Žarko Đurišić: 5-a

Ostavila je na mene poseban trag. Uvijek se nje rado sjetim. Emocije koje su tada probuđene još tinjaju u meni. Ne treba puno da me neki, meni mio događaj, vrati njoj. Trajala je samo godinu, ali po svemu što se dešavalo kao da je to bilo mnogo duže. Danas mi je 65, ali ta 5-a me nekako često dotakne. Bilo je uzbudljivijih, burnijih, neizvjesnijih, dinamičnijih, sadržajnijih, intezivnijih godina, ali ta 5-a!                        

Odrastati u porodici prosvjetnih radnika i još kao jedinac, nije bilo baš obično. Život je tekao svojom dinamikom i pravilima, naizgled jednostavnim, ali veoma sadržajnim. Otac emotivac, ali bez želje da se to vidi. Vrijeme nije to tada dozvoljavalo. Ogrnuo se nekim nevidljivim plaštom, da je prikrije i da izgleda strožije, ali emocija kao emocija, isijavajući, nalazila je svoj put. Majka, posesivna, posvećena, predana sa naglašenom ljubavi prema svome jedincu, ponekad je bila i teret. Nikad nije to htjela da prihvati. Krila ispod kojih me čuvala vremenom su postajala kraća. Prvo noge, zatim trup, ruke, a onda i glava počeli su da štrče. Počeo sam da koristim svoja, tako da je let, odnosno letovi u neizvjesni prostor, postajao sve češći. Život je nametao svoja pravila.                    

Do tada sam morao da slušam i budem fin, dobar i poslušan. Otac je radio u osnovnoj školi “Meksiko”, a majka u Poljoprivrednoj. Kao mladi, tražilo se od njih puno angažovanje. Morali su opravdati povjerenje koje im je ukazano. Topolica, kao novi dio grada, podrazumijevala je intenzivniji razvoj, a samim tim i prosvjeta je to morala pratiti. Perspektivni grad, za koji je tada važio Bar, tražio je poletne i agilne. Nekako sa počecima topoličkog života, počinjao sam i ja moj životni put. Grad perspektivan i ja sam odavao nekom perspektivom. Poslije toliko godina Bar i dalje perspektivan, ja penzioner.        

U tom njihovom angažovanju, počeo sam da budem teret. Gdje će sa mnom? Rješenje je bilo jedino da mi nađu nekog dovoljno strpljivog, ko će me paziti do njihovog povratka kući. Nije lak zadatak. Ipak, nesebično me prigrlila teta Ljubica. Žena blage naravi, uvijek sa diskretno razvučenim osmjehom i tihim glasom, primorala me da moju aktivnu, hirovitu i možda razmaženu narav smirim. Sve što je rekla bespogovorno sam slušao. Ono što je meni pričinjavalo posebnu radost je društvo njene troje djece: Mire, Cala i Miće, koji su bili stariji od mene, ali su bili tu za sve što mi je trebalo. U njihovom društvu bio sam siguran, bezbrižan i nekako važan. Sad sam i ja imao braću, sestru. Nema mi ravnog. Niko me nije mogao taći. Znao sam da su tu, uz mene. Živjeli su, nedaleko od moje Sedmice, u Željezničkim zgradama. Zgrade koje su imale neki svoj pečat, pogotovo ove koje su bile postavljene pod pravim uglom, a samim time i brojale više stanara. Tu su stanovali Maćo, Komi, Nene, Neđo, Mito, koji su me prihvatili kao svoga, moji vršnjaci, sa kojima ću u narednom periodu, u osnovnoj školi, nastaviti intenzivno druženje.  Iako stotinjak metara od moje zgrade, to je meni bio kao drugi svijet. Slobodu koju sam tu imao, boraveći tu tih par sati, bila je zadivljujuća. Sva moja uredno ispeglana roba koju sam nosio, u tim barama, glibovima, šipražju, livadama, poprimila je malo drugačiji izgled. Sve ono što me čekalo kući u četiri zida, poslije tih žurki na otvorenom, nije bilo udobno. Kod teta Ljubice sam provodio nekih par godina zaključno sa 5-om.

