Gost 55. emisije “Priče s Baranima” bila je mr Tanja Sekulić, prozna spisateljica, slikarka, prevodilac. Završila je Pomorski fakultet u Kotoru. Živjela je u Alikanteu (Španija), Ćaku (Argentina), Londonu i Parizu, gdje je završila studije Slavistike i magistrirala na Sorboni. Posljednjih godina stvara u Baru. Po opštem mišljenju, živa je enciklopedija podataka iz Stare Topolice. Zbog obilja priče, njeno gostovanje je podijeljeno u dvije cjeline. U prvoj su se rekonstruisale prilike u tada jedinoj, Ulici maršala Tita, a u ovoj je govoreno o samoj gošći i njenom nekonvencionalnom ponašanju tokom djetinjstva i adolescencije.
Razgovor je započet objašnjenjem zašto je završila dva, dijametralno suprotna, fakulteta.
“Ja sam željela da studiram novinarstvo, bila sam druga generacija novinarskog smjera u Gimnaziji, sa praksom u Radio Baru. Jednom je tako organizovana tribina sa poznatim novinarom Mirom Radojičićem, koji nam je rekao da ne zaboravimo kako će mnogi od nas završiti novinarstvo, ali će 90% svoj posao odrađivati uređujući umrlice u nekim novinama, i to nisam zaboravila. Te godine kad sam trebala da upišem fakultet, otac nije radio, a majka je plela na mašini za cio grad i od toga smo živjeli. Odbijena sam za Titovu stipendiju, iako sam bila odličan đak, jer tata nije bio član partije, kako mi je tada jasno dala do znanja u ‘Crvenoj banci’ žena sa imenom Ana. Zato sam odlučila da ne idem na studije, ali me otac nagovorio da se upišem u Kotoru. Zanimljivo, već prvog dana na upisu, presjekla sam se – dekan Šaranović proziva: ‘Ko je ovđe Sekulić Tanja?’ Znam da ovoga puta nisam ništa uradila, nisam imala kad da uradim, tek sam sišla sa autobusa. Javim se, a on veli: ‘Ti imaš odlične ocjene, super uspjeh, ne moraš polagati prijemno’. Odlično, što bi rekla pokojna Raima, bar jednom da se isplati to učenje. Tako sam ostala u Kotoru i završila prvi fakultet.
A Slavistiku i magistraturu na Sorboni sam završila tek u XXI vijeku. I za to je krivo NATO bombardovanje. Te 1999. smo sjeđeli ispred ‘Varadera’ i ‘Avguste’ i gledali avione koji su prelećali Crnu Goru, a neposredno prije toga smo pratili neke prijatelje koji su s malom bebom odlazili iz zemlje. Obrnula sam se ka Bracku i rekla mu da neću da sjedim ovđe, no ako je vrijeme za umiranje, ja ću kao slon izabrati mjesto đe ću da umrem. I izabarem da odem u Pariz, iako nisam znala ni riječi francuskog jezika. Tamo sam ga naučila, i postala prevodilac iz inata, sjećajući se profesorice Dane Nenadić koja mi je na prvom času prevoda sa engleskog dala 3+, radi čega sam rekla sebi da ću nekad nešto prevesti na ponos. I mislim da sam u tome u potpunosti uspjela, svjedoče knjige”.
Tanja je istakla da su na oblikovanje nje kao ličnosti izuzetno uticali stariji brat i sestra, a onda i prijatelji iz Ulice maršala Tita.
“Ja sam treće dijete u familiji, što je jako dobro, jer se roditelji izmore na prva dva, pa manje obraćaju pažnju na tebe i slobodna si, a u stvari te svi čuvaju, i starija braća i sestre i roditelji, ili kao što je bio slučaj u Ulici maršala Tita, svi stariji u zgradama.
