Gost 54. emisije “Priče s Baranima” bila je mr Tanja Sekulić, prozna spisateljica, slikarka, prevodilac. Završila je Pomorski fakultet u Kotoru. Živjela je u Alikanteu, Ćaku (Argentina), Londonu i Parizu, gdje je završila studije Slavistike i magistrirala na Sorboni. Posljednjih godina stvara u Baru. Po opštem mišljenju, živa je enciklopedija podataka iz Stare Topolice. Zbog obilja priče, naročito o ljudima koji nisu više među nama, njeno gostovanje je podijeljeno u dvije cjeline. U ovoj se detaljno rekonstruišu prilike u tada jedinoj, Ulici maršala Tita.
“Ja sam naturalizovana Baranka, rođena sam u Nikšiću, došli smo 22. septembra 1965. u Ulicu maršala Tita, kad sam imala dvije godine. Sebe smatram građankom svijeta – rođena sam u jednom gradu, odrasla u drugom, obišla hiljadu mjesta, živjela u nekim evropskim metropolama, a obdarena sam, tako se zalomilo, nevjerovatnim sjećanjem. Primjera radi, sjećam se Višnje Vukićević, moje drugarice iz prvog razreda osnovne škole, koja je došla prvi dan u školu u slovenačkoj nošnji jer joj je majka, teta Edita, bila Slovenka. Sjećam se i da se Katarina Popović, sada doktor andragogije u Beogradu, prvi put pojavila u četvrtom razredu u rezedo-zelenoj haljinici”, počela je priču Tanja Sekulić.
Na sebi svojstven način, rekonstruisala je detaljno izgled Stare Topolice i ljude koji su se ucrtali u sjećanje tadašnje djece.
“Sa šušanjske strane, sve je počinjalo od baraka pored mora i Dvorca, u kome je živjela porodica Pejović, kao svaka kraljevska porodica na samom vrhu objekta, a tu je bila i biblioteka. U objektu gdje je sad ‘Ćao’ su živjele dvije sestre, a u Malom dvorcu Pero i Goca Vujović. Nakon velikog kanala, preko koga je išao mostić, bila je kuća u kojoj je živjela teta Ljubica šnajderica, Ljubica Marović, danas je u tom objektu ‘Nimont’. Tu su živjele i familije Kosać i Spahić. Teta Ljubica je bila dijete bez roditelja, otišla je za Italiju od svojih 13 godina da traži brata, ali ga nije našla. Završila je šnajderaj u Parizu. Uvijek je bila uređena, jarko nakarminisana, nosila je upadljive minđuše i voljela da priča o ljubavi. Svakoga je zvala ‘Maco’ i imala je svojih desetak mušterija u Baru. Ja sam kod Ljubljene, tako sam je zvala, naučila da šijem, jer nikad nisam voljela konfekcijske stvari. Svi su tada bili obučeni u ‘Lee Cooper’, ‘Beko’, ‘Vartex’, no, Tanja nije tako mogla i htjela. Meni kupe farmerice, a ja ih u ljeto otkinem da budu bermude – kad prođe ljeto, prišijem ponovo one nogavice, napravim neki vez da bude ukras i eto ga, sve me to naučila Ljubljena”.
U Poljoprivrednoj školi, koja je bila tu gdje je sad zgrada Kulturnog centra, živjeli su Lazarevići.
“Poljoprivredna škola je bila bitna nama djeci, jer smo tu prvi put vidjeli uživo nekoga iz Afrike, crnca i crnkinje, dolazili su iz Nigerije putem razmjene učenika. Đevojke su nosile tradicionalne haljine, momci bili visoki, nama je Poljoprivredna bila svijet. Tu su se kasnije održavale igranke, na kojima su se svi zaljubljivali”.
Kako kaže, zgradu Elektrodistribucije (danas CB Bar) pamti po lijepom momku, kome je kao sasvim mala činila uslugu. “Rota Brajović, prvi bubnjar grupe ‘LD1’, stariji Nocov brat, bio je toliko zgodan da mu glumac nije bio ravan. Zaljubio se u komšinicu s druge strane ulice. Ja sam bila strahoviti klikeraš i vazda si me mogao naći između ‘Šestice’ i ‘Sedmice’ kako igram klikera, pa je tako i Rota znao đe će me naći. Rekao bi mi da nekako pođem po nju. Ja bih sve ostavljala, i onda sva unezvijerena dolazila u njen stan i žalila se njenom ocu da me neko dira i bije, a da ona mora da me spašava. Jedino ona to može. Tako bi Rotina đevojka izlazila napolje da se vidi s njim, a ja se nisam udaljavala ni sekunda od njih dvoje, da se ne bi poljubili”.
