Šta je vještačka inteligencija, gdje se primjenjuje, da li je ona prijetnja ili benefit, kako utiče na poslovanje, uključujući i to da bi, prema nekim najavama, mogla da ukine gotovo sva radna mjesta i zamijeni čovjeka, kako se koristi u obrazovanju, umjetnosti i medicini, i što bi mogle biti krajnje posljedice njene zloupotrebe, razgovarali smo za Radio Bar i Bar info sa Tarom Miranović, stručnom konsultantkinjom za digitalnu transformaciju i vještačku inteligenciju u kompaniji Eurolink.

Završila je osnovne studije – Digitalno društvo, a potom magistrirala Digitalni biznis i ekonomiju na Univerzitetu u Mastrihtu. Podržana je od strane svog matičnog fakulteta stipendijom za izuzetna akademska postignuća. Aktivna je učesnica brojnih projekata i istraživanja. Centar njenih naučnih istraživanja jesu ekonomski i društveni aspekti  vještačke inteligencije, i primjena AI u poslovanju i obrazovanju. Članica je Internacionalne asocijacije za bezbjednu  i etičku vještačku inteligenciju ( IASEEAI) i Međunarodne organizacije Društva za za filozofiju i tehnologiju ( SPT). Učestvovala je na brojnim konferencijama širom Evrope, uključujući i Samit Globalno partnerstvo za vještačku inteligenciju ( OECD GPAI ), predavanjima na internacionalnim konferencijama posvećenim vještačkoj inteligenciji, u Italiji, Portugalu i Holandiji. Gostuje kao predavač na univerzitetima u Eindhovenu, Lisabonu i Rimu, kao i na svom matičnom univerzitetu u Mastrihtu, gdje se kontinuirano bavi istraživanjima sa naučnim timom. Nedavno je učestvovala i na Infofestu u Budvi, na panel diskusiji  o prednostima i izazovima digitalne transformacije obrazovanja.

RB/BI: Impresivna biografija za jednu tako mladu osobu. Vještačka inteligencija jeste veoma zanimljiva oblast, sada posebno aktuelna, ali je  nepoznanica za širu javnost i izaziva prilično kontroverzi. Kako si se ti zainteresovala za ovu tematiku, posebno imajući u vidu da kada si ti počela da studiraš, taj pojam kod nas se još gotovo nije koristio?

Miranović: Na drugoj godini osnovnih studija imali smo predmet ‘ Vještačko društvo’, na kojem se izučava vještačka inteligencija od njenih početaka, 1950. godine do danas. Tu smo istraživali sve ključne tehnologije i najvažnije kritike upućene njoj, i to me veoma zainteresovalo. Nakon toga, svako istraživanje sam posvetila vještačkoj inteligenciji, tokom osnovnih studija i mastera. Tako je krenula moja AI priča. Ono što je bilo dobro za moj posao i obrazovanje jeste pojava ChatGPT-a, čijom je popularizacijom poraslo interesovanje za širu temu vještačke inteligencije. Sve se više govori o njoj, i taj trenutak se poklopio s mojim angažmanom i usmjerio me na ovaj put.

RB/BI: Šta je vještačka inteligencija, a šta nije?

Miranović: Najjednostavnije rečeno, vještačka inteligencija je skup sistema koji obrađuju ogromne količine podataka, uočavaju obrasce u njima, i na osnovu toga nam nude preporuke ili rješenja. To, na primjer, mogu biti tekstualni, audio – vizuelni odgovori, a većina ljudi je već sigurno postavila razne upite ChatGPT-u.

RB/BI: Već si pomenula da su istraživanja vještačke inteligencije počela pedesetih godina prošlog vijeka. Kako i sa kojim ciljem?

Miranović: Mislim da je vještačka inteligencija imala prilično ‘ crnogorski’ cilj – da se malo odmorimo, i da roboti rade za nas. To je, možda, još antička ideja , ‘ što bi bilo fino kada bi neko radio umjesto nas’.

RB/BI: Da li je i kod Aristotela bilo nekih inicijacija vještačke inteligencije?

Miranović: Da, upravo tako. Kroz vjekove postoji ta ideja koja se ponavlja, a 1920. godine već vidimo medijske narative koji se bave tom temom. Tada je igrana i jedna poznata češka predstava “Rossum’s Universal Robots” koja je predstavila pojam robota , ali nije imala srećan kraj, jer roboti su se u ovoj priči okrenuli protiv čovjeka. Takav stav je uglavnom dominirao u medijima, a pedesetih godina započinju prva ozbiljnija istraživanja i akademski radovi na tu temu , kada dobijamo i prvu definiciju vještačke inteligencije od naučnika John McCarthy-a, kao i čuveni “Turing test” koji procjenjuje sposobnost mašine da misli poput čovjeka. Vještačka inteligencija je interdisciplinarna oblast koja je imala za cilj da oponaša procese mišljenja i funkcionisanja karakteristične za ljudski mozak. Zavisno od toga koju smo funkciju mozga željeli da rekreiramo, imali smo, na primjer, kompjutersku viziju kojom smo imitirali način na koji čovjek vidi, zatim, natural language processing ili prirodnu obradu jezika, što je bila imitacija načina na koji govorimo i slušamo, kao i razne druge discipline. Sve one su se fokusirale na specifične funkcije mozga. To je tradicionalno programiranje koje nas prati decenijama – sistemi koji su pratili pravila. Na primjer, spam mejlovi i način na koji ih detektujemo predstavljaju jedan, doduše prilično primitivan, oblik vještačke inteligencije. Kada imamo veliku količinu mejlova, sistemu se zadaje pravilo — ukoliko se u poruci pojavi određena riječ ili fraza, mejl se označava kao spam. Na primjer, ako mi se javi “nigerijski princ koji nudi milion dolara”, sistem će to odmah prepoznati kao spam. To je klasično programiranje. Tako su ranije funkcionisali ti programi, dok ono što danas zovemo ‘ mašinskim učenjem’ podrazumijeva da više ne moramo računaru eksplicitno da zadajemo pravila prema kojima će nešto prepoznati kao spam ili ne. Umjesto toga, možemo mu dati veliku količinu mejlova, od kojih ćemo neke označiti kao „spam“, a druge kao „nije spam“, pa on na osnovu toga sam nauči da prepoznaje razliku. To dosta podsjeća na način na koji čovjek uči – dakle, više se ne bavimo samo pojedinačnim funkcijama mozga, već i samim procesima učenja. Isto tako, često nam na sajtovima traže da dokažemo da smo čovjek, da nismo robot, pa nas upućuju da kliknemo na sve semafore ili bicikla na fotografijama. To je, takođe, vid treninga vještačke inteligencije za te sajtove. Sada smo svakako smo eri “mašinskog” i “dubokog” učenja. Duboko učenje, prateći ovaj primjer sa spamom, značilo bi da kompjuter sam prepoznaje šta je spam, a šta nije, bez potrebe za dodatnim uputstvima.

