i majka Aida Kalamperović. Kakva su Vaša sjećanja na djetinstvo? Koliko ste naučili od njih i umjetnika sa kojima ste se družili i odrastali, i šta od toga najčešće primjenjujete u životu i radu ?

Kalamperović: Uvijek sam bio u kontaktu sa našim umjetnicima koji borave u Parizu, kao i na teritoriji bivše Jugoslavije. Bilo preko mog oca, moje majke, pa čak i bake i đeda, umjetnost i sport su odigrali veliku ulogu u našem obrazovanju. Moja baka Jasna je pisala i crtala dječije priče. I prije pisanja izražavali smo se kroz crtež. Moj brat Lorin je veoma dobar crtač, a ja više volim apstraktnost. Mislim da je za istoričara umjetnosti prednost znati i praktikovati slikarstvo. Te trenutke sam podijelio sa Omčikusom u njegovom ateljeu u Gentillyju. Moj brat i ja smo tu ljubav prema umjetnosti, književnosti i muzici naslijedili od naših najbližih. Svi ti umjetnici, prijatelji mojih roditelja sa kojima smo se družili, provodili dane od našeg ranog djetinstva, imali su veliki uticaj na naše odrastanje. Kao poput mog kuma Srđana Vukčevića sa kojim sam u stalnom kontaktu, koji je na mene prenosio ljubav prema izvjesnom romantizmu umjetnosti, ili još Nikola Kovačević koji je prenosio ljubav prema boji kroz apstrakciju; Vladimir Veličković, Dado Đurić, Ljuba Popović, pogled na odraz istorije, postojanja; Petar Omčikus, Kosa Bokšan, Bata Mihailović i Ljubinka Jovanović-Mihailović neki mir da analiziraju i odvoje vrijeme za kreativnost; ili čak sastanci sa Urošem Toškovićem na barskim plažama, koji mi je dao određenu slobodu misli, da ne sudim izgled i da budem svoj. Kad spominjem Bar, tu su i druženja sa slikarima Muharemom Muratovićem, Pekom Pekićem, Krstom Andrijaševićem, Naodom Zorićem dok je imao svoj atelje u Starom gradu, i Vojom Stanićem i njegovom suprugom vajarkom (koju je moj otac zvao Njake). Ne zaboravljajući Jožeta Ciuhu koji me je vodio u filozofiju i meditaciju, te Jagodu Buić koja me je upoznala sa formama, lakoćom forme, arhitektonskom tapiserijom i susretima sa svojim prijateljima umjetnicima. Puno ih je koji su prisutni u našem svakodnevnom životu i sa kojima činimo veliku familiju. Svi ti umjetnici su dolazili kod nas, družili se sa mojim ocem koji je vrlo cijenjen među njima kao čovjek, kao osoba koja je okrenuta umjetnosti sa velikom ljubavi i poznavanjem. Naravno i kao kolekcionar koji voli svaki rad koji posjedujemo. Ono što mi je otac prenio u svakodnevnom životu bila je strogost i hirurška preciznost, kako to njegov posao i zahtijeva. Uvijek je vjerovao u moje izbore. Danas razmjenjujemo ili me pita za mišljenje, ali uvijek mi dopusti da odlučim, jer poštuje moje izbore i moje odluke. Što se moje majke tiče, ona je strastvena koliko i moj otac prema umjetnosti. Prenijela je na mene tu strast, ali i način promišljanja i analize stvari. Zapravo, oni su veoma komplementarni kako u oblasti umjetnosti, tako i u našem obrazovanju. Reći ću da su mi i jedno i drugo prenijeli, svako na svoj način, ključne stvari za profesionalni uspjeh i izbor zanimanja- istoričar umjetnosti. Pomno prate i napredak mog istraživačkog doktorskog rada. Moj otac je, kao što sam već naveo, precizan, što sigurno potiče od njegovih roditelja, koji su mu, kao i nama, dali tu ljubav prema Starom Baru i prenijeli na nas taj starobarski duh i druželjubivost. Još ću dodati za mog oca da je pun znanja i da je uvijek u njegovoj struci pun želje usavršavanjem. Što bi rekao Vlado Lukšić “njegova cijela kolekcija slika ne samo što mu je u glavi, nego je i posložena kao hirurški blok, tačno se zna šta se gdje nalazi”- dajem, eto, i malo humora toj istini.