Nije mogla baš svaki dan da me pazi, pa se tražila za te dane zamjena. Za popunu slobodnih termina ponudila se teta Nada. Živjeli su tik uz nas, pa to nije bilo loše rješenje. Teta Nada je bila malo energičnija žena. Možda i zato jer je imala sina Bata, koji je takođe stariji od mene. Bio je u godinama koje su remeteći hormone, pomjerale i njegovu glavu. Radovao se mom dolasku, svaki put. Ujutru, kad bih došao, morao sam čekati da popije živo jaje, probušeno sa dvije strane. Kroz one sitne rupice sisao je, bolje reći, vukao iz petnih žila sadržaj iz jajeta. Uvijek sam se pitao zašto ga ne slomi i lako popije. Odgovor nijesam dobio, ali niska školjki od jajeta, nizala se pred mojim očima. E, onda sam ja stupao na scenu. Bato se bavio bodi bildingom. Rekviziti su mu bili sve pokretno po kući. Dolazio sam mu kao najbolje sa čime je raspolagao. Sa mojih 5, imao sam odgovarajuću kilažu da izigravam kvalitetan teg. Moram priznati da je i meni to bilo interesantno. Onako ispravljen, ukočen, dozvoljavao mi je da dišem, išao sam gore-dolje sve dok nije ispunio potreban broj za benč, zgibova. Iako u zavidnim godinama, Bato i danas ima pozamašna prsa, na kojima bi mu mogli pozavidjeti i mnogi mlađi. Uvijek mu napomenem, kad god se sretnemo, da je to zahvaljujući meni.                                                       

Dok je radila u Poljoprivrednoj školi, a i kasnije, prelaskom u “Meksiko” školu, majka me vodila na poljoprivredno dobro, koje se nalazilo na mjestu sadašnjeg sportskog centra i nazovi travnatog dijela, ugla dva bulevara. To je bio još jedan rezervni položaj, kad moje divne tete nijesu mogle da me čuvaju. Učenici su tu imali praktičnu nastavu, pa sam u njihovom društvu i ja izigravao praktikanta. Samo je ta praksa možda bila mnogo intenzivnija. Toliko intenzivna da me ni rođena majka nije prepoznavala. Stoke na pretek, a svako jagnje, prasence, tele, moralo je proći kroz moje ruke, a samim tim i ostaviti trag po meni. Alatke, razne sprave i mnogo toga još što se nalazilo po hangarima, nije moglo ostati na svom mjestu. Ono što me posebno izuvalo iz cipela bio je jedan moćni crveni traktor. Njime je mogao da upravlja jedino čika Hajro, upravnik dobra i čovjek koji je, za razliku od drugih praktikanata, prema meni imao veliko strpljenje.

Onižeg rasta, oštru i crnu kosu, koja je već počela da behara, češljao je na gore. Gusti brkovi su mu padali preko usta, tako da su mnoge riječi ostajale u njima, ali i to što je izlazilo sa njegovih usana, ostavljalo je utisak čovjeka sa autoritetom. Koščatim rukama znao je da me uhvati za ruku i ne osjećajući da me to boli, radosno vodio da mi pokaže nekog novog stanovnika koji se, u međuvremenu, u mom odsustvu, ojagnjio, otelio, oprasio. Nježno ga je uzimao i stavljao meni u naručje! Znao je da me to raduje taman koliko i njega. Sa mojih 5 već sam se kvalifikovao da sa njim sjednem na traktor i da aktivno učestvujem u traktorskim aktivnostima po imanju. Učenici, praktikanti, za dozom zavisti, znali su da gledaju, ali nijesam im mogao ništa. Moj drug Hajro i ja imali smo važnija posla. U slobodnom vremenu, znao je da mi priredi veliku radost. Sjeli bi na crvenu aždaju i krenuli u vožnju po aveniji čempresa, koja se protezala, od poljoprivrednog dobra, pa negdje pored Tri kule, sadašnjeg “Volija” i tamo prema željezničkoj stanici. Vozio je čika Hajro, davao gas, a na njegovu komandu mjenjač, koji se nalazio između naših nogu, a u mojoj ruci, mijenjao je svoj položaj. Prva, druga, treća, druga, treća. E, pa, pokažite mi srećnijeg od mene.