Da mi Ljubo nije brat, ništa ne bih znala o muzici i dan danas bi slušala ‘Od izvora dva putića’. Da mi Ljubinka nije sestra, ne bih ušla u biblioteku. To su dvije osnove života, a malo sam ih osluškivala i gledala šta oni rade, pa sam na osnovu njihovih dogodovština i ja postala toliki mangup, gledala sam što se i dokle smije.
Prijatelji iz ulice, sve sjajna đeca, mi smo samo bili nestašni, a imali smo đe da budemo nestašni. Naša tadašnje ponašanje današnji mladi roditelji zovu ‘hiperaktivnost’. To bi onda značilo da je od 100% djece na ondašnjoj Topolici, njih 120% bilo hiperaktivno, ne računajući Špira Medigovića koji je vazda jedini imao mjeru u svemu. Bitni za mene su bili Vahid Sinanović, Duško Mijović, Vaso Pavićević, Željko Jelenić, Predrag Prešo Lazović, Nebojša Martinić, Dragan Krstonošić, Filip Pejović, Višnja Vukićević strašan mangup – strašan đak, Katarina Popović, pa nevjerovatna fudbalerka Tanja Nikitović, nimalo slabija od Vuka Piurače, nekoga ću sigurno preskočiti…”.
A nestašluci djece iz Maršalove ulice počeli su još prije škole.
“Mislim da je osnova mojih đavoluka nastala još u podrumskom zabavištu, nama je vrtić bio u podzemnim prostorijama sa malim prozorom u zgradi. Sjećam se svadbe na vrhu zgrade Sedmice, 1968. godina. Kuhinja je bila u vešeraju ili se donosilo iz stana Rakovića. Moja majka je imala dugu kosu, a taj dan je izgledala kao gospođa Marge Simpson, jer joj je teta Serveta Peročević napravila punđu na spratove, nije majka mogla da raščešlja kosu mjesec i po dana. Bila je velika gužva gore na krovu, a mi djeca sjeli za sto i navalili na supu, pojeli tri tanjira, bili nadušeni kao žabe kreketuše. Nismo znali da ima još poslije toga, nismo znali kako se ponaša na svadbama. Poslije supe stižu razne đakonije, teta Danica Raković je umjetnik za jelo, ali džabe. Dolaze i torte, nenormalno velike, mi ne možemo da dišemo. Duškova ideja je bila da se, kad nam već nisu rekli da će biti još nešto poslije, organizujemo i zainat sa tortama gađamo narod sa terase. Teta Danica se čudila koliko smo torte izjeli, a o prolaznicima dolje ne bih da pričam.
Jednom su iz tog podrumskog zabavišta odlučili da nas vode u vrtić na Tabiju. Tamo je već prešao da živi Duško Mijović, i znala sam da će me čekati. Dva po dva u koloni, evo nas u goste, a oni imaju tobogan, to mi nismo viđeli kod nas. Mi smo imali samo veliku gumu od FAP-a ispred vrtića. Svi oduševljeni toboganom do jednog momenta, kad se đeca više ne raduju kad silaze s tobogana, nego plaču. Učiteljice čine muabet, ne znaju o čemu se radi. A što je bilo? Duško i ja smo smislili da stavimo jednu malu palicu između onih okvira za spuštanje, pa su đeca nakon silaska bila odranih ili malo ranjavih nogu. Bilo je to, priznajem, ako gledaš na današnji način, vršnjačko nasilje, ali nismo bili kažnjeni.
A u gumi od FAP-a ispred vrtića sam zaradila razbijenu glavu. Bila je glavna stvar u vrtiću ko će ujutro prvi doći, skočiti u gumu i biti prvi u njoj. To su vazda bili ovi iz starijih razreda. E, jedno jutro je Sekulićka poranila, došla prva, skočila glavačke u gumu i nasadila se na neki šaraf, pa je krvave glave s maramicom ‘vas u fete’ krenula doma”, sjećlaa se Tanja Sekulić.
Predškolski period joj je bio maksimalno ispunjen, kaže.