S posebnom emocijom je Sekulić govorila o stanarima “Šestice”, zgrade u kojoj je provela najranije djetinjstvo.
“U mom ulazu su živjele baba Mile iz Grblja i baba Mara Jelenić. Penjemo se gore – čika Bato Jovanović i teta Mašinka – Pristanjani, preko puta njih teta Mila i čika Vukašin Vukadinović – teta Mila nije dozvoljavala da joj kažu ‘ti’ i tražila je da je zovu gospođa Mila, pored njih čika Budo Vukčević, direktor Luke Bar i Nejasmići. Gore su bili Čekići, Vujovići, pa čika Joco Mrčarica – taksista pomorac, onda čika Kika Bošković i žena Zagrepčanka. Da ne zaboravim njihovu djecu, naše drugove Jasminku i Željka. Jasminka je danas doktor mikrobiologije, a Željko je bio direktor kompanije za kompjutere i internet komunikacije u Kanadi, sad je u Finskoj. Ali, od njega se u našoj kući nije moglo živjeti, jer je kao mali dolazio i stalno grizao naš sapun koji je ličio na limun. Moj otac je bio zadužen da nas na frižideru uči slova, ali Željka nije interesovalo učenje, već kako da uleti u naše kupatilo i grize sapun, dok ga naša majka ne uhvati, bila je šerif za sve.
Na našem spratu su živjeli Jakšići, kasnije Filipovići, čika Branko Keilj, sin đeda Viktora Rusa, pa Vukoslavčevići. Na prizemlju čika Vidak i Julka Ivanović, a preko puta njih Saša Brajović u čijoj se kući vježbao rock. Teta Zora je radila u biblioteci.
U našoj zgradi, đeca su ulećala da jedu tamo đe miriše ručak. Kod tete Mašenjke, žene čika Bata Jovanovića, vazda je ručak bio gotov u 12. Ne znam je li čika Bato ikada dočekao taj ručak, od djece koja su ulazila da jedu. Neki od nas uopšte nisu znali da teta Mašinka ne kuva za nas, djecu, to smo tek kasnije shvatili. A onda smo shvatali i da nismo trebali da opuvamo pečenu kokošku koja je čekala čika Bata, rijetko je kad i dočekao. Naravno da niko u zgradi nije imao ključ od vrata, niti je išta zaključavano.
Važno je reći da nas je čuvao sve vazda jedan roditelj, koji ugrabi ili koji vidi što se čini sa balkona, ili se jednostavno tu nađe. I ako taj roditelj misli da si napravio ono baš ‘nešto’, iješ ti drvu od njega, odnosno prut, mili, ne čekaju se roditelji jer će ti oni samo pridodati. Što je najgore, morao si sam da ubereš prut kojim ćeš dobiti po ruka ili guzica, nije smio da se lomi, no da se uvija, a najgora je bila šipkovina”.
Pored “Šestice” i “Sedmice”, “bila je zgrada na ‘G’ sa portunom, đe je živjela izvanredna ekipa mojih drugova”, nakon čega dolaze jedna velika i dvije male trafike.
“Velika trafika je bila između prolaza i zgrade Luke Bar, u kojoj je sada fakultet, sa onim velikim ulazom i debelim stubovima. Bila je vrlo bitna, jer se tu štekao novac. Pult od velike trafike je bio dugačak i širok, i na njemu su momci uveče sjeđeli. Onda mi maleni uzmemo palicu ujutro, otčepimo lim i nađemo parice koje su ispale iz džepova momcima i zaglavile se između lima i daske. Bilo je tu najviše novčića od 20 para, ali nama dosta, 20 para je bila kugla sladoleda kod Arifa. Za tu foru smo znali samo nas dvoje-troje.
Ulaz u Luku Bar je bio naš spas od vrućine, debeli zidovi, sa stepeništem zaklonjen, pa smo se po najvećoj vrućini osjećali kao da smo imali erkondišn. Tu smo skupljali pare kako bismo pošli u ‘Vračar’ da kupimo ‘zimski sladoled’, tako smo mi zvali ono što danas zovu ‘kremić’. Kao i sva djeca, nismo mogli da mu odolimo, znale su to sve prodavačice i šef prodavnice Slobo Petrović, jer smo mi u gomili ulazili u ‘Vračar’ – jedno dijete bi kupilo smoki ili kikiriki, a mi svi po jedan zimski sladoled u džepić, pa napolje, opet do ulaza u Luku. Mali delikventi.