RB/BI: Rekla si mi u pripremi za ovaj razgovor da je vještačka inteligencija, u stvari, prisutna svuda oko nas, a da je mi često nismo svjesni, odnosno da je ne prepoznajemo. Gdje je, eventualno, a da je mi ne vidimo?

Miranović: Ovo što sam pomenula u vezi sa mejlovima je jedan primjer. Zapravo je vrlo vjerovatno da je vaš prvi kontakt u toku dana upravo sa vještačkom inteligencijom. Prije nego što uopšte razgovaramo s nekim, već smo u interakciji sa AI sistemom, ako otključavamo telefon prepoznavanjem lica. Algoritmi na društvenim mrežama, podržani su vještačkom inteligencijom, od Instagrama, FaceBook-a, TikTok-a, možda i najviše na njemu ( on ima izuzetan algoritam), zatim razne vrste e-trgovine ( Temu, na primjer), pa i striming platforme, kao što su Netflix ili Spotify… Sve te platforme koriste vještačku inteligenciju radi personalizacije korisničkog iskustva – kako bi nam preporučile određene proizvode ili sadržaje – oslanjajući se na naše navike i podatke koje prikupljaju o nama. Tu su naravno relevantni i algoritmi za rangiranje sadržaja, koji određuju šta će se prvo prikazati, zatim i ostali algoritmi za prepoznavanje slika, predikciju teksta – kao u slučaju auto-korekta koji predlaže sljedeću riječ – i brojni drugi primjeri primjene vještačke inteligencije.

RB/BI: Dakle, mi odavno koristimo vještačku inteligenciju, a koji su problemi koji se pojavljuju u istraživanju i njenoj primjeni?

Miranović: Možda je najveći problem to što nemamo potpuni uvid u način na koji vještačka inteligencija funkcioniše. U ranijim sistemima, poput onih koje smo pominjali kod mejlova, pravila su bila jasna — postojali su if-then obrasci i znali smo na osnovu čega sistem donosi odluku. Danas, međutim, imamo brojne slojeve neuronskih mreža, i u jednom trenutku više ne znamo šta se tačno dešava unutar sistema. Taj problem nazivamo black box dizajn — crna kutija — jer ti sistemi nisu dovoljno transparentni. U takvim slučajevima, ne samo laici, već i stručnjaci ne mogu sa sigurnošću objasniti kako je vještačka inteligencija došla do određene odluke. To može biti izuzetno problematično za demokratske procese, naročito ako se koristi u pravosuđu ili u političke svrhe, i upravo je to ono što izaziva zabrinutost. Kada govorimo o vještačkoj inteligenciji i njenoj primjeni, prisutno je mnogo etičkih izazova — između ostalog, i brojne predrasude koje se mogu dodatno amplifikovati kroz te sisteme. Vještačka inteligencija nije neutralna; ona uči od nas. Samim tim, ona reflektuje i reprodukuje vrijednosti, pristrasnosti i obrasce prisutne u podacima kojima je obučena. Zato se često kaže da ‘ vještačka inteligencija nije tehnologija budućnosti, već prošlosti’.

RB/BI: Kako je onda primjeniti da zadovoljimo etičke standarde, i na kraju, ili na početku,  da ne pogriješimo? Tvoja specijalnost je upravo korišćenje vještačke inteligencije u poslovanju i obrazovanju. Da li je i koliko koriste kompanije da bi, eventualno, poboljšale konkurentnost, donijele neke važne odluke, komunicirale i slično, i da li je primjenjuju na ispravan način?

Miranović: Vještačka inteligencija može značajno doprinijeti konkurentnosti i relevantnosti kompanija, pa čak i omogućiti da neke od njih po prvi put postanu prepoznatljive i uspješne. Navike potrošača danas su znatno drugačije nego prije nekoliko decenija, što je posebno važno kada se obraćamo mlađim generacijama, koje vrlo lako prepoznaju neautentičan ili ‘ fake’ marketing. AI je ključna u analizama tržišta, unapređenju korisničkog iskustva i korišćenju virtuelnih asistenata u komunikaciji, kao i u različitim vrstama analitike i predikcije. Danas nam je dostupna prediktivna moć kakvu nikada prije u istoriji nismo imali – i bila bi šteta ne iskoristiti je. Upravo su to oblasti u kojima je vještačka inteligencija izuzetno relevantna i korisna.

S druge strane, pitanje etike njene primjene predstavlja izazov. Još uvijek učimo kako da se s tim nosimo, kako da izbjegnemo da nanesemo više štete nego koristi. Zato se zalažem za regulaciju — što i nije čest stav u AI prostoru — ali vjerujem da su nam potrebne smjernice koje će nas držati na pravom putu.

RB/BI: Postoji li EU regulativa ili, uopšte,  na svjetskom nivou?

