Tradicionalno, na Spasovdan, 29. maja, katolički vjernici iz Šušanja i okoline izašli su na Velju mogilu, po drevnom običaju, uprkos izuzetno lošem vremenu, nekarakterističnom za ovo doba godine..

Dan je započeo misom koju je u crkvi sv. Petke predvodio upravitelj župe don dr Dejan Turza, koji je, pored ostalog, istako da “naš pogled, iako uprt u nebo, treba se pretočiti u konkretna djela ljubavi ovdje na zemlji”.

Nakon mise, vjernici su se u procesiji uputili prema Veljoj mogili. Po običaju, sa sobom su nosili kamenje – po jedan kamen za svakog člana porodice – koje su položili na vrh mogile kako bi “gomila rasla”. Ovaj simboličan čin izražava vjeru u duhovni kontinuitet i povezanost s precima.

Na samom vrhu mogile, nakon molitve, don Turza je blagoslovio okupljeni narod, kao i cijeli kraj, na sve četiri strane svijeta.

Prema usmenoj predaji, oko 1920. godine, zbog lošeg vremena, sveštenik nije izišao na Velju mogilu što su mještani protumačili kao uzrok zemljotresa koji je tog dana pogodio Bar. Od tada, bez obzira na vremenske uslove, običaj izlaska na mogilu se ne prekida.

Velja mogila nastala je kao ilirska grobnica i, uz izuzetak Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, smatra se najvećom grobnicom u Crnoj Gori. Sam naziv “mogila” označava grobnu cjelinu nastalu nabačajem kamenja na prvobitni grob. U barskoj opštini postoji na desetine takvih tumula, no nijedan nije impozantan kao Velja mogila.

Smještena na istaknutom položaju iznad naselja Šušanj, vidljiva je iz velike udaljenosti – i s mora i s kopna. Građena je od kamenog nabačaja, ima kupasti oblik sa zatupastim vrhom, visoka je nešto više od sedam metara, a prečnik joj iznosi oko 30 metara.

Ono što Velju mogilu čini jedinstvenom među svim tumulima u Crnoj Gori jeste činjenica da je jedina koja se i dalje aktivno koristi u vjerske svrhe – kao mjesto godišnjeg hodočašća katoličkih vjernika na Spasovdan, čime se održava snažna veza između starine i savremenog duhovnog života zajednice.