Čempresi su prolijetali pored nas. A krugovi su se samo nizali. Godinama kasnije čempresa je bivalo sve manje i manje. Bezdušni su radili svoj posao. Nije bilo nekog urbaniste koji je umio da uklopi aveniju u gradsku sliku i sačuva nešto što je moglo biti jedno lijepo obilježje grada. Sjeci! Bez želje da se nešto posadi. Kulminacija je svakako, zadnje dešavanje oko čempresa, kada su neki prosvećeniji, pokušali da onim nesrećnim ukažu na njihove gluposti. Kao i mnogo toga, zaludu! Čempresi su pokidani. Pokušaj da se to ispravi, sađenjem mladih, pokazuje samo njihovu neznavenost. Posađeni, eto, da bi bili posađeni i nekom zamazali oči, ipak, neće doživjeti visine svojih prethodnika. Nijesam bio dio tih okupljanja iako, u to sam siguran, više su bili u mom srcu, nego drugima. Ne mogu da shvatim, pa evo i sa ovih mojih 65, da nekome moraš otvarati glavu na taj način. Sjedeći u jednom kafeu, u društvu mojih prijatelja, bio sam jedini koji nije išao u dvanaest isred Gimnazije, na protest. Predložio sam da uradimo nešto drugo. Da mlađi iskopaju rupe na slobodnom prostoru, a ja sam bio voljan da donesem pet sadnica bora i predložio da svako od učesnika donese bar po jednu i posadi. Na svaki bor da okačimo ime svih onih kojima je pala ta suluda ideja od samog državnog vrha pa naniže. Neka kidaju po sebi. Siguran sam da od sječe ne bi bilo ništa. Sujeta, pizma i sujevjerje bi odradili svoje. Danas bismo imali lijepi park.

Bio sam nježan, osjetljiv, neki bi rekli kičeljav. Često sam poboljevao, pa je doktor Vrška, kao kućni prijatelj, znao dolaziti, u po dana u po noći, da me pregleda i piše recepte. Ta ga je osobina krasila i za mnoge druge – pravi narodni ljekar. Recepti su uglavnom podrazumijevali injekcije, a to je značilo i dolazak Cuce, medicinskog tehničara, koji je za mene bio strah i trepet. Visok, robustan i on sa gustom kosom, ali drugačije frizure. I on sa brkovima, ali uredno štucovanim, ulazio je u sobu, otvarao crnu torbu iz koje je vadio sve ono od čega mi se ledila krv u žilama. Bez riječi, pripremao je sve što je bilo potrebno. Po definiciji, roditelji nijesu bili u sobi. Okršaj koji je trebalo da uslijedi nije ništa lijepo obećavao. U početku moja bježanija po sobi, krevetima, zabijajući se u ćoškove sobe, završavala su se tako što bi me slobodnom lijevom rukom smandrljao na krevet, čvrsto stisnuo preko krstiju, a desnom u kojoj je držao ono koplje od injekcije zabadao u moj, što bi danas rekli, gluteus. Da li od moje vriske ili od pritiska na krsti, a možda od njegove lake ruke, ništa nijesam osjećao. Majka je znala tek tada da uđe u sobu. Nijesam joj se mnogo tada mogao radovati. U mojoj 5-oj, shvativši kakav je konačni rezultat, predavao sam se bez riječi! Ishod je bio isti.

Očev veliki prijatelj, doktor Stojanović, otorinolaringolog, dijagnostifikovao je krajnike, kao uzročnik mojih muka. Jedini način da se riješi problem bila je operacija. “To nije dolazilo u obzir”, usudio sam se da pomislim, ali sam ipak završio na ušnom. Zašto su ga zvali ušno, kad ja imam problem sa grlom? Možda je lakše bilo to izgovoriti nego puni naziv specijalizacije ili zato što su mnogi radili na ušnom u to vrijeme, pa im ovo dođe kao servis, nijesam bio siguran. Strah koji sam imao od operacije, odagnala mi je moja dobra majka. Znajući za moju ljubav prema filmovima, ispričala je kako ću biti u studiju gdje će me snimati za jedan novi film i da ću biti jedna od glavnih zvijezda. Odmah sam uzletio i već sam se tako i osjećao. Kao takav, ipak sam morao da se, za početak, zadovoljim bolničkom sobom i krevetom u njoj. Pa dobro za početak.

U sobi sam zatekao jednog momka, koji, ispostaviće se, takođe, čekao svoje trenutke slave. Nijesam mogao da dozvolim da on bude prvi, pa sam ga zamolio da ja prije njega uđem u studio. Kad je saznao da sam sin njegovog dragog nastavnika, bez riječi je prihvatio. Gidra je, za razliku od mene, uzletio u zvijezde. Sjajne ili manje sjajne – ipak je on uživao među njima. Moje zvijezde su se stropoštale ulaskom u operacionu salu. Zamotavali su mi ruke oko struka, a ja bjesomučno tražio kamere kojih nigdje nije bilo. Počeo sam da razmišljam o prevari, ali, etar je učinio svoje. Buđenje, a samim tim i otrežnjenje bilo je bolno. Gidru sam kasnije sretao mnogo puta. Znali smo da popijemo kafu u njegovom “Holivudu”, kafeu u centru grada. Dio zvijezda unio je u njega kao dekor i vidio sam da mu prijaju. Ja nijesam osjetio sjaj mojih zvijezda.                                                     