Miranović: Danas postoje brojni, ali fragmentisani pokušaji regulisanja vještačke inteligencije širom svijeta, a mislim da je za pohvalu to što Evropska unija svakako prednjači u AI regulaciji. Bilo bi izuzetno vrijedno kada bi međunarodna zajednica uspjela da sjedne za isti sto i dogovori se o zajedničkim principima za primjenu vještačke inteligencije. Nobelovac Džefri Hinton jednom je rekao da se ‘ nećemo dogovoriti o tome kako da regulišemo vještačku inteligenciju sve dok ne postane prijetnja za cijelo čovječanstvo’ – što, nažalost, dosta realno opisuje globalni pristup ovom pitanju.

U okviru Evropske unije, AI Act predstavlja prvi sveobuhvatni pravni okvir za regulaciju vještačke inteligencije. On funkcioniše u harmoniji s postojećim zakonima, kao što su Digital Markets Act, Digital Services Act i GDPR, i postavlja etiku kao svoju osnovu. Njegov cilj je da zaštiti i pojedinca i društvo kroz princip zasnovan na različitim nivoima rizika – od minimalnog do neprihvatljivog. Ključno pitanje jeste koliko je određena primjena vještačke inteligencije rizična i na koji način je treba regulisati.

Iako neki smatraju da ovakav pristup može usporiti inovacije – što se često sažima u frazi „Amerika inovira, Evropa reguliše, a Kina kopira“ – vjerujem da su takvi zakoni neophodni jer nas štite. Na kraju, postavlja se pitanje: kakvim se to inovacijama bave oni koji ne žele nikakvu regulativu? Jer nisu sve inovacije nužno društveno korisne.

RB/BI: Pomenula si prijetnju od strane vještačke inteligencije cijelom čovječanstvu, ono što zasigurno veliki broj građana već sada vidi kao direktnu opasnost jeste da će ona zamijeniti sve profesije, odnosno ljude na radnim mjestima. Čuli smo i od tehnološkog mogula Bila Gejtsa, da će u budućnosti opstati svega dva do tri zanimanja, odnosno da će vještačka inteligencija i roboti zamijeniti čovjeka. Kako to komentarišeš i može li zaista doći do toga?

Miranović: Mislim da moramo biti oprezni s takvim izjavama, jer kompanije koje prodaju AI rješenja često žele da njihovu tehnologiju doživljavamo kao svemoćnu – što u stvarnosti nije slučaj. Čovjek je i dalje neophodan u procesu rada. Ne mislim da smo još uvijek došli do tačke u kojoj su sve profesije pod znakom pitanja i da svi ostajemo bez posla.

Evo primjera konkretnog i praktičnog pristupa ovom pitanju, koji su razvili istraživači sa Harvarda. U pitanju je matrix koji se zasniva na dvije dimenzije: prva razlikuje rutinske od nerutinskih zadataka — dakle, da li se zadatak ponavlja i ima jasna pravila, ili zahtijeva kreativnost, prilagođavanje i složenije razmišljanje. Druga dimenzija dijeli zadatke na kognitivne i manualne. Kognitivni uključuju analitičke i kreativne procese, dok se manualni odnose na fizičke radnje i interakciju s okolinom. Kada se ove dvije dimenzije ukrste, dobijamo četiri kategorije: rutinski kognitivni, rutinski manualni, nerutinski kognitivni i nerutinski manualni zadaci. Najviše podložni automatizaciji su oni koji su rutinski i kognitivni – jednostavni, ponavljajući zadaci koji se lako mogu prenijeti na kompjuter. Na primjer, zanimanje poput frizera može djelovati jednostavno, ali je izuzetno teško programirati robota da obavlja takav posao. S druge strane, unos podataka u bazu je upravo tip zadatka koji se lako automatizuje i u kojem je vještačka inteligencija već vrlo efikasna, zbog čega su mnoge administrativne pozicije postale suvišne.

Važno je, međutim, razumjeti da iako su pojedini zadaci podložni automatizaciji, to ne znači da će nestati čitave profesije. Doktori, na primjer, mogu automatizovati neke dijelove svog posla – poput analize snimaka ili vođenja evidencije – ali to ne znači da je sam ljekarski poziv zamjenjiv. Iz ekonomske perspektive, ključno je da analiziramo automatizaciju na nivou zadataka, a ne zanimanja, jer tek tada možemo realno sagledati njen uticaj na tržište rada i prilike za čovjeka u tom procesu.

RB/BI: Oni koji zagovaraju tu tezu tvrde da će do 2030. vještačka inteligencija imati široku primjenu, a do 2050.godine da ljudi neće biti potrebni u mnogim zanimanjima. Mogu li stvari ići, ipak, tim putem?

Miranović: To jeste, donekle istina. Sve više ćemo imati kontakt sa vještačkom inteligencijom. Ove godine posebno se govori o AI agentima, koji ne samo da daju preporuke već aktivno djeluju u realnom okruženju. Na primjer, umjesto da samo tražimo preporuku za restoran, AI sistem može sam kontaktirati restoran i napraviti rezervaciju. Dakle, čak i u svakodnevnim situacijama, ne komuniciramo više samo sa AI, već ona u određenoj mjeri komunicira i umjesto nas. Kako se takve tehnologije budu širile, vjerovatno je da će sve veći broj poslova uključivati neki oblik vještačke inteligencije. Ipak, ključ neće biti zamjena, već saradnja čovjeka i AI. Biće potrebno dosta obuke, volje i napora da naučimo da živimo s tim i prihvatimo da ona neke stvari radi bolje – odnosno efikasnije – od nas, čak i u poslovima koje smo decenijama obavljali sami.

Uz to dolaze i psihološka pitanja: šta se dešava sa identitetom, kompetencijom i vrijednošću rada kada nas tehnologija nadmaši u onome što smatramo „našim poslom“? Ta pitanja su neminovna i pratiće svaku fazu integracije AI u društvo.

