Nova stepenica u tom obrazovnom ciklusu, svima nije ista. Neki imaju afiniteta prema kreativnijim formama – zanatima, neki su ljubav prema moru i brodovima usmjerili prema pomorskoj školi, nekima je Gimnazija škola koja će im pružiti znanja za neke njihove dalje planove. Putevi se razilaze, navike će da se mijenjaju, mnoga stečena drugarstva će da iščile, druga će se roditi, dosta toga će biti drugačije.

Moja sljedeća stanica bila je baš ta Gimnazija. Prelazak iz stanja osnovca u stanje gimnazijalca mi se činio nekako baš velikim. Sam sam sebi postao nekako značajan. Sa ponosom naglašavam, gimnazijalac. Sljedeće četiri godine profesori će mi biti uzor i medij znanja. Iščekivanje ko će biti razredni ulivalo je pomalo i strijepnje.

Sa nestrpljenjem se čekao početak školske godine. Taj dan je konačno došao. Iz kuće sam izašao pun optimizma. Krupnim korakom zagazio na putu ka, poslije doma, najvažnije zdanje. Radoznao kako i što će me tamo čekati. Što sam se više primicao školskoj zgadi, to su mi se noge, a ni ruke nijesu zaostajale, uplitale, klecale i mrsile. Ramena su se uvijala i dobijala neku neobičnu konstrukciju. Korak je usitnio i poprimio dužinu mravljeg. Da li se to može nazvati stanje transa, možda i može. Sa svih strana stizali su drugi učesnici procesa edukacije. Neki pospani, neki opušteni, nonšalantni, nezainteresovani, smjerni, željni, sigurni. Ovi iz moga jata, ako ništa drugo, po zamrznutom pogledu ih je lako bilo poznati. Svi do jednog, kao kroz lijevak, ulivamo se na glavni ulaz.

Ulazak u hol, maltene, kao ulazak u kakvu arenu za borbu pijetlova. Opšti žamor, cika, vika, smijeh. Poneki oštriji i prodorniji glas iskoči iz te opšte huke. Na tolikom prostoru teško je bilo naći toliko pozitivne energije. Moj pogled je prostrijelio desno, pa onda lijevo, kao da sam znao što tražim. Đaci koji su već ušli zauzeli su neka po njima bolja mjesta, odakle se moglo sve kontrolisati. Ograda od stepenica, kuda me pogled dalje vodio, bila je načičkana “kao obične ptice na žici telegrafskoj”.

Galerija, tek što je ona bila puna. Naneseni na njenu ogradu, na jednoj stani muški dio, kao kobci, što ciljaju svoju žrtvu, a na drugoj, elegantne, dotjerane, frizura već sređenih, osmijeha bi se moglo naći i šarmantnog, stajale su djevojke, čiji su pogledi znali da se preliju preko tih drvenih pregrada i padnu nekome na ozareno, a nekom, zamrznuto lice. Vidjelo se odmah da su to sa iskustvom, maturanti. Sve su oni ovo prevalili, pa im malo i dosadno. Čekaju, sa nestrpljenjem, da izađu iz ovoga i da se otisnu nečem većem. Eto, tek sam ušao, a već sam zaželio da sam na njihovom mjestu. Ubrzo, po ulasku i tom naletu novog, saznali smo koje je naše odjeljenje, gdje nam je učionica. Okret na lijevo usmjerio nas je ka holu u prizemnom dijelu zgrade gdje su bile četiri učionice. Obzirom da je bilo pet odjeljenja – jedno je bilo locirano u drugom dijelu zgrade. Pripadao sam skupini I-2. Dijelom sam poznavao društvo iz osnovne, ali novih likova je bilo mnogo više. Radoznalo se gledamo, rezervisano pozdravljamo i sa nekim zamećeš šturi razgovor, eto da se nešto kaže. Ubrzo saznajemo da nas ima iz svih djelova Bara, ali i iz Petrovca, Svetog Stefana, Buljarice. Prava primorska reprezentacija. Da bi bili kompletni, čekamo da stigne i selektor. Žagor iz hola prenio se i u učionicu. Svako je imao nešto da kaže. Iz toga su se rađali komentari, dosjetke, osmijesi, upadice. Stvorena atmosfera obećavala je dobro druženje. Na trenutak smo i zaboravili gdje smo.

Naglo otvorena vrata zaledila su nas na pola izgovorenih rečenica. Ušao je razredni starješina. Njegovo ime, kako nam se predstavio, bilo je Nikola Stanišić. Gledali smo u jednog stasitog, markantnog, autoritativnog, elegantnog i otmenog profesora. Odmjereni osmjeh koji je bio namijenjen nama bio je dovoljan da shvatimo da tolika napetost nije potrebna, ali da nije ni improvizacijama mjesto u učionici. Sve je ukazivalo da se moramo učiti mjeri. Predstavljanje, upoznavanje i sve ono što koristi da se atmosfera relaksira imali smo na tom prvom gimnazijskom času. Raspored časova, osnovna pravila i sve ono što nas čeka bilo je dovoljno za početak. Školsko zvono nas je ispratilo, ali i obavezalo na sjutrašnje okupljanje. Možemo reći zadovoljni. Ali, ipak je ovo bio samo prvi dan. Pred nama su tek dani burni. Igranka koja nas čeka naredne četiri godine. Film sa raznim rediteljima, gdje će se tražiti glavni glumci. Veselo.

Sljedeći dan, kao da je stoti. Po rasporedu, nižu se časovi, nove lekcije, propitivanja. Onako uzgred, bude malo kao da se predstavimo, pa opet gas do daske. Biće zaista veselo! Dolazak kući znači odmah prijenuti na posao. Malo opuštanje natovari nezavršeni posao za vrat. Skakanja oko zgrade – zaboravi. Nižu se dani gimnazijski, a rutina polako sustiže. Kapiramo što nas čeka i svako spram svoga karaktera postavlja svoja pravila i odnos prema obavezama. Već se razaznaju ambiciozni, kampanjaši, ležerni, opušteni, a ima i onih koji su promašili adresu. Dnevnik sve to evidentira. U kombinaciji sa ovim ima i duhovitih, vragolastih, preozbiljnih, šereta, svojeglavih, nespretnih, dovitljivih. Sve to daje jedan poseban valer učionici u kojoj obitava ovih 25-26 đaka. Sve to treba uskladiti i kontrolisati. Koliko smo mi svako za sebe, profesori su još raznolikiji. Kormilo je u njihovim rukama, ali hridi učionice uz bure i nevere koje obično traju četrdesetpet minuta, treba prebroditi. Gradiva i nove lekcije koje su se nizale sa časa na čas donosili su profesori, svaki na svoj način. Shvataš da sve zavisi od karaktera i iskustva, pa i rutine svakog od njih. Simpatični, dragi, dobri, ozbiljni, mrgodni, nonšalantni, strogi. Moglo bi se ovako još, taman toliko koliko ih je i bilo na profesorskom spisku. Svakog dana, njima sa nama, avantura, nama sa njima, doživljaj.

Bilo je mladih profesora, kojima smo bili prva generacija, pa su to pomalo i osjetili na svojoj koži. Učeničke kreacije duha, brusile su njihov budući kriterijum. Neki su se snalazili bolje, a neki su znali nekad malo i da klecnu. U svakom slučaju, na te naše đačke igrokaze više su gledali sa simpatijama, što nas je iz godine u godinu zbližavalo, tako da je odnos “profesor – đak” na kraju izrastao u prijateljski.

Prva godina je, nekako, protekla brzo. O čas posla druga stigla. Neki drugari iz generacije nijesu izdržali taj novonametnuti tempo, pa su ostali da vide đe su to omanuli. Ni manje ni više nego jedno čitavo odjeljenje. Njihova mjesta su, kao u hokeju, leteće izmjene, popunili oni kojima druga godina nije bila baš jasna. Taj prelazni rok nam je donio ono što nam je i trebalo – iskustvo. Novi članovi naše ekipe bili su, jednom riječju, sjajni. Odmah smo se uklopili i nastavili da igramo ovu lijepu igru, Gimnazija. U ovome nam je pomogao novi razredni prof. Miodrag Lekić, kome je nadimak bio Ćaki, pa smo i mi to usvojili, bezrezervno, jer nam je to on dozvolio bez ikakvog kompleksa. Iako sa ne baš dugim profesorskim stažom, on je izgradio jasan stav. Ono što nas je sve kupilo, bila je njegova neposrednost i način komunikacije sa nama. Sve je išlo kroz druženje.

U drugoj godini, znanje iz davno zamrlog jezika, latinskog, prenosio je najstariji profesor barske gimnazije Andrija Miranović. Legenda! Sve naše duhovne bravure, koje smo mogli sprovoditi na drugim časovima, na njegovim su istog momenta nestajale. Muva se mogla čuti onog trena kad su se pojavile njegove naočare na vratima učionice, a ne on. Strah i trepet. Stara profesorska škola. Morali smo ga čekati na nogama, dok je onako blago povijen, sa isturenom glavom, bez puno kose, sa naočarima na nosu, zato su one prve i ulazile, lagano, bez bata koraka, prolazio između klupa. Pogled preko naočara tražio je žrtvu. Domaći, koji smo imali za svaki čas, bio je prioritet. Sporadično je tražio nekog kome će toga dana da izuje cipele, pomjeri mozak, zavrti kapicu. Kratko propitivanje, dvojice, trojice, a onda usporeno, nečujno, prilaženje katedri. Sva ona tišina koja je akumulirana do tada, eksplodirala bi padom dnevnika na sto, koji je svo vrijeme, uglavnom bio u njegovoj lijevoj ruci. Mrtvi jezik, održavao je u životu, bez ikakve anestezije, terapije ili ljekarija. Imali smo osjećaj da je to najvažniji predmet i da bez njega nema života. Sentence, koje nam je zakovao pri mozgu i danas se mogu čuti u prigodnim situacijama sa naših usana.

Ta druga godina bila je i godina novog dijeljenja. Prirodno-matematički ili društveno-jezički. Što ko voli?! Odlučih se za prvi smjer, ali poslije serije dva negativna udarca u pleksus, shvatio sam da je on za mene preambiciozan, pa linijom manjeg otpora, poslije nepunih mjesec dana, brže bolje prebjegoh na drugi. Odmah osjetih olakšanje. Ne zadugo.

Prvi čas likovnog obrazovanja, koji bi sam po sebi trebalo da bude relaksacija, meni je ispao trauma. Ulazak u učionicu nije mogao naslutiti ništa loše. Bila je zakićena raznim eksponatima, crtežima i potrebnim materijalima, kakvim takva specijalizovana učionica i treba da bude. U njoj je već bio đak starije generacije, koji skoro da nije ni izlazio iz nje, a bio je profesorov miljenik, zbog talenta koji je nesumnjivo posjedovao. Zlatko Glamočak. Opuštena atmosfera, šale, smijeh, ispunile su učionicu. Profesor Danilo Brajović, Brajan, od milošte zvan, sjedio je dobroćudno za katedrom, sjetnog pogleda, blagog osmjeha što se nije uklapalo sa njegovim gustim, dobro naglašenim obrvama, izražajnim jagodicama, grubim i širokim rukama. Čekao je da se svi smjestimo, a za to je trebalo dobar dio časa. Zadavala se tema, a majstori kičice su trebali da pokažu svoje umijeće. Taj čas je olovka bila osnovno sredstvo.

Nešto sam švrljao po papiru, jer mi naglašeni antitalenat nije dozvoljavao da se izrazim. U jednom času, kao da treba da ispravim neki mnogo loš potez, zatražio sam gumicu. Doletjela je, ali dvije stolice od mene i pala na pod. Ustao sam, sagnuo se da je dohvatim, ali to je ostalo u pokušaju. Prsti još nijesu dodirnuli pod, a ja sam se isravio zabacujući glavu, bez kontrole, unazad. Ona gruba, nikad grublja i široka, nikad šira ruka uzela je otisak sa moje desne strane lica. Zatvoreno oko, raspukla usna i krv koja se slila pa mome licu govorili su da je profesor Brajan, uradio svoj “masterpiece”. Umivanje u kupatilu i led iz kuhinje, brzo su originalnost tog djela izmijenile. Brzo se saznalo da sam greškom zadobio taj nesvakidašnji aperkat. Profesor Brajan me zamijenio sa tog dana odsutnim Peđom M. sa kojim sam tada, imao dosta fizičkih sličnosti. Dobro sam ga odmijenio za taj dan!

Sve loše može imati i dobre strane. Preko noći sam od jednog antitalenta postao buduća velika nada barskog slikarstva. Zagarantovana petica me pratila do kraja škole. Moji radovi su krasili zidove kolektivnih izložbi čiji organizator je bio prof. Brajan. Jedne prilike moj rad “Jesen”, akvarel tehnika, zauzeo je centralno mjesto na izložbi. Zamjenik direktora Boro Stojović, koji je bio dobro upoznat sa slučajem, izrazio je čuđenje kako tako nešto može stojati na tom mjestu. Profesor je pomenuo ime autora, sve je bilio jasno, klimnuo je glavom i nastavio ka kancelariji. Moj život umjetnika okončan je maturskom večeri. Profesora Brajana, tog dobroćudnog grubijana, kojega je trebalo izmisliti, da nije postojao, kasnije sam često srećao i dijelio prijatne trenutke.

Još je jedan profesor, po mnogo čemu bio neobičan i jedinstven, toliko da je baš, naš Brajan, od svih profesora, njegovo poprsje uradio u gipsu i ono je ostalo, nažalost, tako, neizliveno. Čuvao ga je u svom domu i svakom ko bi došao, rado je pričao o njemu, Blažu Nikitoviću. Profesor Blažo, ne baš visok, ali njegovu markantnost i pojavnost niko nije mogao osporiti. I on je trajanjem svog zavidnog staža, izgradio specifičan stil i kriterijum. Život ga nije mazio, što nije želio nikom da pokaže. Jedini je, od svih profesora, 1948. osjetio snagu primorskog krša i kako mu doakati macom i pijukom. Sve je to nosio stojički, ali su njegova povijena ramena dosta govorila. Gusta, oštra crna kosa i brci, koji su najviše sličili onom, prema kome je gajio simpatije, izdvajali su ga od drugih. Nije to želio, ali tako se razvilo. Nije volio da šeta po učionici. Odmaknuta stolica od katedre, omogućavala mu je da prekrsti štrkljave noge i onako, sjedeći u polulijevo, drži predavanje, ispituje, a često i pridikuje nekom kome se nameračio tog časa.

Na stolu je, pored dnevnika, uvijek bila bijela kutija “Beograd” cigareta sa upaljačem. Pepeljara je bila puna opušaka, kojima se nije znao broj. Mir i koncentracija koju je imao prenosila se na cigaretu koju je držao u sitnim i koščatim rukama. Put od katedre, odakle je kretao put zapaljene cigarete do usta ispod, od nikotina već požutjelog brka, trajao je vječnost. Svi smo pratili taj zadimljeni luk i u njemu sagoreli povijeni duvan, koji bi drugom sigurno pao u pepeo, ali našem profesoru, od trenutka paljenja, pa sve do zadnjeg dima i pepeljare, nikada. Predavao je filozofiju, psihologiju, logiku, sociologiju i političku ekonomiju.

Dešavalo se da u toku jednog dana imamo samo njega. Poslije toga nijesmo bili nizašta.

A mi Mi kao mi! Svako svoj, svake godine pomalo drugačiji. Odrastanje ostavlja najviše traga. Momci se zamomče, djevojke djevojče. Znanje se proširuje, iskustvo stiče, planovi se prave. Sve ovo su pratile i emocije, koje su bile upakovane u simpatiju ili ljubav. Neke su okončane i sretnim brakom. Svi mi takvi, grupisani po odjeljenjima, davali smo im i neku osobenost.

