Ugledni građani Bara pokrenuli su inicijativu revizije statusa spomenika prirode “Ratac sa Žukotrlicom”, s tim što bi taj stepen zaštite podrazumijevao i morski ekosistem na ovom području. Tim povodom, gost Radio Bara bio je “sutomorski Beograđanin” Dušan Varda, jedan od najpoznatijih režisera dokumentarnih filmova o podmorju, ne samo Crne Gore, ronilac, ekološki aktivista…
RB/BI: Za one koji ne znaju, Vi ste jedan od prvih koji su preronili kompletan barski akvatorijum…
Varda: Ja sam preronio cio crnogorski akvatorijum. Bio sam vođa ekspedicije za istraživanje podvodnog svijeta Crne Gore 1992. i 1993. godine, pa smo od Prevlake do Bojane preronili u toku dvije godine čitavo crnogorsko podmorje. Ne postoji mjesto gdje nisam ronio. Napisao sam i prvi vodič za ronjenje u Crnoj Gori, a poslije te multidisciplinarne ekspedicije izašao je izvještaj u “Glasniku Srpskog arheološkog društva”, što je zapravo bio prvi pregled cjelokupne crnogorske obale i podvodne arheologije.
RB/BI: Dio ste inicijative za reviziju statusa spomenika prirode “Ratac sa Žukotrlicom”, sa željom da se sačuva i podmorje oko Ratca.
Varda: Da, to je jedna od važnih inicijativa koju podržavam. Mediteranski centar za ekološki monitoring, koji ja vodim, još 2013. godine je radio studiju zaštite podmorja Ratca. Tada je postojala ideja, mnogo prije nego što su bila zaštićena ova područja – Platamuni, Katič, Stari Ulcinj – da imamo lokalno zaštićeno područje u moru oko Ratca. Tada je opatija na njemu već dobila drugi stepen zaštite, Ratačka šuma postala “park prirode”, pa je bilo normalno da se onda sve proširi i na taj akvatorijum oko Ratca.
RB/BI: Šta je to toliko fascinantno u moru oko Ratca da bi postalo spomenik prirode?
Varda: Moram da se vratim na priče legendarnog ronioca, ing. Miodraga Mikovića. On je meni uvijek pričao: “Ali, ti ne znaš da Bar leži na nekoj organskoj materiji i da je cijelo podmorje Bara puno neke organske materije”. Meni je to tad bilo nezanimljivo. Međutim, kad smo radili jedno istraživanje, sjetio sam se toga i došao do njegovih bilježaka koje postoje u Biblioteci u Baru. Našli smo to o čemu je on pričao i ja sam bio fasciniran. Čak je to bilo fascinantno i za svjetsku javnost jer je pisao o livadama Posidonie, morske trave, na koje je naišao. Imali su problem kad su bušili za gat 2, jer im je biljka pravila problem, motajući se oko bušilica, zapušavala im glave, pa su stalno kasnili sa poslovima. Onda je on radio analize i ustanovio da buše kroz četrnaest metara debeo sloj Posidonie. To nije zabilježeno nigdje u Mediteranu.
Ja sam javno to iznosio na skupovima, pa mi je jedan od najvećih stručnjaka za Posidoniu dr Gerard Pergent rekao da su oni pronašli najviše do tada trinaest metara sloja na Sardiniji. Tek sam se onda osvijestio, u svojim četrdesetim godinama, kad sam sa kolegama iz Hrvatske ronio oko Ratca i svi su bili zaprepašćeni jer takvu Posidoniu nikad nisu vidjeli.
RB/BI: Ta se livada Posidonie nalazi oko Ratca?
Varda: Na sve strane, praktično od Bara do početka Sutomorske plaže je jedna velika livada, s tim da svoju posebnost ima oko Ratca. Ako su oni tada bušili kroz četrnaest metara Posidonie, po svjetskim parametrima taj prvi sloj je star skoro 14.000 godina. Ona raste od milimetar do centimetar godišnje, raste u visinu to njeno korijenje, tako se mjeri. To znači da mi u moru ispred Bara imamo biljku koja je možda nekoliko puta starija od Stare masline. A o njoj se jako malo zna.
RB/BI: Da objasnimo, to je ono što mi, primorci, zovemo “murava”.
