Bezgranična ljubav prema životinjama, posebno psima, opredijelila je Milenu Zoranović, učiteljicu u OŠ „Jugoslavija”, da bude u prvim redovima boraca za zaštitu životinja, što čini i kao građanka i kao čelnica Udruženja prijatelja životinja Bar.
U razgovoru za Radio Bar i Bar Info otkriva da problem napuštenih, bolesnih i usamljenih četvoronožnih stvorenja nije spoznala u djetinjstvu već mnogo kasnije, kao formirana ličnost. Sve je počelo „igricom” njenog sina koji je na ulici pronašao kuče i doveo ga kući.
„Užasavala me pomisao da će Micika boraviti u našem domu. Postala je, ipak, dio naše životne priče, a na njenu su se priču nadovezivale i druge. Kad uspijete da uđete u njihov svijet, kad vam dozvole da spoznate bezgraničnu ljubav koju, pogotovo psi, mogu da pruže, onda vam ne bude čudno koliko su neki ljudi borbeni u zaštiti prava životinja. Kad sam počinjala, prije desetak godina, u Baru nije bilo toliko prepoznatih priča o ljubavi prema psima koji su prepušteni ulici, to je bilo nešto što se dešava tamo negdje… Vremenom, šireći pozitivnu kampanju, svakodnevno smo upoznavali ljude sa činjenicom da postoji svijet onih kojima je potrebna pomoć nas koji smo superiorni i koji, bez obzira na to u kakvom smo stanju, možemo da se borimo za sebe, dok životinja to ne može. Ona isključivo zavisi od čovjeka. Zavisi od njegove upornosti, želje, snalažljivosti u pružanju pomoći”, ističe Milena priznajući da najviše pomaže psima jer su oni i najvidljiviji.
„Danas imamo nebrojeno priča u kojima se govori o napadima psa na čovjeka, a jedna od njih je i ona iz dvorišta OŠ ‘Jugoslavija’ gdje je vučjak ujeo dječaka. On je samo želio da se igra, međutim, spletom okolnosti, dječak je pao na psa koji je reagovao instinktivno. Izborili smo se za to da pas ne bude ocijenjen kao agresivan i da ne skonča na stravičan način”, prisjeća se Milena ustvrdivši da bi drugačija odluka nadležnih bila „tragedija”.
Ponosna je, kaže, što pripada grupi ljudi koji jesu i nisu vidljivi.
„Radi se o mreži dobroćudnih ljudi od kojih se mnogi među sobom i ne poznaju lično, ali svakodnevno sarađuju, svaki život im je važan i, iako nije lako, bore se koliko mogu. Ljubav iskazujemo verbalno ili žrtvovanjem, odricanjem u porodičnom ili materijalnom smislu, da bismo pomogli bilo kome, a posebno životinji koja je u stalnom stanju potrebe.”
Iako skromnih materijalnih mogućnosti, Milena je u svom, naglašava „malecnom” stanu, pružila privremeno utočište mnogim četvoronožnim drugarima.
„Nijednog trenutka se nisam dvoumila da li ću u stan uvesti bolesnog, povrijeđenog, ili psa koji je maltretiran. Svaki od njih je našao svoju sreću. Privremeni boravak nekad potraje, kao, recimo, u vrijeme korone, kad su kod mene stanovali slijepi pas Mona, pas sa povrijeđenom zadnjom nogom, pas sa amputiranom prednjom nogom, dva moja psa, dakle, samo da ih izvodim i šetam pa je dosta, ali sve se lijepo završilo. Zamolimo nekoga da pomogne, da prihvati obavezu koja nije mala. Onaj ko hoće, ko je spreman na odricanje, nema toga što neće moći da uradi. Ja pse iskreno volim, a kad ih pogledam u oči, u kakvom god da sam raspoloženju, umorna, nenaspavana, sve odmah prođe”, iskrena je Zoranović dodajući da ništa ne bi mogla sama, da zato postoji mreža prijatelja životinja „kao tanana veza koja omogućava da psi, nakon privremenog, nađu trajno mjesto boravka”.
Izuzetno je, kaže, ponosna na grad Bar i čvrsto vjeruje da je izuzetna privilegija živjeti ovdje. Bar je, po njenim riječima, „grad dobrih ljudi koji su spremni uvijek ili u pravo vrijeme da pruže ruku šapi”, te da iz dana u dan sve veći broj naših sugrađana reaguje, javlja se, prepoznaje problem, nudi pomoć i odaziva na apele, a što se problema tiče, uglavnom su vezani za propuste u sistemu.
Osjećaj ljubavi prema životinjama Milena Zoranović pokušava da prenese i djeci kojoj predaje u školi pružajući im priliku da, slušajući je, grade nove stavove koje možda ne usvajaju u porodičnoj zajednici i širem društvenom okruženju ili to čine sporije. Izražava žaljenje što se ljubav prema psima danas mjeri njegovom rasom, te da, bez obzira na to koliko utiče i pokušava da kod djece njeguje svijest o usvajanju, često ima priliku da čuje: „Mama i tata će mi kupiti psa”. Priča prijatelja životinja je, po njenim riječima, tanana, ali, iako sporo, prodire u svijest i okruženje.
„Dijete njegujete, ono odrasta i jednog dana bude svoj čovjek. Za razliku od toga, životinje tokom cijelog života zavise od vas i poslate su, na ovu planetu da nas učine plemenitijim. Neophodna je odgovornost prožeta ljubavlju, saosjećanjem, a to je ono kad obujete tuđe cipele, cipele životinja i uđete u njihov čaroban svijet. Svako voli, toplinu, pažnju, brigu, sigurnost, da je nečiji, da nekog voli i da ga neko voli. Otvorite srce i primite u svoj dom onoga kome je vaša pomoć neophodna. To je bogatstvo u spektru divnih osjećanja, a samo onaj ko to doživi, može to i da iskaže”, poručila je Milena Zoranović.