Matematičari su okupili najviše dobrih đaka pa su po tome bili uzorni. Rusi, odjeljenje koje je učilo ruski, za razliku od nas “Engleza” su, uglavnom, bili iz okolnih djelova Bara, rezervisani i okrenuti sebi. Za njih bi se moglo reći – dobrice. Moje odjeljenje, bez ikakve zadrške bi moglo da nosi naziv – đavoli. Odjeljenje koje je nosilo broj jedan bilo je smjerno. Kad se ovo sve zajedno zbroji, dobije se – najbolji. Generacija koja je dala sve stručne profile, iz koje su izašli uspješni pojedinci. Generacija koja je ostavila duboki trag iza sebe. Kraja ne bi bilo da se otisnem u avanturu opisivanja pojedinih karaktera, zgoda, anegdota koje su nas pratile tokom školovanja. Ova forma kratke priče – eseja prešla bi u novelu, a ni roman ne bi bio daleko. To bi se isto desilo i da uđem u rizik opisa profesora. Tek tu nema kraja. Pitanja će biti zašto nijesi napisao ovo ili ono. Zašto nije ovako ili onako. Odgovor bi mogao biti – zato. U stvari, odgovor je da je ovo trenutak inspiracije koji je izašao u dahu. Priča koja može da bude jedan kamičak u mozaiku mnogih priča, koje su se dotakle ili će se dotaći, neiscrpne inspiracije – barska Gimnazija. Da bude potstrek svim koji nešto imaju da pitaju i da tu energiju usmjere na olovku i papir.

Ono što je neizbrisivo su likovi koji su sjedjeli u đačkim klupama i svako od nas ih nosi i doživljava na svoj način. Profesori koji za svojim katedrama isijavaju, svaki na svoj način, sve ono što će nam koristiti u životu. Koliko je ko usisao, bilo je do nas.

Ovo je tekst koji želi da podsjeti i na maturska okupljanja. Ono pravo matursko veče u noćnom klubu “Castello”, kada su mnogi prvi put obukli odijelo i večernju toaletu. Kad su se osjetili veliki i važni. Na okupljanje povodom jubileja dvadeset, tridesetosmogodišnjice, četrdesetogodišnjice. Da najavi i pozove na pripremu pedesetogodišnjice.

Svaki put nas ima brojčano manje, ali u mislima smo svi na broju. Nema toga ko tada nije pomenut, što jeste cilj. Stotinak nas koji smo te sedamdeset četvrte, septembra mjeseca počeli taj dio naše životne misije, sada, na prozivci, nažalost, opravdano odsutnih ima, ali se moramo okupiti ponovo sa istim žarom poslije pedeset godina i obilježiti taj značajan jubilej.

Oni što se moraju pomenuti i koji su dobrim dijelom postavili naše životne temelje su profesori: Andrija Miranović, Blažo Nikitović, Nikola Stanišić, Ćaki Lekić, Danilo Brajović, Pavle Vujović, Kaća Kosać, Zaga Vuković, Anđa Marojević, Mileva Dostinić, Mira Gojnić, Manja Pešalj, Ilija Lemajić, Slobo Topalović, Rada Suđić, Drago Mandalinić, Žarko Kenjić, Milanka Čelebić, Stojan Stanković, Đoko Matović, Momčilo Cikić, Krsto Marković, Miloš Perović, Miloš Popović, Branka Korać, Ljubo Skoković, Žarko Trifunović, Ranko Domazetović, Ljilja Popović. Naše karijatide! Nažalost, nije ih ostalo puno. Trenuci naših okupljanja podsjete na sve detalje naših druženja. Tu su nam negdje, iza nas kao dobar podsjetnik. Svaka generacija ima svoje uzore i sjećanja, što je dobro za dugi život, pored mnogo toga dobrog, što nosi barska Gimnazija. Svoje ima i generacija 77/78.

The post Žarko Đurišić: Generacija ‘77/78. first appeared on BARinfo.

Lagani svjetlucavi ples sunčevih zraka na satu prenosio ga je u zamišljeni svijet sirena, gusara i blaga, svijet koji je odlučio da pronađe čim odraste dovoljno da može otići od kuće…

Posmatrajući  druge ljude otkrio sam ko sam. Brine me da neću biti toliko dobar kao što oni misle da jesam, ali vjerujem da tako svi misle o sebi. Žalim i što nijesam toliko loš kao što oni misle da jesam, ali ni o tome ne brinem previše;  neka misle što im je volja. Tokom pisanja ovog dnevnika konačno sam prihvatio da sam dovoljno hrabar da se bojim i jasno vidim samog sebe. Sada se osjećam dovoljno sigurno da bih bio nesiguran. Primijetio sam kako ljudi često pokušavaju da prenesu sopstvenu nesigurnost na druge, baš kao što mi prenosimo svoju nesigurnost na njih. Pokušavaju da nas smanje jer se sami osjećaju sićušno. Pokušavaju da nas prestraše jer se osjećaju nesposobnim da ostvare nešto. Međutim mene je Lisabon naučio da odrastem. Ploviti se mora, živjeti ne…

Imaš lijep sat..                                                  

Pripadao je mom djedu.

Bi li ga prodao?                                                    

Kako to mislite?                                                   

Čuj, to je zbilja lijep sat, a sudeći po stanju tvoje odjeće, mogu da pretpostavim da je to jedina vrijednost koji posjeduješ. Ne znam kako si stigao do njega i nije me briga… 

Hajde reci svoju cijenu. Očigledno umiješ da se cjenkaš.                         

Uopšte se ne cjenkam. Jednostavno ne mogu da ga prodam.”

Izvod iz Kueljove priče o satu. 

Mnogo je onih koji na svojoj ruci nose sat. Motivi su različiti. Nekima je duh i priča oko tog sata neprocjenjiva. Nekima služi da stignu vrijeme koje mora stići i razmišljaju o vremenu koje je upravo prošlo. Nekima je važna samo cijena. Neki su od malena nosili sat i družili se s njim. Neki su preko noći došli do neke čuke čija je cijena na google jedna i pozamašna, ali oni, trljajući zadovoljno ruke, do njega su došli po drugoj. Važna je marka. Njihova ukočena ruka ili grč u laktu govori nam kojiko su spontani, diskretni, nenametljivi, opušteni, ali ipak najviše namučeni u želji da nam prikažu svog novog ljubimca. Srećni su oni koji nose sat na desnoj ruci. Njome mlate kao kosom sigurni da im se neće desiti kakav feler. Ovakvima su najzadovoljniji inteligentni šaneri koji imaju sigurno tržište i zagarantovanu prodaju. Znaju oni kad treba poneki i da poklone.

Pojam vremena raznim je filozofima, počev od Heraklita i Aristotela, pa do danas, bio predmet interesovanja i vječita enigma. Vrijeme su stavljali iznad svega tako da smo dobili toliko njegovih definicija da se pogubiti u tom vremenu može lako. Sjajnu definiciju vremena dao je filozof, teolog i svetac Augustin: „Što je, dakle, vrijeme? Dok me niko ne pita, ja znam; kad bi pak, valjalo da to objasnim – ja ne znam.”  

Koliko je vrijeme bilo intriganto, toliko su i satovi kao sprave koje su trebale da uhvate to vrijeme, bili ne manji izazov za izumitelje. Duga je njihova istorija. Kao da su se filozofi sa svojim definicijama vremena utrkivali sa kreatorima tih izuzetnih sprava. Neki smatraju da sprava koja je nađena na grčkom ostrvu Antikitera, stara preko dvije hiljade godina, najviše podsjeća na satni mehanizam. Iako do kraja nerazjašnjena, smatra se prvim satom. Od tada kreće njegova evolucija. Prva računanja su bila od izlaska do zalaska sunca, a onda sunčani, pješčani, vodeni, zvučni, mehanički, opružni, električni, kvarcni i tako u nedogled. Koliko li se samo proizvođača zaigralo na njihovom tržištu. Sigurno je jedno da prvi dizajnirani ručni sat datira iz 1810. i bio je namijenjen kraljici Napulja, inače najmlađoj sestri Bonaparte.

Malo je gradova koji nemaju svoje gradske satove. Služe za ponos sugrađanima, a izazivaju i posebnu pažnju posjetilaca i putnika namjernika. Nema toga ko se ne zadrži podno tog sata i čuje njegovu sagu o načinu nastanka. Često su sudbine onih koji si ih pravili bile interesantne, nerijetko i tragične. Po njima su se navijali drugi satovi. Bili su mjesta raznih okupljanja. Položaj kazaljki često je određivao trenutak najtoplijeg zagrljaja zaljubljenih. Ajde ako smiješ, zakasni. Udari zvona razastirali su zvonke note krovovima gradova.

Ne može se zamisliti grad bez gradskog sata! Širom svijeta postoje satovi koji su poznati po svojoj veličini, atraktivnosti, osobenosti. Svi oni imaju neku vrijednost: duhovnu, estetsku, kulturološku, vizuelnu, umjetničku, istorijsku. 

Njujorški Times Square je možda najatraktivnije mjesto na svijetu. Šljašteće i blješteće reklame i izlozi privlače na desetine miliona posjetilaca tokom godine, da bar na tren osjete tu atmosferu. Digitalni sat koji odbrojava vrijeme i posebno atraktivna svijetleća kugla koja svojim spuštanjem označava kraj odnosno početak svake nove godine, izazove ciku, vrisku, ushićenje i radost svih koji ugrabe da se izmjeste bar na tih par trenutaka iz svakodnevne zbilje. 

Mjesto u kojem su se donosile, za svijet, značajne odluke u jednom istorijskom periodu, bila je Vestminsterska Palata. Neko ko se izvanredno uklopio i predstavlja skladnu cjelinu tog Neogotičkog zdanja je Clock Tower ili Big Ben, nazvan po zvonu koji se nalazi na bezmalo stotinumetarskom tornju. To je najveća sat kula na svijetu i trenutak kada vam se prikaže pred očima, hipnotiše i ostavlja bez daha. Triježnjenje nastaje kada njeno zvono zazvoni na samo njegov karakterističan način. 

Moglo bi se o takvim satovima pričati u nedogled. Oni koji bi se mogli svrstati u sami vrh, zbog svoga istorijata i nastanka, a ujedno i programa koji izvode figure na njihovim fasadama uz neprestanu zvonjavu moćnih zvona, mogli bi biti Orloj iz 1410, koji se ubraja među tri najstarija astronomska časovnika na svijetu i koji se nalazi na staroj gradskoj kući u Pragu. Drugi je zvonik na bazilici katedrale Santa Maria Assunta u Mesini. Dvadesetominutni spektakl koji se odvija na njemu je vrijedan svake pažnje. To se može gledati dok iz obližnjeg kafea ispijate dobar espreso i sladite se originalnim kanolijem. 

Crna Gora obiluje gradskim satovima. Herceg Novi se diči svojim simbolom, sat kulom na ulazu u stari grad. Sat u Kotoru na trgu od oružija sa svojim stubom srama, svojevrsna je atrakcija. Stari djelovi gradova – čaršije nikšićka i podgorička, imaju svoje sat kule. Svi oni uglavnom datiraju iz perioda Austrougara ili Osmanlija. Sigurno je nekima poznato da su njihovi carevi i sultani, svjesni da vlast nije vječna, za svaki slučaj u cilju preživljavanja, znali po jedan zanat. Uglavnom je to bio juvelirski – zlatarski, a nerijetko i urarski – časovničarski.

Gradski satovi su, uglavnom, njihova mezimčad. Kao oko svakog mezimčeta, mora se voditi dužna i povećana briga. Časovničari, plemeniti, časni i neobični ljudi, bili su ti koji su često iz istinske ljubavi, nerijetko bez ikakve nadoknade, vodili brigu o tim zahtjevnim mehanizmima. Jedna od takvih  je poznata stara kotorska urarska porodica Homen. Vero Redžić je popravljao i manastirski sat u Nikšiću.

Nijesmo ni mi, Barani, izuzeti iz tog društva. Sunčani sat koji se nalazi na gradskom trgu, mogao bi da bude po mnogo čemu jedinstven. Nema njih puno, ali nažalost, nije predmet velikog interesovanja. Mnogi koji prođu ne udostoje ga ni pogleda. Žardinjera koja čini skladnu cjelinu vapi za ljudskom rukom.

Sat sa kule na zidinama Starog Bara, dominira sredinom. Moćan i naočit, dobaca pogledom do plavetnog horizonta. Dugo nije davao znake života, ali čim su mu pružili malo nježnosti i topline, oglasio se svojim zvonkim glasom u znak zahvalnosti. 

Imamo mi i nešto što niko nema. Nešto čime možemo reći da smo originalni u svjetskim razmjerama. Nešto što dobro govori o nama. Na ulaznim vratima, u naš grad, na željezničkoj stanici sa jedne strane i na graničnom prelazu, gdje pristaju trajekti i gdje je zborno mjesto kruzer putnika, stoje onako drčno, podkočeno, nadobudno, provokativno, iritantno, dva sata. Sve bi mi to njihovo hirovito ponašanje i podnijeli, da oni rade.

Nego oni ne rade i izgleda da im ne pada na pamet. Oni tako decenijama, tvrdoglavo i uporno, ama baš ništa ne rade. Ajde da je jedan pa bismo to nekako i podnijeli, nego četiri, na četiri strane svijeta okrenuti, da svi to dobro vidimo. Sa te njihove visine žele svima da pokažu da sat može i da ne radi. Zašto bi radio? Što da se muči. Zakovali su četiri različita vremena na četiri strane svijeta prema četiri kontinenta. Možda žele da podupru onu tezu da među satovima koji kasne, žure, najtačniji su oni koji ne rade. Makar dva puta u dvadeset i četiri sata pokažu tačno vrijeme. Trčeći između porta i željezničke u želji da uhvatite tačno vrijeme, uhvatiće se i dobra kondicija. Četiri sata puta dva, puta dva puta tačno vrijeme jeste šesnaest puta tačno vrijeme u toku dana. Malo li je. Ima onih koji bi rado gledali uvijek tačno vrijeme, ali neka oni to negdje drugo. Mogli bi oni da simbolizuju, nekom zlonamjerniku da je u ovom gradu vrijeme davno stalo,ali će se brzo razuvjeriti kada vide, jedan dinamičan grad između ta dva cinična sata.

Svako jutro, kada ustanem i izađem na terasu moga stana, pored svih ljepota koje mi se pružaju u vidokrugu, mjesto kamenčića u cipeli, meni kao trun u oku nađe se jedan od ova dva sata. Drugi bi već bio previše. Taman da me i to snađe. I pored toga što  mi je pred nosem, nijesam memorisao kada je postavljen. Bolje što nijesam. Sigurno je da su desetine godina u pitanju. Svako čačkanje po njihovoj mučnoj istoriji, bilo bi razočaravajuće i ponižavajuće za onog ko ih je postavio, a i sve one poslije njega. Mnogi od njih su prolazili pored tih sramnih stubova, koji bi za njih mogli biti, stubovi srama. Da mogu da pričaju, ništa lijepo ne bi im mogli reći. Možda su i one njihove karakterne osobine samo reakcija na one koji su to i zaslužili. 

Ni danas nije ništa bolje. Kako prije desetke godina, tako i danas pokazuju isto vrijeme, stalo vrijeme u gradu koji želi da živi neko burno vrijeme. Misle odgovorni, ako uopšte misle, da mogu to uraditi, popraviti u bilo koje vrijeme, ne shvatajući da to nikad ne bude urađeno.  

