Projekat NVO Edukativni centar Bar “Narodne nošnje Bara, nasljeđe u pokretu”, dobio je podršku Ministarstva kulture i medija. O tome smo izvještavali prije nekoliko mjeseci. U međuvremenu, odrađene su brojne aktivnosti, a ova NVO je veoma aktivna na društvenim mrežama i uvijek ima nove, zanimljive objave o nošnjama i njihovim djelovima. To je bio povod da u goste pozovemo Olju Fatić iz NVO Edukativni centar Bar.
RB/BI: Kako je najavljeno, projekat se realizuje u dva pravca, jedan se odnosi na edukaciju, a drugi na isticanje značaja naših raznolikih i bogatih narodnih nošnji. Kako teče projekat, dokle se stiglo sa njegovom realizacijom?
Fatić: Prvi dio projekta je već za nama, odradili smo pet obuka, koje su pohađala 44 učesnika i zadovoljni smo tim rezultatom. Nakon obavljene edukacije krenuli smo dalje, sa dokumentovanjem i istraživanjem nošnji barskoga kraja. Tu smo imali hendikep. Kao što znate, Zavičajni muzej je zatvoren zbog rekonstrukcije, pa nam nije dostupan etnografski materijal. Uložile smo malo više truda, volje i snalažljivosti da dopremo do nošnji koje se nalaze na terenu, kod porodica koje brižno čuvaju. Tokom juna kontaktirali smo ljude, da vidimo kod koga se šta nalazi i u kakvom je stanju, a jul i avgust, pa i septembar, su prošli u fotografisanju. Moram da se zahvalim svom timu, kustostkinji Draginji Radonjić sa kojom radim ovaj projekat, Dejanu Seniću kod koga smo radili foto sesije svih narodnih nošnji, Luki Džariću koji je radio vizuelni identitet ovog projekta. Krenuli smo polako, od mrkovske nošnje, jer smo prvo stupili u kontakt sa porodicom Radović iz Dobre Vode. Gospođa Đulija, moram to da kažem, ima mali etno muzej. To je jedno blago koje smo otkrili na terenu, negdje smo i znali da ima ljudi koji stvarno vole da baštine i čuvaju svoju tradiciju. Mi smo svjesni da vrijeme negdje modifikuje, briše i upija cijelu civilizaciju, a samim tim i naše kulturno nasljeđe. Izazov sa kojim smo se susretali tokom istraživanja bio je da, recimo, ne možemo da nađemo kompletnu nošnju. Ljudi su često bacali škrinje, djelove razboja i tako dalje, to jednostavno nijesu prepoznavali kao vrijednost.
RB/BI: Stare pegle i tome slične stvari…
Fatić: Stare pegle, pržuline, pegle na ugalj… Apelujem na sugrađane da, ako je što ostalo od toga, malo pažljivije prebiraju te stare stvari da sačuvaju, jer je zbilja vrijedno za to izdvojiti mali prostor u kući, čisto da se sjetimo tih naših predaka od kojih imamo štošta da naučimo, jer su živjeli u skladu i harmoniji sa prirodom i svojim okruženjem, tako da od narodne medicine, pa do oblačenja, što je tema našeg proučavanja, imamo što da naučimo.
RB/BI. Projekat se završava u novembru.
Fatić: Da, poodmakli smo već. Uspjeli smo da fotografišemo mrkovsku, spičansku, šestansku i zubačku nošnju. Ostale su crnogorska i nošnja iz Ostrosa. Nadam se da ćemo do desetog oktobra obaviti i ta fotografisanja, tako bismo mogli da završimo pravi krug, ja to volim da zovem krunom barskog nasljeđa, kada je u pitanju narodna nošnja. Zbilja imamo jedno veliko bogatstvo u različitosti, a opet u jednom zajedničkom stavu i pokazujemo Bar u najljepšem mogućem svijetlu.
RB/BI: Kada sve to saberete, kako ćemo mi to vidjeti? Hoće li biti makar izložbe fotografija?
Fatić: Hoće, nestrpljivo očekujemo da završimo i ta dva fotografisanja, a uporedo radimo i na katalogu narodnih nošnji, koji će za sada biti u digitalnom formatu. Nažalost, projekat je bio ograničen budžetom i nismo imali sredstava za katalog. Obratićemo se institucijama za sponzorstvo, nadam se da će prepoznati vrijednost. Zbilja do sada nisam naišla nigdje na jedan dokument koji sublimira sve nošnje, a to su sedam toponima koje sam navela. Riječ je o ogromnoj oblasti u koju smo mi, radeći na terenu zašli i vidjeli o čemu se radi. Mi ćemo samo površno, nažalost, odraditi ali ćemo skrenuti pažnju na važnost ove materije. Potreban je stručni tim i malo duže vrijeme da se na pravi način pozabavimo, da uspijemo da dokumentujemo i da se napravi knjiga većeg obima…
RB/BI: U svakom slučaju, vi ste počeli i skrenuli pažnju na nešto što je vrijedno i što treba očuvati.