Sa 5 sam obezbijedio još jedan rezervni položaj. Učionice u kojima je predavala moja majka. Kada bi se iscrpile sve ranije navedene mogućnosti, završavao sam u nekoj od klupa, ali uvijek pored nekog dobrog učenika/ce. Najčešće je to bila bila Zlatica. Sjedeći pored nje, zurio sam po odjeljenju i pratio reakcije đaka. Zbunjeni, preplašeni, samouvjereni, nezainteresovani, nestrpljivi, simpatični, duhoviti, popunjavali su klupe sa samo njima znanim motivima. Majka je vodila tada VII i VIII razred. Bilo je u toj galeriji likova i mnogo lijepih učenica. Nesvjesno ili nekontrolisano ili iz neke radoznalosti, pogled mi je tražio ljepšu od one prethodne koja je isto bila lijepa. Zašto je ona prethodna bila ljepša od ove nove ili je ova iz ugla bila ljepša od one u sredini ili iz onog drugog razreda od one u onom od prije dva časa, nemam pojma. O čemu ja ovo? Sve mi se nešto pobrkalo. Pa zar nijesam došao da čekam kraj časova i idem sa majkom kući. Nijesam. Nastavio sam i dalje, ali sa više žara da šaram po odjeljenjima i tražim ljepšu od ljepše.

Pogled, ali i moja pažnja, zamrznuli su se na Veri. Bila je odlična učenica VII razreda. Ona je najljepša, tu nema dileme. Kad god sam je vidio, u meni se nešto dešavalo. Mijenjao sam ponašanje i nijesam znao đe ću prije. Kao da sam bio sklopljen od nekih nepovezanih djelova, pa je svaki od njih svoje kolo vodio. Želja majčina je bila da me lagano priprema za početak moje škole, sljedeće godine, a ja pođoh skroz u drugi pravac. Jednog dana sam joj, onako odlučno, saopštio da obali Veru na godinu. Nije joj bilo jasno što pričam, pa je prešla preko toga kao da nijesam ništa ni rekao. Nije mi bilo to milo. Bio sam uporan. Tražio sam, ne samo da je obali na godinu, već godinu za godinom sve dok ja ne dođem u VII razred i budem mogao da je oženim. Sve joj je bilo jasno. Pomilovala me po glavi i konstatovala, uz osmijeh, da sam se zaljubio. Izgleda da se to tako zove.

Mnogo godina kasnije, jedno jutro iz bolnice, sa dežurstva, došla je moja supruga. Vidno umorna, iscrpljena, počela je da mi priča o neprospavanoj noći i borbi za život jedne žene koju je našla na podu u neviđenim bolovima. Brzom intervencijom, žena je operisana, ali je trebala cjelovečernju brigu i nadzor. Bdila je nad njom i nadala se najboljem. Priča kao i mnoge do tada, prolazila je pored mene, bez želje da se udubljujem u nju. Dva dana kasnije, sasvim slučajno, saznajem da je ta žena koju je moja supruga spasila sigurne smrti, bila Vera. Na moje insistiranje, oboje smo pošli do bolnice. Prikačena na aparate, ležala je bespomoćna i jedva mogla izgovoriti po koju riječ. Obučen u sterilnu robu polako sam joj se primicao i pokušao da joj pogledom kažem nešto, jer riječi nijesam imao. Lagano sam se nagnuo nad njom i poljubio je u obraz. Rekao sam joj o kome se radi. Uspio sam da joj izvučem osmijeh kojim mi je stavila do znanja da dobro zna ko sam. Uz veliki rizik od posljedica, kad dođemo kući, supruzi sam priznao da je Vera moja prva ljubav. Svi troje razmijenili smo poglede i svako, koliko je mogao, slatko se nasmijao. Vera srećna uživa u svom životu i kad god se sretnemo slatko se ispričamo.

5-a polako curi, a dolazi 6-a i sa njom novo poglavlje života. Škola i period školovanja ispisivaće mnogo toga uzbudljivog i lijepog. Ipak, 5-a godina mog odrastanja ostaje uokvirena i okačena na zidu sjećanja, zauvijek.

Siguran sam da svi mi imamo neku svoju 5-u.

Share.

Comments are closed.