Mora da ima neko ko ima sat koji je dobio od djeda ili oca. Gledajući u njega sigurno će se vratiti u neka vremena sjetom omotana, svjestan da dolazi neko novo vrijeme. Naš grad bi želio da pogleda u svoj sat koji mu je neko poklonio. Koji će ga vratiti u neka vremena prošla i povesti u vrijeme buduće.   

Želi on da bude što treba da bude. Da radi što treba da radi. ‘Oće da bude sat!

The post Žarko Đurišić: Sat first appeared on BARinfo.

Disketno, nenametljivo, malo sa strane, a ipak u žiži, smjestio se Jadran. Ako je naša Boka nevjesta Jadrana, onda je, sigurno, Jadran mediteranska nevjesta. Dio je tog neprevaziđenog sklada, koji plijeni svojim plavetnilom i izazovima koje nesebično dijeli sa svima. Nekada nam je njegova desna obala bila mala, a danas se zadovoljavamo i sa svojih stotinjak kilometara, tog vanvremenskog prostora koji nam udjeljuje svoje blagodeti. Koliko je ko usvojio od tog mediteranskog blaga, zavisilo je, a i zavisi, od dara onih koji su prepoznali njegovu izdašnost. Mediteran je kao neka velika bašta, ima različita plodna tla. Negdje je uspijevalo jedno, na drugom mjestu, drugo. Neko je žnjeo više, neko manje. Nama su zapali rošavi krši i ne baš izdašna jalovina. Osjećaj mi govori da smo uvijek bili negdje na kraju reda, a to nas prati i do današnjeg dana. Ono čega smo svi imali u izobilju je morsko prostranstvo, okićeno plimom i osjekom. Nemirne talase, koji su umivali beskrajne plaže i oblikovale drčne hridi stavljajući im do znanja ko je glavni. Ruže vjetrova koje su donosile raznorazne opijajuće mirise za smirivanje nemirnih duša i uzburkanih strasti!                                                                

Mnogi su se gradovi razvili u  periodu civilizacijskog progresa. Sjedeći  na tim plažama i morskim žalima, kao oko kakve logorske vatre, gradovi Mediterana su se nadgornjavali, a imali su oko čega. Veljali, a imali su zašto. Ispijali opijajuće pehare autohtonih vina i čaše raznih egzotičnih pića, jeli raznorazna tradicionalna jela i sladili se za sva čula omamljivim delicijama. Uživali uz zvuke originalnih instrumenata, koji su proizvodili nezaboravne očaravajuće note!                        

Među njima je bilo i onih, koji su, pored morske, prigrlili i riječne obale. Oni su nekako dominirali. Posjedovali su neki prećutni autoritet, samouvjerenost, a možda i neku nenaglašenu aroganciju. Ljubomorno su grlili svoje rijeke koje su proticale njihovim sredinama, uljepšavajući gradske pejzaže i donoseći neki samo njima svojstven šmek. Na to se ne može ostati ravnodušan. Gradovi i njihovi stanovnici, svjesni su te izuzetnosti. Rjekama se sa posebnom ljubavlju okreću!  Specifična je kultura življenja u takvim gradovima na sastavcima morskog i riječnog dodirivanja. Strujanja niz korita riječna u sudaru sa raznim vjetrovima morskim, stvaraju posebnu mikro klimu, koja blagorodno utiče na psihu.                  

U tom društvu rijetkih i odabranih našao se i naš Bar i to ne sa jednom, već sa dvije rijeke. Nijesu toliko baš impozantne, ali kolike god da su, naše su. Zluradi će reći da nijesu veće od potoka. Pošto takvih, nažalost, ima dosta, tako su se i odnijeli prema njima.                                         

Za razliku od drugih koje su skitajući, avanturišući, dovijajući se na raznorazne načine, prolazile kroz njima, uzbudljive krajolike i dolutale do svojih dobrih domaćina, naše su samo naše. Nijesu željele nikog drugog da uveseljavaju i da se daju, već samo nama, Baranima. Ali kao i u životu, ljubav, obično stanuje na jednoj adresi.                                      

Rikavac je jednoj ime. Kakva li je to energija izbijala iz nje, kad joj je tadašnji kum dao takvo ime. Željela je da skrene, nekako, pažnju na sebe i najavi svoje potencijale, ali to nije trajalo dugo. Ime je ostalo, a Rikavac, kao i prelijepi tigar u cirkuskom kavezu, više ne liči na sebe. Uspjeli smo da svojim nemarom i najprimitivnijim odnosom saspemo sve ono najgore iz sebe u tu rijeku i njom šaljemo u naše more, umjesto papirnih brodića, ono, što normalnom, svakako, ne priliči. Tako svima stavljamo do znanja koliko nam je stalo do onog čime nas priroda dariva.                                               

Ispod šumovitog Sutormana, greda tuđemilskih, ispiljila je Željeznica. Nije joj dugog puta do sinjega mora, ali se potrudila da se nametne svojim karakterom. Ko zna kada se prikazala ovom svijetu? Nije rečeno da nije vršnjakinja naše jedinstvene mirovičke masline. Možda su zajedno, svaka iz svog ugla, pravile planove kako i u kom pravcu usmjeravati i razvijati Bar. Bojim se da su govorile nekim, za ovdašnje, nerazumljivim jezikom.                                                              

Ko može reći da Vladimir i Kosara, onako zaljubljeni, nijesu bježali od dvorske svite sa Prečiste Krajinske i tražili mir na obali Željeznice? Uvaljana trava je sigurno, govorila i o njihovim nestašnom igrarijama. Ljubav su donosili na Željeznicu, a ona ljubomorno čuvala njihovu tajnu.                      

Ko može reći da vjenčanje Crne Gore sa morem, Kralj Nikola, nije obavio na ušću Željeznice i mora? Slavlje se odvijalo, a umorni vojnici hladili svoje žuljave noge na njenoj obali. Poslije dana provedenih na obroncima Bara i njegovog oslobođenja, njihovi konji, onako umorni ispijali halapljivo vode, oslobađajući se stresa poslije bezbrojnih topovskih salvi. Ne može biti da Markoni, poslije uspješno poslate telegrafske poruke sa brda Volujica u svijet, nije nazdravio čašom bijelog toskanskog vina, ohlađenog u brzaku hladne Željeznice? Gdje je Grgur Barski mogao dobiti inspiraciju za pisanje njegovog, a i našeg, Barskog ljetopisa nego uz žubor rijeke Željeznice?                                                         

Mnogi su se istoričari bavili ovim temama, ali bez nekog velikog uspjeha. Pisanim tragovima za sve ovo, ni traga ni glasa, tako da bi ovo moglo ostati na nivou mita i legende. Kao nezasiti mitomani od ovih nas glave neće boljeti! Ne traže krv!               

Dvije velike sile, svaka na svoj način su se razvijale, a samim time gajile  svoje ekspanzionističke, nekontrolisane ambicije. Sudbina je htjela da u tim svojim sumanutim pohodima, dopru i do naših prostora. Nekad lijevo, nekad desno, gore, dolje, granice su se pomijerale. U jednom trenutku, valjda sita od svega, naša ponosna, drčna i hrabra Željeznica, isprsila se i rekla je: “Dosta! Preko mene ne može!” Mala, ali ipak velika, zauzdala je dvije imperije, Austro-Ugarsko  i Osmansko carstvo. Velika Željeznica im je ohladila strasti i povukla granicu njenom obalom. Nijesu znali što ih je snašlo, ali njena se morala pitati. Dočekala je ona da im vidi i kraj.                                                        

A mi kao mi. Što smo mi uradili da joj ukažemo čast i odamo priznanje za ono što je radila? Za ovu jedinstvenost koja sigurno, nije poznata i uobičajna. Ništa! Ostavili smo je samu i prepustili da vrijeme, kad drugi nijesu mogli, istresa svoje ćudi i da sve ovo vrijeme nanosi joj samo štetu i bol. Nijesmo se udostojili da joj pomognemo da se smjesti u nekom uređenom za nju primjerenom prostoru.                       

Svugdje, gradski riječni tokovi predstavljaju izazov, ali i inspiraciju za arhitekte, urbaniste, pejzažiste, hortikulturnjake. Mnogi su se na takvim prostorima, projektima iskazivali, dokazivali, sticali ime i slavu, ostavljajući generacijama da uživaju u njihovoj zaostavštini. Kako urediti korito, trasirati šetačke staze, posaditi što više zelenila i cvijetnih dezena. Osmisliti i kreirati život na toj prostornoj paleti. Povezati obale elegantnim, kitnjastim, neobičnim mostovima i vizuelno upotpuniti pejzaž. Ništa od toga. Željeznicu su pokušali staviti u neko betonsko korito, urađeno na brzinu i bez plana. Da se ne osjeća komotno u njemu pokazuje stalnim zasipanjem i nanošenjem raznoraznih neprimjerenih materijala koji se čiste rijetko ili nikako. Najžustrija, najnezadovoljnija je na samom svom ušću. Tu podivlja, pobijesni, razgoropadi se i pokaže, povremeno, zašto su i velike imperije ustuknule pred njom. Želi da ukaže na nepravdu koja joj se nanosi, ali slijepac ne vidi, gluvi ne čuje. Bezmalo, čitavim svojim tokom, prava kao strijela, ulivala se u morski akvatorij, hraneći obalu sitnim šljunkom i pijeskom. Nezadovoljna, bijesna, ljuta, počela je da se uvija, grči, napreže, stenje. Kao posljedica toga je raznešena obala, koja je počela da prelazi u meandar i to na štetu Austrougara, koji bi da imaju priliku, izrazili kroz neku protesnu notu, veliko nezadovoljstvo. Osmanlije likuju jer su dobili značajan dio teritorije, kojoj se nijesu nadali i to bez opaljenog metka, zahvaljujući neprimjerenim domaćinima koji ne znaju što da rade. A i ko da zna.                                        

Krajnje je vrijeme da se Željeznica uredi i ne samo ona. Sav taj prostor koji joj pripada i usmjeren je na nju od hotela pa do podno Žukotrlice. Treba konačno da dobije svoju priču, morsku, mediteransku, barsku. Da se kroz kalete, pjacete, kamene fasade i lijepe portale oplemeni taj prostor. Lijepom promenadom da se došeta do obale Željeznice. Da se vrati duh starih vremena i zašto da se ne oboji, donekle, orijentom sa jedne, a gotikom i barokom sa druge strane. Da se onaj sumorni i bezlični, koji joj je samo breme i samar, zamijeni elegantnim, laganim i stilizovanim mostom i ne samo jednim. Vapi za uređenom obalom, morskom i riječnom. Željela bi da joj se vrate u to njeno naručje i Grgur i Vladimir i Kosara i Markoni i Kralj Nikola sa svojim svatovima. Da potomci masline sa Mirovice zaposjednu njenu obalu i svojom hladovinom gosti svoje goste. Njoj pripada centralno mjesto gdje će tako ušuškana i ona moći nešto reći, a mi znati da je saslušamo. Valjda će tada, konačno, mnogobrojni šetači znati gdje idu. Valjda će shvatiti da im orjentir ne mogu biti, patkice i guskice, a tamo ima i ćurana, već jedna lijepa rijeka, koja je omogućila da se oko nje razvije grad na granici dvije imperije.                        

Zluradi, iskomplesirani, nedovršeni, sujetni, pizmatični, neprosveċeni, nadobudni, samoljubljivi, doživjeće ovo kao kritiku. Tekst je apel i najdobronamjernija sugestija hrabrim, znavenim, trezvenim, pametnim, mudrim, neopterećenim, od nekoga koji ovaj prostor živi punim plućima čitav svoj vijek i želi konačno da vidi kako Bar, sa svim svojim kapacitetom, živi duh Mediterana.

The post Žarko Đurišić: Grad na granici dvije imperije first appeared on BARinfo.

On je pozorišni revolucionar, koji je izazvao tektonske poremećaje u poimanju teatra. Španski dramatičar iz XII vijeka, Lope de Vega, rekao je da su za pozorište potrebne „tri daske, dva glumca i jedna strast”.                                    

Upravo ta strast, a i mnogo toga drugoga što čovjeka može izgraditi kao intelektualca, dovele su ih da pozorište mogu praviti i na ovako, rekli bi, jednostavan način. Ipak ovo je plod jednog velikog rada, posvećenosti, ljubavi i obrazovanja. U njima su satkane sve tajne, ljepote, kreacije, koje mogu da se ispolje na tim životnim daskama, kroz rukopis, umješnost i virtuoznost aktera jednog pozorišnog događaja.                                         

Ovakvih umjetnika, srećom, ima veliki broj, ali ne toliko koliko bi trebalo da baš svaku glavu pomjere, bar za jotu. Tada bi ovo društvo bilo mnogo bolje.                

Svi oni predstavljaju jednu alku u dugom lancu istorije razvoja pozorišta, koje doseže do VI vijeka prije nove ere. Stara Grčka, kao majka pozorišta, razvijala ga je na festivalima u slavu Dionisa. Igrajući, to je preraslo u umjetnost. Aristotel, Eshil, Sofokle, nadgornjavali su se, kroz satiru, komediju, tragediju, kako se tada dijelilo pozorište, trudili se i apelovali na plemenita osjećanja publike, kako bi gledaoci mogli da se bar malo promijene, transformišu i probude ono dobro, uspavano u njima. Tadašnja pozorišta -theatron, gradila su se na uzvišenjima iznad gradova i sadržavala su od 10.000 do 20.000 mjesta za gledaoce. Najveċe se nalazilo u Atini, koje je za to vrijeme imalo impozantnih 30.000 mjesta. Maltene čitavi gradovi su mogli stati u njima, što govori o značaju pozorišta za njih. U našem gradu, nemojte da trošite vrijeme, brojeći ih. Zabrojat se ne možete!                                      

Grčka, kao drevna sila, šireći teritorije, trovala je pokorene narode – pozorištem. Gradila je theatrone u cilju prosvećivanja pokorenih naroda. Što li se danas najviše gradi, ali u cilju zatupljivanja naroda?              

Druga drevna sila, koja je vremenom pokorila Grčku i preuzela joj značajni dio teritorije, bila je Rimska imperija. Razaranja prilikom ratovanja, bila su neminovna, ali theatroni su ostajali nedirnuti i nastavljali da žive svoj život. I dalje su se izvodile, uglavnom grčke tragedije, jer su one uglavnom bile sačuvane. Program su dopunjavale komedije Plauta i tragedije Seneke.                    

Kao i Grci, Rimljani su nastavili sa gradnjom njihovih amfiteatara, koji su, kao i theatroni, zauzimali više kote gradova i onako sa visine, valjda da što dalje dopru, sa autoritetom isijavale kulturu. Najveći se nalazi u Efesu, današnja Turska, i broji 25.000 mjesta. U svojim osvajačkim pohodima doprli su čak do Britanije. Na svom tom putu, ono što su ostavljali iza sebe, bili su putevi, akvadukti i, naravno, amfiteatri. Čitav Mediteran je okićen tim zdanjima. Pored toga što su turističke atrakcije, gdje se može osjetiti vjetar istorije i upiti ljepota građevina, često su i festivalske scene za izvođenje antičkih tekstova. Naš su prostor nekako zaobišli, ne ostavljajući ništa slično, pa valjda odatle pozorišna trauma. Valjda, što sam bio djelić tih prostora, izbjegao sam tu vrstu patologije. Za njeno liječenje preporučuje se posjeta njima, makar jednom.                