RB/BI: Zahvaljujući vještačkoj inteligenciji biće olakšan i rad od kuće. Da li je u mnogim slučajevima moguće na taj način završavati radne zadatke?

Miranović: Vidjeli smo tokom pandemije da je to u mnogim slučajevima izvodljivo. U tom smislu, korona je bila korisna jer je osvijestila određene aspekte poslovanja i pokazala načine na koje možemo postati efikasniji u pojedinim vrstama poslova i zanimanja.

RB/BI: Nisu baš svi zavoljeli taj način rada i komunikacije, slažeš li se?

Miranović: Slažem se, i to mogu potvrditi i iz sopstvenog iskustva. Moje kolege i ja smo jedva čekali povratak na fakultet, da pratimo predavanja uživo i direktno komuniciramo. Takva razmjena znanja nije jednako efektivna na daljinu. Željeli smo da čujemo profesora, postavimo dodatna pitanja, ostanemo nakon predavanja i međusobno razgovaramo, taj element ljudske interakcije je teško zamjenjiv.

RB/BI: Došli smo do druge oblasti koja je tvoja uža specijalnost – primjena vještačke inteligencije u obrazovanju. Rekli smo da je ta direktna komunikacija važna, ali ipak, obrazovanje i obrazovni process moraju se prilagođavati digitalnoj eri, odnosno transformaciji i inovacijama. Kako onda da učenici i studenti na koristan način primjenjuju vještačku inteligenciju, da ne bi izgubili određene vještine , da im AI eventualno ne onemogući sticanje određenih znanja, ukoliko se previse oslanjaju na nju ? Da li je to prijetnja i izazov?

Miranović: Upravo to što ste rekli jeste realna prijetnja, jer je teško studentima i učenicima objasniti koje bi vještine mogli da izgube, kada te vještine mnogi od njih tek treba da razviju. Na primjer, teško je djetetu objasniti šta je kritičko mišljenje ako je to vještina koju ono tek počinje da razvija. Još je teže eksplicitno reći da će izgubiti nešto što zapravo još ne posjeduje, a upravo tu leži taj problem i izazov sa vaspitanjem u digitalnom kontekstu. Mislim da postoje tri ključna pitanja koja moramo razmotriti prije nego što vještačku inteligenciju uvedemo u obrazovni sistem:

Prvo, moramo se dogovoriti šta je svrha obrazovanja danas i kako ćemo to objasniti djeci. Ako postoje tehnologije i AI sistemi koji već “znaju sve“, obrađuju ogromne količine podataka i pristupaju čak i informacijama koje nisu javno dostupne, kako onda uvjeriti dijete da ima smisla učiti ono što treba da uči? To je kompleksno pitanje koje zahtijeva ozbiljan odgovor.

Drugo, moramo razumijeti kako djeca danas uče. Od ove tri problematike koje pominjem, ovu smo vjeravatno najviše izučili. Imamo saznanja o neurološkim i bihevioralnim obrascima pažnje i fokusa, koji su sasvim drugačiji nego što su bili za prethodne generacije. TikTok i kratki video-formati mijenjaju navike svih nas, a posebno navike djece, koja sada očekuju brzinu, konstantni ‘ context-switching’ i stimulaciju. Teško je očekivati da učenici bez problema prate 45 minuta ili sat i po predavanja bez prekida. Moramo biti svjesni promjena koje se dešavaju i pristupiti nastavi sa puno empatije i razumijevanja.

Treće pitanje je to koje vještine i sadržaji treba da se uče, sa naglaskom na vještine budućnosti. Svjetski ekonomski forum periodično objavljuje koje će vještine biti ključne u narednim godinama. Programiranje se često nalazi na toj listi, ne zato što sva djeca treba da budu programeri, već zato što su elementi poput algoritamskog razmišljanja, rješavanja problema i razumijevanja kada i kako koristiti AI izuzetno korisni. Uz tehničke vještine, sve više dobijaju na značaju interpersonalne vještine, one koje se razvijaju kroz ljudsku komunikaciju i interakciju. Kada sve to znamo i analiziramo, dolazimo do zaključka da postoje oblasti u kojima je korisno i poželjno koristiti vještačku inteligenciju, ali i situacije u kojima je treba izbjegavati.

RB/BI: Da li će to biti predviđeno u zakonskoj regulativi? Ti se u svojim istraživanjima i baviš nekom vrstom odbrambenih mehanizama , kako vještačka inteligencija ne bi imala štetne efekte.

Miranović: Da, smatram da je to izuzetno važno i vjerujem da još uvijek imamo vremena da spriječimo potencijalno katastrofalne scenarije kakve gledamo u naučnoj fantastici.

RB/BI: Da li su oni mogući ili će ostati samo u domenu fantastike?

Miranović: Mislim da su mogući, posebno ako tehnologija dospije u pogrešne ruke. Sa onim što nam je već danas dostupno, moguće je napraviti veliku štetu.

RB/BI: Zar nismo već učinili – Internet, društvene mreže , utiču negativno na kreiranje svijesti, razmišljanje i navike, posebno kod mlađih generacija, a to je sve, u stvari , vještačka inteligencija.

Miranović: Da, već smo nanijeli mnogo štete, ali tu ne treba kriviti samo tehnologiju, već način na koji je koristimo. Jedan od razloga za to je i činjenica da sa djecom o ovim temama gotovo uopšte ne razgovaramo, naročito u školama. Kada kažem da o vještačkoj inteligenciji treba govoriti u obrazovnom sistemu, ne mislim da ona mora biti uključena u svaki predmet. Ono što nam nedostaje jeste dijalog – objašnjenje temelja digitalne pismenosti, sposobnost razlikovanja stvarnog od nestvarnog. Na internetu je sve više lažnog, sintetičkog i manipulativnog sadržaja. Ako želimo da sačuvamo demokratske procese, moramo imati makar minimalni zajednički okvir stvarnosti, svijest da živimo u istom svijetu, zasnovanom na činjenicama.

