Barane, koji se kao pripadnici prioritetnih grupa javljaju u Higijensko-epidemiološku službu Doma zdravlja, dočeka osmijeh Branke Unkašević, generacijama prepoznate po „lakoj ruci“ prilikom davanja vakcina. Ona se iz penzije vratila da pomogne kolegama i tu je i danas.
Odazvala se pozivu direktorice Doma zdravlja dr Branke Purlije 25. januara, a na konstataciju da, s obzirom da je u penziju otišla u decembru, izgleda kao da je bila godišnjem odmoru, kaže da joj „i nije bio baš neki odmor“, jer je imala drugih obaveza. Objašnjava da joj se u tom momentu muž razbolio, dobio je koronu i onda je praktično o njemu brinula, jer nije bio smješten u bolnicu, nego je ostao na kućnom liječenju.
RB/BI: Kako ste se odlučili da postanete zdravstveni radnik?
Unkašević: Imala sam tada potpuno druga interesovanja. Igrom slučaja te godine se otvorio smjer za sanitarne tehničare, što mi je bilo primamljivo, jer se govorilo da ćemo, kao prva generacija, imati posao. Drugi razlog je što nijesam morala da odem od kuće, iz Podgorice.
RB/BI: Čitav radni vijek proveli ste u HES-u?
Unkašević: Tako je, s tim što sam godinu i po radila u mikrobiološkoj laboratoriji, što je bio početak mog radnog staža u barskoj bolnici. Radila sam šest mjeseci na Institutu za javno zdravlje, koji je tada sprovodio projekat „Prevencija za sve“, sa kompletnim ljekarskim pregledima isprogramiranim za starosnu dob ljudi od 60 godina. Na žalost, taj projekat nije zaživio u Crnoj Gori, pa se od tog momenta i prestaje sa preventivnim pregledima.
RB/BI: U vrijeme kad ste počinjali u HES-u, vakcinisali ste sve generacije stanovnika, pomorce, ljude koji putuju?
Unkašević: Moj početak u HES-u vezan je za pokojnog dr Petra Vuksanovića, koji je bio načelnik. Tada je ova služba imala odsjeke epidemiologije, zdravstveno vaspitanje, dezinfekciju, statistiku, prvi u Crnoj Gori imali smo otvorenu telefonsku liniju i savjetovalište za borbu protiv side. Međutim, dolaskom izvjesnih stručnjaka u Ministarstvo zdravlja, ukida se i zdravstveno vaspitanje i zdravstveno prosvjećivanje i mi se svodimo na higijenu i epidemiologiju. U sklopu epidemiologije ostaje vakcinacija i ja od tog momenta radim vakcine za međunarodni saobraćaj i masovne vakcinacije, koje su se tada sprovodile za gripu. Mi na odjeljenju smo davali u toku jednog dana 700 do 800 vakcina. Za sedam dana smo znali da vakcinišemo populaciju od oko tri hiljade Barana.
RB/BI: Bije vas glas da imate „laku ruku“.
Unkašević: To je stvarno prednost masovnih vakcinacija, jer pored onih protiv gripe, u Domu zdravlja radili smo i vakcinacije djece na terenu, po školama – kompletnu Krajinu, Virpazar, Ostros, Mrkojeviće i sve škole po Baru.
RB/BI: Vi pamtite i vrijeme Variole vere?
Unkašević: Da, sjećam se Variole vere, bila sam učenica četvrtog razreda Medicinske škole i oba odjeljenja završnog razreda bila su angažovana- u startu za pisanje i vođenje evidencije.Međutim, kako je vrijeme odmicalo i kako je profesor, dr Novica Vujošević sa kojim sam u tom momentu bila na terenu, vidio da ja mogu i da vakcinišem, postala sam jedan od članova tima koji je vakcinisao, i to na granici sa Albanijom.
RB/BI: To je i primjer kako vakcinacija može brzo da se odradi…
Unkašević: To je primjer kako smo funkcionisali dobro i bez mobilnih, instagrama i fejsbuka. U tom momentu, za sedam dana, mislim, vakcinisano je kompletno stanovništvo tadašnje Jugoslavije.
RB/BI: Tada nije bilo, kao danas, antivakserskih pokreta, koji za probleme u razvoju djece krive vakcine, a sada se plaše posljedica vakcine protiv korone…
Unkašević: U to vrijeme nije bilo nikakvih antipropagandnih informacija. Kompletne porodice na granici Albanije, iz sela koja su tada bila neemancipovana- đed, baba, otac, majka, djeca, svi su dolazili na punkt da se vakcinišu bez ikakvih pitanja. Oni su znali da to treba da se uradi. Znali su da je to jedini način zaustavljanja epidemije. Ako me sjećanje dobro služi, nijesam obnavljala znanje, smrtnost od Variole vere je 80%.
RB/BI: Sada ponovo vakcinišete Barane…
Unkašević: Sadašnja situacija je ista kao kad je bila Variola vera i preporučujem i molim sve svoje sugrađane da shvate da je to jedini način da se zaustavi ovaj virus. Vakcinacija je jedini način da skinemo maske, da možemo da se družimo, da se zagrlimo, poljubimo svoje unuče, dijete, roditelje… jer ako se ne vakcinišemo, i ako vakcinacija ne bude uspješna, ovo će trajati dugo. Nemojmo, ipak, tvrditi da će ova pošast baš da prestane sa vakcinacijom, još uvijek nije dokazano koliko podržava stvaranje antitijela u organizmu, ali i ako budemo jednom godišnje primali tu vakcinu (kao za sezonski grip) i to je veliki uspjeh. Jer, ko primi vakcinu za sezonski grip i ako se razboli, preboluje u lakšem obliku nego ljudi koji nijesu vakcinisani.