Raspadom Zapadnog rimskog carstva, Vizantija, kao dio Istočnog rimskog carstva, pod svoje okrilje preuzima pozorište. Ono nastavlja da živi istim, ali ne i većim intenzitetom.                      

Opsjednut Evropskom kulturom i graditeljstvom, oduševljen Parizom, Bečom i Venecijom i njihovim balovima, galerijama, muzejima, a u želji da u siromašnoj, feudalnoj zemlji iscrpljenoj stalnim ratovima, uradi nešto novo, Petar Veliki odlučuje da izgradi novi grad, na ušću Neve i obale Baltičkog mora, grad po uzoru na evropske metropole i tako ubrizga novi stil života za svoju vlastelu, a i za svoje podanike. Da bi to postigao, angažuje najbolje evropske arhitekte i graditelje. Prebacuje prijestonicu iz Moskve u Sain Petersburg. Veliki Petar Veliki kreće da preuređuje Rusiju, a veliki udio u tome ima Katarina, koja manire sa njemačkog dvora prenosi na ruski. Značajno mjesto u transformaciji ruskog društva igra i pozorište koje je bilo neizostavan segment za razvoj nove kulture.                              

Novoizgrađeno pozorište trebala je da prati i glamurozna predstava. Sve je organizovano. Stigla je poznata evropska trupa. Sa velikim nestrpljenjem čekao se veliki događaj. Ono što  je falilo svečanosti i bez čega se nije mogla zamisliti jedna pozorišna predstava, bila je publika. Fijasko! Nikoga u publici. Veliki Petar, poznajući mentalitet svog naroda, sljedeće veče oglasi da svaki muškarac koji dođe dobija čašu vodke, a žene bombonu uvijenu u celofan. Sala je bila puna.        

I pored ovakvog početka, Realizam je počeo u Rusiji, ranije nego bilo gdje drugo. Pozorišni život cvjeta, a Boljšoj teatar predstavlja jedan od centara svjetske kulture. Svoj pečat odložio je i na meni. Konstantin Stanislavski, pozorišni režiser, glumac i teatrolog, ostavio je značajan trag u razvoju glume i pozorišta.                                       

Nekada indijanska staza, a danas najpoznatija svjetska ulica, Broadway, možda, predstavlja centar američke popularne kulture. Njegovom dužinom ugnijezdilo se četrdesetak pozorišta, koji predstavljaju najkomercijalniji nivo. Mjuzikl je najzastupljenija forma. Veliku sam sreću imao kada sam obezbijedio karte za Winter Garden i Broadway Theatre. Gledao sam “Cats” (“Mačke”) A. L. Webbera, i “Les Miserables” (“Jadnici”) V. Hugoa. Riječi su ostale u mraku na mom prvom susretu sa mjuziklom. Ipak, možda je najbolje reći: impresivno, zadivljujuće! Predstave koje su dugo godina opstale na repertoaru i stekle status kultnih.                               

Ono što je važno naglasiti kroz istoriju pozorišta kao umjetnosti je i njegova arhitektura. Od Grčke pa do danas, vodi se računa gdje će biti locirano i njena reprezentativnost mora biti na nivou kakav mu i pripada. Crna Gora, kao država na Balkanu, gdje su uvijek duvali neki surovi vjetrovi, imala je svoje pozorište. Naš knjaz i kralj Nikola Petrović imao je sluha za tu vrstu umjetnosti. Inicirao je gradnju pozorišta, a što je interesantno, veći dio sredstava obezbijeđen je dobrovoljnim prilozima Crnogoraca. Na otvaranju se igrala „Balkanska carica”, po motivima njegovog istoimenog djela. Neposredno poslije toga krenuo je pozorišni život Nikšića. Pozorište uzima maha i prenosi dobre vibracije širom, tada slobodne, Crne Gore. Krenule su i prema Baru. Negdje na obroncima Rumije i Lisinja su se zakačile i čekaju neku jaku buru, ne bi li se spustile i pale na plodno barsko polje. Pored gradnje dvorca na Topolici, kralj je želio da obezbijedi atmosferu za pozorišni život. Nažalost, i pored projekta i idejnog rješenja, pozorište nikad nije izgrađeno! Da je tada to okončano, i atmosfera u gradu bila bi, u to sam siguran, drugačija. Možda će se neko roditi da završi tu plemenitu ideju.                       

Pozorišni život u Baru svodio se na improvizacije i neskrivenu energiju pojedinaca, koji nijesu imali razumijevanje vlasti za njihovu ljubav i potrebu. Najuporniji su bili članovi grupe, koja je djelovala u okviru KUD-a “Jedinstvo”. Nesebično su se davali, a uzvraćano im je punim salama na njihovim predstavama. Ipak je bilo živih ljudi. Napravio bih veliku grešku kada bih krenuo da nabrajam sve te divne sugrađane jer sam siguran da bih nekoga izostavio, što bi mi bila zadnja namjera. Onog koga, ipak, moram pomenuti je Čedo Dragović. Čovjek je dao svog sebe u želji da napravi nešto dobro svom gradu. Uzalud.                            

Zračak nade da bi se moglo, ipak, nešto desiti je početak realizacije ozbiljnog i izazovnog projekta zvanog „Barski ljetopis”. Te 1988, okupila se dobra i kreativna grupa na čelu sa piscem Aleksandrom Popovićem, po čijem scenariju je trebalo da se igra predstava „Vladimir i Kosara”. Barska priča, ljubavna drama, koja, da je sreće, treba da bude gradska svijetla tačka i motiv. Režija predata u ruke Slobu Milatoviću, kreatoru, tada avangardnog pozorišta „Dodest”, koje je već imalo nekoliko gledanih predstava. Glumci Varja, Žarko, Mladen, Rade, Admir, Boro, donijeli su u grad svoju boemštinu, a sa njom šarm, šmek, vedrinu. Sa njima su se dobro uklopili i bardovi barskog glumišta Dule i Čejo. Sa većinom sam bio dobar drugar, pa sam imao sreću da provodim dane i noći sa njima u dobroj atmosferi. Svjedočio sam stvaranju jednog izuzetnog pozorišnog komada, koji je i pored kontroverzi koje su ga pratile, na kraju doživio ovacije i obilježio Ljetopis. Pored ovog komada, bilo je i drugih raznovrsnih i veoma kvalitetnih sadržaja, pa se moglo reći da je Ljetopis protekao veoma uspješno. I narednih par godina odisao je mediteranskim šmekom, što je, ako sam dobro ukačio, bio cilj. Kasnije se nešto izokrenulo. Ušao je u neku prosječnost i tako do danas. Možda zato što su ga uhvatile godine, naš Ljetopis šepa, kleca, grbavi se. Za sve to ima lijeka.                

Ljepota pisanja Ljetopisa zove se Ljetopisanje. Drugačije bi se mogao nazvati anal ili hronika što podrazumijeva cjelogodišnje i višegodišnje ispisivanje. Nikako četrdesetak dana! Naš Ljetopis bio je uzor za druge primorske gradove. Budvanski „Grad teatar” takođe počinje sa svojim programima i uspijeva ono što Ljetopis nije. Uspio je da podigne kvalitet, glamur, ekstavaganciju. Najmlađi festival, po mom sudu, postigao je najveći nivo. Ujednačenost, organizacija i što je najvažnije, igranost svoje produkcije – tivatske „Purgatorije”.

Nijesam ni pozorišni kritičar, a još manje pozorišni teoretičar, ali jesam strasni zaljubljenik u pozorište. Strast koja me drži još od malih nogu. Strast koja mi prija i odolijeva godinama. Strast koja je, dobrim dijelom, uobličila moje životne staze. Srećom, ima dosta tako strasnih, ali ne dovoljno, da i ovaj naš surovi život koji živimo, učini strasnim. Strasnim, a ne surovim! Oni koji žele da kreiraju naše živote, nažalost, ne znaju za ovaj segment, koji se krije negdje u ganglijama moždane kore. Nijesu ga dovoljno razvili. Nijesam čuo nikog od njih da na svojim predizbornim grupašenjima pomene bar jednom pozorište. Siguran sam da mnogi od njih i ne znaju da tako nešto postoji.

Jedne godine, jedan čelnik, tada jednog dijela naše nam drage domovine, dobio je priliku, a i čast da otvori jedan od festivala na našem primorju. Finale večeri bila je predivna predstava, sa predivnim glumcima koji nikog nijesu ostavili ravnodušnim. Osim, našeg otvarača festivala. Na moju sreću ili nesreću, po završetku predstave, u tišini silazeći niz stepenice ka izlazu, ni sam ne znam kako, našao se ispred mene, on. Tišinu, koja je vladala prostorom, zaparao je glas njegovog prijatelja kome je, valjda, bilo neprijatno da ćuti. Želio je da zna kako mu se svidjela predstava. Kao iz topa, odgovorio je, da on ništa ne razumije i da ranije nikad nije bio u pozorištu. Samo ga sačekaju na aerodromu, povedu u kabinet, da odradi posao i vrate na aerodrom, na putu za kuċi. Nema čovjek vremena za gluposti. Slika i prilika naših čelnika u produženom trajanju!

Nijesu ni svjesni da prelaskom pozorišnog praga ulaze u neki drugi svijet. Svijet magije, čari, ljepote, duha. Otputuju u neko vrijeme prošlo, vrijeme buduċe. Sretnu se sa nekim neobičnim ljudima, na nekim čudnim mjestima. Šetaju po Parizu, Londonu, Pragu i Beču. Pomenuh ove gradove, a da uđu, vidjeli bi da ih ima još. Žele da svoje mentalne gabarite nametnu i drugima, ali sreċom mnogi ne mogu da se sabiju u taj provizorij. Nadam se da ċe brzo stasati neka nova generacija ovih sa vlasti, koja će imati potrebu za doživljajima koje pruža pozorište. Izbori, koje nam, svako malo, nameću, zarad svojih najsitnijih poriva, mogu biti i korisni. Kao što se često uključuje veš mašina da opere prljavštinu, tako i izbori mogu oprati sve ono što je prljavo u njihovim glavama. Na kraju se uključi centrifuga, koja izbaci i zadnje atome onog što se zove, glib. Kada otvorimo vratanca te mašine osjetimo blage i ugodne mirise koji čulima prijaju. Da je i nama zamirisalo, znaćemo kada u našem gradu zasja – pozorište.

Ovaj tekst je bez neke velike ambicije, zato se pitam da li je trebalo da ga pišem, ali u jedno sam siguran – „ne može da škodi”.

The post Žarko Đurišić: Pozorište first appeared on BARinfo.

Odrastati u porodici prosvjetnih radnika i još kao jedinac, nije bilo baš obično. Život je tekao svojom dinamikom i pravilima, naizgled jednostavnim, ali veoma sadržajnim. Otac emotivac, ali bez želje da se to vidi. Vrijeme nije to tada dozvoljavalo. Ogrnuo se nekim nevidljivim plaštom, da je prikrije i da izgleda strožije, ali emocija kao emocija, isijavajući, nalazila je svoj put. Majka, posesivna, posvećena, predana sa naglašenom ljubavi prema svome jedincu, ponekad je bila i teret. Nikad nije to htjela da prihvati. Krila ispod kojih me čuvala vremenom su postajala kraća. Prvo noge, zatim trup, ruke, a onda i glava počeli su da štrče. Počeo sam da koristim svoja, tako da je let, odnosno letovi u neizvjesni prostor, postajao sve češći. Život je nametao svoja pravila.                    

Do tada sam morao da slušam i budem fin, dobar i poslušan. Otac je radio u osnovnoj školi “Meksiko”, a majka u Poljoprivrednoj. Kao mladi, tražilo se od njih puno angažovanje. Morali su opravdati povjerenje koje im je ukazano. Topolica, kao novi dio grada, podrazumijevala je intenzivniji razvoj, a samim tim i prosvjeta je to morala pratiti. Perspektivni grad, za koji je tada važio Bar, tražio je poletne i agilne. Nekako sa počecima topoličkog života, počinjao sam i ja moj životni put. Grad perspektivan i ja sam odavao nekom perspektivom. Poslije toliko godina Bar i dalje perspektivan, ja penzioner.        

U tom njihovom angažovanju, počeo sam da budem teret. Gdje će sa mnom? Rješenje je bilo jedino da mi nađu nekog dovoljno strpljivog, ko će me paziti do njihovog povratka kući. Nije lak zadatak. Ipak, nesebično me prigrlila teta Ljubica. Žena blage naravi, uvijek sa diskretno razvučenim osmjehom i tihim glasom, primorala me da moju aktivnu, hirovitu i možda razmaženu narav smirim. Sve što je rekla bespogovorno sam slušao. Ono što je meni pričinjavalo posebnu radost je društvo njene troje djece: Mire, Cala i Miće, koji su bili stariji od mene, ali su bili tu za sve što mi je trebalo. U njihovom društvu bio sam siguran, bezbrižan i nekako važan. Sad sam i ja imao braću, sestru. Nema mi ravnog. Niko me nije mogao taći. Znao sam da su tu, uz mene. Živjeli su, nedaleko od moje Sedmice, u Željezničkim zgradama. Zgrade koje su imale neki svoj pečat, pogotovo ove koje su bile postavljene pod pravim uglom, a samim time i brojale više stanara. Tu su stanovali Maćo, Komi, Nene, Neđo, Mito, koji su me prihvatili kao svoga, moji vršnjaci, sa kojima ću u narednom periodu, u osnovnoj školi, nastaviti intenzivno druženje.  Iako stotinjak metara od moje zgrade, to je meni bio kao drugi svijet. Slobodu koju sam tu imao, boraveći tu tih par sati, bila je zadivljujuća. Sva moja uredno ispeglana roba koju sam nosio, u tim barama, glibovima, šipražju, livadama, poprimila je malo drugačiji izgled. Sve ono što me čekalo kući u četiri zida, poslije tih žurki na otvorenom, nije bilo udobno. Kod teta Ljubice sam provodio nekih par godina zaključno sa 5-om.

Nije mogla baš svaki dan da me pazi, pa se tražila za te dane zamjena. Za popunu slobodnih termina ponudila se teta Nada. Živjeli su tik uz nas, pa to nije bilo loše rješenje. Teta Nada je bila malo energičnija žena. Možda i zato jer je imala sina Bata, koji je takođe stariji od mene. Bio je u godinama koje su remeteći hormone, pomjerale i njegovu glavu. Radovao se mom dolasku, svaki put. Ujutru, kad bih došao, morao sam čekati da popije živo jaje, probušeno sa dvije strane. Kroz one sitne rupice sisao je, bolje reći, vukao iz petnih žila sadržaj iz jajeta. Uvijek sam se pitao zašto ga ne slomi i lako popije. Odgovor nijesam dobio, ali niska školjki od jajeta, nizala se pred mojim očima. E, onda sam ja stupao na scenu. Bato se bavio bodi bildingom. Rekviziti su mu bili sve pokretno po kući. Dolazio sam mu kao najbolje sa čime je raspolagao. Sa mojih 5, imao sam odgovarajuću kilažu da izigravam kvalitetan teg. Moram priznati da je i meni to bilo interesantno. Onako ispravljen, ukočen, dozvoljavao mi je da dišem, išao sam gore-dolje sve dok nije ispunio potreban broj za benč, zgibova. Iako u zavidnim godinama, Bato i danas ima pozamašna prsa, na kojima bi mu mogli pozavidjeti i mnogi mlađi. Uvijek mu napomenem, kad god se sretnemo, da je to zahvaljujući meni.                                                       

Dok je radila u Poljoprivrednoj školi, a i kasnije, prelaskom u “Meksiko” školu, majka me vodila na poljoprivredno dobro, koje se nalazilo na mjestu sadašnjeg sportskog centra i nazovi travnatog dijela, ugla dva bulevara. To je bio još jedan rezervni položaj, kad moje divne tete nijesu mogle da me čuvaju. Učenici su tu imali praktičnu nastavu, pa sam u njihovom društvu i ja izigravao praktikanta. Samo je ta praksa možda bila mnogo intenzivnija. Toliko intenzivna da me ni rođena majka nije prepoznavala. Stoke na pretek, a svako jagnje, prasence, tele, moralo je proći kroz moje ruke, a samim tim i ostaviti trag po meni. Alatke, razne sprave i mnogo toga još što se nalazilo po hangarima, nije moglo ostati na svom mjestu. Ono što me posebno izuvalo iz cipela bio je jedan moćni crveni traktor. Njime je mogao da upravlja jedino čika Hajro, upravnik dobra i čovjek koji je, za razliku od drugih praktikanata, prema meni imao veliko strpljenje.