RB/BI:  I ukoliko ga iskvarimo da ćemo svi trpjeti posljedicei da mlade ljude moramo sačuvati zdravim, zar ne?

Miranović: Upravo tako, naš zadatak je da im pomognemo u ličnom i moralnom razvoju. To je izuzetno važno, jer su to dimenzije koje vještačka inteligencija nema. Ona može biti inteligentna u tehničkom, „vještačkom“ smislu, ali nije svjesna, savjesna niti moralna u bilo kom kapacitetu. Zato je ključno da kod djece nastavimo da njegujemo i jačamo upravo te ljudske sposobnosti.

RB/BI: Dešava se da učenici, studenti koriste AI za pisanje seminarskih i diplomskih radova, ili je novinari koriste za pisanje tekstova. Da li je tačno da postoje softveri koji to prepoznaju i da u zemljama koje ih posjeduju, i koje imaju zakonsku regulativu u ovoj oblasti,  oni koji to čine, mogu da pretpe sankcije?

Miranović: Da, postoje alati koji detektuju da li je neki tekst generisan uz pomoć vještačke inteligencije, ali oni nisu stoprocentno pouzdani. Često daju i lažno pozitivne i lažno negativne rezultate, pa se na njima ne može zasnivati ozbiljna sankcija bez dodatne provjere. Zato je veoma važno da i nastavni kadar dobije podršku, ne samo u tehničkom smislu prepoznavanja AI sadržaja, već i u razumijevanju kako pedagoški pristupiti tim situacijama. Treba imati u vidu i to da mladi, kao odgovor na detekcione softvere, već koriste nove alate koji „humanizuju“ AI tekstove kako bi izgledali kao da ih je pisao čovjek. Dakle, proces se stalno usložnjava: kako se pojavljuju alati za detekciju, tako nastaju i alati za njihovo zaobilaženje.

Brojne zemlje i obrazovne institucije već uvode jasna pravila o korišćenju AI u akademskom radu, i u tim okvirima sankcije su moguće – ne zato što je vještačka inteligencija korišćena kao alat, već zato što je prekršen akademski integritet, odnosno predato nešto kao sopstveni rad bez transparentnosti. Iz mog iskustva studiranja i rada na Univerzitetu u Mastrihtu, za veliki broj predmeta postoje jasno definisane smjernice o tome šta je prihvatljiva, a šta neprihvatljiva upotreba vještačke inteligencije. Te smjernice su vrlo precizne, zasnovane na principu transparentnosti, i profesori ih se strogo pridržavaju. Studenti tada takođe znaju koja su ‘ pravila igre’. U slučaju kršenja pravila, posljedice su jasno propisane i dosljedno se primjenjuju.

U novinarstvu je slično: nije sporno koristiti pomoćne alate, ali je sporno objaviti AI-generisani tekst bez uredničke provjere, odgovornosti i etičkih standarda. Nažalost, sve je više slučajeva u kojima i najugledniji mediji objavljuju AI-generisane tekstove sa netačnim informacijama. Prije nekoliko mjeseci, na primjer, Chicago Sun-Times je objavio listu „15 knjiga koje treba pročitati ovog ljeta“, a ispostavilo se da je od tih 15 knjiga, samo pet zaista postojalo. To je ogromni problem za novinarstvo, koje nosi veliku društvenu odgovornost. Još jednom, nije sporno koristiti AI kao pomoćni alat, ali jeste problem objaviti tekst koji dezinformiše javnost. U ovom slučaju radilo se o preporukama knjiga, ali lako možemo zamisliti koliko bi to moglo biti problematično u drugim, mnogo osjetljivijim kontekstima.

RB/BI: Sve češće se vještačka inteligencija koristi u psihoterapiji. Da li mašina, alat, program vještačke inteligencije može da razumije čovjeka i da mu pomogne u tom smislu?

Miranović: To je veoma važna tema, jer vidimo da se sve veći broj ljudi oslanja na vještačku inteligenciju u privatnim domenima. Donedavno se vjerovalo da je AI dominantno prisutna u poslovnim aplikacijama, ali noviji podaci pokazuju drugačiji trend. Harvard Business Review je prije nekoliko mjeseci objavio listu deset najčešćih upotreba generativne vještačke inteligencije, iz koje se jasno vidi da je tokom ove godine primjetan prelazak sa tehnički orijentisanih primjena na one koje se odnose na emocionalnu podršku, mentalno zdravlje i psihoterapiju.

Studije pokazuju da AI može djelovati izuzetno empatično, što je problematično jer ona to suštinski nije, ali činjenica da je korisnici doživljavaju kao empatičnu mijenja njihovo ponašanje. Postoje brojne publikacije na ovu temu, ali u jednom nedavnom istraživanju, autori Yonatan-Leus i Brukner su upoređivali odgovore psihoterapeuta i odgovore AI sistema na slučajeve različitih pacijenata, i AI je, od strane samih psihoterapeuta, ocijenjena kao više empatična. Pokazalo se da AI ispoljavala više perspektivnog uvida, empatije i podrške, dok su terapeuti davali više savjeta, informacija i pojašnjenja.

Naravno, moramo imati u vidu da je riječ o pisanim odgovorima, što nije isto što i živa terapeutska interakcija. Ali i pored tog ograničenja, zabrinutost je opravdana: društvo postaje sve otuđenije, pojedinac se povlači u sebe, zajedništvo se ne njeguje kao nekada, i umjesto da podršku tražimo od ljudi, sve češće je tražimo od tehnologije.

