U Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru, održana je tribina pod nazivom “Religija Njegoševa”, na kojoj su govorili akademik dr Siniša Jelušić i prof. dr Sonja Tomović Šundić. Tribinu je moderirao protojerej-stavrofor Gojko Perović, koji je u uvodu podsjetio da ove godine obilježavamo 180 godina od gradnje kapele 1845. godine na Lovćenu i 100 godina od obnove te kapele 1925. godine. Dijaloška tribina je organizovana u okviru obilježavanja Dana Sv. Jovana Vladimira.
„Ono što je karakteristično za Njegoša i što ga razlikuje, rekao bih u velikoj mjeri, od najvećeg broja drugih, jeste upravo njegova temeljita bivstvena, suštinska religioznost“, smatra akademik Jelušić i naglašava da sve u njegovom djelu ukazuje na to da on zapravo živi ono što jereligiozno, i da je čitavo njegovo biće ispunjeno Bogom.
“U okvirima evropske književnosti, Njegoš pripada samom vrhu religijskog izraza, ukoliko bismo govorili u okviru jedne uporedne književne slike. U svakom odnosu Njegoševih manjih pjesama, velikih spjevova, neprekidna je prisutnost temeljne ideje Boga. On je neko ko izvorno živi svoju religiju, svaka njegova rečenica živi Bogom“, kazao je Jelušić i podvukao da on razlikuje dva aspekta pristupa Njegošu. “Jedan je književno-istorijski, a drugi neposredno egzistencijalni, ono što se nas neposredno tiče danas, kada je o Njegošu riječ. U ovom drugom aspektu, treba da postavimo Njegoševo pitanje: ‘Što je čovjek, a mora bit čovjek’“, kaže Jelušić.
Govoreći o Njegoševoj kapeli u odnosu na njegovo pisano djelo, profesor kaže da iz suštine djela logično proizilazi upravo ta kapela, zato što ona uključuje sve te atribute: izdvojenost, povučenost, svjetlost munja, „sve je tamo“.
„U tom smislu, taj mauzolej je potpuni promašaj, jer izlazi iz ideje, potire izvornu Njegoševu ideju koja se i u njegovom djelu i u njegovoj ličnosti nalazi. Mauzolej totalno protivurječi izvornoj Njegoševoj ideji, koja je zapravo uvijek bitno religiozna“, potencira Jelušić.
Profesorka Sonja Tomović Šundić smatra da „nema veće teme za čovjeka nego što je njegov odnos sa Bogom“.
„Njegoš je vrlo jasno odredio šta je smisao njegove poezije i njegove filozofske i religiozne misli. I to je, dakle, velika tema ‘Luče’ – da se odredi taj poziv, taj priziv koji čovjek ima. Jer očigledno, Njegoš se pita: je li mu ovdje dvostruka kolijevka, misleći na čovjeka, na njegovu duhovnu i tjelesnu stranu. I veoma je jasan u tom određenju da tjelesna strana pripada tragičnom čovjekovom udesu i pobuni čovjekovoj protiv Boga, a s druge strane, duhovna supstanca – duh čovjekov, duša čovjekova, um čovjekov, luča čovjekova je nesumnjivo besmrtna“, istakla je Tomović Šundić.
Njegoševa religioznost je, kaže profesorka, „od najdubljeg tipa“.
„To je ona religioznost koja nužno mora imati sinergiju sa božanskim, onako kako Hrist kaže svojim učenicima: ‘Bez mene ne možete učiniti ništa, niti iko može doći do Oca mojega, ako mu nije dato’. Njegoš ima više stihova koji to svjedoče“, ustvrdila je Tomović Šundić.
Učesnici tribine govorili su i o biblijskim motivima u Njegoševim djelima.
„Temeljno pitanje Njegoša, pored književnih, leksičkih, lingvističkih i briljantnih poetskih slojeva, jeste pitanje religije i filozofskih tema koje on pokreće. To je, prevashodno, pitanje: ko je Bog, kakav je odnos čovjeka i Boga, i kakav je odnos Boga i svijeta? Da li se Bog miješa u svijet, kako i na koji način Bog prisustvuje: u prirodi, kosmosu, univerzumu, ljudskom svijetu i međuljudskim odnosima“. Njegoš pripada onom starom načinu poetskog govorenja“, naglašava Tomović Šundić, „kada pjesnici nisu bili samo oni koji govore zarad ređanja riječi i melodije jezika, pa nam ništa ne govore u suštini, nego su to bili pjesnici starog kova”.