“Kad je Željko Jelenić bio na Topolici, ja se nisam vadila iz njihovog stana. On je bio sjajan crtač, i ja sam dobro crtala, a kad bi nam falile boje, slikali smo teta Vinkinom šminkom. Nikada nam ništa nije rekla, iako su joj falili svi crveni karmini. Kad sam imala neđe četiri godine, na vratima njihovog stana se pojavio jedan čovjek u hipi stilu. Malo poduže kose, zaljubila sam se odmah, ponio mi je srce. Bio je to Željkov ujak Jozo Kestner, bubnjar ‘Makadama’, došao da se javi sestri, teta Vinki. Ja sam skočila odmah da ga grlim i ljubim i sve je bilo super, ali se brzo pojavila i Jozova đevojka, Mika, njegova buduća žena, na koju sam se ja smrtno naljutila jer sam shvatila da on ne voli mene. Priznala sam ovu priču Jozu prije nekih 15 godina.
Iz vremena prije škole, sjećam se dobro i jednog spašavanja, i to od strane ‘visokih ličnosti’. Kao mala sam se popela na javni WC, pored stare pjace iza današnjeg ‘Turista’. Ni danas ne znam kako sam to uspjela, niti iko zna, jer je krov natkrivljavao zidove i nisi se imao zašto uhvatiti. I naravno nisam mogla da siđem. Moje pozive u pomoć niko nije čuo dok tuda nije prošao čika Drago Vučinić, direktor Luke Bar. Onako u skupom odijelu ušao je u ćenef, što nije bilo nimalo prijatno, provukao je nekako ruke kroz prozor, dočepao me na krovu, sjeo me na prozor i nekako ubacio unutra. Kad smo došli kući, možete misliti kako smo mirisali”.
Prvi razred učila je u OŠ “Meksiko”, da bi škola bila u trećem razredu podijeljena, a “njen dio” prešao u Drugu osnovnu.
“Moju prvu učiteljicu Jozefinu Jovović nikad nisam viđela nasmijanu, imala je ogroman mladež na licu i stalno u crnini, mnogi su se plašili od nje. Moja drugarica Nevenka Martinić i ja smo joj čudo činjele, a domarka teta Milica Đurović – Medova, Kekova i Slobova majka – krila nas je od Jozefine. U prvom sam bila vrlodobar đak – tri petice, tri četvorke, valjda nas je tako sankcionisala. Učiteljica je bila od trećeg razreda Danica Lekić, neuporedivo strožija od Jozefine.
Na Krstiputeva, u 4. ili 5. razredu, nakon novog nekakvog dijeljenja đaka, dopadne da idemo u isti razred Vahid i ja, na nesreću nastavnika. Bilo je tu svega, skakanja kroz prozor u ono lijepo dvorište, međutim toga dana bili smo kažnjeni za skandal svjetskih razmjera, jer smo ukrali fudbalsku loptu i igrali s njom kroz školu. S nama je bio i Vaso Pavićević. Kasnili smo na čas kod novog nastavnika Jovice Martinovića, rođenog brata naše prave nastavnice, divne Vjere Martinović. Jovica nas je čekao na ulazu, Vahid i Vaso se skoro bauljačke provukli u učionicu, a Sekulićka zvijuče pa ju je dočekala jedna blaga Jovicina šaka za vrat. Vala sam se zaklela da ću mu je vratiti kad- tad. I jesam. Jovica je brzo shvatio da školstvo nije za njega, pa se preorijentisao na policiju, bio je inspektor. Kad sam bila na drugoj godini fakulteta, vrtjela sam se oko Šestice i vidjela nastavnika Jovicu nakon 10 godine i još jednoga opasnoga policajca s njim. Prišunjala sam mu se i dala mu baš dobru šaku za vrat. On se okrenuo, i ovaj policajac isto, spremni na skok, a Jovica stane, zagrli me i poljubi i kaže: Znao sam da ćeš je vratiti sekulićka, kad tad. Sjetio se i nije se ljutio.