Onižeg rasta, oštru i crnu kosu, koja je već počela da behara, češljao je na gore. Gusti brkovi su mu padali preko usta, tako da su mnoge riječi ostajale u njima, ali i to što je izlazilo sa njegovih usana, ostavljalo je utisak čovjeka sa autoritetom. Koščatim rukama znao je da me uhvati za ruku i ne osjećajući da me to boli, radosno vodio da mi pokaže nekog novog stanovnika koji se, u međuvremenu, u mom odsustvu, ojagnjio, otelio, oprasio. Nježno ga je uzimao i stavljao meni u naručje! Znao je da me to raduje taman koliko i njega. Sa mojih 5 već sam se kvalifikovao da sa njim sjednem na traktor i da aktivno učestvujem u traktorskim aktivnostima po imanju. Učenici, praktikanti, za dozom zavisti, znali su da gledaju, ali nijesam im mogao ništa. Moj drug Hajro i ja imali smo važnija posla. U slobodnom vremenu, znao je da mi priredi veliku radost. Sjeli bi na crvenu aždaju i krenuli u vožnju po aveniji čempresa, koja se protezala, od poljoprivrednog dobra, pa negdje pored Tri kule, sadašnjeg “Volija” i tamo prema željezničkoj stanici. Vozio je čika Hajro, davao gas, a na njegovu komandu mjenjač, koji se nalazio između naših nogu, a u mojoj ruci, mijenjao je svoj položaj. Prva, druga, treća, druga, treća. E, pa, pokažite mi srećnijeg od mene.

Čempresi su prolijetali pored nas. A krugovi su se samo nizali. Godinama kasnije čempresa je bivalo sve manje i manje. Bezdušni su radili svoj posao. Nije bilo nekog urbaniste koji je umio da uklopi aveniju u gradsku sliku i sačuva nešto što je moglo biti jedno lijepo obilježje grada. Sjeci! Bez želje da se nešto posadi. Kulminacija je svakako, zadnje dešavanje oko čempresa, kada su neki prosvećeniji, pokušali da onim nesrećnim ukažu na njihove gluposti. Kao i mnogo toga, zaludu! Čempresi su pokidani. Pokušaj da se to ispravi, sađenjem mladih, pokazuje samo njihovu neznavenost. Posađeni, eto, da bi bili posađeni i nekom zamazali oči, ipak, neće doživjeti visine svojih prethodnika. Nijesam bio dio tih okupljanja iako, u to sam siguran, više su bili u mom srcu, nego drugima. Ne mogu da shvatim, pa evo i sa ovih mojih 65, da nekome moraš otvarati glavu na taj način. Sjedeći u jednom kafeu, u društvu mojih prijatelja, bio sam jedini koji nije išao u dvanaest isred Gimnazije, na protest. Predložio sam da uradimo nešto drugo. Da mlađi iskopaju rupe na slobodnom prostoru, a ja sam bio voljan da donesem pet sadnica bora i predložio da svako od učesnika donese bar po jednu i posadi. Na svaki bor da okačimo ime svih onih kojima je pala ta suluda ideja od samog državnog vrha pa naniže. Neka kidaju po sebi. Siguran sam da od sječe ne bi bilo ništa. Sujeta, pizma i sujevjerje bi odradili svoje. Danas bismo imali lijepi park.

Bio sam nježan, osjetljiv, neki bi rekli kičeljav. Često sam poboljevao, pa je doktor Vrška, kao kućni prijatelj, znao dolaziti, u po dana u po noći, da me pregleda i piše recepte. Ta ga je osobina krasila i za mnoge druge – pravi narodni ljekar. Recepti su uglavnom podrazumijevali injekcije, a to je značilo i dolazak Cuce, medicinskog tehničara, koji je za mene bio strah i trepet. Visok, robustan i on sa gustom kosom, ali drugačije frizure. I on sa brkovima, ali uredno štucovanim, ulazio je u sobu, otvarao crnu torbu iz koje je vadio sve ono od čega mi se ledila krv u žilama. Bez riječi, pripremao je sve što je bilo potrebno. Po definiciji, roditelji nijesu bili u sobi. Okršaj koji je trebalo da uslijedi nije ništa lijepo obećavao. U početku moja bježanija po sobi, krevetima, zabijajući se u ćoškove sobe, završavala su se tako što bi me slobodnom lijevom rukom smandrljao na krevet, čvrsto stisnuo preko krstiju, a desnom u kojoj je držao ono koplje od injekcije zabadao u moj, što bi danas rekli, gluteus. Da li od moje vriske ili od pritiska na krsti, a možda od njegove lake ruke, ništa nijesam osjećao. Majka je znala tek tada da uđe u sobu. Nijesam joj se mnogo tada mogao radovati. U mojoj 5-oj, shvativši kakav je konačni rezultat, predavao sam se bez riječi! Ishod je bio isti.

Očev veliki prijatelj, doktor Stojanović, otorinolaringolog, dijagnostifikovao je krajnike, kao uzročnik mojih muka. Jedini način da se riješi problem bila je operacija. “To nije dolazilo u obzir”, usudio sam se da pomislim, ali sam ipak završio na ušnom. Zašto su ga zvali ušno, kad ja imam problem sa grlom? Možda je lakše bilo to izgovoriti nego puni naziv specijalizacije ili zato što su mnogi radili na ušnom u to vrijeme, pa im ovo dođe kao servis, nijesam bio siguran. Strah koji sam imao od operacije, odagnala mi je moja dobra majka. Znajući za moju ljubav prema filmovima, ispričala je kako ću biti u studiju gdje će me snimati za jedan novi film i da ću biti jedna od glavnih zvijezda. Odmah sam uzletio i već sam se tako i osjećao. Kao takav, ipak sam morao da se, za početak, zadovoljim bolničkom sobom i krevetom u njoj. Pa dobro za početak.

U sobi sam zatekao jednog momka, koji, ispostaviće se, takođe, čekao svoje trenutke slave. Nijesam mogao da dozvolim da on bude prvi, pa sam ga zamolio da ja prije njega uđem u studio. Kad je saznao da sam sin njegovog dragog nastavnika, bez riječi je prihvatio. Gidra je, za razliku od mene, uzletio u zvijezde. Sjajne ili manje sjajne – ipak je on uživao među njima. Moje zvijezde su se stropoštale ulaskom u operacionu salu. Zamotavali su mi ruke oko struka, a ja bjesomučno tražio kamere kojih nigdje nije bilo. Počeo sam da razmišljam o prevari, ali, etar je učinio svoje. Buđenje, a samim tim i otrežnjenje bilo je bolno. Gidru sam kasnije sretao mnogo puta. Znali smo da popijemo kafu u njegovom “Holivudu”, kafeu u centru grada. Dio zvijezda unio je u njega kao dekor i vidio sam da mu prijaju. Ja nijesam osjetio sjaj mojih zvijezda.                                                     

Sa 5 sam obezbijedio još jedan rezervni položaj. Učionice u kojima je predavala moja majka. Kada bi se iscrpile sve ranije navedene mogućnosti, završavao sam u nekoj od klupa, ali uvijek pored nekog dobrog učenika/ce. Najčešće je to bila bila Zlatica. Sjedeći pored nje, zurio sam po odjeljenju i pratio reakcije đaka. Zbunjeni, preplašeni, samouvjereni, nezainteresovani, nestrpljivi, simpatični, duhoviti, popunjavali su klupe sa samo njima znanim motivima. Majka je vodila tada VII i VIII razred. Bilo je u toj galeriji likova i mnogo lijepih učenica. Nesvjesno ili nekontrolisano ili iz neke radoznalosti, pogled mi je tražio ljepšu od one prethodne koja je isto bila lijepa. Zašto je ona prethodna bila ljepša od ove nove ili je ova iz ugla bila ljepša od one u sredini ili iz onog drugog razreda od one u onom od prije dva časa, nemam pojma. O čemu ja ovo? Sve mi se nešto pobrkalo. Pa zar nijesam došao da čekam kraj časova i idem sa majkom kući. Nijesam. Nastavio sam i dalje, ali sa više žara da šaram po odjeljenjima i tražim ljepšu od ljepše.

Pogled, ali i moja pažnja, zamrznuli su se na Veri. Bila je odlična učenica VII razreda. Ona je najljepša, tu nema dileme. Kad god sam je vidio, u meni se nešto dešavalo. Mijenjao sam ponašanje i nijesam znao đe ću prije. Kao da sam bio sklopljen od nekih nepovezanih djelova, pa je svaki od njih svoje kolo vodio. Želja majčina je bila da me lagano priprema za početak moje škole, sljedeće godine, a ja pođoh skroz u drugi pravac. Jednog dana sam joj, onako odlučno, saopštio da obali Veru na godinu. Nije joj bilo jasno što pričam, pa je prešla preko toga kao da nijesam ništa ni rekao. Nije mi bilo to milo. Bio sam uporan. Tražio sam, ne samo da je obali na godinu, već godinu za godinom sve dok ja ne dođem u VII razred i budem mogao da je oženim. Sve joj je bilo jasno. Pomilovala me po glavi i konstatovala, uz osmijeh, da sam se zaljubio. Izgleda da se to tako zove.

Mnogo godina kasnije, jedno jutro iz bolnice, sa dežurstva, došla je moja supruga. Vidno umorna, iscrpljena, počela je da mi priča o neprospavanoj noći i borbi za život jedne žene koju je našla na podu u neviđenim bolovima. Brzom intervencijom, žena je operisana, ali je trebala cjelovečernju brigu i nadzor. Bdila je nad njom i nadala se najboljem. Priča kao i mnoge do tada, prolazila je pored mene, bez želje da se udubljujem u nju. Dva dana kasnije, sasvim slučajno, saznajem da je ta žena koju je moja supruga spasila sigurne smrti, bila Vera. Na moje insistiranje, oboje smo pošli do bolnice. Prikačena na aparate, ležala je bespomoćna i jedva mogla izgovoriti po koju riječ. Obučen u sterilnu robu polako sam joj se primicao i pokušao da joj pogledom kažem nešto, jer riječi nijesam imao. Lagano sam se nagnuo nad njom i poljubio je u obraz. Rekao sam joj o kome se radi. Uspio sam da joj izvučem osmijeh kojim mi je stavila do znanja da dobro zna ko sam. Uz veliki rizik od posljedica, kad dođemo kući, supruzi sam priznao da je Vera moja prva ljubav. Svi troje razmijenili smo poglede i svako, koliko je mogao, slatko se nasmijao. Vera srećna uživa u svom životu i kad god se sretnemo slatko se ispričamo.

5-a polako curi, a dolazi 6-a i sa njom novo poglavlje života. Škola i period školovanja ispisivaće mnogo toga uzbudljivog i lijepog. Ipak, 5-a godina mog odrastanja ostaje uokvirena i okačena na zidu sjećanja, zauvijek.

Siguran sam da svi mi imamo neku svoju 5-u.

The post Žarko Đurišić: 5-a first appeared on BARinfo.

Ovo je dio navoda koji se tiču rasprave između proroka, poštovalaca Baala i proroka Ilije, koji je poštovao svoga Boga. Obračun se odigravao na brdu Karmel, kako bi se jednom zauvijek dokazalo ko je pravi bog. Poslije mnoštva zazivanja njihovog boga, da pošalje vatru sa neba, Baalovi proroci su odustali. Ilija je izmolio jednostavnu molitvu i Bog je poslao vatru sa neba. Svi prisutni su pali ničice na zemlju i priznali čiji je bog veći i pravi! Svima onima koji su pročitali Bibliju i sebe zovu vjernicima, ovo je poznato. Nažalost, nijesam siguran da ih ima puno.

Čitajući, prosvećujemo se, saznajemo mnogo o vremenu u kojem je neko djelo nastalo, običajima, poimanju i filozofiji života. Prosječno obrazovan čovjek može doći do željenih odgovora, bez pomoći posrednika – pastira. Kant je napisao, možda i najljepše rečenice na pitanje: Što je prosvećenost? „Prosvećenost je čovjekov izlazak iz maloljetnosti za koji je sam kriv. Maloljetnost je nesposobnost služenja vlastitim razumom bez nečijeg vođstva. Čovjek je sam kriv za ovu maloljetnost, ako njen uzrok nije pomanjkanje razuma, nego riješenost i hrabrost da se njime služi bez nečijeg vođstva. Usudi se da znaš! Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom! Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih ljudi radije ostaju maloljetni tokom svog života i zbog kojih je drugima lako da im se nametnu za staratelje.“

Čitajući i prosvećujući se, saznajemo da je u raznim kulturama, običajima, prinošenje žrtava, isticanje simbola, razne borbe ratnika, vitezova među sobom ili sa zvijerima, predstavljalo određenu simboliku. Veličani su istaknuti junaci, bogovi i sl. Danas je mnogo toga tabu tema ili tema koja je izložena javnoj kritici, bez želje da se pronikne u suštinu. Svako zašto ima svoje zato!

Da bi spasio Rimsko carstvo, koje je već bilo debelo podijeljeno i kome se bližio kraj, Imperator Vespazijan okrenuo se nečem što niko nije mogao ni pretpostaviti. U želji da vrati zakon i red, poklanja narodu izuzetno skup dar. Moćan spomenik, gdje će se igrati najveća predstava na svijetu. KOLOSEUM! Mjesto gdje može prisustvovati skoro 50.000 ljudi krvožednim spektaklima. Hleba i igara. Gladijatorske igre su bile centralni događaj u imperiji, a gladijatori su dizani do nivoa heroja, superstara, božanstva. U tom periodu izgrađeno je oko 200 arena. Pored rimske, nama je najpoznatija ona u Puli. Život imperije produžen je za oko 400 godina. Društvo koje ima demokratiju, umjetnost, poeziju na jednoj strani, okreće sa onoj brutalnoj strani čovjeka. Brak između ljepote i nasilja. Huk i strast, začinjeni rikom krvožednih zvijeri, odavali su posebnu atmosferu. Danas i mi dobrim dijelom, to možemo osjetiti, širom svijeta, gdje protivničke strane odmjeravaju svoje vještine. Svako vrijeme ima neku svoju strast.

Još u mladosti bila mi je želja da prođem mediteranski krug. Dobrim dijelom se ostvarila. Ostvarila mojim angažovanjem, za razliku od naših političara koji svoje djetinjaste želje, traume i komplekse, ostvaruju sjedajući na neku od toliko željenih fotelja. Svako malo izbije neki novi junoša tako da zadovoljenju nema kraja. Ostala mi je još afrička obala i da mogu reći da sam taj, kako ga zovu, Pupak svijeta, u cjelosti obišao i osjetio. To bogatstvo različitosti nositi u sebi može biti samo privilegija. U društvu jednobraznih-jednoumnih to je veliko breme. Svaka od tih mediteranskih zemalja sadrži svoje specifičnosti, razlike, ali i tajne. Otkrivati,vidjeti, okusiti, na tren se saživjeti sa tim je, pored porodične radosti, radost koja uljepšava život i čini mu smisao.