Varda: Jeste, “murava”, morska trava koja je endem Mediterana, svojstvena samo ovim morima. U toku zime se izbace naslage otpalog lišća i to su one gomile koje vidite na obali u to vrijeme. I zapravo, ona uopšte nije trava, ona je skrivenosjemenica, spada u red najvišeg roda biljaka. Posidonia je biljka koja je nekada živela na kopnu, vuče porijeklo od nekih magnolifita, rođaka joj je magnolija, razvile su taj plod, skriveno sjeme, pa su onda riješile da se vrate u more prije ne znam koliko miliona godina. Ona se smatra “plućima Mediterana” po proizvodnji kiseonika i apsorpciji ugljendioksida, po čemu ne može da se mjeri ni sa jednom drugom biljkom u Mediteranu, pa čak i u svjetskim razmjerama. Recimo, u tim nekim parametrima ona ima za okolinu tri puta važnije elemente od tropskih šuma. Možemo reći da su livade Posidonie tropske šume, pluća mora.
RB/BI: Hrvatska i Italija su pokretale ozbiljne i opsežne akcije za spašavanje Posidonie kad je bila ugrožena.
Varda: Ustanovljeno je da se u cijelom Mediteranu ona povlači i nestaje, i to od polovine dvadesetog vijeka, tako da se u mnogim zemljama rade aktivnosti na njenom spašavanju. Mi smo to ovdje pokušavali sa nekim ekološkim sidrištima, sa stvarima koje sad opet ne funkcionišu, a bile su nekada dobro planirane i u Baru, i još na mnogim mjestima… U pitanju su tzv. ekološki vezovi koji služe da brodić ne baca sidro i čupa travu nego da dođe na već postavljenu bovu, i zakači se i otkači mnogo elegantnije i sigurnije. Mi smo te ekološke vezove instalirali prije deset godina i na Maljeviku, i na Kraljičinoj plaži i kod Katiča i u Čanju i ne znam gdje sve, ali je prestalo da funkcioniše… Nadali smo se da će koncept ekoloških vezova biti duž cijelog crnogorskog primorja, kako bi zaštitili priobalje, a vidjećemo da li će, i kad, to zaživjeti.
RB/BI: More oko Ratca ima bogat biodiverzitet. Biljni i životinjski. Da li je to dovoljno da bude proglašen zaštićenim područjem?
Varda: Ratac je specifičan zbog tih izuzetnih livada Posidonie, ali ima raznih podvodnih staništa tamo, čak i jedna mala pećina. Ratac je uz to prirodno stanište kernje. Mi sada radimo projekat sa Francuzima i sa crnogorskim Društvom ekologa vezano za mapiranje kernji, vjerovatno na području Katiča, ali bih volio da ih dovedem i oko Ratca. Tu ima puno malih kernji, što je siguran znak da je za njih dobro mjesto. Kernja ima svoju biologiju – jedinka tek kad preraste 50 cm postaje mužjak, i zato je zabranjen izlov kernji manjih od te dužine. Dakle, ono što bi ljudi trebalo da znaju – ako uhvate kernju koja je manja od pola metra i jedno tri kilograma, trebalo bi da je puste. Vidio sam jednog Rusa, ribolovca, koji je svaki dan na plaži kod “Inexa” izlazio sa po jednom malom kernjom, pa sam ga zamolio da to više ne radi, jer ih neće biti. Čak sam sad postao sklon da nekoga i prijavim zbog toga, jer ljudi ne shvataju da uništavanje mlađi znači, jednostavno, da više neće biti odraslih jedinki.
RB/BI: Kakva je situacija sa palasturama oko Ratca, nekad ih je bilo u znatnom broju?
Varda: Palastura više nema. Postoji još negdje pokoja pinna rudis, ona je vrlo slična palasturi, rodjaka koja nije zaobljena nego je ravnija i manja. Ali palasture su zvanično praktično izumrle u Crnoj Gori, kriva je jedna bakterija koju su zakačile, što je dovelo do smrtnosti od 99.9% ovih školjki. Rijetko su gdje uspjele da prežive.
RB/BI: Ako je suditi po ovoj priči, situacija za živi svijet crnogorskog podmorja nije ružičasta.