Mi smo često skvašeni dolazili iz Druge osnovne škole. Morali smo da nosimo bijele hulahopke, sve su majke djevojčicama to oblačile, od tada nosim traumu od hulahopki, jer – ako su bile glibave, znači da si neku đavoliju radio i imao si ga sušto. ‘Crv’ Raičević je otkrio put preko Sokolane, gdje smo inače zakazivali tuče sa onima iz škole ‘Meksiko’ jer smo se redovno svađali ispred Tekine radnje za bureke i krofne, pošto su oni prvi stizali i odugovlačili, pa mi nikad ne bi došli na red dok traje odmor. Ubrzo smo i mi dobili Džepa Palangića s krofnama u našoj školi. Puteljak kroz Sokolanu bio je često pun vode i žabokrečine. Vraćaju se tako Topoličani svi skupa, mokri iz škole, igramo se uru preko onih lokvi, skvasimo naravno, i dolazimo doma kada i roditelji s posla. Vazda su se čudili što smo mokri kad nije bilo kiše. Dakle, naša tajna trasa je bila: Krsti Puteva – Sokolana – kroz potok – Crkvice, Zgrade”, navodi Sekulić, uz opasku da je već tada prvi put prijavljena zbog tuče.
“Uvijek sam se tukla za onog ko je slabiji, naročito su znali da ugnjetavaju ove što su niži rastom. Vala, nećeš, evo mene kao tršljaka i ništa mi to ne služi bez da mijenjam sijalice. Ili su znali da se rugaju manje imućnima, ili ružnima, ili onima koji su dolazili pješice iz Šušanja sa pletenicama ili u gumačama, oni nisu imali privilegiju da iz grada lagano stižu, no su išli sat i po do škole. E, te i takve nisam dala po cijenu života, zato me i danas vole, i ponosim se tim dijelom mog života i tom osobinom”.
Poslije šestog razreda je prešla u OŠ “BJO”, a direktor je bio Ivo Živković.
“Dosta redovno bi se čitala kroz razrede naredba da se Tanja Sekulić javi kod direktora – ja bih došla, on bi htio da sazna što sam sad uradila, pa bih objasnila, a Ivo bi me onda pitao koji čas imam, jer, ako nisam sve naučila, mogli bismo da igramo stoni tenis kojeg je obožavao. Tako smo mi sate proveli u onoj prostoriji za stoni tenis. On je bio primjer da se u prosvjeti uvijek nalazio neko ko bi prepoznao da vi nijeste dijete nemoguće već specifično dijete, neko ko bi vam dao prostor da dišete van normi.
Vera Kovačević me je obožavala, viđela me onako drčnu, kao što je ona bila, kao svoju nasljednicu, ali je željela da me uvali u partiju i sve te forume. Tako sam postala predsjednica omladine u školi. Konkurentkinja za to mjesto bila mi je vanserijski pametna i dobra Edita Zonjić, potpuna suprotnost od mene. Njih dvanaestoro je glasalo: šest za nju, šest za mene. I ja predložim da se baca dinar, pa pismo-glava. Tako sam voljom sudbine postala predsjednik omladine. U školi sam, inače, bila zaštićena kao rijetka životinja, jer sam prvo imala zaštitu od dječaka iz zabavišta, škole i vrtića, a kao predsjednik omladine sam branila sve drugove i drugarice od nastavnika. Litka Pejović, Gulina sestra, govorila je da sam ja džambas i da im se pored mene ništa ne smije dogoditi”.
Potpuno posebno poglavlje zbivalo se van škole, na Staroj Topolici.