Ona ide parfirmerija ‘Jasmin’ đe rade teta Desa Mašović i teta Juca Nikezić, ulica miriše od prodavnice, a njih dvije mirišu i nas djevojčice kad prolazimo. Onda ide knjižara u kojoj je šef bila teta Edita, Višnjina majka. Tu je radila i jedna lijepa žena, u koju je bio zaljubljen inkasant za vodu. Ništa vodomjeri, po cio dan je visio kod nje sa onom kožnom torbicom i sveščicom, ja sam dugo mislila da je neki đak. Ta ljubav nije imala srećan kraj, udala se u Ulcinj, a ne za njega. Onda ide Čika Demova radnja ‘Elektrometal’, a on u našem srcu ima posebno mjesto jer nas je stalno puštao da uzimamo balinaca koliko nam god treba. Poslije nje apoteka Rajberova, i najbolji teren za klikere u Baru. Između Vračara, apoteke i šumice kod kuća Sjekloća“.
Tanja ističe da je hijerarhija bila jasna, “moraš da čekaš da stariji završe, pa ti da igraš”.
“Nevjerovatan klikeraš je bio Rajko Vukoslavčević, Beris Truš sjajan, a od mlađih kasnije Krečo Mandić iznad prosjeka, ali mu se ne pomjeram ni za jotu. Teren je bio gladak kao staklo, imao je brežuljke za skrivanje, rupa je savršeno oblikovana bila uvijek na istom mjestu… Teren je imao pad, pa mu nije smetala ni kiša, stalno je tu bilo barem po desetoro djece”.
Na samom ćošku, preko puta kanala, bila je autobuska stanica za Stari Bar, kad se otvorio taj krak puta.
“Tu je bila radnja mješovite robe u kojoj je radila teta Adila, majka Emila, Erkina i Beki Šukurice. U prvom ulazu zgrade đe su bile zanatlije, Frano Hajduk, Božo slikar, Jovo krojač, Filip sajdžija i još neki, živjeli su čika Mišo i teta Lula Leverda, vrlo bitni za moj život, jer sam kao mala dugo mislila da je njihov sin Levi naš brat, četvrto dijete u porodici. Ja sam voljela da postoji četvrto dijete, jer ne bih bila najmanja, pa bi sva pažnja išla na njega. On je stalno bio kod nas jer su nam majke Cetinjanke, a njegovo djetinjstvo pamtim i po tome što su mu dugo oblačili crnogorsku nošnju.
Čika Pero Đurašković je na ćošku širio mreže, bio nam je lik iz Hemingveja, mi smo tako zamišljali Santjaga u ‘Starac i more’. On bi vazda smireno pleo mreže, a žena mu, teta Ljubica, bila je vazda na strani đece, iako od nas nisu mogli da žive i spavaju popodne. Njihov sin Dejo je imao prvi jaki auto u našoj ulici. Kad krene da vozi, to je kao da ide na trke u Le Man. Tu su živjeli i Prentovići. Čika Pero je bio jedan od najboljih drugova mog oca i ja sam često spavala kod njih. Znaš ono, kad dođemo uveče na pośedak, ja neću da se vratim jer su mi teta Rajka i svi ostali sve ugađali. Krila sam se ispod stola samo da ne idem doma”.
Druga strana Ulice maršala Tita počinjela je hotelom “Agava”, pa Crkvicama, pa objektom Opštine (danas je tu Vojska CG) sa velikim hodnikom u kome su bile tekstilne radnje.
“Posljednja radnja je bila ‘Napretka’ iz Đakovice, đe se kupovao fuštanj od kojeg su majke šile donje gaće, onda grube štofane pantalone koje su greble, i majice koju su greble. Tu je radio čika Sokolj koji nas je tjerao kad smo igrali i vikali, i vazda je bio namršten, iako smo kućni prijatelji bili. Mora da smo zbilja zvek činili.
Pored Crkvice je samoposluga ‘Izbor’ i kafana ‘BB’ đe su radili Vlado Iličković i Miki Mašanović, kojem dugujem za zdravo odrastanje posebnu zahvalnicu. Ide Sud, pa prvi barski trgčić, bitan jer imaš pogled na’ Vračar’, pogled na bioskopske plakate, pogled na momke i cure koji prolaze zimskim korzom, tu je nezaobilazna Teka sa krofnama i sladoledom, pa ‘Borovo’. Svi u ‘Borovu’ su znali napamet koji ćemo broj cipela nositi iduće godine, a uz cipele kupiš i čarape – naše su majke mogle komotno jedno dijete da uvedu, a da kupe cipele za cijelu familiju. Svi smo imali, naravno, iste cipele. Patike iste, a ko je imao Šangajke, bio je Džim Morison.