Fatić: Zaista je vrijedno očuvanja. Na jednom mjestu moći će da se pogleda dio našeg kulturnog miljea i nasljeđa – radi se o ženskim nošnjama, imamo samo jednu mušku nošnju, crnogorsku. Da se vidi zbog čega se mi tako zorimo i hvalimo, jer stvarno imamo razlog, jer se nošnje razlikuju stilom i koloritom. Ne znam koja još opština može da se pohvali da ima sedam različitih nošnji. Doduše, zubačka i spičanska su prilično slične, ali postoje razlike. Sve zajedno predstavljaju jedan suživot, pravi, u našem gradu.
RB/BI: Osim nošnji, na društvenim mrežama pominjete i izraze, odnosno nazive za djelove i ukrase nošnje koji su zaboravljeni.
Fatić: Naravno, želimo da radimo edukaciju putem internet mreže i da skrenemo pažnju na lokalne izraze koji se tiču djelova nošnje koje smo mi zaboravili. Nedavno smo imali objavu vezanu za Spič, gdje sam, iz literature i kroz razgovor sa stručnim licima, umjesto mrežice napisala koprena, što sada zovemo maramom, ali mi je rečeno da se nije koristila riječ marama već faculet. Sad kad nekome kažete faculet, ne zna o čemu govorite. Mislimo da je vrlo važno da zapamtimo makar te djelove nošnje kako su se zbilja zvali, a u zagradi ćemo stavljati objašnjenje i približiti savremenom čitaocu, tako da zadovoljimo obje kategorije. Stavljaćemo nazive onamo gdje znamo – puno je dokumentacije, dolazi do mimoilaženja u glasu, izgovoru, ali kad vidimo da se isti naziv ponavlja na više mjesta ili kroz razgovor sa sugrađanima, onda se ipak opredijelimo za ono što se danas pamti. Tema je jako kompleksna, može joj se iz raznih uglova prići, ali mi smo rekli da ćemo biti hroničari sadašnjosti prošlih vremena – zapisujemo ono što naši sugrađani u sadašnjem vremenu pamte. Bilo mi je drago što su sugrađani reagovali i rekli kad smo pogriješili.
RB/BI: Znači da vas prate i da im je stalo.
Fatić: Naravno. Korekciju smo odmah napravili i smatram da cijela zajednica treba zajedničkim snagama da čuva nasljeđe, u koje spadaju i arhaične riječi i to bi mogao da bude poseban projekat.
RB/BI: Kakvi su vam planovi za naredni period?
Fatić: Planiramo tri javna događaja. Za prvi će poziv biti uručen kulturno umjetničkim društvima iz Bara, kao i ostalim subjektima koji se bave narodnom nošnjom, da im pokažemo što smo zatekli na terenu, da vide kako vlasnice tih nošnji pamte i kako one oblače nošnju i koliko oni odstupaju kad oblače svoje članove ansambla. Jer, dolazi do određenog odstupanja, zbog brzine i sl. Bilo bi lijepo da vide fotografije koje smo napravili, da bi bili autentičniji. Neke nošnje su zahtjevne, treba sat i više da se obuku i spreme za fotografisanje. U prosjeku je do sat – ako ćete da napravite oglavlje kako treba, da pripremite kosu – oplet, pa da namjestite sve ostalo kako treba. Iz Ostrosa su mi rekli da im treba i do četiri sata da naprave nevjestinsku nošnju. Znam da kulturno umjetnička društva ne mogu to tako da urade, ali mogu da se potrude da budu autentičniji.
RB/BI: A ostali projekti?
Fatić: Nakon tog javnog časa imaćemo panel diskusiju na kojoj će učestvovati stručna lica, konzervatore etnologe, jer smo na terenu puno našli pitanja, kako da ljudi najbolje čuvaju nošnje, ili kome da se obrate ako je potrebna popravka, da to ne rade sami kući, nego da postoji naučni pristup. Potrudićemo se i da dovedemo predstavnike lokalne samouprave, prije svega Sekretarijata za kulturu. Tu je i Turistička organizacija, koja na svoja gostovanja i sajmove poziva kulturno umjetnička društva, čak i oni bi trebali da dobiju jednu vrstu edukacije o tome kako izvorno, autentično izgledaju narodne nošnje, da bi mogli sami da ocijene kvalitet koji se predstavlja i koji prezentuju. Pozvaćemo, naravno, sve porodice koje su dale doprinos ovom našem projektu i nadam se da ćemo tada imati gotov katalog, ako ne u štampanom, onda u digitalnom formatu i tada ćemo pogledati svi o čemu se radi.
RB/BI: Nadamo se da će taj katalog ipak biti odštampan, da će se naći načina, interesovanja i sredstava da se vidi rezultat vašeg rada.
Fatić: I ja se nadam, ako ne tokom ovog projekta, onda u nekom narednom periodu. To je, mislim, u interesu svih nas. A projekat zatvaramo jednim javnim događajem, koji će biti posvećen i vama, novinarima, da napravimo jedan rezime svega što smo uradili, koji su zaključci sa panel diskusije, koji su dalji koraci potrebni, gdje lokalna samouprava može naći svoj interes i možda obezbijediti sredstva da se nastave dalja istraživanja na ovom polju: ulaganje u kulturno umjetnička društva ili nešto drugo, sa predlozima šta bi moglo i u kom pravcu kasnije da se nastavi sa ovim istraživanjem.