“Imali smo dogovor da, ako nas uhvate u nečemu što nije baš kako treba, kažemo da smo đeca profesora Blaža Nikitovića. Razlog za tako nešto je bio dvojak: prvi je taj što je osnova sve te naše ‘delikvencije’, pored mene, Vasa, Filipa, Vahida, bio Blažov najmlađi sin Kiki, koji nikad nije bio izdajica, za razliku od onog što ga je žica zamalo udavila. Drugo, bio je najstariji profesor, svi su ga znali i ustručavali se od njega, i ko god da te uhvati u nečemu, morao mu je Blažo predavati, pa ćemo se izvući jer neće da dira dijete svog profesora.
Skidali smo ljeti Kiki, Filip i ja, recimo, naljepnice sa stranih auta i lijepili na stomak. Obično je sve bilo lako, no jednom nas je jedan Italijan vidio, hipik, i krenuo da trči za nama. Mi bježali kroz ovaj i onaj podrum, iza ‘Vračara’ se snalazio čovjek kao da je Baranin, ne pomaže naše poznavanje puteljaka, i kad nismo imali đe uletjeli smo kod čika Frana ‘Hajduka’ u salon i ispod vješalice se sakrili ispod mantila. Frano uhvatio mene, pita čija sam, a ja kažem ‘Blaža Nikitovića’. To je bilo u osnovnoj školi, da bi me u trećem srednje dočekao taj isti Blažo i predmet ‘logika’. Ulazi on prvi put u razred i prije no počne da proziva da se upoznamo, kaže: ‘Ustani, klikeraš’ca! Imaćeš kod mene jedinicu sa postoljem, neće je moći niko popraviti’. I bogami se jesmo preganjali u srednjoj školi, morala je moja majka Mara da bude dovedena u školu kao adut.
Bili smo đeca sa osjećajem slobode, a granica nam je bila naša mašta. Pomenula sam Dijanu Dabanović koja je hodala lastrom, ivicom zgrade na krovu, i to ne jednom no dvaput, jer joj nisu vjerovali. Posmatrala su je sva đeca iz Šestice i Sedmice. Pa, Nešo Vučinić, Dragov sin koji je mlađi od mene dvije-tri godine, spuštao se sa svog visokog četvrtog sprata zgrade niz oluk u grad. Majka bi ga zaključala da ode u prodavnicu ili nešto, a on bi uz oluk sišao odozgo i uz oluk se popeo gore prije nego ona dođe. Pravili smo kućice na drveću, i kamenom ili peckalicom mogli da pogodimo bilo koga na drugoj strani Ulice maršala Tita ako je trebalo. Pa, čika Mujo Sinanović je, kad je dolazio s posla, prvo Vahida tražio na drveću, a onda oko zgrada, svuđe se ovaj penjao.
Naš otac i čika Sveto Vuletić su nam napravili fudbalsko igralište iza Šestice i Sedmice, oni su brinuli o nama. O svoj đeci, ne samo o svojoj. Pri jeseni, išli smo ka ‘Agavi’ i Crkvicama. Naročito je bilo veselje kad bi Crkvice poplavile, pa bi našli neke daske i plovili bi tuda, iako smo se mogli udaviti ako padnemo u vodu. A nje je bilo toliko da temelje uopšte nisi mogao da vidiš, odupirali smo se štapovima o dno. Za vrijeme puberteta, Boban Mijović je bio najbolji u toj disciplini. Poslije tog njegovog podviga, sve su moje drugarice bile zaljubljene u njega, da naglasim – ne i ja”.
Potpuno posebno mjesto u životu Tanje Sekulić ima, kaže, njen drug iz zgrade i zabavišta, kapetan Vahid Vajo Sinanović.