RB/BI: Šta je ono što vam je preokupacija trenutno ?

Kalamperović: Mogao bih reći da je to prije svega da završim i da odbranim doktorat. Tema” Jugoslovenski umjetnici iz Pariske škole u XXvijeku” je vrlo kompleksna i potrebno je mnogo istraživanja i putovanja širom bivše Jugoslavije. Tokom prve i druge godine doktorata napravio sam spisak svih jugoslovenskih umjetnika koji su živeli ili boravili u Parizu tokom XX vijeka. Ima više od 700 umjetnika. Taj spisak objedinjuje sve važne informacije o svakom umjetniku. To su umjetnički stilovi, mjesto i godine studija, ko su im bili profesori, da li su bili stipendisti, mjesta i godine boravka u evropskim gradovima i u Parizu, izložbe u Parizu (samostalne ili grupne), osvojene nagrade, važni susreti (prijatelji, galeristi, ljubavne veze…), radovi ili istraživanja koja su sprovedena… Naravno neću govoriti o svima, jer za to jedan život ne bi bio dovoljan, ali sam zato izabrao njih stotinjak, da opširnije napišem. Želim da dokažem koliko su bile značajne jugoslovenske likovne akademije, jugoslovenske umjetničke škole preko naših umjetnika, kao i poštovane na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Takođe, moj budući projekat je da otvorim galeriju online, ali još ne znam u vidu koje forme, jer trenutne okolnosti mogu sve to da spriječe za neko vrijeme.

BH/BI: Šta vam je u planu za neki bliski naredni period. Kada dolazite u Crnu Goru ?

Kalamperović: Krajem marta idem na neko vrijeme u Zagreb, pa onda u Beograd povodom istraživanja za doktorski rad. Što se tiče Crne Gore, vjerovatno ću doći negdje krajem avgusta, kad bude manje turista, jer želim da pođem na Cetinje, u Podgoricu, u različite institucije, i da razgovoram sa slikarima za nastavak doktorskog rada. Naravno, planiram provesti neko vrijeme u Starom Baru, vidjeti familiju i društvo, a takođe imati malo zasluženog odmora. Drago mi je što vidim da u posljednje vrijeme Opšina Bar ulaže dosta u renoviranje grada, a pogotovo Starog Bara i stare kaldrme. Projekat obnove Starog grada će omogućiti ponovno povezivanje građana sa svojom istorijskom prošlošću i obogatiće u očima turista njihov pogled na ovu značajnu tvrđavu, koja će možda u budućnosti biti mjesto važnih arheoloških istraživanja, ali i centar kulturnih manifestacija.

The post Kevin Kalamperović: Na svjetskoj sceni kultura je naš ambasador first appeared on BARinfo.

“Moje slike iz ciklusa ‘Prolazi’ su pokušaj da se okrenemo svijetu i pronađemo najbolji put u budućnost, koji nam je itekako potreban”, kazao je dr Lutovac, koji je ideju o umjetničkim događajima na atipičnim mjestima, sa najboljom konekcijom sa građanima i turistima, ocijenio kao strateški put na planu uvezivanja kulture, turizma i umjetnosti.

“Iz fantazije i podsvijesti, instinkta i sna, sjećanja i ogromnog nasljeđa istorije umjetnosti, Lutovac gradi svoj pogled na umjetnost koji nije okrenut lokalnoj samodovoljnosti, već pripada svijetu, akcentima i bojama tog velikog svijeta. Tajna Milunovih slika je u tome što uvijek ostaje nešto otvoreno kao prolaz, nešto što je teško, a možda i nemoguće pretočiti u sliku, a što svjedoči o dijalogu posmatrača i djela i preliva se u komplementarni, nevidljivi doživljaj i sklad”, kazao je dr Zaim Kalamperović, estetski hirurg i kolekcionar slika, koji je istakao da mu je uzuzetno drago što je u prilici da otvori izložbu svog prijatelja, prof. Miluna Lutovca, čiji je kolekcionar radova već dvije decenije.

