Poziv Milana Vujovića da napišem tekst za novopokrenutu, hvale vrijednu rubriku „Bar u hodnicima sjećanja“, prihvatila sam s ljubavlju i zahvalnošću, ali i sa sviješću da sam dovoljno ostarila da bih mogla ući u krug pozvanih. Eto jedne od prednosti starenja. Uz iskustvo, sjećanja su, vjerovatno, jedino nešto što sa starenjem postaje bogatije. Pa tako, bogata srazmjerno godinama koje nosim, otpočinjem ovo svoje pismo imaginarnom čitaocu ili čitateljki.
Ako me pitaš za Bar u hodnicima mojih sjećanja, reći ću ti sasvim iskreno – nije lako početi.
Načas pomislim, to nisu hodnici, to su aleje, bulevari, dvorane, a kad poželim da izdvojim detalj shvatim da je sve etar, sve magla, sve pustoš. Ne znam ni koje je moje prvo sjećanje na grad koji je postao i zauvijek ostao moj, davne 1970. godine. Imala sam tada dvije godine.
Kad me put navede onom sjenovitom ulicom između Biskupade i Garnizona, svaki put zamolim: Otvori mi se drago i daleko sjećanje moje… Ali, u meni se ne otvara ništa sem neobjašnjivog znanja da je zaista tako bilo – da me je otac držao u naručju na mekoj zelenoj travi te daleke godine kad još nisam imala ni godinu dana, i kad je on u Baru služio vojni rok. I dok već odmičem ka Starom gradu, srce me uporno uvjerava da je sve bilo baš tako kako zamišljam, ali razum još upornije ponavlja – Hej, pa sve si opet izmislila… previše si ti bila mlada da bi mogla zapamtiti duboku prošlost svog života, iskustvo garnizona nosiš iz nižih razreda osnovne, kada se slavio Dan armije, ili, prije će biti, Dan pobjede, jer u tom izmaštanom sjećanju bije jako majsko sunce.
Bila sam u haljinici od batistane čipke tad kad sam ušla u prvi školski dan. Osnovna škola „Meksiko“ otvorena je tačno deceniju ranije. Činili su je dugački paviljoni, danas pretvoreni u skladišne prostorije, veliki sportski poligoni, plato za svečanosti, radionica, zbornica, prostorija u kojoj je boravio stari domar Tair, i kafe-kuvarica Milica, uvijek nasmijana i bučna. Svi ti objekti bili su povezani širokim natkrivenim stazama. Čudan je bio njihov krov, izlomljen „na cik-cak“, postavljen na čvrstu metalnu konstrukciju o koju su se vješali dječaci. I sve je odisalo duhom daleke zemlje čije je ime stajalo u imenu ove škole. Simboli njene kulture mogli su se vidjeti u grbu koji je stajao tik do jugoslovenskog, u slikama meksičkih heroja na prozorskim oknima, i, vjerovatno najviše, u šarenilu i bujnosti vrta koji se prostirao između zbornice i niza učionica među kojima će jedna postati i moja. U centralnom dijelu te nesvakidašnje botaničke bašte, na kružnom, oko pola metra izdignutom platou, protezao se reljef Crne Gore, na kojem je dominiralo plavetnilo već oljuštenog neba i mora. I sad stojim na stazici oivičenoj oblucima dok mi majka prstom pokazuje Bar – Pogledaj ovdje, evo, ovdje smo mi. Razmišljam – kako smo tu, kad lijepo vidim bijele čarapice kako vire iz mojih sandala i stoje na zemlji dolje, pokraj reljefa, a ne na reljefu.