“Vahida znam otkad sam na Topolicu došla, sa dvije i po godine. Kod Arifove slastičare, bio je ogromni okrugli kamen na kome smo sjedjeli, bio je glavni onaj ko bi prvi došao i sjeo na vrh. Onda je jednom dana sišla Vahidova nana da ga traži među đecom. Viđeli smo da je nešto, jer smo svi morali kući da idemo, tako smo saznali da mu je umrla majka, teta Azra. To je prvi put da se susrećemo s tako nečim, velikim, da nekoga nema. Poslije se među đecom pričalo da, kad neko umre, tu se pojavljuju dukati. Mi smo godinu dana kopali da nađemo blago tu đe je sad ‘Augusta’, ali nismo našli ništa. Prema Vahidu imam zaštitnički odnos još od tada, a i starija sam od njega pola godine, što je sasvim dovoljno da bi trebao da me sluša. On i ja ćemo se vazda prepirati oko nečega, jer je kontraš, pa ako ja kažem da je rodio šipak u Dobru Vodu, on će reći da nije no u Zaljevo. Tako se cio život prepiremo đe je tačno, u metar, bio kiosk kod stare zgrade Luke Bar, pri čemu sam ja sigurna da znam pravu lokaciju. Volim ga, on je moj mlađi brat, i jedini koji se sjeća da me je otac poveo da me braća Krajina ošišaju na nularicu zbog kazne”.
Tanjini gimnazijski dani bili su, kao i svi pubertetski, ispunjeni borbom protiv konformizma i stalnim sukobima sa pravilima i regulama okoline. Samo što je u njenom slučaju to izgledalo malo burnije. Međutim, kako ističe, centralnu poziciju u njihovom slučaju u prva dva razreda škole je zauzimao legendarni profesor geografije Miloš Perović, koga su svi znali isključivo pod nadimkom Šaćo.
“Bio je specifična osoba i to znaju svi kojima je predavao. Tražio je da mu sve znaš napamet iz sveske, čak i gdje su zarezi, i prema različitim učenicima i situacijama se različito ophodio. A bio je maher, i mangup, da se izvuče iz svega, da pomogne ako treba, ali i da napravi kastig.
Strašno je volio da gleda lijepe osobe. Kad nas je prozivao, odmah me je primijetio, bila sam ljepuškasta i đavolasta, pa sam dvije godine raspolagala našim dnevnikom. Kako je on imao specifičan odnos prema onima koje je izdvajao od ostalih, tako sam i ja. Bili smo, recimo, neki od nas, određeni da ‘radimo praksu’ – u stvari ta ‘praksa’ je bila žestoki rad na njegovom imanju, ispred baraka pored mora kod današnjeg hotela ‘Princess’, iza ‘Male benzinske’. Nas desetak je tu kopalo, sadilo, plijevilo, radilo, čupalo, opučali smo se, a on bi za sve nas pripremio voće, čokoladice, ali i kutiju cigareta, govoreći: ‘Znam da ne pušite, ali onaj ko puši neka zapali, a ja ću izaći kao da vas ne vidim’. Danas bi rekli da je to izravljivanje učenika, a u suštini Šaćo je bio takav, i mi mu nismo uzimali za zlo. A pošto zbog rabote nismo stigli učiti geografiju, a znali smo da će da propituje, on bi nama rekao koje će lekcije da pita i sve bi bilo potaman. Jednom mi je tako rekao da naučim samo zadnji naslov zadnje lekcije. Ja se pobunih kako ću to, sramota je, on veli da ništa ne brinem. Dolazi Šaćo sjutra na čas i kaže: ‘Nemam ja vremena sve vas da propitujem, gubi se vrijeme bez veze, zato ću danas pitati kako se zovu naslovi lekcija, jer ko zna naslov lekcije – taj sve zna. Evo, Tanjice, da ne znaš slučajno naslov zadnje lekcije’. I tako ja tu dobijem peticu i nije me više nikada propitivao.
Šaćovo obožavanje lijepoga svijeta je imalo i praktičnu namjenu. Kad je Trajko ostavio Vahida na polaganje iz Tehničkog, a Vahid je bio jedina osoba u Bar i na svijetu kojoj je to uradio, Šaćo je smislio plan za Komisiju. Da se ‘ja i Višnjica uredimo, obujemo štikle i neke šorciće da budu isti i neke lijepe majice iste’, pa će Komisija gledati u nas. ‘A ja i Nadica, lijepa naša Nadica (Jovanović), upisivaćemo Vahidu što treba da položi’. Tako je i bilo”, objašnjava Sekulić, uz napomenu da su bili jedino odjeljenje koje je pobjeglo kroz prozor dok su profesor i prosvjetni inspektor bili u hodniku ispred vrata.