RB/BI: Od kada je vještačka inteligencija postala posebno aktuelna, mogu se čuti i ekstremni stavovi, poput onog da će ‘ u vještačkoj inteligenciji pronaći , ne samo prijatelja i psihoterapeuta, već i partnera’. Koliko su ovo opasna i nerealna razmišljanja?

Miranović: Da, i to je jedna ekstremna verzija. U jednom istraživanju koje radim zajedno s profesoricom Katleen Gabriels bavimo se upravo upotrebom vještačke inteligencije u komunikaciji između partnera. Danas, kada neko želi da prekine emocionalnu vezu, može se obratiti za savjet ChatGPT-u i poslati poruku koju je AI generisala umjesto njega.

Radimo i digitalnu etnografiju na TikTok-u i vidimo da ljudi sve češće javno dijele iskustva u kojima ih je partner ostavio upravo na ovaj način, uz poruku koju je sastavila AI. Objavljuju screenshotove takvih poruka i zatim se ponovo obraćaju AI sa pitanjima poput: „Šta misliš o ovome?“, „Da li da raskinem s njim/njom?“, „Da li mu se sviđam?“. Dakle, sve češće konsultujemo vještačku inteligenciju kao vrstu psihoterapeuta, savjetnika ili prijatelja.

RB/BI: Da li je to dobro i preporučljivo?

Miranović: Ne, to nije dobro niti preporučljivo. Takve aplikacije bi trebalo izbjegavati, jer se u njima koristi prediktivna moć koja bi mogla da bude primijenjena u oblastima od stvarne društvene koristi – medicini, finansijama, bezbjednosti, poslovanju. Umjesto toga, mi tu logiku efikasnosti prebacujemo na sfere života koje ne treba da budu „efikasne”. Emocionalne situacije, odnosi i teški razgovori nisu nešto što treba optimizovati. To su procesi kroz koje rastemo, izgrađujemo etički kompas i preuzimamo odgovornost za svoje riječi i postupke. Zbog ovoga ne podržavam psihoterapeutske AI aplikacije.

RB/BI: Ali, ljudi sve češće pribjegavaju tome, pa postavljaju ChatGPT – u brojna pitanja, od najbanalnijih , gledanja u šolju,  ovakvih emocionalnih , da li će raskinuti sa momkom ili djevojkom, izabrati nekoga za muža ili ne, do  traženja konsultacija u vezi sa zdravstvenim stanjem, uspostavljanjem dijagnoze na osnovu nalaza i uspostavljanje terapije, što već može biti ozbiljno, odnosno ostaviti još ozbiljnije posljedice. Traže se i pravni savjeti, komentar presuda ili donošenje presuda uz pomoć AI. Koliko vještačka inteligencija može biti precizna kod ovakvih dilema i pitanja?

Miranović: Najveći problem kod ovakvih primjena je sklonost vještačke inteligencije ka tzv. halucinacijama – najjednostavnije rečeno, AI izmišlja informacije za koje ‘ misli’ da su tačne, iako nisu. Skoro je zabilježen slučaj u Australiji, u kojem je kompanija Deloitte pripremala izvještaj za njihovu Vladu, vrijedan oko 440.000 dolara. Tekst je u velikoj mjeri bio generisan uz pomoć vještačke inteligencije i nedovoljno provjeren od strane eksperata, pa se ispostavilo da je izvještaj sadržao veliki broj grešaka, izmišljenih navoda i nepreciznosti. To pokazuje koliko ozbiljne posljedice takve greške mogu imati, čak i kada je riječ o visokoprofesionalnim okruženjima.

RB/BI: Oni su dobro prošli, nisu ništa radili, a zaradili su skoro pola miliona dolara?

Miranović: Moraće da vrate dio tog novca, jer se u izvještaju pominju reference i literatura koje ne postoje, kao i pravosudni slučajevi koji se nikada nijesu desili. Takve greške mogu biti veoma opasne i zahtijevaju mnogo ljudskog rada da se naknadno isprave. Zato moramo biti veoma oprezni kada implementiramo algoritme, ne samo u pravosuđu, već i u načinu na koji primjenjujemo AI tehnologije u poslovanju. Mnoge velike kompanije već su imale skandale vezane za ovakvu upotrebu. Primjer je filtriranje biografija kandidata: kada kompanija koristi AI za selekciju kandidata, algoritam uči iz istorijskih podataka, dakle, iz profila ljudi koji su već zaposleni. Ako u toj firmi pretežno rade muškarci, sistem „zaključuje” da je muški profil onaj koji treba preferirati, jer su upravo ti zaposleni u prošlosti bili ocijenjeni kao uspješni. Drugim riječima: AI ne zna da žene nijesu prisutne zbog barijera ili predrasuda, već samo vidi obrazac i nastoji da ga ponovi. Takav algoritam zatim sistematski odbacuje ženske kandidate i time dodatno učvršćuje postojeću neravnopravnost. Ono što dodatno zabrinjava jeste to što se takva diskriminacija zatim pravda time da ‘ nije čovjek odlučivao, nego AI sistem’, tako da mora da je odluka ispravna, kao da je AI objektivna i nepogrešiva. To je potpuno pogrešno: AI samo reprodukuje pristrasnosti koje već postoje u podacima na kojima je obučena.

Što se tiče medicine, isto kao i u psihoterapiji, smatram da je opasno kada se ljudi sami upuštaju u dijagnostiku uz pomoć AI. Prvo, zbog privatnosti podataka koje daju, a često nisu adekvatno zaštićeni. Drugo, takva “dijagnostika” nije nužno precizna. Istina je da AI u medicini ima ogroman potencijal: ali to ne znači da doktor koristi ChatGPT. Postoje specijalizovani medicinski AI sistemi, čije rezultate ljekar interpretira i kombinuje sa sopstvenim znanjem i iskustvom.