Hrvatska, Slovenija, Italija, Francuska ostaju za nama. Ulazak u Španiju ne može biti zanimljiviji. FIGUERES! Rodni grad Salvadora Dalija, jednog od naj: kontroverznijih, zanimljivijih, originalnijih, osobenijih, tajanstvenijih slikara koji je, po mom skromnom kriterijumu, jedan od najvećih. Za života je izgradio muzej u kome je provodio zadnje dane i u kom je stvarao i ostavio zadužbinu koju pohode zaljubljenici svega onog što je on bio. Doživljaj za koji treba puno više vremena i prostora da bi se iskazala srast koja isijava iz svake prostorije kojom je on gazio. Svugdje se osjeća On. Monografija koju sam dobio na poklon dok sam boravio u Parizu, a koja je izašla povodom jednog njegovog jubileja, zauzima značajno mjesto u mojoj biblioteci. I on je jedan od gladijatora koji je u svojoj areni dosegao nebo. Odvažite se i pođite. Ne boli!

Pored ovog svetog mjesta, Kataloniju krase, svakako, Barselona i Valensija. Njih nije potrebno predstavljati. Sami za sebe su priča. Katalonija se nadovezuje na dio Španije koji daje toj zemlji poseban šmek. Srećom ima dosta ljudi koji to osjećaju i sebi priušte taj doživljaj. I ko nema crtu ljubomore kao karakternu osobinu, može je lako pridobiti. ANDALUZIJA! Što prvo uraditi? Odrediti prioritet gdje prvo poći i što prvo vidjeti je pitanje od milion dolara. Plan koji smo imali supruga i ja srušio se kao kula od karata. Prepusti se vjetru sa Sierra Nevade. Prizemljili smo u Granadi! Stari grad, stara prijestonica Maora koji su tu stolovali i izgradili i danas jednu od najljepših, ako je tako mogu nazvati, građevinu, koja i danas plijeni pažnju svakog ko osjeti i povjetarac sa njenih zidina. ALHAMBRA! Treba biti veliki meštar lijepe rečenice da dočara i prenese ljepotu, doživljaj, a onda i ushićenje koje to zdanje nosi i donosi sa sobom. Svako može sebi izgraditi prekrasnu sliku koja će, od tada, činiti sastavni dio njegove ličnosti. U XIII vijeku kraljica Izabela ujedinila je Španiju, protjerala Maore u Afriku. Ono što je jedino ostavila iza njih je vanvremena Alhambra. I ona nije mogla da odoli već se morala pokloniti toj ljepoti. Ko ima problem sa kičmom, ne mora. Dozvolite sebi taj doživljaj!

Nedaleko od zidina Alhambre, život nije mazio one koji su tu preživjeli sve strahote zlostavljanja i progona, kako maorskog tako i španskog terora. Na obroncima planine koja se nadvija nad Granadom, iskopali su pećine u kojima dan danas žive i nose u sebi tu strast koju može da nosi samo napaćeni čovjek. Sacromonte. Onako kako su nastali Jazz, Blues, Rege Fado i dr, noseći u sebi tugu, žal za boljim nastao je i FLAMENKO. Mješavina različitih kultura romske, arapske, hrišćanske, jevrejske. Karakteriše je moć izražavanja, prenošenje osjećaja, boli, radosti, strasti, tjeskobe, ljubavi, čežnje. Sve je to umotano u gracioznost, nestašluk, eleganciju, originalnost, temperament, senzualnost. Nađite se u tom prostoru da osjetite te strasne pokrete, oštre poglede, osječne step udarce koji stvaraju poseban zvuk. Pratnja uz ritam dlanova, gitare, vokali koji režu moždanu koru. Zamasi već dobro istrošenim sakoima i vjetrić koji proizvode široke haljine koje u zanosu otkriju i koljena koja, pored audio, stvaraju i vizuelni doživljaj. Ostani miran i normalan! Na jednoj strani umjetnost i poezija, na drugoj rađa se ona brutalnija – erotska strana. Mjesec je april. Dani fieste. Svi žive za te dane. Iako temperamentni i strastveni u krvi, ima se osjećaj da sve eksplodira tih aprilskih dana. Centralna događanja su u jednom od najstrastvenijih gradova. SEVILJA! Čitav grad je umiven, okićen raznim kićankama. Žene su obučene u, može se reći, nošnje, koje takođe odišu koloritom vedrih boja. Frizure su poseban detalj. Strogo zategnute na čelu, kosa je skupljena na potiljku u punđicu sa cvjetnim detaljima u njoj, otkrivaju crno, nemirno oko, prćasti nos, sjajne i požudne usne. Naglašena ramena stavljaju grudi u prvi plan. Sve to balansira na nemirnom i uskom struku. Muškarci u svojim specifičnim odijelima i neizostavnim šeširima. Svi ti divni parovi stvaraju pokretne slike koje oslikavaju karakter tih sretnih ljudi. Kočije, čeze, šestoprezi, četvoroprezi sa svojim posadama i konji sa jahačima su tu, jer bez njih je utisak i slika nekompletna.

Španija nije Španija, fiesta nije fiesta bez onog za čim svaki pravi Španac diše. Sezona počinje krajem marta i traje do početka oktobra. U vrijeme fieste skoro svaki dan je KORIDA! Hemingvej i njegova „Smrt u podne” je najveći krivac zašto sam zavolio koridu. Kasnije sam imao prilike da na jednoj televiziji pratim borbe koje su se odigravale širom Španije. Nikad u živo. Na ovom ekstravagantnom putovanju nijesam mogao da ne posjetim legendarni Trg bikova (Plaza de toros). Najveća, najznačajnija, najbitnija i najstarija arena za borbu sa bikovima. Datira iz XVIII vijeka, a krasi je fasada koja je u baroknom stilu, kapaciteta 13.000 gledalaca. Hram u kome su prisustvovali najznačajniji i najvažniji iz svijeta koride. Korida vuče korijene još dalje u prošlost i pretrpjela je dosta izmjena u samoj borbi. Demonstrira umjetnost i tradicionalne vrijednosti svojih predaka. Rijeka nestrpljivih gledalaca, koji su, imao sam osjećaj, sve najljepše što su imali u svojim ormarima, toga dana, obukli. Ni nakita nije falilo. Kontroverza koja koridu prati dugi niz godina, nije umanjila strast i potrebu za njom. Borba simbolizuje agresivnost, čvrstinu, neukrotivnost, fizičku snagu bika. Na drugoj strani vještina, spretnost, hrabrost, umijeće, mudrost treba da krasi toreadora. Borba do smrti. Spektakl počinje ulaskom tri toreadora, banderiljeria i pikadora. Toreadori rano počinju da uče zanat i karijera im uglavnom traje do dvadeset pete godine. Rijetko ima starijih jer refleksi počinju da slabe što može biti pogubno. Kitnjasta i uska odjeća sa specifičnom kapom stavlja do znanja ko je u centru zbivanja. Bandiljeri i pikadori imaju svoje značajno mjesto. Onaj koga svi iščekuju sa nestrpljenjem i neskrivenim poštovanjem je njegovo veličanstvo Bik.

Uzgajana na posebnim farmama pod posebnim nadzorom stručnih osoba i uz posebnu selekciju, rasa El toro bravo, sprema se, uglavnom, tri godine za ovo suočenje sa istinom, Bika i Toreadora. Njegov izlazak u arenu predstavlja poseban čin. Uzdah, kao šipak, punog gledališta, zamrzne sva čula. Svi dišu kao jedan i čekaju na njegov prvi potez. A on, sjajne dlake, gordog stasa, oštrog pogleda traži onog koji će mu stati na crtu. Da mu nema ravnog govori uglavnom desno kopito koje reže zemljanu podlogu. Blago savija glavu i širom otvorenih nozdrva prazni svoja nabrekla pluća. Sijevaju vrhovi rogova koji svima stavljaju do znanja čime raspolaže. Masa od nekoliko tona kreće u lagani trk. Jasno definisani mišići govore o kakvoj gracioznosti i silini se radi. Ravnodušnih nema. Jedini od svih nas prisutnih je Toreador, koji smije da mu stane i pogleda ga u oči. David protiv Golijata. Onako ukrašenog odijela sa crvenim plaštom u ruci kreće prav, uzdignutog čela, samouvjeren i, vidi se, duboko koncentrisan, u susret zvijeri. Razdaljina je sve kraća, napetost raste. Ko će prvi krenuti? Pokreti plaštom, koji iritira bika, ali ne bojom već odmjerenim pokretima, lelujanje, pokreće zakazani okršaj. Muletozo – pokreti kojim toreador upravlja kretanje bika u neposrednoj blizini, izazivaju divljenje. Smjenjuju se iz časa u čas uzdasi, ustajanja, čuveno „ole” i sve to kao jedan i bukvalno kao jedan. Piruete koje nam sijevaju pred očima smjenjuju se kao na filmskom platnu. Odjednom tajac. Toreador sa plaštom iza leđa, koji lagano stresa, ušao je biku među rogove. Niko ne diše. Drama je dostigla svoju kulminaciju. Treptaj oka i toreador bi se mogao naći na rogovima što bi moglo značiti samo jedno. Vrhunac. Iznenadan pokret vitkim tijelom, spustivši plašt prema zemlji, tjera bijesnog bika da proleti pored njega. Spektakl! Svi počinjemo ponovo da dišemo. Bik je imao svoju šansu koju je propustio. Kao u nekim dvobojima ljubomornih rivala za srce dvorskih dama. Prvi je ispalio metak koji nije napravio štetu. Sada je red na drugoga. Sa plaštom ispod kojeg se krije mač, toreador se sprema da zada završni udarac – Volapi, koji odražava njegovu prefinjenost. Ako je veliki to će uraditi iz prvog udarca, provlačeći mač kroz četiri santimetra široki prostor između prednjih plećki koji vodi direktno do srca. Od toga zavisi njegova reputacija, a biku dostojna smrt. Kao i svako dobro postavljeno dramsko djelo i kod koride se može razaznati: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija, rasplet.

Poslije šest nemilosrdnih borbi i tri sata provedenih u hramu strasti, odlazimo sa nekim pomiješanim i nedefinisanim osjećajima. Da li je moglo drugačije? Možda nama i jeste, ali ovim ljudima kojima je sve ovo utkano u gene, nije. Vatra koju je njima poslao njihov bog gori u njihovim srcima i taj oganj ne treba gasiti. Svi mi imamo neki naš svijet u kome se najbolje osjećamo.

Svu silinu ovih prenaglašenih emocija uspjeli smo da zauzdamo na jugu Portugalije, regija Algarve, i prelijepom Lisabonu uz zvuke Fado muzike.

„Ne diraj moje krugove!” Arhimed je uzviknuo i bio proboden!

The post Žarko Đurišić: Ne diraj moje krugove first appeared on BARinfo.

Običaji, kulture, naravi, umjetnost, muzika, hrana, pumpaju dušu. Pejzaži, priroda, arhitektura, stilovi života, upotpunjuju prazninu našeg oka. Koliko samo lijepog može biti u tom jednom bezazlenom ili slučajnom, a da ne govorimo o smišljenom putovanju. Naučiti da živimo u različitim i sa različitim nije mnogima, nažalost, poznato! Oni koji to češće, bolje, umjesnije i sadržajnije rade moraju biti motivacija! Radovati se da ima još avanturom zaraženih i tu “bolest” sa zadovoljstvom širiti. Razmjenjivati iskustva , kao nekad sličice ispred ulaza zgrade ili školskom dvorištu. Raznovrsnost zabavlja, rekli su stari Latini. Sigurno su mislili i na putovanja. Naša lijepa Crna Gora, Balkan, Evropa, Amerika pružaju toliko toga raznovrsnog i izazovnog da se nije imalo vremena razmišljati o drugim destinacijama.

Odluka da pođemo na put za istok, odnosno Ujedinjene Arapske Emirate, nekako je došla iznenada i spontano. Zemlja koja možda bilježi najveću stopu privrednog rasta mnogima je postala sfera interesovanja. Možda je bolje reći da sve izaziva, ugošćuje, iznenađuje, zbunjuje grad, odnosno emirat Dubai!. Centar okupljanja onih koji žele da vide na jednom mjestu ono što se smatraju svjetski dometi, trendovi i mogućnosti. Grad koji trči neku svoju trku i predstavlja nedostižne parametre za sve svjetske učesnike, bile to kratke, srednje ili duge staze. Hong Kong i Singapur mu se lagano predaju. Nije nadmen, uobražen, prepotentan. Svjestan svoje moći, spreman je da pruži ruku svima i da čvrsto gazeći pješčanim dinama, ugosti svakog dobronamjernog putnika namjernika! Dozvoljava svima onim umišljenim, prepotentnim, nadmenim da pokažu tu svoju crticu ličnosti, misleći da su važni, malo se poigra sa njima, ali najviše takvima voli da fakturiše svoje usluge! Njegov stariji kolega, koji gaji slične vrijednosti, mogao bi biti jedino New York! Amerikanci imaju dilemu što je Amerika? New York ili sve ostalo. To bi se moglo reći i za Emiraćane. Dubai ili ostalo.

Želio sam da vidim i to ostalo. Sedam emirata smještenih između dva zaliva, Persijskog i Omanskog, bili su izazov obići. Pješčana podloga koja je prostrta pod njima, pružala je neki čudan osjećaj. Nijesam imao prilike do tada gaziti po takvom tepihu.

Početna stanica našeg putovanja bio je Abu Dhabi. Najstariji, ozbiljniji i autoritativniji našao se nekako na čelu porodice. Zaposjeo je široku regiju razuđene obale punu zaliva koje je pustio da mu se uvuku u sve pore i daju pravi morski duh. Uspješno je naslonio svoja zdanja na obalu ne opterećujući ljepotu prirode betonskim blokovima. Puno zelenila me na trenutke vraćalo na Mediteran. Neko se potrudio da se ljudi osjećaju zaista prijatno! Pored toga što predstavlja administrativni centar Emirata, Abu Dhabi pruža vjernicima, ma koje vjere bili, jedan duhovni doživljaj u Velikoj džamiji šeik Zayeda. Taj veliki vjerski centar, stjecište je značajnog broja vjernika, ali i turista koji žele da se izmjeste u neku drugu sferu. Praznik za dušu! Siguran sam da mnogi ljubitelji kulture i ne pretpostavljaju da je obala Persijskog zaliva utočište za značajna svjetska remek djela raznih epoha. Pariski Luvr je ustupio ili poklonio remek djela svjetske baštine Luvru Abu Dhabi! Građevina u kojoj je sve to izloženo arhitektonska je priča za sebe. U otetom prostoru od mora smjestili su ne veliku, ali izuzetno atraktivnu građevinu. Praznik za oči!

Ferrari svijet je iznenađenje za ljubitelje Formule 1. Udari adrenalina se teško mogu kontrolisati. Ko to voli neka izvoli. Praznik za tijelo!

Emirates Palace Mandarin Oriental prestavlja najviši nivo svjetskog hotelijerstva. Smatra se najvrjednijim hotelom na svijetu. Poseban je doživljaj prošetati njegovim zlatnim lobijem i popiti njihov kapućino posut zlatnim prahom. Okusiti kremasti kroasan i zasladiti se čokoladnim kolačem začinjenim orijentalnim začinima. Zlato svuda oko vas. Praznik za čula!