“Milun je izvanredan čovjek i profesor. U slikarstvu je sve bolji i ima dosta sličnosti sa mojim prijateljima slikarima u Parizu, koji su, kada sam im pokazao Milunove radove, bili iznenađeni i fascinirani njegovim slikarstvom”, istakao je otvarajući izložbu dr Kalamperović.

Dr Lutovac je u razgovoru za Radio Bar i Bar Info nakon izložbe naglasio da je program “Umjetnost među građanima” pokušaj da kultura i turizam progovore jednim jezikom.

“Mislim da smo na pravom putu. Prvo, naše podneblje diktira takav tempo, pa me čudi što do sada nije napravljen neki strateški plan da se u ime ta tri, da ih takon nazovem- korpusa, progovori na jedinstven način. Moj ciklus ‘Prolazi’ je pokušaj da se u čudnoj situaciji u kojoj se nalazi kompletna populacija, pokuša naći izlaz, da umjetnost otvori ta vrata, da izađemo iz malih svjetova, jer svi vrlo dobro znamo šta nas trenutno proganja u Crnoj Gori i koliko smo se na čudan način vratili unazad. Pokušavam da sa ovim ciklusom izađem iz svega toga i bilo bi dobro ako uspijem da povedem nekoga za sobom. Mislim da na terasi ovog fantastičnog hotela, gdje se vidi horizont, koji je mojim slikama ozbiljna konkurencija (jer se bavim portretom neba), možemo da govorimo o mogućnosti kako na pravi način postaviti priču i predstaviti se svijetu onako kako nam stvarno pripada. Ovo je način da zaboravimo malo neke stvari iz prošlosti koje nas stalno vraćaju unazad i da se okrenemo svijetu kroz boju i lijepe mogućnosti koje su nam ponuđene od Boga.

Na pitanje da li se ova izložba koncepcijski naslanja na prethodnu, takođe nastalu u pandemijskoj godini – „Aleluja“ koja je bila veoma zapažena i posjećena, dr Lutovac je objasnio da je ona bila više kao revolt, u inat nečemu, poziv da se probudimo, da krenemo…

“Ovo je već malo promišljena stvar – ‘Prolazi’ govore upravo o prilici da se u svakom biću pronađe mogućnost da izađe iz samog sebe, iz svog svijeta, tjeskobe koja nije njegova, nego mu je nametnuta. Umjetnost je jedini prostor koji nudi sve odgovore na nedoumicu kako da se ti prolazi pronađu. Upravo ovdje ja se igram sa tim malim i velikim prolazima, koristim jake boje, ekspresivnost, pokušavam da isprovociram emociju u posmatraču i da ga na neki način ‘prebacim’ iz njegovog tamnog vilajeta u neki bolji svijet”, poručuje umjetnik.

Na Lutovčevim slikama dominira snažna ekspresivnost, jake boje, kolorit… Prethodno “Aleluja”, “Šipkovi”, “Mediteran”, sada “Prolazi”… O tome da li je pronašao središnju, uporišnu tačku u svom izrazu dr Lutovac kaže: 

“Da budem iskren, kada sam ovaj naš prostor počeo da tumačim na likovni način, odlučio sam da budem njegov vlasnik, da budem slikar ovog podneblja – ako je to obala, onda sam se posvetio njoj i svim njenim darovima. Sada u tim darovima otkrivam spoj. Pomenuli ste šipkove… Nije on svijet za sebe, već je povezan i sa nebom, promjenama, žukama koje ga okružuju, sudar obale i planine… Pokušavam da mediteransku obalu spojim sa nebom koje je u stalnim promjenama i da u tom dijalogu velikog prostranstva i ovoga  što se ovdje rađa i sitno traje na našoj obali, pokušam da pronađem nešto što bi bilo eliksir za našu bolju stvarnost, bolji život i da se sa tim mi predstavimo svijetu. Veoma je rijetko, skoro nemoguće, naći obalu koja od avgusta do januara ima po jedan fantastičan plod (od grožđa, preko šipkova, smokava, do narandži). To govori koliko smo bogati, a možda nijesmo svjesni šta imamo. Da bi to bilo rođeno i stvorilo se na našoj obali, potreban je dio u klimatskoj, nebeskoj sferi, taj nemušti jezik koji mene veoma intrigira i tjera da radove stvaram na ovaj način”, kazao je dr Lutovac.