Postoje veoma ohrabrujuća istraživanja, na primjer u dijagnostici raka kože, gdje AI u pojedinim slučajevima daje tačnije rezultate od ljekara – i to jeste za pohvalu, jer AI se ne umara, ne gubi fokus i tu može donijeti stvarnu korist. Takođe, testiranje lijekova danas se značajno ubrzava: procesi koji su trajali decenijama sada traju nekoliko mjeseci uz pomoć naprednih modela. To je nešto što svakako ne smijemo zanemariti, za razliku od individualnih, nekontrolisanih praksi koje nose veliki rizik.

RB/BI: Već je objavljeno da je vještačka inteligencija pronašla lijek za fibrozu pluća, koja je rijetka bolest, ali veoma teška i da su klinička testiranja pokazala pozitivne rezultate. Pominje se da se koristi vještačka inteligencija i kod pronalaženja lijeka za cancer, za koji dugo ne možemo da pronađemo adekvatan lijek i  izborimo sa tom bolešću, koja sve više uzima maha ( objavljeno je da je otkrila način borbe protiv gena koji uzrokuje cancer). Rekla si da vještačka inteligencija za to može biti veoma korisna, a koliko se primjenjuje u tu svrhu?

Miranović: Mislim da je medicina trenutno jedno od područja u kojem se AI najintenzivnije i najkorisnije primjenjuje, a primjeri koje ste naveli to vrlo jasno pokazuju. To nam govori da AI nije samo ChatGPT ili generativni sistemi koji prave zabavne slike i video zapise, već tehnologija koja može imati stvaran, društveno značajan uticaj.

To je upravo oblast u kojoj ljudski kapaciteti ne mogu da se porede sa vještačkom inteligencijom. Nema tog čovjeka koji može da zapamti i analizira milione podataka i slučajeva, i zatim promišlja milione, pa čak i milijarde mogućih kombinacija za određene ljekove, terapije ili dijagnoze. Zbog toga u medicini već vidimo značajne benefite primjene vještačke inteligencije i istraživanja u ovom domenu su za svaku pohvalu.

RB/BI: Da li je bilo pokušaja da se uz pomoć vještačke inteligencije pronađe lijek za korona virus, koji je bio potpuna nepoznanica i za medicinske stručnjake?

Miranović: Postoji jedan zanimljiv primjer koji je postao veoma aktuelan tokom pandemije. Google je još prije korone vodio projekat „Google Flu Trends“, u kojem su pokušavali da na osnovu internet pretraga iz različitih regiona predvide širenje virusnih oboljenja. Dakle, nisu koristili zdravstvene podatke, već podatke o tome šta ljudi pretražuju. Međutim, projekat se pokazao kao veliki promašaj, jer su njihova predviđanja u pojedinim periodima odstupala i do 140%. To nam je pokazalo koliko takvi modeli mogu da zavaraju kada se koriste van kontrolisanog medicinskog konteksta.

Tokom same pandemije koronavirusa sigurno je bilo pokušaja da se AI uključi u potragu za terapijama i vakcinama, ali tada još uvijek nijesmo imali alate na nivou onih koji su nam danas dostupni. Da se slična situacija ponovi sada, vjerujem da bismo bili daleko spremniji, jer je primjena AI u medicini u međuvremenu postala i razvijenija i široko prihvaćena.

RB/BI: ChatGPT se mnogo koristi, rekla si da treba biti oprezan. Lično sam se uvjerila da pravi greške, recimo  kod astrologije, odnosno izrade natalne karte, a astrologija je nauka, ne u formalnom smislu, iako koristi naučne metode, ali jeste ozbiljna ako joj tako pristupamo i na taj način se bavimo njome. Kako je moguće da u toj oblasti pravi greške?

Miranović: Prvo treba imati na umu šta je ChatGPT, to je veliki jezički model. (Usput, djeca ga često koriste i za matematiku, što zaista ne bih preporučila – ne koristimo jezički model za rješavanje matematičkih problema kada postoje specijalizovane aplikacije za to. I u astrologiji postoji taj matematički dio, same kalkulacije koje prethode izradi natalne karte.)

Kada je riječ o astrologiji, to je za AI posebno zahtjevno polje, naročito dio koji se odnosi na interpretaciju. ChatGPT je treniran na ogromnoj količini tekstova sa interneta, a sadržaji o astrologiji na internetu nijesu ni dosljedni, ni jednako kvalitetni, ni utemeljeni na istim principima. On nema mogućnost da razlikuje šta je stručna interpretacija, a šta amatersko mišljenje, pa sve ulazi u isti korpus. Zato AI daje uvjerljiv „miks“ različitih stavova i interpretacija, ali uvjerljiv ton ne znači i tačnost. Astrologija je, kao što ste rekli, kompleksno polje i zahtijeva specifično znanje, logiku i kontekst koje generalni modeli ne mogu pouzdano da rekonstruišu samo na osnovu javno dostupnih tekstova.

RB/BI: Došli smo do umjetnosti, kreativnosti. Koliko vještačka inteligencija može na to negativno uticati ? Možda smo mi usmjerili priču o AI u tom negativnom smjeru i kontekstu, ali nameće se pitanje, s obzirom da su Internet i društvene mreže već prouzrokovali niz negativnih posljedica ( ponekad se zapitamo da li je bilo bolje bez njih,) da li je vještačka inteligencija još veća prijetnja u tom smislu, ako se ne koristi na pravi način ? Kada su u pitanju kreativnost i umjetnost, može li vještačka inteligencija biti kompenzacija za čovjeka, a onda se tu nameće i pitanje intelektualne svojine i autorstva, je li tako?

