Uprkos brojnim kampanjama i nastojanjima da se procenat vršnjačkog nasilja smanji, neki od mladih Barana ocjenjuju nasilje kao “jako učestalo u barskim srednjim školama”.
Svakodnevno smo svjedoci postojanja vršnjačkog nasilja. Na društvenim mrežama se nerijetko pojavljuju snimci, iz svih krajeva Crne Gore, urađeni u školama, parkovima i dvorištima, koji prikazuju neki vid nasilja među mladim ljudima. U medijima se takođe pojavljuju vijesti o najgorim vidovima nasilja počinjenim od strane vršnjaka.
“Nije nasilje samo udarac i mrki pogled, nasilje su silne prijetnje, riječi poput ‘bezvrijedan si, ružna si, predebeo si i premršava si…’, i tako u nedogled. A takve su rane najopasnije, te ovim putem svoje vršnjake molim, da makar u slučaju verbalnog okršaja, ili ako primijetite da je neko od vaših vršnjaka diskriminisan ili zapostavljen, pomognete toj osobi time što ćete joj pružiti ruku i uputiti topao i ohrabrujući osmjeh”, poručila je Milica svojim vršnjacima.
Lejla Šabović iz SEUŠ, sa druge strane, smatra da je ovaj vid nasilja “problem koji se gura pod tepih”, kako od strane omladine, tako i od zaposlenih u školama.
Neki od njih misle da je glavni motiv ovog problema lično nezadovoljstvo, nedovoljno razvijena socijalna inteligencija, a prije svega nedostatak empatije.
Ana Petrušić iz Gimnazije “Niko Rolović” misli da i u ovoj školi ima mnogo vršnjačkog nasilja: “Na žalost, na to smo počeli gledati kao na normalnu svakodnevnicu. Često skrećemo pogled, misleći da je u pitanju šala ili da nije važno ako se ne dešava nekome nama bliskom”.
Njeno mišljenje je da profesori ne mogu trajno da utiču na ovaj problem, već upravo oni, vršnjaci, tako što će njegovati kvalitetne odnose, rušiti nejednakosti među njima i uvijek pružiti pomoć i lijepu riječ onima kojima je potrebna.
Anastasija Đonović iz Gimnazije kaže da je vršnjačko nasilje prisutno u svakoj sferi života, pa i u srednjoj školi. “Uzroci nasilja su različiti i variraju od nasilnika do nasilnika, te se tome nikada ne može ući u trag. U mojoj školi svi zaposleni su predani rješavanju ovih problema. Profesori i uprava rade sve što je u njihovoj moći da spriječe ovaj problem, ali smatram da i mi kao prijatelji i vršnjaci igramo važnu ulogu u tome da se nasilju stane na put”, kazala je Anastasija.
Sagovornici iz srednje Stručne škole (SSŠ) se slažu sa svojim vršnjacima kada je u pitanju vršnjačko nasilje. Kenan Kadrić, maturant ove škole, kaže da se u njihovoj školi “nerijetko mogu vidjeti činovi vršnjačkog nasilja, a najčešći su oni verbalni”.
On kaže da su takve pojave sve češće kod mlađih razreda i da to predstavlja ozbiljan problem budući da se zgrada njihove škole nalazi u neposrednoj blizini osnovne škole “Jugoslavija”, te su i mlađa djeca neposredno izložena ovim situacijama. Eldin Škrijelj iz SSŠ kaže da je ovaj problem većinski uslovljen rivalstvom. “U našoj školi je dominantan broj momaka, pa smo svakodnevno izloženi nekom takmičenju jedni sa drugimam, što često stvara nezdrave odnose”, poručuje Škrijelj.
Na ovaj problem u našoj opštini pokušavaju da ukažu i profesori, ali i psiholozi i pedagozi. Psihološkinja Branka Ćalasan, koja aktivno radi sa mladim ljudima kroz školski i nevladini rad, kaže da je “nasilja uvijek bilo, pratilo je različite kontekste, ali vršnjačko nasilje danas je prisutnije i vidljivije”.
“Da li ga je više u školama, o tome govori statistika po kojoj je svako drugo dijete nekad doživjelo neku vrstu nasilja”, zaključuje Branka. Dodaje i da su u okviru predmeta Psihologija u Gimnaziji “Niko Rolović” prošle godine uradili istraživanje na ovu temu i došli do zaključka da je svaki četvrti učenik direktno bio izložen psihičkom i fizičkom nasilju, a svaki drugi virtuelnom.
Nemogućnost da se intenzivno utiče na ovaj problem ona vidi u nedostatku stručnog osoblja koji bi radio sa mladim ljudima.
“Ako uzmemo u obzir da na nivou lokalne zajednice mali broj škola ima školskog psihologa (zbog zakona koji je izrazito nepovoljan po ovu struku), time se povećava šansa da se nebrigom o mentalnom zdravlju učenika razvije hostilna klima koja je pogoduje vršnjačkom nasilju. Potrebne su nam službe, adekvatan tretman osobama koje su počinioci nasilja (koje najčešće nastave da žive nezbrinuto) i mnogo aktivnosti na nivou lokalne zajednice koje će snažiti vršnjačku saradnju i zajedništvo”, poručila je.
Kada je u pitanju empatija, slaže se sa srednjoškolcima koji misle da je nema dovoljno. Ona smatra da je sve manje medju vršnjacima, a da ona je najveća prevencija zla, koje je, stručnim jezikom rečeno, u osnovi maligne agresije (uništenje radi uništenja), ujedno i nasilja. Empatija je vrlina koja se može učiti i vježbati.
Vršnjačko nasilje nije samo lokalni ili državni, već globalni problem. Imamo namjeru da u narednom članku objavimo razgovore sa direktorima srednjih i gradskih osnovnih škola na ovu temu, da vidimo koje se mjere konkretno preduzimaju za suzbijanje vršnjačkog nasilja.