Ovaj svestrani umjetnik magistrirao je na djelu Stefana Mitrova Ljubiše, doktorirao Teoriju savremene umjetnosti, predaje na Univerzitetu Donja Gorica, profesor je književnosti, piše likovnu kritiku, eseje, a slikarstvu se posvećuje sve više i više.

“Kako vrijeme prolazi, iza mene je pola životnog puta, a slikarstvo ima nevjerovatnu moć – oslobađa nas tjeskoba, nemira. Naravno, ne kažem da tu nema umora, ali u slikarstvu ste svoji na svom. Ako slika nije spremna da se sama brani, ako djelo nije dovoljno da samo živi, bez autora, da ga on ne prati sa svijećom kroz život, onda to nije pravo djelo. Kad djelo nastane, mora da ima samostalan život. Mislim da se u svim drugim oblastima dešava nešto čudno – veoma je malo, recimo, književnih djela koja mogu da žive sama za sebe. Obično moraju da ih tumače, stvara se polemika, haos. Kod slikarstva toga nema, mnogo je čistija priča. Upravo zbog toga me privlači ovaj način stvaralaštva, jer mi se čini da je fer plej, nema prevare. To je kao šah – ko je jači, taj je bolji. Slikarstvo je slično muzici i to su dva možda najjača stvaralačka izraza koja postoje”, nadahnuto je objasnio dr Lutovac svoju pasioniranost platnom, kistom i bojama.

Govoreći o preokupacijama u narednom periodu umjetnik je kazao da želi da poveže dar za književnost kroz tumačenje aktuelnosti u sferi slikarstva.

“Naravno, pomaže mi i moj rad na slikama, pri čemu ću pokušati da na sebi svojstven način napravim presjek tokova savremene umjetnosti, i da možda, u svemu tome nađem neko svoje mjesto”, zaključio je dr Lutovac.

Inicijator ideje o involviranju umjetnosti u širi društveni kontekst, kulturni poslenik Mirko Bujišić, kazao je da je ona nastala sa namjerom da se umjetnost, kao i naša kultura, što više približe građanima i gostima Bara.

“Izašli smo iz institucije da bi širem krugu ljudi mogli prezentirati umjetnost. Riješili smo da mi budemo ti koji dolaze kod njih, da im se predstavimo i pokažemo šta dobri i kvalitetni umjetnici, kojih u Baru ima mnogo, mogu da pokažu. Osim toga, sve više je atraktivnih lokacija koje na ovaj način možemo dodatno promovisati. Činjenica je da u visokokategorisanim hotelima borave uglavnom stranci koji nijesu upoznati sa našom tradicijom i kulturom, pa su ovakvi događaji prilika da ih prezentujemo”, kazao je Bujišić. On je najavio da će, u skladu sa epidemijskim mjerama, do kraja septembra u sklopu ovog programa, biti organizovan još jedan umjetnički događaj, kada će ispred ugostiteljskog objekta “Mali Dvorac”, na Šetalištu kralja Nikole biti organizovano okupljanje barskih umjetnika koji će se predstaviti sa po tri djela.

“Dešavanja ovog tipa ostavljaju lijep pečat i dragocjena su uspomena”, zaključio je Bujišić.

Najnovija djela dr Miluna Lutovca publika će biti u prilici da pogleda i večeras na otvaranju desetog Kampa za osobe sa dijabetesom u parku Dvorca kralja Nikole u 19 sati.

The post VIDEO: Izložba dr Miluna Lutovca – Prolazi, pokušaj da se okrenemo svijetu kroz ljepše boje i mogućnosti first appeared on BARinfo.

RB/BI: Jedan ste od rijetkih naših ljudi koji žive u inostranstvu, a veoma često dolazite u svoju zemlju. Što je to što vas vuče i dovodi nekoliko puta godišnje u Bar?

Zaim K: Vuče me moja zemlja, Crna Gora, moj Stari Bar, gdje sam u Gretvi napravio kuću, zbog čega sam veoma srećan. Moji sinovi Kevin i Lorin, takođe dolaze nekoliko puta godišnje. Obojica su zaljubljeni u ovaj naš predivni starobarski i crnogorski pejzaž, iako su zbog životnih i profesionalnih preokupacija vezani za Beograd i Pariz. Moja bivša supruga Aida je profesorica lingvistike na Sorboni, a oba sina su takođe završila fakultete na ovom prestižnom Univerzitetu-Kevin arhitekturu i istoriju umjetnosti, uskoro bi trebalo i da doktorira, a Lorin pravo.