Al Ain je zauzeo mjesto u centralnom dijelu teritorije UAE. Ušuškan ispod obronaka planinskog masiva odiše mirom, spokojem, dostojanstvom. Gdje god krenete, osjećate neku opuštenost, zadovoljstvo. Arheološko nalazište staro preko 4000 godina govori o staroj civilizaciji i njenim tekovinama. Izdašni izvori pitke vode kao i zeleno jezero sa termalnim vodama predstavlja malo iznenađenje. Turistički centar koji je opkolio jezero sa pratećim sadržajima, medju njima su i brojni kajaci, obezbijedilo je razonodu mnogim posjetiocima. Tvrđave koje se nalaze na dominantnim mjestima govore da ni na ovom prostoru nije bilo mira u bliskoj, ali i daljoj istoriji. Za razliku od ovih tvrđava, nepregledne plantaže ukusnih urmi odvode goste u neki drugi svijet. Ko se nađe u hladu njihovih lisnatih grana, teško može i zamisliti da je nedaleko pustinja. Pojedini djelovi vodovoda, kojim se napajaju plantaže datiraju sa početka ove ere.

Kamilja berza je najveća u tom dijelu regiona. Ljupke životinje, blagog pogleda, čekaju neizvjesnu sudbinu. Jedne idu na trke koje predstavljaju veliku strast lokalnog stanovništva. Imao sam prilike gledati njihove trke. Teško je odrediti pravac pogledu. Prema kamilama koje iznenađujićom brzinom grabe prema cilju ili vlasnicima koji u svojim džipovima bodre svoje ljubimce. Za mene potpuno iznenađenje i ushićenje. Druge su namijenjene kao tovarne, neke za mužu vrlo kvalitetnog mlijeka, a neke za dobar biftek. Rado ga preporučujem. Neobičan i poželjan ukus! Da adrenalin struji tijelima domaćina, govori i prelijepi fudbalski stadion na kojem stanuje šampion Emirata i osvajac azijske lige, “Al Ain”! Nažalost nijesam prisustvovao fudbalskom spektaklu, ali su mi rekli da je doživljaj vrijedan pažnje. Strast sa tribina koja se preliva na teren ka njihovim igračima ne ostavlja ravnodušnim gledaoca.

Carska porodica vodi porijeklo iz ovog kraja. Siguran sam da su osobine ovog prostora ponijeli sa sobom. Napuštamo gostoljubivi Al Ain. Put nas vodi ka Omanskom zalivu. Potpuno neočekivano, maltene, udarismo u visoku ogradu! Nijesam se nadao susretu sa sultanatom Oman na taj način. Sa druge strane, kroz prozorčiće od metalne ograde mogli su se vidjeti urbanistički obrisi malih mjesta u susjednoj zemlji. Takvu graničnu liniju nijesam imao prilike da vidim. Neobično. Rodila se želja da posjetim i tu zemlju o kojoj sam imao prilike da ponesto pročitam, ali to sam ostavio za drugi put. Velika pješčana plaža koju čini sitniji pijesak nego ulcinjski, uvela nas je u još jedan značajan emirat, ove, po mnogo čemu, interesantne zemlje. Nijesam mogao da odolim, a da se ne okupam.

Fujairah! Značajna luka za prekrcaj nafte i njenih derivata. Veliki rezervoari za skladištenje nafte zauzimaju jedan značajniji dio obale. Po horizontu su se načičkali mamutski tankeri koji čekaju strpljivo da ispune svoj zadatak. Noću ostavljaju utisak plovećeg grada, kada zasijaju sva svijetla po njihovim palubama. Trg zastave, tvrdjave, avanturistički park, brojni vidikovci, daju mu poseban šmek. Djeluje samouvjereno, samosvojno  i malo distanciran, spokojno gleda na ostalu braću. Malo se izdvojio od ostalih i onako za sebe vodi svoj život.

Sharjah! Još jedan sin pustinje. Teško je pobrojati sve njegove znamenitosti. I on se smjestio na obalu Persijskog zaliva i mozda malo intenzivnije nego njegov stariji brat Abu Dhabi zaposjeo njegovu zalivoliku obalu. Mnogo dinamičniji, izazovniji i neizvjesniji, Sharjah intrigira posjetioce. I on se može pohvaliti značajnom lukom u zalivu, kao i lijepim plažama. Nijesam mogao ni njima da odolim. Kupanje u Persijskom zalivu bilo je za nijansu drugačije! Otvorenost Omanskog zaliva prema Indijskom okeanu, daje jednu intenzivniju plavu boju, koja možda daje tu malu razliku. Sharjah djeluje kao nestašan sin koji ne ostavlja nikog ravnodušnim. Dobar za druženje!

Ras Al- Khaimah! Živi svoj život zanesenjaka, posvećen moru! Prije nego što im je nafta iz korijena promijenila život, Emirati su bili poznati po izlovu ribe, uzgoju bisernih školjki. Moglo bi se reci da Ras nije toga htio lako da se odrekne i pored komfora koji mu je pružao prihod od eksploatacije tog novootkrivenog prirodnog bogatstva. Prelijepi zalivski zalasci sunca, jahanja po plaži, parkovi prirode, tvrđave utopljene u pustinjske pejzaže, avanture po pješčanim dinama, hoteli medju kojima dominira “Woldorf Astorija” kompleks, izdvajaju se u ovom emiratu, mozda i najosobenijem sinu ove pustinjske porodice.

Umm All Quwain i Ajman su najmanji, kao blizanci, ušuškani između dva starija brata Ras Al-Kajmah i Dubaia. Mezimci , koji još nijesu stasali za velike zalogaje. Plaže na kojima su smješteni daju im mogućnost da se razvijaju. Moraju sačekati svoje vrijeme. Mogućnosti postoje i daju im za pravo da se nadaju najboljem. Tu su i starija braća da pomognu.

Dubai! Svi pričaju o njemu. Teško da se može što dodati više. Stjecište svih koji su željni da vide ili budu viđeni! Otrcana fraza, ali najbolje prikazuje duh većeg broja gostiju! Nalaze se tu i vlasnici kapitala željni novih poslovnih izazova. Dolaze i avanturisti kojima je urbanizacija izazov. Razni su motivi. Veliki broj stranih upošljenika iz svih krajeva svijeta našlo je sebi mjesto pod suncem. Sebi su našli posao i egzistenciju, a ujedno su i dio svijeta u malom. Neki se u tome bolje snađu od drugih. Život. Burj Al Arab, Burj Khalifa, Fontana, Dubai Mall, plaže grada, stari grad, a mogao bih ovako nabrajati jos dugo. Svako može sebi naći ono što voli. Ne treba zaboraviti okolinu grada!

Sigurno je samo jedno da UAE treba gledati kao jedno! Ono što oni pružaju je zaista impresivno. Svaki dio tog prostora priča priču za sebe. Sagledavši sve detalje vidi se raznolikost i suprotnost koja se spaja u jedno. Nije kompletan doživljaj ako se ne vide i drugi djelovi zemlje. Niko neće zažaliti! Sedam emirata, sedam sinova pustinje, žive svoj san kao skladna i srećna porodica. Mudrost koja je iznjedrena iz zlatastog pijeska krasi zajedništvo, harmonija življenja, zajednički interes za bolje, uživanje u životu. Naši su rezoni potpuno drugačiji, nažalost. Osvijestićemo se i mi. Za neke je kasno ili će biti.

Nije teško poželjeti ponovo vidjeti, po mnogo čemu , ovu interesantnu zemlju. Pogotovo za nas koji dolazimo iz nekog drugog okruženja! Siguran sam da će se to brzo desiti!

The post Žarko Đurišić: Sedam sinova pustinje first appeared on BARinfo.

Kralj Nikola je oslobodio Bar. Vjenčajući Crnu Goru s morem, u miraz nam je svima donio luku. Želja mu je bila da malu Crnu Goru poveže sa svijetom. Da omogući svijetu da dolazi kod nas, a nama da idemo u svijet. Od tada do danas, nijesam siguran da su mnogi to iskoristili. Prvi ili među prvima u svijet tj. Italiju proputio je slikar Pero Poček. Uspio je Pero da ljudima „na te strane“ pokaže da među onim epskim gorštacima ima i poneko sa malo lirske duše.  

Počela je luka sa drvenim dokovima, na koje su pristajale drvene barkase, trabakule, poneki jedrenjak. Kasnije nastaju nasipi, stižu betonski blokovi. Izgradnjom lukobrana dobila je svoj okvir. Bezmalo će 150 godina kako se naša luka „graducka“. Portofino živi svoj mondenski život, Palm Beach je stjecište najbogatijih poslovnih ljudi. Volujica, onako oglodana i rošava, gleda nas u svoj svojoj patnji, a mi to samo ćutke posmatramo.

Nijemi svjedok te lučke evolucije, koji onako stidljivo, sa strane, bez velike pompe stoji jeste Gat 5. Brzo je dobio svoju ulogu u odrastanju luke. Funkciju koja mu je bila namijenjena bespogovorno je ispunjavao i ispunjava dan danas. Znali su da ga malo našminkaju, nakinđure, ali on kočoperno stoji i svima nama govori ko je glavni. Pored svog redovnog posla, pružao je i nama, djeci iz njegovog komšiluka, mogućnosti da se zabavljamo. Skakalo se sa njega na glavu, noge – lasta, bomba, prelom. Pecala se riba, dočekivali razni čamci i jahte. Kad smo bili na Gatu 5, kao da smo bili negdje na drugom kraju svijeta. Pružao nam je neku drugu perspektivu. Iz njegovog naručja, gledali smo Bar drugim očima.

Barski ribari su nalazili utočište u njegovoj zavjetrini, za njihove, od bure ili juga, izmučene barke. Na tada neuređenom dijelu, koji je sada zaposjela ratna mornarica sa svojim brodovljem, bili su improvizovani vezovi. Ribari su čistili mreže, slagali parangale, namotavali karole i spremali se za odlazak na, za njih samo poznatu, kotu ili seku. Rado smo se šunjali oko njih i slušali njihove vesele priče, doskočice, šale.

Posebnu pažnju privlačila je velika, drvena, plava barka. I barka i njen vlasnik bili su originalni. Stevo Grk! Važio je za najboljeg ribara. Sezona gofova, znalo se, počinje kada Grk ulovi prvog. Njegove seke niko nije mogao da dokuči. Ljubomorno ih je čuvao. Rijetko je dolazio praznih mreža. I danas se priča o ulovljenoj ajkuli, dugačkoj 5-6 metara, sa kojom je vodio iscrpljujuću borbu. Poslije sati i sati borbe i ona je završila na obali, u miru i zavjetrini Gata 5. Pola Bara je došlo da vidi neman.

Mi djeca smo bili privilegovani kod Steva pa nas je puštao da stanemo tik uz nju. Strah i ushićenje prolazili su istovremeno kroz naše tijelo. Doživljaji okupljenih bili su razni, a samim tim i komentari. Stevo ih je gledao mirno, bez tika na licu, ne odgovarajući na njihova bezbrojna pitanja. Hemingvej nije znao za Steva Grka, zato je Santjago postao glavni. Da je znao Steva Grka, možda bih ja postao Manolin.

Gat 5 je bio i filmska lokacija. Živko Nikolić je čitavu scenu u njegovom kultnom filmu „Lepota poroka“ snimio na gatu. U nekoliko kadrova uskočili smo Željko, Goran i ja, kao statisti. Kultni film učini i nas kultnim. Skoro sam gledao ponovo film na TV. Malo sam se promijenio. Da nijesam znao gdje stojimo, ne bih se poznao.

Gat 5 je bio poprište utakmice vaterpolo reprezentacija Jugoslavije i SAD. Improvizovani bazen, na dijelu gata gdje se sada vežu remorkeri i pilotski čamci, okupio je tada cvijet jugoslovenskog vaterpola: Mirko Sandić, Karlo Stipanić, Zoran Janković, Đorđe Perišić, Ozren Bonačić… Povod je bila promocija vaterpola i najava izgradnje vaterpolo bazena u Baru. Nije bilo daleko od te realizacije, otud su i ove sportske gromade željele da doprinesu bar dijelom. Tada su to radili onakvi, danas nam o tome pričaju i pokušavaju neki čudni ljudi.

Gledaoci, načičkani na samoj ivici, nazovi, bazena, uživali su u sportu koji smo do tada imali prilike da gledamo samo na TV. I ja sam bio na samom rubu. U čvrstom očevom zagrljaju zdušno sam navijao. Razultat sam zaboravio. Na kraju utakmice, sasvim slučajno, našao sam se u podnožju Mirka Sandića. Bio je tek izašao iz vode, mokar i onako golem… Imao sam osjećaj da se sva planina nadvila nada mnom. Možda je i to razlog zašto sam zaboravio rezultat. Dva dana kasnije, odigrana je još jedna utakmica u bazenu tada velelepnog hotela „Internacional“ u Budvi. Snove o izgradnji bazena raspršio je zemljotres.

Odrastanje je bilo zaista bezbrižno. Igrali smo se ispred zgrade, gdje je bio urbaniji dio. Iza zgrade, na stadionu, malom parku, parapetu, plaži, za nas važniji, divlji dio. Jednog jutra, kao po običaju, trka po igralištu, pa do parapeta, sa namjerom da ga preskočim i završim na plaži. Kako sam se dočepao parapeta, prebacio sam pogled preko i ostao zapanjen. Neka neman je zaposjela naš Gat 5. Brže nego sam i mogao da pretpostavim našao sam se u stanu i onako stravljen ispričao što sam vidio. Roditelji su rekli da je stigao feribot i da će da saobraća na liniji Bar-Bari. Kasnije sam shvatio da je ono što mi je izgledalo kao razjarene čeljusti, u stvari, podignuta pramčana rampa. Ulaz za velika i mala auta; putnike, posadu, sve one sretnike… Nekako mi se nije uklapao u ambijent. Pedeset nijansi plavog neba i nekoliko zelenih sa Volujice, narušavale su njegove oštre linije i crno-bijelu boju. Kao da se neki kubista poigrao sa platnom impresioniste. Onog dana kad sam prvi put ugazio na njega, sve mu je bilo oprošteno. Bilo je to 1968. godine.

Te godine, zemljotres nam je ispomjerao kosti. Ostavio iza sebe pometnju. Solidarnost na djelu. Pomoć stiže sa svih strana. Tih dana tema broj jedan bila je mogućnost kupovine bijele tehnike i još ponešto iz Italije, bez plaćanja carine. Počeli su se praviti spiskovi želja. Ono što su sanjali mnogi sada je mogla biti realnost. Candy, Zanussi, Indesit… postaju dio naše svakodevice. RAI nas je upoznao sa njima, a sad je došlo vrijeme da nam marljivo rade po kući. Feribot je stigao, podigao svoju rampu na pramcu i poželio dobrodošlicu nestrpljivim. Redovi su se slivali ka Svecu. Sa ocem i majkom koji su me držali za ruke, bili smo dio te kolone. Primicao sam se toj grdosiji i razmišljao što li me čeka u njegovoj utrobi. Zapakovane mašine sa imenima vlasnika bile su uredno posložene u tom zastrašujućem prostoru, cardeck. Naša Candy veš mašina stigla je u mali stan. Ono što je do tada prano na ruke u kadi ili nekom sicu od sada je bilo prošlost. Majci je neizmjerno laknulo. Šumila je skoro svaki dan, a mi sa nestrpljenjem čekali ishod njenih operacija.

Svetac me opčinio svojom silinom. Sebi sam se zarekao da ću i ja zaploviti s njim i vidjeti gdje on to ide. Želio sam da budem dio te priče. Desetak godina kasnije našao sam se na njegovoj palubi.