Od trećeg srednje, odlična učenica imala je često jedinicu ili, kako su joj govorili, nulu iz vladanja.
“Počeli smo da pravimo velike probleme u školi. I razrednoj Zagi Vuković, i ostalim profesorima, jedva su oni izdržali s nama, a i mi s njima. Zaga nas je razumjela do određene granice, a mi smo htjeli da nas svi razumiju i preko te gramice. Bila sam odlična, ali sam imala nedovoljno vladanje. Dobili smo ukor pred isključenje ja, Budo Vujačić, Đorđe Gregović i Vanja Karanikić, svi iz istog odjeljenja, iz raznih razloga, tj iz niza raznih razloga. Sjećam se da sam pušila na času kod prof. Mikice Novakovića iz bunta jer je meni i Vahidu dao jedan sa postoljem na pismenom, a da nije otvorio svesku zato što smo bili nemirni i sumnjao je da pravimo fišeke sa odgovorima da bi drugi prepisali… Jednom smo se i napili na času u zadnjoj klupi kod profesorke Janje koja nam je predavala makedonski jezik. Nebrojeno puta smo pobjegli s časa, a kap koja je prlila čašu bila je kada je Vanja podigao dobru profesorku Milevu Dostinić uvis, zagrlivši je oko pasa, i rekao joj: ‘Mileva, bez majke, ti ne znaš koliko ja tebe volim, nemaš pojma’. A Vanja ogroman, a Mileva mala i krhka. Dirnuti prof. Milevu tada u školi bilo je kao da si dirnuo druga Tita, takav je autoritet imala.
Da ne budemo izbačeni, pobrinula se najbolja profesorica svih vremena Nada Jovanović, ljepotica koja mi nikada nažalost nije predavala, a koja je sve cure zvala ‘žabice’. Bila nam se spremila smrtna ura, a Đorđe je znao da sam mogla da zaplačem kad god sam htjela, pa mi je dao znak da Nada nailazi. Ja plači u hodniku, sva u lelek. Skače Nada: ‘Žabice, što je bilo?’ ‘Hoće da me izbače iz škole, kuku, što ću ja…’, a Nada samo stane i kaže: ‘Idite vi fino na čas, niko vas neće izbaciti iz škole’. I krene da to završilo. Na Nastavničkom vijeću bude u glasanju 10:10, i presudi glas Ćakija Lekića koji se tek bio vratio iz Rima, a kome su objasnili kakvi smo mi delikventi. Međutim, on je rekao da neće sebi dozvoliti da glasa za nečije izbacivanje. I tako nas je u konačnici spasio, nakon što je Nada odradila svoj dio posla”.
Da bi bila odličan đak, morala je, međutim, da ima primjerno vladanje.
“Zato je na sjednici Nastavničkog vijeća prof. Ilija Lemajić, moj Nikšićanin, onako autoritarno ustao i rekao pomoćniku direktora Krstu Markoviću da mi izbriše ‘nezadovoljavajuće’ i upiše to što treba. Ali, jedan od profesora diže ruku i počinje da se buni, i da priča šta sam mu radila u drugom razredu, možeš misliti čega se on sjećao, a i kakva sam bila prema njemu, jer su prošle dvije godine. Na to Ilija ustaje pogleda ga i kaže ‘Ne se.i’. Tada se od Ilije svako plašio, a plašio bi se i Bog da je postojao tada u socijalizmu.
