Tri godine od Nocove smrti

Oko 22 sata…

„Alo?“

„E?“

„Što radiš?“

„Što te briga.“

„Da nije kasno?“

„Otkad si toliko fin?“

„Ma, zbog sebe te nikad ne bih zvao!“

„Neka, znam te, reci što ti treba?“

„Lari sad crče lap-top, a ujutro putuje u Njemačku, pa…“

„Dolazim u Sklonište za deset minuta.“

Poslije dva sata, malo iza ponoći…

„Laki, sunce, reci onom tvom ocu da dođe za lap-top. I da znaš: radi njega ne bih prstom mrdnuo.“

„Hvala, čika Noco!“

Već tri godine Novak Noco Brajović zauvijek počiva na Gvozden brijegu. Pune 34 godine proveli smo zajedno u Radio Baru. Nikad se nismo posvađali, a ne pamtim da smo jedan drugom uputili lijepu riječ.

Bio je samouki genije za preciznu mehaniku i jedan od najtalentovanijih crnogorskih muzičara.

Umio je da se nađe čovjeku kad mu je teško.

Tokom naših beskonačnih razgovora o Radiju znao sam, ponekad, da ogovaram nedovoljno pismene i zabušante, on, dječački iskren, pričao je, zaneseno, samo o tome kako da unaprijedimo program.

Bio je čovjek od principa, od riječi, od nerva. Sazdan od tvrdog materijala. I uporan do granica ljudske izdržljivosti. Mnogo puta sam ga molio da se okane „ćorava posla”, jer ni na vidiku nije bilo rješenja za problem koji nas je mučio. „Samo još mało” – bio je njegov odgovor. To mało znalo je da se rastegne na čitavu noć. I ujutro, kad je stvar bila rješena, ponašao se uobičajeno kao da je obavio nešto najjednostavnije, a ne nešto za šta je trebala „vojska” ljudi i stručnjaka.

Nije umio da ustukne, ni pred kim, ni pred čim – taj moj, samo naizgled, grubi drug, velike, čiste duše i mekog srca.

Danas su se na Gvozden brijegu okupili njegovi prijatelji, evocirali uspomene na njegov lik i djelo i, zatim, popili piće za njegovu plemenitu dušu, u „Braceri”, tamo gdje je imao svoje mjesto, „u čelo trpeze”.

Share.

Comments are closed.