Miranović: Da, isto kao što kažemo da je njena inteligencija vještačka, tako je i njena kreativnost vještačka. Ona ne može biti kreativna na način na koji je čovjek kreativan, jer nema unutrašnji život, emocionalno iskustvo ili potrebu za izražavanjem. Kada govorimo o kreativnoj ekspresiji, podrazumijevamo da u čovjeku postoji nešto što se iznutra želi ispoljiti, AI toga nema. Zanimljivo je, međutim, što vidimo drugačije oblike primjene u umjetnosti, posebno kod humanoidnih robota opremljenih senzorima. U kombinaciji sa trening materijalom, oni stvaraju djela koja možemo prepoznati kao umjetnička. Tu se otvara i ogroman pravni i etički problem intelektualne svojine. Ako, na primjer, AI proizvede sliku „u stilu Studija Ghibli”, to znači da je sistem kopirao nečiji stil bez dozvole. OpenAI i druge kompanije nisu tražile saglasnost autora čija su djela koristile za treniranje modela, i to je veliki problem.

S druge strane, postoje roboti čije stvaralaštvo postavlja složenija pitanja jer oni zaista imaju senzorni kontakt sa svijetom. Primjer je robot Ai-Da sa Univerziteta u Oxfordu, koja stvara portrete. Na tim radovima prepoznajemo uticaje stilova, ali istovremeno ta djela nastaju i iz njenog senzorijskog doživljaja okoline. To su interesantne granice između reprodukcije i nečeg što liči na autentičnost.

Izazov je kako koristiti AI na način koji podstiče, umjesto da sputava, kreativnost. U obrazovanju je to naročito bitno, jer ako učenik pusti alat da sve uradi umjesto njega, dolazi do kognitivne atrofije. Jedno istraživanje koje smo ljetos dobili sa MIT laboratorije za medije pokazalo je sljedeće: djeca koja su pisala sastav uz pomoć ChatGPT-a imala su manju moždanu aktivnost i poslije nisu mogla da rekonstruišu šta su napisala. Djeca koja su koristila Google imala su više angažmana, a najviše su razmišljala i pamtile su djeca koja su pisala na onaj retro način, „iz glave“.

Bitno je da se ovim pitanjima bavimo i da unapređujemo način na koji koristimo AI, jer postoje modeli upotrebe koji zaista mogu podstaći kreativnost. Umjesto da tehnologija stalno ubrzava i olakšava proces, ponekad treba namjerno da ga oteža i uvede prepreke, kako bi učenik dobio priliku da sam razmišlja, razvija se i uloži napor. Rekli ste da zvučimo kritički ili previše negativno, ali upravo o tim negativnim stranama moramo govoriti da bismo ih na vrijeme prepoznali i izbjegli.

RB/BI: UNESCO te pozvao upravo da pišeš rad o primjeni vještačke inteligencije u obrazovanju. Kakve su tvoje poruke?

Miranović: Da, u njemu sam, između ostalog, izdvojila tri paradoksa primjene vještačke inteligencije u obrazovanju. Jedan od njih je bio taj da AI smatramo budućnošću poslovanja, ali neprijateljem obrazovanja. Dakle, čim mladi izađu iz obrazovnog sistema i zaposle se, očekuje se da koriste AI alate, a do tog trenutka govorilo im se da bi ih trebalo izbjegavati. Kako onda očekivati da budu spremni za tržište rada? Osim toga sam se, na primjer, osvrnula i na uticaj društvenih mreža, posebno TikTok-a, na pažnju djece i na pitanje kakva može biti budućnost obrazovanja u „ekonomiji pažnje“, u kojoj se škole i nastavnici praktično takmiče sa društvenim platformama kako bi osvojili pažnju i fokus djece.

RB/BI: Da se vratimo umjetnosti, rekla si da vjetačka inteligencija može da podstakne kreativnost, ali da ne može da zamijeni čovjeka, je li tako?

Miranović: Ne može, jer od umjetnika očekujemo njihov lični pogled na svijet. Za to su potrebni životno iskustvo, emocionalne interakcije i susret sa stvarnošću, a sve to vještačka inteligencija nema. Ne treba oduzimati umjetnicima prostor za taj ljudski doprinos. Čak i u poslovnom kontekstu, iako je često jeftinije pustiti AI da napravi reklamu, ja najčešće savjetujem kompanije da taj zadatak prepuste čovjeku, jer taj rad treba nagraditi. Ljudski rad i autentičnost ponovo dobijaju na vrijednosti, baš zbog toga što smo preplavljeni sintetičkim sadržajem. Mnoge kompanije, uključujući Coca-Colu, eksperimentisale su sa AI kampanjama i generisanim reklamama, i možemo reći da reakcije publike nisu bile baš najbolje. I sa reputacione i sa komercijalne strane, ispostavlja se da se isplati vratiti se čovjeku i njegovom stvaralaštvu.

RB/B: Tara, za kraj, postaviću ti jedno zanimljivo pitanje, odnosno skrenuti pažnju na dilemu i polemiku koja provijava u nekim intelektualnim krugovima, a to je pretpostavka da kada svo znanje naše civilizacije bude sakupljeno na jednom mjestu, da će to, u stvari, biti i kraj našeg svijeta. Kao to mjesto vide Internet, a sada se to, sa unapređenjem vještačke inteligencije, kada ona postane savršena, ako je to moguće, kao što tvrde njeni zagovornici – “da, ona griješi, ali mi ćemo je unaprijediti”, nameće još više tu mogućnost. Što misliš o tome?

Miranović: To je veoma interesantna perspektiva i zaista postoji takav diskurs, da AI modeli funkcionišu kao akumulacija svega što smo ikada znali na jednom mjestu, dostupnom svima. Ako neko poželi da to zloupotrijebi, može, ali nadamo se da do toga neće doći, i tu se ponovo vraćamo na potrebu za regulativom o kojoj smo govorile, jer posljedice takve nepromišljene upotrebe mogle bi biti izuzetno štetne i teško sagledive.

RB/BI: Da rezimiramo, vještačka inteligencija, je li tako, na ovom nivou, ne može zamijeniti čovjeka, ali ne znamo što će biti u budućnosti?

Miranović: Kao što sam rekla, nadamo se najboljem i radimo u tom pravcu.