Priča o Veljku – kompozitoru i gitaristi, i Bojani – ljekarki Doma zdravlja u Baru započinje sasvim običnim ljetnjim danom, u Sutomoru, 2000. godine.
Lokalni šesnaestogodišnjaci su, kao i obično, odmarali predveče na parapetu i gledali ko prolazi. Veljko među njima. A onda je, kao bez glave, dotrčao do njega Mladen, jedan od najboljih drugova, tvrdeći mu da „mora nekoga da upozna”.
„To uopšte nije ličilo na njega. On je miran, bez velikih inicijativa, pogotovo te vrste. Počeo je da me vuče ka mjestu gdje je sjedila djevojka sa još četiri momka, bukvalno me stavio ispred nje”, kaže Veljko danas.
Tada nije znao je da je slični scenario bio i u Bojaninom slučaju. Njoj je rekao: „Ima jedan odličan momak za tebe, sjedi tu, ne mrdaj, odmah ću doći”.
I upoznali su se.
Bojana je iz Paraćina došla sa porodicom i prijateljima na more. Ali je do kraja ljetovanja ostalo samo pet dana. Nije džabe Kapor napisao da je ljeto najkraće godišnje doba.
„I ništa nije bilo, samo pričanje i lijepo druženje. Razmijenimo brojeve telefona, naravno fiksnih, i kad se vratila kući počeli su dugi razgovori. Njeni na poslu, moji na poslu, slušalica u rukama. Palo nam je na pamet da se sve između nas glupo završilo, i da je moglo nešto i da se desi. A i da bi moglo, ako bi bilo… Odlučim ja da pođem do Paraćina. Rekao sam svojima da ću prespavati kod druga iz Bara jer mu je rođendan. Moji nikada nisu pravili probleme, samo im je bilo bitno da znaju gdje sam“, objašnjava Veljko.
Pošto nije imao za kartu i troškove, pare mu je pozajmila Danijela, drugarica iz škole.
Kad je stigao u Paraćin, kaže, pokušao je da se iz Pošte javi svojima, da objasni kako će još jedan dan ostati kod druga jer je super provod, međutim… nije niko bio kod kuće. Zato je odlučio, ostaće dva dana, na rizik, valjda se niko neće pitati gdje je. Spavao je u hotelu, ali je Bojana morala, kao sve dobre djevojke, da bude kući u prvi mrak.
„Kako se nisam vratio sa ‘rođendana’, moji su drugog dana alarmirali policiju. Počela je potraga za mnom, a onda je majka, ne znajući što će od sebe, kopala po mojim škafovima i našla Bojanin broj telefona napisan na nekoj kutiji kreme za sunčanje. Nazvala je, i pitala da nisam slučajno kod nje. Bojana je vidjela zlu uru i rekla da sam bio, ali da sam upravo pošao kući vozom. Kad sam se ujutro, trećeg dana, vratio, bio sam sav poletan jer sam imao osjećaj da mi je uspjelo, da se niko nije interesovao za mene. Brzo me razuvjerila baba. A onda je i majka došla s posla. Dobio sam prvo dobru šamarčinu ‘jer sam je lagao’, ali je uskoro poslije vike pitala: ‘Jesi li gladan?’. Odahnuo sam, znao sam da je sve prošlo. Ali, isplatilo se, tamo smo se prvi put poljubili”, kaže Veljko.
Čekali su, i dočekali, odlazak na fakultet. On na Međunarodnu ekonomiju u Beogradu, ona na Medicinski u Nišu. Skupa su bili svakog vikenda. Veljko je tada sa prijateljem počeo ozbiljno da se bavi muzikom, u metal bendu „Nameless One”. Imali su redovne nastupe po klubovima, relativno brzo su i album snimili.
„Ja sam bila najvatreniji navijač. Bila sam stalno u prvim redovima, gledala svog dečka i vikala iz sveg glasa”, kroz smijeh kaže Bojana.
Veljkov bend je prošao kroz nekoliko faza, a logički potez koji je omogućavao život bilo je uvrštavanje repertoara koji donosi novac kroz svirku po klubovima. Ubrzo se okušao i u komponovanju muzike za djecu. Kad je Bojana završila fakultet, počeli su da žive zajedno u Beogradu. On je svirao, ona polagala državni ispit.
I nakon punih 18 godina veze, došli su do prelomnog momenta – ili/ili…
„Moj otac nije htio direktno da se miješa, ali me je počeo zapitkivati: ‘Bojana, misliš li ti što’. ‘Ja mislim, ali čekam…’. ‘Isto ti vidi što on misli, pa ako misli…’”, govori Bojana.
„A ja sam bio širih pogleda, ono da papir nije bitan da bi ljudi živjeli zajedno, da bi se voljeli, no se ispostavilo da ta priča ne pije vodu”, ubacuje se Veljko.
Vjenčali su se 2018. tamo gdje su se i upoznali, u Baru. Beba se rodila u Paraćinu – Katarina je stigla na svijet prije tri godine.
„Na svadbi u ‘Franci’ mi je svirala ‘Akademia’. A sve je počelo tako što smo mi željeli da nam Gajo pjeva, jer sam još kao mali, sa nekih 12-13 godina, slušao kako nastupa po lokalima u Sutomoru. Gago, tako ja zovem Boža, ponio se kao pravi stariji brat. I oko svadbe, a i poslije, on me upoznao s Nebojšom, s kojim je saradnja došla iz prijateljskog odnosa što je najbitnije”, objašnjava Veljko.
Tempo života u Beogradu je počeo da uzima danak, pa su se oko jedne stvari brzo složili – za odrastanje djeteta Bar je mnogo pogodnija i zdravija sredina.
„Nije kliše, za dijete je ovdje mnogo bolje. Širina, čist vazduh, dvorište, more. U Beogradu je bilo mnogo stresa, puno se vremena trošilo na prevoz, u trci si stalno, nemaš vremena ni za sebe, ni za druge. Htjeli smo da sve bude lagano, fino, Bar je bio idealan izbor. Konkurisala sam i dobila posao u Domu zdravlja, nakon što sam položila pravni dio ispita, razliku fakulteta. Specijalizovala sam dermatologiju, ali radim kao izabrani doktor za odrasle, i uživam u tome”, veli Bojana.
Veljko se preorijentisao na rad u studiju. Skupa sa bratom nezaobilazni je šraf mašinerije televizije „WoW Montenegro”, koja se bavi promocijom prirodnih ljepota Crne Gore. I bukvalno, sva muzika koja se 24 časa emituje u programu, njegovo je djelo. Odnedavno je gitarista grupe „Grimm”, ali sarađuje i u ostalim kreativnim radovima Barana.
Bojana i dalje stoji ispred bine kad Veljko nastupa. A za Novu godinu je imala i pojačanje – Katarina je bila s njom.
Već sjutradan je pitala oca da je stalno vodi tamo gdje svira.