Ako je bilo nekog poznatog na brodu, mogao si naručiti nešto što bi te odmah izbacilo u prvi plan, jer to  je bilo iz Italije. Očev prijatelj Stojo je bio taj koji je bez zadrške donosio uglavnom ono što je majci trebalo. Znao sam da se i ja uguram sa mojim nekim prohtjevom. Ponekad patike, vijetnamka, a najčešće farmerice. Sve što se obuklo od toga moralo je imati i svoju priču. Bez toga ništa. Da bi se našao na palubi Sveca, morao sam da situaciju pripremam malo duže. Roditelji nijesu bili baš raspoloženi da me puste na toliki put, a još samoga. Koristio sam svaku priliku da ih odobrovoljim i pokažem da mi mogu vjerovati. Nijesam nailazio na neko odobravanje, ali znao sam da moram biti uporan. Jednog dana u posjetu je došao čika Stojo. Ponudio se da me pripazi i bude mi na ruku na tom, za mene, značajnom putu. Roditelji su pristali. Mojoj sreći nije bilo kraja.

Priprema za put, odbrojavanje do dana polaska, kupovina karte, penjanje na palubu, traženje mjesta za spavanje, dolazak u Bari, šetnja ulicama, obilazak butika, cjenkanje, prva kupovina, sladoled, parče pice. Ushićenje. Pauza od četiri sata odvela me u dio grada koji se zove Feral. Kao i svaki feral koji se koristi za lakše pecanje, i meni je pomogao da se upecam. Dolazak u Bar je za mene bio povratak u surovu realnost. Bajka je završena. Tada sam znao da će putovanja biti dio mog života. Proputio sam za Bari, minimum po dva puta godišnje. Sa jednog od tih putovanja donio sam i poznanstvo sa kapetanom broda. Prišao je da se pozdravi sa društvom u kome sam i ja bio. Ni on, ni ja, nijesmo slutili da ćemo se desetak godina kasnije sresti drugim povodom. Kapetan Slobo i njegov kolega Marko dobrim dijelom su uticali svojim autoritetom na moj prijem u radni odnos u „Prekookeanskoj plovidbi“.

Sa nepunih 17 godina prikazao mi se Bari, kasnije su se otvarale druge destinacije. Putovanja su bila dio mene i to se ne može ni sa čim zamijeniti. Stojo se dohvatio kraja i pošao u zasluženu penziju, a na brodu su bili kormiral Dragan, konobar Boro, mornar Joco i još mnogi kojih se rado sjećam. Od njih su se dobijale potrebne informacije koje se moraju znati prije nego se siđe sa broda.

Mnogi mladi kadeti su osjetili željezo Sveca, naučili se vještinama pomorskog života, postali morski vuci bjelosvjetskih mora, poznati i traženi zapovjednici i upravitelji. Svi su uglavnom gazili preko Gata 5 i našeg Sveca. Danas mnogi žele da nam kažu nešto pametno, da nas nešto nauče, ali ko god nije imao svog Sveca ili Gat 5, teško da će mu to poći za rukom…

The post Žarko Đurišić: Gat 5 i Svetac first appeared on BARinfo.

Tu mi je oštro i neizbrisivo zacrtana staza, na kojoj, uz male prepravke, još uvijek slobodno hodam. Trasa koja me uputila na lijepo, radosno i ujedno otvorila vrata nade. Vjetar sjeverni je meo, kiša južna prala ono što nije bilo dobro, ali na kraju je sunce barsko obasjalo put kroz život.               

Maltene, sve je počelo na Topolici u novoizgrađenoj zgradi “Sedmica”, sa mojih nepunih godinu dana. Tada najmlađi dio grada, trebalo je, konačno, da smiri seljakanje gradskog jezgra iz Starog Bara, pa onda Pristana.

Nije bilo mnogo zgrada, ali su svakako dominirale “Željezničke”. Imale su neku svoju karakterističnu arhitekturu i mnogo neobičnih ljudi. Za razliku od njih, izgled “Sedmice” je donio neke nove linije za novi grad. Tu zgradu je krasila toplina njenih stanara, koji svako kroz svoju prizmu, kulturnu, radnu, obrazovnu, donosi ono što je bila karakteristika: otvorenost, ljudskost, širokogrudost, vedrina, duh, optimizam. Vrata se nikada nijesu zaključavala! Ruka pomoći, riječ podrške, uvijek su bile prisutne.

Ćalasani, Đinđinovići, Nikezići, Simovići, Mileva Dostinić, Milići, Vukazići, Đurišići, Kneževići, Mijovići, Pejanovići, Šarbajići, Pekići, Škuletići, Bokani, Gojnići, Jordanovići, Lekići, Zoranovići.

Ono što je bilo najvrednije jeste druženje, pogotovo nas djece, koje nije bilo malo. Imali smo čak i fudbalski tim. Često su se zakazivali mečevi između timova zgrada. Igralo se u kutiju keksa. Pobjednik nosi sve. Poseban doživljaj je bio otvaranje kutije i još veći da se u slast pojede. Sa nestrpljenjem se očekivao sljedeći meč.

Iza zgrade bio je fudbalski teren koji smo zajedno održavali sa rivalskom zgradom “Šestica”. Toliko je bio pogodan za igru da smo ga često tapacirali našom kožom i natapali krvlju. U izuzetnim slučajevima pravila se reprezentacija dvije zgrade, radi uspješnijeg suprostavljanja nekoj trećoj ekipi. Najveći rival je bila ekipa Željezničkih zgrada. Vedeta našeg tima bio je Vuko Pekić alias Pijurača. Moje dvije lijeve noge znale su biti od koristi.

Ispred zgrade je bio “elipsasti tok”, možda preteča ovih današnjih kružnih tokova. Njime se završavala Titova ulica. Malo neobično, ali ispalo je da je Titova ulica slijepa. Tako sve do 1976. godine kada se puštala u promet pruga Beograd-Bar. Dan i noć prije proslave, krenulo se udarnički, kao što smo do tada sve radili, u produžetak i povezivanje sa drugim ulicama. Angažovala se silna mehanizacija, mnoštvo radnika, materijala na sve strane. Prvi ozbiljniji potez bio je premošćavanje ni pet metara širokog kanala. Kanal koji je nama djeci iz “Sedmice” pravio veliki problem. Kad god smo željeli da osvajamo tajne velikog parka oko Dvorca, mnogi od nas su znali završiti do grla glibavi.

Svečanog dana, ulica Maršala Tita dobila je potpuno novi izgled. Poljoprivredna škola i Mali dvorac, umjesto do tada prašnjavog, dobili su asfaltni prilaz. Ulica zakićena, asfalt još miriše, a most prkosno premostio potok. Izašli Barani da pozdrave Predsjednika koji je stigao vozom, razdragano mašući zastavama i veselo se smijući. Došao voz, prošao Predsjednik, a most sjutradan… pao!

Stan nam je gledao ka moru. Svjetloplavo gore, tamnoplavo dolje, razdvajalo je horizont. Kao štafelaj za tu divnu sliku bio je parapet. Taj mi pejzaž i dan danas puni oko i mogu reći da sam čitav život proveo na pjeni od mora. Ta mi se vizura pomjerila za desetak stepeni, ali je i dalje prva linija.

Pogled ulijevo udarao je na pedesetak prelijepih primorskih borova. Pravili su hlad maloj pijaci, ali velikoj po ponudi koju je imala. Često sam dobijao zadatak da kupim potrebno. Volio sam da budem među tim raznobojnim tezgama. Budno oko majčino, sa balkona, pratilo je svaki moj korak. Nažalost, ostala su još tri-četiri bora, kojima nije dug vijek. Možda se neko sjeti da i dalje postoje primorski borovi.

Parapet i ulica pored njega vodili su prema Dvorcu kralja Nikole. Kada se ljeti korzo premještalo uz more i kada je svaki njegov kamen bio zaposjednut, umješniji momčići su sa novopridošlim curicama završavali u gustišu Kraljevog parka. Za razliku od ovog današnjeg, nije te mogla naći ni majka rođena.

Put dalje vodi pored kuće Veliše Šarbajića. Za sve nas je bio neko mistično biće. Uvijek sam se pitao kako tako krupni čovjek može da uđe u toliko malu kuću.

Asfalt je tu prestajao. Od tadašnjeg bunkera (danas poslastičara “Martina”) i naselja “Trudbenik”, koje je nadahnuto opisao moj dobri drug Peđa Milović, u svojoj knjizi “Košarkaške i druge priče”, počinje Madžarica.

Nepregledno, sablasno prostranstvo, zaraslo u trnje, žuku, trsku i poneko drvo primorskog bora. Držeći oca za ruku, mogao sam da se odvažim i pređem preko te nedođije. Često smo je znali prelaziti. Uvijek smo se spremali kao da idemo na ne znam kakav put. Na kraju nas je čekalo još jedno iskušenje. Prelazak rijeke Željeznice. Prelazak preko nje je, na mjestu gdje je sada most, iziskivao posebnu vještinu. Kameni koji su služili da se premosti, uvijek su bili klizavi, oštri, mokri i prekriveni nekim zelenim algama. Često su mi koljena bila mjera njene dubine. Taj izlet, završavao se u toplom domu, očevog dobrog prijatelja Veliše Lekovića. Njihov je susret uvijek bio iskren, uz osmijeh i neku šalu. Sa nestrpljenjem sam čekao da se i meni malo okrene. Uvijek dobronamjeran, blagog pogleda, oštrih crta lica, sijede, razbarušene kose, koščatim rukama znao je da me prigrli i povede do ateljea, pričajući za mene, neke čudne priče. Dok su njih dvojica sjedjeli i pričali, ja sam razdragano trčao po dvorištu, za ošašavljenim paunovima. Njihov mir je poremetio jedan novopridošli divljačić. Svojim prodornim kricima stavljali su mi do znanja da nijesam baš poželjan. Znali su da moje prisustvo podrazumijeva manji broj perja na njihovom kitnjastom repu. Teta Anđela, čudnog akcenta (Italijanka), uvijek vedra, nasmijana i neke nepresušne energije, gostila je prijatelje. Nijesam ni ja loše prolazio.

Povratak kući istim putem. Kameni, šipražje, trlezina… Čvrsto stisnuta očeva ruka, ali sada zakićen perima pauna, dar koji je krasio naš dom.

Jedva sam čekao da uđem u moju “oazu mira”, mali park pored zgrade (potkovica “Pasarela”). Dragi ljudi iz komšiluka i nestašno društvo “Šestice” i “Sedmice”. Oaza mira, ali i oaza čistoće. Iako je bio park, iako cesta pored parapeta, dvorište Poljoprivredne škole pune đaka, pijaca sa svim što nosi, nije se mogao naći niti jedan papirić. O tome se starao jedan jedini čovjek. Radio je u gradskoj čistoći ili kako se god tada zvala. “Francuzica” nabijena do obrva, košulja zakopčana do grla, pantalone sa štepanim šavovima, možda zakrpa. Sako sa sjajnim površinama, valjda od peglanja, uvijek zakopčan. Crne cipele, nakremane, izlaštene. Njihovi vrhovi podignuti, vjerovatno od silnih voda koje su gazile. Kišobran okačen o kragnu na leđima dopirao je do koljena. Bila je to njegova uniforma. Odavala ga je metla, lopata i kanta na točkiće. U svakom času znao je koje je tačno vrijeme, a nikada nije imao sat. Kako? Niko nije znao. To je bio naš Rapacko. Drugo ime nijesmo mu znali. Znali smo sa njim da se šalimo, ali i da se družimo. Jednoga dana, samo je nestao. Gdje? Niko nije odgonetnuo.

Zemljotresi su posebna poglavlja u životu našeg grada. Godina 1968. je u našoj Jugi po mnogo čemu bila interesantna. Tome se pridodao i zemljotres, mislim novembra. Rano izjutra probudila nas je jaka tutnjava, a zatim ples sa zvijezdama. U trenutku ne znaš što nas snalazi, a onda surova istina. Zid iznad moje glave je bio toliko napukao da sam mogao provući prste! Vitrina sa majčinom dragom garniturom tanjira, našla se u paramparčad. Kristalne čaše, koje su se koristile za posebne prilike, pretvorene u srču. Televizor, crno-bijeli, EI Niš, zalijepljen za pod. Sve stumbano. Majka je uzela samo najpotrebnije i izašli smo ispred zgrade. Svi su već bili dolje. Preplašeni pogledi, zbunjena lica prestavljali su posebnu galeriju karaktera. Šćućuren na jednoj torbi uz striktnu naredbu da nigdje ne mrdnem, slušao sam komšijske doživljaje, svako iz svog ugla. Horor sa primjesom humora. Zgrada je bila u lošem stanju. Nije se moglo dalje živjeti, svi su konstatovali. Ubrzo smo se počeli razilaziti. Ko je imao gdje, pošao je sa ono malo stvari a mi sa još nekoliko komšija smješteni smo u hotel “Agavu”. Gradski, kultni hotel i glavno mjesto tadašnjih zbivanja. Dobili smo informaciju da ćemo tu provesti naredni period, sve dok se zgrada ne sanira. Super, pomislio sam. Tako sam se lijepo privikao na atmosferu recepcije, lobija, restorana, da mi je povratak u saniranu “Sedmicu” pobrkao film u kome sam igrao jednu od glavnih uloga.            

Godina 1979. Vjesnici tadašnjih turističkih sezona bile su đačke ekskurzije. Dočekivali smo i pratili skoro svaku. Tako je bilo i tog 15. aprila. Vraćali smo se iz Čanja rano ujutro. Mjesec nikad crveniji i nikad puniji. Čudan prizor. Ušunjao sam se u krevet da ne probudim roditelje. Zaspao kao zaklan. Probudio se u štoku od vrata, zaglavljen sa ocem koji me držao čvrsto oko struka, tako da mi je glava dodirivala koljena. Nije imao kad da me budi nego me je onako iz kreveta, zgrabio i stao na sigurno mjesto, kako mi je kasnije objasnio. Za ubuduće da znam. Još jedna lekcija dobrog pedagoga. Tog 15. aprila je bio i Dan škole “Blažo J. Orlandić”, u kojoj je moja majka radila. Bila je angažovana oko školske priredbe, pa je poranila. Tu je i zadesio zemljotres. Uznemirena, dotrčala je do zgrade. Svi smo bili već izašli. Već viđena slika, od prije 11 godina. Svako komentariše doživljaj na svoj način. Pogledao sam u pravcu “Sedmice”. Stajala je! Zgrada u kojoj smo živjeli već dvije godine nije imala nikakvih oštećenja. Došetao sam do “Sedmice” da vidim što ima tamo. Ispred zgrade stara, draga lica. Srećom niko nije povrijeđen, ali svima je bilo jasno da povratka u nju nema. Nije prošlo dugo, sravnjena je sa zemljom. Ponijela je sa sobom i 19 godina topoličkog sjećanja. Poslije dosta godina počela je izgradnja nove zgrade na njenom mjestu. Početak radova otkrio je i temelje stare “Sedmice”. Stajao sam iznad njih i sjećao se svih komšijskih dešavanja. Sada je tu zgrada “Vujačića”, za mene vječito “Sedmica”.

Milanov poziv i iskazana želja da nešto napišem, oduvao je prašinu sa moje galerije sjećanja kao onaj sjever sa početka priče. Mnogo toga se otvorilo. Ipak moram stati, jer Bar je kako za mnoge, tako i za mene, vječita i neiscrpna inspiracija.

The post Žarko Đurišić: Sve je počelo u Sedmici first appeared on BARinfo.