Varda: Crna Gora ima ophođenje prema svojoj obali kao da ima beskrajno mnogo kilometara, i da može zidati, betonirati i raditi svuda sve, što naravno nije tačno. Ako želi da se zadrži bilo što od te divlje ljepote, onda se treba boriti da se očuva, a Ratac je svakako jedno od takvih područja. Meni je jako žao što barska opština nije svojevremeno stala iza naše inicijative da se mnogo toga zaštiti. Predlagali smo prije proglašenja svih ovih zaštićenih morskih područja da barska opština (pošto je to u njenoj nadležnosti) sve ono što je u kategoriji zaštite prirode ispod nacionalnog parka, kao što su “park prirode”, “spomenik prirode”, uzme pod svoje i proglasi sopstveno zaštićeno morsko područje. Moglo se, ali nije bilo baš puno razumijevanja i hrabrosti.
RB/BI: Vratimo se na Ratac, i njegovu zaštitu.
Varda: Ja svakako mislim, kad je Ratac sa Žukotrlicom u pitanju, da taj podvodni dio treba zaštititi i očuvati, uz opatiju na kopnu čiji je značaj istorijski nemjerljiv. Mnogi autori smatraju da je “Ljetopis Popa Dukljanina” napisan upravo tu, to je bio kulturni epicentar Crne Gore. Meni je prosto žao na šta taj Ratac liči danas i koliko je on neiskorišćen kao simbol jedne cjeline.
Sjećam se, 1996. godine su rađena opsežna istraživanja na Ratcu, a ja sam tog ljeta radio u Hrvatskoj. U septembru sam došao kad je Ratac bio raščišćen, kad je bilo sve sklonjeno, odjednom se pojavio čitav grad, sa svim putevima. Bio sam fasciniran. Prosto je nevjerovatno kako to sad stoji zapušteno, na šta taj Ratac liči, u šta se on pretvorio – tamo se sad skupljaju raznorazni, rade sve i svašta. Meni je tužno čak i kad se prošetam, u poređenju sa onim čega se sjetim kad sam bio dijete i igrao se tamo.
RB/BI: Da stavimo ovu priču u konkretnu ravan – ukoliko bi se podmorje Ratca zakonom zaštitilo, to ne znači da ne biste mogli doći čamcem do njega već bi se samo vezali za ekološke bove, recimo…
Varda: Između ostalog, da. Zaštićena morska područja su osmišljena u svijetu kao najefikasniji način zaštite mora, a sve se radi u saglasnosti sa lokalnom zajednicom. Ne postoji zaštićeno područje bez podrške lokalne zajednice. Ako su oni protiv toga, onda ničega nema. Potrebni su dobri planovi upravljanja i dobra implementacija svega toga, da se sprovodi efikasna zaštita. Ja vjerujem da bi se Ratac za pet godina, kad bi bio stavljen pod neku zaštitu, preporodio, da bi to bilo zaista atraktivno.
Uzmimo riblji fond kao primjer. Kad imaš zaštićeno neko područje, ono je zapravo inkubator za razvoj riba. Onda ti dozvoliš oko njega lov, svuda u svijetu to postoji. Mi smo vodili crnogorske ribare po raznim opštinama, po Italiji, Hrvatskoj, da gledaju kako to funkcioniše i svi su oduševljeni kako u praksi izgleda. Imaš jedan mali dio koga se odrekneš i tu ne loviš, ali onda imaš vrlo brzo oko njega mnogo veće i bolje ulove jer si sačuvao jedan mali epicentar. Mene uvek Ratac podsjeća na Miramare u Trstu – kao što Trst gleda na taj dvorac koji je jedan od prvih zaštićenih područja u Italiji, tako je meni uvijek Bar gledao na taj Ratac, pa bi i on mogao da bude divno zaštićeno područje.
RB/BI: Dakle, ko je na potezu da bi se zaštitilo u podmorju što se zaštititi može?
Varda: Uvijek je taj ping-pong između Morskog dobra i Opštine, ko je tu nadležan. Velika stvar je ovo što se desilo, što su se ujedinili vrhovi opština raznih partija sa ciljem da se Morsko dobro transformiše u nešto drugo, odnosno da postane pri Opštini, što je mnogo logičnije. Meni se ta ideja jako svidjela. Ovako, imamo jednu centralizovanu vlast koja ne mari mnogo za neke lokalne stvari, oni se bave “većim” stvarima.
Jako veliki interes za zaštitu mora u Crnoj Gori postoji i u inostranstvu. Ljudi su spremni da dolaze, da istražuju, da pomažu na sve moguće načine i mislim da bi zaista mi ovdje lokalno trebalo da to prepoznamo, i da se otvorimo ka tome, ka ljudima i investicijama za zaštitu. Svi koji dođu ovdje oduševljeni su bogatstvom koje ima podmorje Crne Gore.