Iza nas, visoko gore na drvenim nogarama od nekoliko metara (ili to dijete u meni i dalje vidi na toj visini), stoji kućica za golubove. Vidim sebe kako kroz zavjesu suza proučavam maleni četvrtasti otvor bez vrata, iz kojeg viri glavica goluba. Čujem gugutanje i žamor. Čvrsto stežem majčinu ruku, ne smijem ni da pomislim na rastanak koji nas čeka, a moramo se rastati. I u narednom komadu sjećanja, u snopu osunčane prašine koja kroz visoki prozor pada pravo ispred mene, pojavljuje se moja učiteljica. Voljela sam njeno stameno ime, i njeno tajanstveno prezime. Vjera Rems. „Vesna, ti to plačeš?“, pita me. „Ne, ne, ne plačem, samo zijevam…“, odgovaram iz te posljednje klupe, dok brišem šakicama suze. Ona gleda vodene flekice na drhtavim kosim linijama, mojem prvom zapisu u svesci na uske i široke. I evo sad, poslije toliko nanizanih godina, vidim kako moje napisano „v“ liči na „v“ moje učiteljice. I kako je moje „r“ gotovo isto kao njeno. I potpis nam je sličan. I školski čas, ponekad, kad sasvim oslobodim svoje biće i pustim da se bez ograničenja plete mreža između mojih đaka i mene. Poželim da napišem „Hvala Vam, draga gospođo učiteljice“… Onda se sjetim svih svojih kasnijih učitelja i shvatim da je nemoguće pomenuti sve njih, moje drage nastavnike i nastavnice, moje profesore i profesorice… Bilo ih je puno, i beskrajno sam im zahvalna za sve školske i životne lekcije.
Ali, ovo je priča o Baru, a ne o ljudima.
Međutim, može li se priča o jednom gradu uopšte i pričati bez priče o ljudima?
Evo, na primjer, zamislimo da je sad veliki odmor, i zamislimo kako u grupicama pretrčavamo prašnjavo fudbalsko igralište, pa brzamo puteljkom kroz naraslu travu, i stižemo do Stare raskrsnice. Tamo nas čeka Kiki. Taj dobri duh mnogih djetinjstava s one strane vremena, silazi svakoga dana iz nekog od obližnjih sela. Isti u sva tri godišnja doba – obučen u tamnosive suknene pantalone, i u bijelu do grla zakopčanu flanelsku košulju, preko koje uvijek dolazi sivi dotrajali sako od čoje. Na nogama mu vunene čarape i kožni crni opanci grube ručne izrade, sa kaišićem preko, i dugmetom na koje se kaiš zakopčava. Na glavi mu crna kapica. Nikad je ne skida. Pod nadstrešnicama obrva dva umorna oka. Gusta četka brkova prekrila mu gornju usnu. Otuda, kad progovori, proviri poneki preostali zub. Kiki možda nije ljepota, ali jeste dobrota, i mio je taman koliko i šećer koji prodaje. On je izvor svježe vode za dijete pritisnuto teretima škole. Kiki je radost, zaborav, predah koji donosi snagu da se izdrže još dva-tri naredna časa. Kiki je Bar sedamdesetih.
On u korpi od pruća svakoga dana donosi poslastice koje ne poznaje današnji svijet – jabuke u staklastoj ocaklini, lizalice u duginim bojama, cucle i štapiće od karamelizovanog šećera zavijene u celofan. Njih najviše volim. Jedino u septembru, ovoj šarenoj ponudi on pridruži zinzule u fišecima od listova „Pobjede“ ili „Politike“. Ako su jedre i tvrde, i pomalo prošarane zelenom, odlučujem se za njih. Tako sam slaba na ukus i teksturu zinzula! U njima je moj Bar, u njima je moje djetinjstvo! Ali, u ovom sjećanju ja pružam Kikiju novčić, on meni pruža štapić, celofan šušti dok odvrćem jedan pa drugi kraj, činim to užurbano, jedva čekajući, šećer se zatim topi pod mojim nepcima, dušom se razliva milina…
I dok zatvaram sjećanje na Kikija, shvatam da ne mogu otići iz škole „Meksiko“, a da na najljepšoj pozornici pod vedrim nebom, stojeći u precizno utvrđenoj nisci, ne položim zakletvu. Odjevena sam kao i sve djevojčice, u teget suknju i bijelu bluzu. Uniformno mislimo, uniformno živimo, uniformno se oblačimo. Oko vrata nam crvena marama, na glavi bijela pionirska kapa sa našivenom petokrakom. Danas kad postajem pionir, dajem časnu Titovu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti vjeran iskren drug koji drži datu riječ. Još mnogo toga obećavam. Na kraju se zaklinjem da ću voljeti Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju i njene bratske narode sve, i graditi život pun radosti i sreće. Taj imaginarni , ali i vrlo realni Neko, pred kojim smo mi maleni polagali velike zakletve, i nosili ih kao postulate kroz cio život, Neko kim smo se zaklinjali, došao je jednog dana u Bar, Plavim vozom. Odrasli su znali da je pomenuti trenutak bio važna razvojna tačka u istoriji ovog grada. I Lukom i prugom Bar se otvarao ka svijetu, smiješila mu se sjajna budućnost, najzad su bile ostvarene sve infrastrukturne pretpostavke da postane veliki i razvijeni centar na jugu Jadrana. Ali, za nas malene bio je važan samo On. Zbijeni u šapatu gomile, stajali smo zagledani u čudo koje nam je igralo pred očima. Došao je, pozdravio nas, održao govor. Ko zna o čemu je pričao. Mogao je pričati o bilo čemu, mogao je pričati uvijek jedno te isto, dosadnim i nerazumljivim socijalističko-birokratskim jezikom, ali, kad je on bio u pitanju, sadržina nije bila bitna, bila je bitna boja, i melodija tog glasa. U njemu je bilo nečega što je dijete intuitivno osjećalo kao dobro.