“On pripada tom klasičnom pjesništvu heziodovskog i miltonovskog tipa, gdje pjesništvo nije govor radi književne slave i jezika, već govor u kojem je iskazano jedno viđenje, jedna istina, jedan svjetonazor, svjetonazor koji ima Njegoš. Najdublji Njegošev svjetonazor je religiozni“, kaže profesorka, „jer bez religiozne misli ne bismo imali ni Njegoševu misao, niti bismo mogli da imamo ‘Luču’, a ni sva njegova druga djela“.
Čitava „Luča“, kaže Tomović, „svedena je na bogočovječansku perspektivu, na prirodu Božju koja ulazi u svijet i spasava posrnulog čovjeka, rješava eshatološku dimenziju postojanja“.
Njegoševa religioznost je, navodi dalje, i „po pozivu – on je mitropolit, predvodnik jedne crkve – i po njegovom vaspitanju i obrazovanju, jer ga je, podsjeća Tomović Šundić, vaspitavao jedan od najreligioznijih duhova Crne Gore, Sveti Petar, njegov stric. Ali i po knjigama koje je čitao, na desetine metafora preuzima iz Biblije. Moje čitanje Njegoša ide u tom pravcu da vidim kako on vidi rješenje i za čovjeka i za svijet u kome živimo“, kaže Tomović Šundić.
Govoreći o Njegoševom odnosu prema zlu, ističe da je “vrlo jasno da Njegoš percipira problem zla kao temeljni problem ljudske egzistencije, i ‘Luča’ pokušava da odgovori na to pitanje.
“On nalazi veoma jasan razlog, a to je bogoborstvo. Čovjek ne može da izdrži bogoborstvo, ali Satana može. I tu je Njegoševo objašnjenje otkuda zlo. Adam, naš predak, pridružio se legionima Sataninim, bunio se protiv Boga, ali samo tri dana. Čovjek može da se bori protiv Boga, to je Njegoševska ideja, lakovjeran je, kao što je bio Adam, ali se treći dan pokajao. Velika hrišćanska tema je i pokajanje i praštanje i to apsolutno praštanje. Bog je ublažio kaznu za čovjeka jer se on pokajao“, pojašnjava ona.
Profesorka Tomović Šundić je ispričala i anegdotu:
„Kada je Tanaka, veliki japanski lingvista, pokušavao da prevede Njegoša na japanski, došao je kod mog oca, Slobodana Tomovića i pitao ga: ‘Je li ‘Luča’ spjev o Bogu’? On je, kao stranac, prepoznao da Njegoš koristi 146 termina za Boga. Prema tome, izlišno je pitanje njegove religioznosti. Kada se to pogleda, jasno je da je Njegoš bio u dosluhu s Višnjim“.
Učesnici su govorili i o vezi između Njegoša i Dostojevskog. Profesor Jelušić je kazao da “kada čovjek današnjice neće da čita Dostojevskog, već gleda Pink programe, to je bjekstvo od slobode i pristajanje na stav Velikog Inkvizitora.
“Tako treba čitati i ‘Šćepana Malog’ i gledati na nas danas iz ugla Šćepana Malog i pokazati koliko mi i danas odgovaramo toj ideji“, poručio je.
Profesorka Tomović Šundić govorila je i o zavodljivosti totalizujućih priča i totalitarnih ideologija.
„Ne bih samo Crnu Goru stavila kao paradigmu, i veliki narodi su u 20. vijeku bili obmanuti totalitarnim ideologijama. Njegoš je pokazao izuzetno dobro razumijevanje političke moći i zavodljivosti, koja ima univerzalnu poruku. Moje stanovište je da je Njegoš veoma jasan u svojoj istini, u načinu na koji tu istinu doživljava i kako je prezentuje“, zaključila je Tomović Šundić.