Istina je i to da sam kod direktora Maksima Lutovca poslana više puta no što sam dana išla u školu. Onda je on jednog dana, kad sam kucala i kad me vidio na vratima, rekao onim njegovim blagim, specifičnim glasom: ‘Sekulićka, da se nešto dogovorimo, kad te pošalju sljedećih puta (u množini: ‘sljedećih puta’), ti samo šetaj po hodniku 5-6 minuta, onda se vrati na čas, i kaži da sam razgovarao s tobom, jer te više ne mogu slušati”.
Velika Tanjina ljubav u tinejdžerskim danima bili su motori, a prije i nakon njih – nezaobilazne rolšue.
“Nekoga su zanimali gatovi, ribari, ulovi, pecanje i mreže, a mene je zanimalo što su dva ribara – otac Gaša Radmilovića i čika Franjo Žagar – imali ‘Tomosove’ motore ‘prdavce’. Ta je činjenica uslovila interesovanje Nevenka Đurnića, Željka Slavkovića i moje. Imali smo 13 godina i ‘pozajmljivali’ bi te ‘Tomose’ dok ne potrošimo gorivo i vratimo odakle smo ih uzeli. Nisam sigurna da su ribari ikad otkrili ko im je koristio motore bez njihovog znanja.
A rošule (namjerno ne kažem rolšue, jer sam ih vazda zvala rošule i tako se nazivaju i u knjizi, a i drugi su ih tako zvali) su bile crvene i bile su nekada vlasništvo Vuka Pekića, koji je imao nogu kao peraje, i brzo mu ih je stopalo preraslo. Poslije zemljotresa su spašene i došle su kod mene u Makedonsko naselje. Ja sam u rošulama išla na fakultet i imale su parking mjesto između auta dekana i mog omiljenog profesora, niko ih nije pipnuo. Znala sam sve moguće okrete, skokove, piruete, Barani me pamte po rošulama. Meni su rošule bile ono što su drugima štikle”.
Redovna tema tokom gotovo svih “Priča s Baranima” je zemljotres od 15. aprila 1979.
“Spavali smo u našem stanu u Šestici, na četvrtom spratu. Srećom, brat nije bio tu jer ne bi preživio, pošto je onaj ogromni regal kojeg je svaka kuća imala pao tačno na njegov krevet. Počelo je da ne prestaje, samo se mijenjao zvuk, tutnjao, bubnjao, vibrirao… Majka je četiri puta padala na pod, držala se za vrata, vrištala za đecom. Otac je nekako uspio nju i sestru da izgura, a ja nisam htjela da izađem dok ne izađe i on, išla sam za njim. Tata je ostao u stranu dok nije vidio što se sve srušilo, što je uništeno, i dok nije prestalo da drma. Ja sam kroz zid uspjela da vidim kako zid od Sedmice, kao iz filmova, počinje da pada na Rutu Jovanovskog. Naše prve komšije su bili Filipovići, teta Sofija sa troje djece. Najmlađe dijete, bebu, uzeo je moj tata u ruke, za Desimirku sam bila zadužena ja, a teta Sofija za Isidora. Tako smo izašli ispred zgrade, a dolje haos – djeca vrište, plaču žene.
Pritom sam ja bila najbolje obučena toga jutra na Topolici. Naime, noć ranije sam izašla sa simpatijom i za tu priliku pozajmila prelijepu odjeću od Dude Magovčević. Kad sam uveče došla kući, sredila sam garderobu na naslon od stolice. Kako je ujutro počelo da drma, ja sam to obukla jer mi je bilo najbliže. U svoj toj nesreći, moja simpatija je došla nekako bez glave iz Sutomora do Topolice nakon nekih pola sata od udara, da vidi kako sam, jer je čuo da je Bar potonuo. Držali smo se za ruke i hodali do gata V, sve je bilo razvaljeno. Željela sam, sjećam se, da stavim nogu u rupu da vidim dubinu, a on mi nije dao jer je moglo opet da zadrma, pa da mi ne uhvati stopalo. Tako sam ja dobila svog Romea za cio život, i do dana današnjeg niko takav podvig za mene nije izveo”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Tanja Sekulić.