RB/BI: Vaša kolekcija slika je impresivna, a naklonost prema estetici i lijepom, ispoljava se i u vašem osnovnom zanimanju, po struci ste plastični hirurg. Otkuda taj umjetnički nerv i ljubav prema slikarstvu?

Zaim K: Kada sam učio u Srednjoj medicinskoj školi na Cetinju, stanovao sam kod Rajke i Ljuba Kapisode, kod kojih sam se susreo sa velikim djelima velikih umjetnika. Tada sam zavolio slikarstvo i počeo da kupujem prve slike: Vlada Veličkovića, Srđe Vukčevića, Voja Stanića… i te slike su i sada ovdje u mojoj kući u Gretvi. Kasnije, cijeli život kupujem i pravim kolekciju slika, koje nikada ne prodajem, a vrlo rijetko poklanjam. Vezan sam za svaku sliku na neobjašnjiv i veoma intenzivan način. U Parizu sam upoznao Bata Mihailovića, velikog Safeta Zeca, Ljuba Popovića, Jožu Ciuha, Marka Stupara, akademika Vladimira Veličkovića, sa kojim sam bio drug do smrti. Petnaest dana prije nego što je umro bio sam kod njega, jer je trebalo da potpiše doktorski rad mog sina. Tu je bila i Jagoda Bujić.

RB/BI: Ono što je zanimljivo, gdine Kalamperoviću, vi ne kupujete samo slike kako biste ih imali u svojoj kolekciji, već uspostavljate prisne i prijateljske relacije sa svim znamenitim umjetnicima, što je, čini se, veliko bogatstvo?

Zaim K: Svaki trenutak naših susreta, ja bilježim i zapisujem razgovore. Naporedo sam počeo da kontaktiram književnike i sakupljam knjige. Imam potpisana djela sedam nobelovaca, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Sliku kupujem neovisno od toga je li velika ili mala, skupa, već samo zato što se zaljubljujem u nju. Svaki slikar je moj prijatelj i duboko patim za onima koji su napustili ovaj svijet. Svi oni su u mom srcu, uspomenama i vječnom sjećanju. Divim se i sredinama, poput Bara, koji drže do kulture, umjetnosti, sporta. Vi imate sreću što za gradonačelnika imate Dušana Raičevića, a ja moram da istaknem da je to jedini čovjek koji me pozvao da pita što može da uradi za mene i kako da mi pomogne, to sam prvi put doživio u životu.

RB/BI: Koliko je iz vašeg ugla, važno za duhovni razvoj čovjeka, ali i jedne nacije i države, njegovati kulturu i umjetnost?

Zaim K: Ako nemate umjetnost, književnost, sport, nemate državu, ili se za nju ne zna. Političari dolaze i odlaze, ali slika, Vojo Stanić ili Mihajlo Lalić ostaju vječno.

RB/BI: Koga posebno cijenite od naših i svjetskih umjetnika?

Zaim K: To su prvenstveno Vojo Stanić, Lubarda, Milunović, Filo, Srđa Vukčević, Odalović, Muharem Muratović, Lainović, Naod Zorić, Dragaš, vašeg brata i strica – Nenada i Iliju Šoškića… Bio sam čak na velikoj retrospektivnoj izložbi Ilije Šoškića u Beogradu i Novom Sadu i oduševio se. Kada sam vidio njegove radove, osjetio sam Crmnicu i moje Mrkojeviće, ali ljudi moraju da to prepoznaju i razumiju. Imam sliku Voja Stanića – “Srebrenicu” koju niko ne razumije i brojne druge. Od svjetskih umjetnika posebno volim Žana Dibifea, Amona, Esprija, Bermera, Bran Bogarta, Žilea, Tabučija, našeg Vlada Veličkovića, Dada Đurića… A broj jedan za mene je Enki Bilal, takođe sa naših prostora, najveći crtač na svijetu. On je napravio knjigu “Valter brani Sarajevo”, koja je nekada koštala 2.000 franaka, a sada 350.000 €. Sve ove i brojne druge umjetnike imam u svojoj kolekciji, a nikada ne otkrivam broj slika koje posjedujem, koji je u svakom slučaju ogroman.