Slijedi pekara đe je radila teta Marija, krupna žena, namrštena ali dobrodušna, a kifle i hleb su strašno mirisali ujutro… Onda ide mesar Mihailo Mijović, pa dvodjelni ‘Atex’ u kojem je radio jedan visoki čovjek za koga sam ja kao mala dugo mislila da je lutka, nekako mi se činilo da je uvijek na istom mjestu i gleda ispred sebe, kad god sam prolazila – nije se mrdao. Onda ide prodavnica ‘Obuća’ gdje je radio Relja Bulatović. Vazda je držao ruke na leđima, đecu je volio ali loptu nikako nije podnosio, pa ga nismo mnogo ni voljeli, niti mu lopte oprostili i što se toliko plašio za izlog… Onda je išao neki advokat koga nismo zarezivali, pa ‘Prekookeanska plovidba’ i nakon nje ‘Vartex’ sa odijelima – plavim sa bijelim linijama i braon sa svijetlobraon linijama. Otac koji nije imao jednu od te dvije varijante, nešto nije bilo u redu s njim”.
U nastavku ulice bio je podrum vina, iza njega zgrada Investicione banke.
“U podrum su nas slali po piće, rijetko za sokove. Uđeš, pa te ubije apa od ustajalog vina. Za podrum je vezan čovjek po imenu čika Jovo Pekić, kome upućujem naklon do zemlje, a koji je ispod balkona u našoj zgradi napravio džardin sa pamidorom, krastavicama, paprikom… Naklon mu upućujem radi događaja koje se desio nekoliko godina pred zemljotres – igrala sam klikere ‘u po’ sa jednim dječakom i oškuljala mu sve, ne dva, ne pet, no teglu veliku od džema punu klikera, a on je pobjegao da mi ih ne bi dao, ukrao mi klikere koje sam pošteno dobila. Krenula sam da ga jurim, da bi on upao u našu zgradu i trčao uz stepenice ka krovu. Ja za njim. Na samom vrhu je zapeo vratom za žicu od veša, dobro se nije zamakao, a iz ruke su mu ispali svi oni klikeri, i prosuli se preko ograde terase u džardin čika Jova Pekića. Ovaj je pobjegao kući, ranjen, a moj drug Filip Pejović i ja smo sišli i po blatu gacali, jer je naglo počela kiša, da tražimo klikere. Čitav smo džardin izgazili, a čika Jovo nije riječ rekao. Ovoga klikeraša nismo izbili, ali je vazda na žmurke morao da žmuri, i to po 658 puta, za kaznu.
Čika Jovo je volio da popije vina domaćega, a ko ne voli, a teta Jelena je slala Vule Vua – Vuka, njihovo najmlađe dijete, koga smo zvali “piurača” jer je bio mnogo brz, a piurača je najbrža ptica na svijetu ili je bar u Crnoj Gori tako zovu. Vuko je po meni najbolji barski fudbaler ikad, i bio bi preteča Deja Savićevića da nije ulazio kod oca često u podrum. Vule je osoba koja je u leksikon, na zadnje pitanje ‘Da li pušite?’, jedina smjela da napiše ‘Da’. A svi smo pušili krijući, no hrabri Vule je napisao ‘Da’, a mi nikad. Vule je inače bio vrlo verziran za leksikone i spomenare, voljele su đevojčice da im se upisuje, pa je na pitanje ‘Imate li simpatiju’ i odgovor ‘Da’, na dodatni zahtjev ‘Upišite inicijale vaše simpatije’, odgovarao ‘N.N.’
Željezničke zgrade su najstarije na Topolici, a u njima su, nakon radnika “Tunelogradnje” živjeli najčešće doseljenici iz Nikšića koji su radili u Luci.
„Tu je bilo moćnih likova, recimo Željko Šekarić, on je bio sjajan tip, ali nezgodan. Međutim, ako si djevojčica, samo se požali Željku da te neko dira, bolje mu je da se seli u Južnu Ameriku.
Željezničke su bile bitne, jer su tu živjeli momci koje smo zvali ‘Žućani’. Oni su nas gađali bubuljima, a mi išli hordama na njih. Zanimljivo, mi smo učili sa njima zajedno, i super se slagali u školi, ali popodne, kad bi neko viknuo: ‘Žućaniiiii’, svi bi trčali u gomilu. Morali smo tako, jer su pojedinačno bili jači, Neno Milanović je bio strah i trepet za dostinu.
Dio grada od ‘Šestice’ i ‘Sedmice’ ka moru obilježili su Šeko Bubić, Arifova slatičara, “Turist” i parapet.