To dijete je bilo toliko napojeno pričom o tekovinama Narodno-oslobodilačke borbe i toliko opijeno njegovim likom i djelom, da je u jednom času iznijelo pred roditelje svoju nerazrješivu dilemu: „Ja stvarno ne znam koga više volim, vas ili Tita.“ „O, keki, ne brini, to su različite vrste ljubavi“, diplomatski je odgovorio Otac. Tito je održao taj svoj govor, pa nam zatim sa Jovankom pored sebe, mahao sa zadnjeg sjedišta rols-rojsa, klizeći tepihom od ruža. Možda sam ruže izmislila, kao i onu meku zelenu travu u Garnizonu, ko će znati. Ali, mislim da je tako bilo.
Desi se tako, iz ko zna kojeg razloga, možda nekog kosmičkog, koji nikad nismo u stanju potpuno prozreti i razumjeti, da nam se cio život zbije i savije na malenom parčetu zemlje. I bez obzira na nemirne životne putanje, odsustva, selidbe, putovanja, glavno poprište našeg bitisanja ostane uvijek isto, sa minimalnim pomjeranjima udesno ili ulijevo, u zavisnosti od ugla gledanja.
Zato te sada vodim ravno u nekadašnju Ulicu Vladimira Rolovića, današnju Mila Boškovića. Dovodim te zapravo na bezimenu makadamsku cestu, gdje su se s jedne strane poređale tek podignute Zgrade solidarnosti, u koje smo se preselili moja porodica i ja. S druge strane tog prašnjavog puta stajala su dva nepravilno ukrštena drvoreda čempresa. Oni su odvajali raskošno zdanje nove Gimnazije od livade na čijim su krajevima bili pobodeni improvizovani golovi. Osnovne škole još nije bilo te davne 1975. U nastavku „stadiona“ nizali su se maslinjaci. Nije naravno bilo ni Bulevara, ni Sportske hale. Sve su to bili prostori Poljoprivrednog dobra. Djeluje neobično, ali Bar je zadugo bio prepoznat i kao bogom dan za razvoj poljoprivrede. I mnogo više je mirisao na svoje zaleđe nego na svoje more. Sjećam se farme, velikih dugačkih štala, rasnih krava, mirisa balege i zagrađenih livada na mjestu današnjeg kompleksa Dvorane, Soho kvarta, i još dalje. S druge strane Gimnazije prostirala se, takođe, jedna prašnjava ledina na kojoj je nekoliko godina kasnije nikla Robna kuća, najčudnije i najluksuznije zdanje što je moglo nići u jednom centru grada. U mojem sjećanju ova pustopoljina važna je zbog dolaska cirkusa. Cio grad oblijepljen je plakatima, a šatra razapeta tik do Gimnazije. Prvi put u životu vidim tigrove, slonove, gutače vatre, plesačice na žici. Maštam o svijetu iz kojeg je stigla ova neobična družina, mirišu mi daleki gradovi, slutim u cijeloj toj predstavi nešto nemjerljivo drugačije od naše socijalističke samoupravne stvarnosti, ali ne znam šta.
A kad odatle zaobiđem zgradu Gimnazije, i prođem tik ispod čempresa, dolazim na mjesto gdje će poslije zemljotresa iznići nekadašnji amfiteatar. Tu se smjestio gimnazijski sportski poligon. Rekla bih da je bio ograđen, jer pamtim kako stojim prstićima zakačena za rombove mreže. I možda sad očekuješ da kažem kako gledam košarkašku utakmicu, i kako tim za koji navijam pobjeđuje. Ne, ja gledam jednu visoku djevojku, i jednog nešto nižeg mladića, kako se ljube. Gledam kako su lijepi. Gledam kako su slobodni. Imam tek sedam ili osam godina, i cio moj život je u budućnosti.