RB/BI: Živite u jednoj od svjetskih metropola umjetnosti. Koliko su crnogorski slikari zastupljeni u Parizu?

Zaim K: Dado, Srđan Vukčević, Nikola Kovačević, Papo Papović, iz Nikšića, za kojeg moram da kažem da je za mene najveći naš slikar u Parizu. Nažalost je umro, a mislim da mu se Crna Gora nije dovoljno odužila, makar nekom retrospektivnom izložbom. Turska ambasada je kupila mnogo njegovih radova i trebalo je da otkupi i jedan kolaž koji je bio planiran za korice knjige Vita Nikolića. Nisam to dozvolio, kupio sam ga, smatrajući da taj crtež mora da dođe u Crnu Goru. Donio sam ga, naravno i smatram da je to jedan od njegovih najboljih kolaža.

RB/BI: Kako birate sliku koja je po vama vrijedna, kvalitetna, imate li neki opšti kriterijum?

Zaim K: Prvenstveno moram da vam kažem da me cijena ne interesuje, niti veličina. Kada uđem u galeriju ili u atelje nekog slikara, dešava se nešto začuđujuće. Akademik Veličković je volio da kaže da imam “đavolsko oko”, jer kasnije sve te slike koje odaberem, uđu u kataloge i knjige. Ne znam da li to nosim iz mog Starog Bara, od majke Nurije ili oca Mema. Postoji nešto što se desi u oku, a što mi ispuni dušu. Ako slika nije to što ja hoću, ja sa njenim autorom ne želim ni da razgovaram, niti ga želim u svom društvu. To je jače od mene, kao što sam rekao, ja se u sliku istinski zaljubljujem. Blizanac sam u horoskopu i sve kod mene ima mnogostruko značenje

RB/BI: Kako provodite dane u Baru?

Zaim K: Medicina je, takođe, u mojoj duši uz slikarstvo. Već mi fali posao i ordinacija, ali slike ne, jer sam stalno u njihovom okruženju, u mojoj kući u Gretvi. Kada pijem kafu ovdje, kao danas sa vama u starobarskoj čaršiji ili pored mora, na šetalištu, to je za mene idila, nešto što kako kaže Mihajlo Lalić “Prohujalo sa vihorom” ili Vito Nikolić “Sunce, hladno mi je”. To su dva književnika koje posebno cijenim. Znam sve Vitove pjesme napamet, kao što sam nekada znao Gorski vijenac. Dakle, okružen sam slikama, muzikom, lijepim pogledom, redovno idem na more, osluškujem i uživam u mojim maslinjacima iznad Starog Bara.

RB/BI: Ostajete još par dana u Baru i Crnoj Gori. Za kraj ovog razgovora što biste poručili svojim zemljacima, u trenutku složene zdravstvene, ekonomske, ali, čini se i društveno-političke situacije?

Zaim K: Moj Stari Bar nikad nije bio konfliktan, niti gledao ko je koje vjere. Moji najbolji drugovi su pravoslavci, katolici i muslimani. Političari u ovoj zemlji moraju biti pametni i ispravno rezonovati. Moramo svi zajedno da živimo u Crnoj Gori, moramo da se volimo, da ne gledamo što ko ima i da nam presudan bude materijalni interes. Moramo da se pomučimo, kao što sam se ja namučio u Parizu da naučim jezik, studiram , radim, da zaradimo novac pošteno i da budemo ono što smo bili prije trideset i pedeset godina. Sjedeli smo ovdje zajedno, Dragan, Peko i Muhamed, kao nekada hodža, nadbiskup, naš pop, jer je moja majka uvijek govorila pođi u našu crkvu, misleći na pravoslavnu, iako sam ja musliman. Sve je to bilo naše i zajedničko. Ja sam na prvom mjestu Crnogorac, a onda Francuz, iako mi je Francuska sve dala, ali najprije moramo poštovati svoje, jer ko ne cijeni svoje, ne može poštovati ni tuđe.

The post VIDEO: dr Zaim Kalamperović: Između tri ljubavi – medicina, umjetnost i zavičaj first appeared on BARinfo.