“Šeko je bio vrlo poseban. Popravljao je cipele, imao čekić duguljasti, špicasti, sa prorezom za vađenje eksera. Imao je vazda zalizanu kosu, to je bila moda, kožnu pregaču na sebi, sjedio spuštene glave… Nikad te ne bi gledao kad ulaziš, no baci ‘rep od oka’ i veli: ‘Uzmi sama, drugi red, pete cipele’, jer je iza njega bila spratna polica, sve cipele umotane ‘u kartu’, njih nekoliko stotina. Šeko je imao jednu strašnu osobinu – ako nije u volju, sve ti je džabe. Znali smo – ako boca ‘Nikšićkog’ nije ispred Šeha, ne idi za cipele. Konkretno, majka čovjeka koji je danas na vrlo visokoj funkciji, poslala je mene i njenu najmlađu sestru po mokasinke koje su trebale da budu opravljene, a to su bile, mislim, prve mokasinke u Baru. No, Šeko nije bio u volji – došle smo na vrata, rekli što nam treba, a on nas je izbacio riječima: ‘Mokasinke u Bar ne postoje’. Plačući smo se vratile, a drugaricina sestra nas je smirila. Sjutradan, druga priča. Šeko je bio prvi volji, mi tražile mokasinke, a on će fino raspoložen: ‘Mokasinke, a? A što niste došle u utorak kad sam reka?“
Turist je bio najvažniji restoran u Baru, iza njega Pijaca, a malo dalje prvi javni WC.
“U ‘Turistu’ se dešavao Bar, tu sam popila prvu ‘koktu’, tata nas je izvodio neđeljom. Svakako bih pomenula i tetu Tonku konobaricu. Ona nam je dozvoljavala da činimo što smo htjeli. Đeca su je obožavala. Ulazili smo da pijemo vodu i kad smo žedni i kad nismo, da uzmemo ovo ili ono, bila je brza, hitra, kad su nam branili da se igramo iza ‘Turista’, ona bi dolazila da to reguliše.
Između ‘Turista’ i plaže bilo je korzo, sa neizbježnim i najvažnijim parapetom. Sve se odvijalo oko parapeta, tu su bile dvije šumice – u prvu smo smjeli, a u drugu nismo, jer je bio mrak. Prva je šumica bila u nastavku plaže, a druga šumica oko današnje ‘Tropikane’. U nju su išli momci sa đevojkama, ‘u mrak’, sa parapeta su odjednom nestajali parovi. Bila sam promućurna i pratila sam sve, jer sam živjela u ‘Šestici’, sve mi je bilo na dlanu. Znala sam – ako ove godine šetaju momak i cura na korzo ljetnje i ona ga drži ispod ruke, pa ako naredne godine pođu u mrak u drugu šumu, treće će biti u opštinu da se vjenčaju, takvo je vrijeme bilo.
Za Arifovu slastičaru je vezan život sve djece iz Ulice maršala Tita i o njoj bi se mogle knjige napisati. A njena čista suprotnost bila je ‘Fontana’, u ‘Zgradi Lordova’ kod Crvene banke, za nas objekat najvećeg luksuza. Pojesti za nas djecu burek u ‘Fontani’ bilo je kao da jedeš jastoga na Svetom Stefanu. Često se zaboravljaju dvije kuće sa satom, imale su na fasadi nacrtan veliki sat i bile na jestu velike, nove zgrade pored današnje Policije. U njima je živio moj dobri profesor Ilija Lemajić“.
Tanja je pomenula i najpoznatije gradske Rome, Paša i Rukiju Adžović: “Dobri ljudi, koji su svake neđelje čergu širili ispod našeg balkona. Ljubica je tada radila u Poljoprivrednoj školi, u kuhinji. Dolazili su svake neđelje da kuju, a mi smo se družili sa njihovom đecom, svako je imao svoje godište Adžovića. Od njih je trebalo učiti kako se radi. Džemo je, recimo, bio prvi kolporter novina, i onda mu je taj posao dosadio, pa je batalio i pošao u inostranstvo”.
Priča je zaključena konstatacijom da su sva djeca bila drugačija nego danas, jer su imala više slobode. Ali su zato i češće pravila ludosti.
“Pravi primjer za to je beskrajno hrabra Dijana Dabanović, koja se, još dok smo bili u zabavištu, popela na krov naše zgrade i hodala lastrom (metalna oplata na samoj ivici zida – op.aut.) duž čitave Šestice, i to stranom koja sad gleda na Ulicu Vladimira Rolovića”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara mr Tanja Sekulić.
.