RB/BI: Ako ni zbog čega drugog, onaj ko se vakciniše treba da zna da se spašava bolničkog liječenja, mogućeg respiratora…
Unkašević: Preporučila bih svima koji su protiv vakcinacije, da pitaju nekog ko je bio i ko se izvukao iz bolnice, sa respiratora ili sa kiseonika, kako to izgleda, kako bole pluća, kako se ljudi bore za vazduh, koliko je to jedna teška i opaka bolest. To treba svi da shvate, štaviše, mislim da bi trebalo, kao što je u startu bilo, čuti iskustva pacijenata.
RB/BI: U HES-u ste vakcinisali mnogo barskih pomoraca i putnika. U kojoj mjeri se oni odazivaju na poziv za vakcinaciju?
Unkašević: Prije nekoliko dana je objavljeno da, kao prioritetnu grupu, primamo sve pomorce. Odazvali su se, jer im treba za putovanje, ali oni se namjenski odazivaju i namjenski se vakcinišu. Isprogramiraju da prime vakcinu i revakcinu tako da im se uklopi u vrijeme ukrcaja na brod, kako bi imali što više antitjela i da bi vakcinu iskoristili na pravi način radi posla. Oni su i čekali da dođe Astra Zeneka ili neka vakcina koja je međunarodno priznata.
RB/BI: Kad smo kod različitih vrsta vakcina – u principu, one sve „odrađuju“ isti posao, čemu onda strah od pojedinih vrsta?
Unkašević: Strah proizilazi iz ovog što se trenutno dešava, neke možda male, možda velike manipulacije… Ja smatram da bi svi naučnici na svijetu koji se bave prevencijom bolesti, trebalo da pođu od sebe i da ne prave nikakve pogrešne poteze.
RB/BI: Već ste savjetovali Barane da treba da prime vakcinu, da na taj način zaštite sebe i svoje bližnje i time omoguće da konačno, poslije više od godine, normalno živimo.
Unkašević: Vakcinacija je trenutno jedino rješenje. Nama je nuđen i najjeftiniji mogući način – pranje ruku, distanca, maska. To je jako jeftino, ali i efikasno. Međutim, mi smo takvi ljudi, imamo to nešto u sebi, ne pridržavamo se onoga što nam neko kaže. Dok, na primjer, mogli smo to vidjeti na medijima, kad u Kini jedamput kažu „nosite masku“- to je za njih zakon. A kod nas, nebrojeno puta su ponavljali, svi redom – nosite masku, perite ruke, držite distancu. Možda smo malo zaboravili da promovišemo higijenu i to je, rekla bih, greška u zdravstvu. Jer, medicina počinje od higijene. Sa tom edukacijom treba početi od vrtića, osnovne škole i prenijeti u porodicu, ali očigledno da smo na to zaboravili.
RB/BI: Kakav je Vaš utisak, u kojoj mjeri ljudi imaju osnovno medicinsko znanje?
Unkašević: Nažalost, misle da imaju, čitajući internet i raznorazne portale smatraju da su postali ljekari. Ljekar se postaje školovanjem, to mora da se naglasi, ne preko interneta, ne na daljinu, ne preko časopisa, nego se mora ići u školu, učiti, školovati se, ući u bolnicu, u operacionu salu, u laboratoriju, da se nauči. Što se tiče medicinskih nauka, ništa se ne može naučiti bez kontakta sa stvarnošću.
RB/BI: Jedan broj vaših kolega iz Doma zdravlja i bolnice odbolovao je koronu. Da li su se oni vakcinisali?
Unkašević: Vakcinisali su se svi kolege i koleginice kojima je prošlo 90 dana od otkrivanja infekcije. Ima, međutim, kolega i koleginica koji imaju antitijela i koji još nijesu došli u fazu da treba da se vakcinišu, ali će se sigurno vakcinisati.
RB/BI: Zdravstveni radnici, oni koji rade sa bolesnim od korone i oni koji su na prvoj liniji fronta, svjesni su i daju primjer kako se treba ponašati kad je ovakva situacija.
Unkašević: Svjesni su da treba da se vakcinišu, jer su vidjeli kako prolaze ljudi koji dobiju koronu, koji su to bolovi, koje su to patnje, koje posljedice. Posljedice ostaju, to je sigurno, jer virus kad napadne organizam napravi ršum, bilo da je koronavirus, bilo da je virus gripa, koksaki… on ostavlja trajne posljedice u organizmu. Što nam je činiti? Vakcinisati se i držati imunitet na visokom nivou. Nažalost, za držanje imuniteta na visokom nivou, treba da je i mnogo bolji standard.
RB/BI: Da li ima nuspojava ?
Unkašević: Sve nuspojave vakcina bilježe se u protokol. Više ih je bilo na rusku Sputnjik V, nego na Astra Zeneka vakcinu. Objasnila bih to time da svaki lijek ima nuspojave, ali mi biramo da ga pijemo, jer je korist od njega mnogostruko veća od eventualnih, u malo slučajeva zabilježenih, nuspojava.
RB/BI: Koji je Vaš „recept“ za zdrav život?
Unkašević: Sport. Trčala sam, igrala folklor, rukomet u tadašnjoj titogradskoj „Mladosti“, imala svoj fitnes klub u Baru. Sve sam to prenijela na svoje kćerke.
Energična, optimistična Branka Unkašević je, između ostalog i dugogodišnja volonterka Crvenog krsta.