Neumoljivo rastemo, i Bar i ja. Uskoro u komšiluku niču i zgrade Nove solidarnosti. Sa balkona mjesecima posmatramo „zidanje skadra na bojani“. Što radnici danju ošaluju i pripreme, noću voda potopi. Mašine iz dana u dan crpu vodu koja iznova i iznova izbija. Zato, ako me pitaš za moj grad, možda će ti zvučati grubo, ali Bar zaista jeste grad sagrađen na bari. Pa, pobogu, „kroz trsku i šaš“ svakoga dana hitam iz svoje makadamske ulice ka školi „Meksiko“. Put me vodi kroz močvaru na kojoj su već nikle Lamele, na kojoj uskoro niču i Komgrapove zgrade. Usput posmatram dugačka i smeđa, plišana tijela rogoza. Uživam u ljepoti močvare. Kad pređem drveni prelaz preko Rene, a ona se na ovom mjestu već uveliko približila moru, izlazim na onu istu današnju stazu, pravu poput strijele, pa šipčim u pravcu autobuske i željezničke stanice, jer tamo mi je škola. Bilo je to vrijeme kad su se glicinije zvale jorgovani u našem malom mistu (i o tome je divno pisao moj školski Željko Milović). Previjale su se u ljubičastim bokorima duž jedne strane ove staze. Udišem njihov miris (a to se već ne da nikako opisati), i brojim korake i bandere. Ako gledam u bandere, korak mi bude duži od graničnika ograde. Tako kršim osnovno pravilo igre. Ako pazim na korake, glavom udarim u banderu. Ali, ne odustajem. Treniram strpljivost, usklađujem pokret i misao, uzgajam čvoruge. Sve ima svoje razloge.
Onda, jednoga dana, mislim 1. 9. 1978, prestajem da brojim i korake i bandere, jer, ona bezimena makadamska cesta sada je dobila i asfalt i ime, i s njene druge strane, tačno tamo gdje je bio onaj fudbalski teren, nikla je škola, nova Druga osnovna, sa novim imenom – „Blažo Jokov Orlandić“. Postala sam njen đak. Činilo mi se još i onda, a danas pouzdano znam da jeste tako bilo, da je sve dotad doživljeno bilo, u stvari, uvertira za ovo veliko poglavlje. Škola je to za koju mi se vezao život, ne samo meni, nego cijeloj mojoj porodici – škola u kojoj smo učili, u kojoj smo radili – otac, majka i ja, koja nam je dala puno, kojoj smo dali koliko smo umjeli i znali. Najviše otac.
Ali, to je već priča koja prevazilazi prostore ovog već isuviše dugačkog i popunjenog hodnika.
Zato, kad me već pitaš za Bar, molim te da ne zaboraviš – nije nestalo sve što je stalo u sjećanja. Postoje i fenomeni koje je kreirala majka priroda, a koji su duša ovog grada i esencija svakog našeg sjećanja. To je pogled sa vrha Rumije ili Lisinja u neki bistar dan, to je simetrija pauka na licu Sutormana, to je jedna plaža na mapi našeg odrastanja, to je suncem umivena bonaca usred januara, to je pulenat kad u galopu stigne sa zapada i na leđima donese neverin – iznenadno nevrijeme koje razbjesni talase, ošteti lukobran, otrgne djelove šetališta, ostavi nas zadivljene i prestrašene pred spoznajom koliko smo slabi, i koliko je voda kraj koje živimo silna. To je i divni maestral, vjesnik dugih i dremljivih dana ljeta, kad u junu donese miris bagremovog cvijeta i neminovno te natjera da pomisliš kako je život lijep, i kakva je privilegija živjeti ga na Jadranu, u gradu prepunom sunca (pa kud ćeš veće ljepote), i gradu sasvim unikatnom, jer je jedan jedini u svijetu za koji možeš reći da je tvoj. A ta ukorijenjenost koju u stopalima osjećaš dok hodaš njegovim tlom, naprosto nema cijenu.
