Redakciji Radio Bara i Bar Infa advokatica Vesna Čejović uputila je tekst koji prenosimo uz neznatno skraćivanje:
Dok je krajem prošle godine bivši premijer Abazović govorio o navodno velikom uspjehu njegove Vlade, u kojoj su sjedila čak dva ministra iz Bara, zbog potpisivanja sporazuma o izgradnji LNG terminala u Luci Bar, a u narednom koraku i izgradnji gasne termoelektrane, u Italiji su se odvijali masovni protesti protiv privremenog lociranja LNG terminala u gradiću Piombino, inače jednom od najzagađenijih mjesta u Italiji. Nije pomogla ni odluka Vlade Italije da građani budu posebno subvencionirani zbog postavljanja LNG terminala. Čak 15 kilometara dugačak lanac napravili su ljudi koji su se držali za ruke, protestvovali protiv ovog projekta, koji je zamišljen da ostane u tom mjestu samo tri godine, a da se nakon toga premjesti na drugu lokaciju, na kojoj će se u cjelosti izbjeći negativan ambijentalni i ekološki uticaj.
Ono što je najbizarnije u postupanju prethodne Vlade, sadržano je u izjavi ex premijera Abazovića, da će “investitor odabrati lokaciju na kojoj će graditi” LNG terminal u Luci Bar. Po kojim to propisima je uopšte moguće da neko upre prstom u lokaciju koja mu se sviđa, te da na istoj postavi šta god hoće, uključujući i sadržaje koji su ekstremno opasni i koji ugrožavaju bezbjednost ljudi i svu ostalu postojeću ekonomsku djelatnost i nekretnine? Kako je moguće da se prvo donesu tako bitne investicione odluke, a da se tek naknadno to „pokriva“ planovima, javnim raspravama, studijama i svemu ostalom što bi u pravnoj državi trebalo da prethodi odlučivanju? U pravnoj državi to se zove podstrekivanjem na izvršenje ozbiljnih krivičnih djela.
Upravo, u svojim kasnijim javnim nastupima bivši premijer je objasnio da će usvajanje Prostornog plana omogućiti realizaciju tog „epohalnog“ strateškog projekta – jer, očigledno, postojeći planski dokumenti apsolutno to ne dozvoljavaju. Rukovodilac izrade nacrta Prostornog plana revnosno ispunjava dobijeni zadatak i više puta javno saopštava da javna rasprava o planu – neće promijeniti strateška opredjeljenja. Pitanje je samo, o čijim strateškim opredjeljenjima je riječ, jer je teško zamislivo da bi se u ovom slučaju moglo raditi o strateškim opredjeljenjima stanovništva koje ovdje treba bezbjedno da živi i radi.
Kao i uvijek kada su u pitanju opskurni i kontroverzni projekti, koriste se prigodne krilatice, skraćenice i termini nepoznati običnom svijetu, kako bi se time prikrila sveobuhvatna i objektivna informacija. „Razvijamo zelenu ekonomiju“, postajemo „veliki hub za Evropu“, „diversifikujemo energetske izvore“ i slično.
***
Šta je u stvari LNG terminal?
Radi se o terminalu za pretovar i skladištenje tečnog gasa. Za razliku od prirodnog gasa, tečni gas se prevozi i skladišti tako što se sabija i drži pod velikim pritiskom, da bi se postigla temperatura od minus 162 stepena, na kojoj gas postaje tečnost. Uprošćeno rečeno, slično kao gas u plinskoj boci, ali u gigantskim razmjerama. Takva skladišta, kao i sami terminali, po važećim evropskim propisima spadaju u postrojenja prve kategorije opasnosti od eksplozija. Incidenata u kojima je dolazilo do eksplozija LNG terminala i gasnih termoelektrana je već bilo i to ne u nekim dalekim nerazvijenim zemljama, već upravo u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedna takva eksplozija LNG terminala svojevremeno je izazvala poremećaj snabdijevanja na svjetskom tržištu, naravno, uz sve ljudske žrtve i materijalna razaranja koja su nastala eksplozijom.
Zato je izjava ex premijera Abazovića, da će se takav terminal graditi u samoj Luci, a ne kako je bilo zamišljeno nekim razvojnim idejama Luke – iza brda Volujice, dodato skandalozna i ozbiljno krivično pravno sporna.
Slična iskušenja u vezi opasnih sadržaja u Luci dešavala su se i u prošlosti, ali su bila uspješno prevazilažena.
Od 60-ak LNG terminala koliko ih trenutno postoji u svijetu, veliki broj je pozicioniran u moru, nekoliko kilometara od obala, na platformama, upravo zbog opasnosti od eksplozija i zbog manjeg negativnog ekološkog uticaja.
Umjesto da se razvoj Luke kreira na način da se otklanjaju neke očigledne pogreške, bivša Vlada je zamislila da se ide ka daljim krajnje lošim i opasnim idejama.
Krajem osamdesetih godina, inženjer Čedomir Čejović, tada direktor Zavoda za informisanje i razvoj Opštine Bar, a prije toga direktor Direkcije za obnovu grada Bara poslije zemljotresa, inicirao je izmjenu detaljnog plana privredne zone Bara, kojom je bilo predviđeno da se iza brda Volujica izgrade novi i izmjeste postojeći rezervoari skladišta za tečne terete – naftu, mazut i sirćetnu kiselinu, te izgradi zaseban terminal tečnih tereta. Tadašnji rukovodilac u Luci Bar, inženjer Miodrag Raičević, a kasnije i inženjer Zoran Tajić, energično su svojim pismima podržali tu ideju.
Postojeća skladišta za naftu, mazut i sirćetnu kiselinu, unutar Luke, osim što su suprotna rješenjima savremenih luka, zagađuju more, predstavljaju opasnost od požara i eksplozija, rizična su u slučaju zemljotresa, a uz sve to sprječavaju dalji razvoj Luke i predstavljaju usko grlo za njeno normalno funkcionisanje. Ideja je naišla na podršku lokalnog parlamenta, bila je donešena odluka Skupštine opštine o pristupanju izmjeni plana, a kasnije su se javili i zainteresovani investitori. Nažalost, nakon toga je prevagnuo interes tadašnjeg „Jugopetrola“ i planovi koje je opet radila ista projektantska firma „Centroprojekt“, pa se lokalno rukovodstvo Bara 1996. usprotivilo izmještanju skladišta tečnih tereta iza brda Volujice. Time su napravili nenadoknadivu štetu za grad Bar, „osudili“ su da gradom ambijentalno dominiraju rezervoari nafte, mazuta i sirćetne kiseline, da ugrožavaju bezbjednost ljudi i imovine i zagađuju more. Vrlo je moguće, ako tako izabere investitor (kako kaže ex premijer Abazović) da se na to dalje nadovezuju ideje aktuelnih spornih projekta za LNG terminal i gasnu termoelektranu. Ostaje nam samo da se nadamo da nisu tačne glasine da će se terminal postaviti upravo u korjenu glavnog lukobrana u Luci.
Takođe, postoje mnoga mišljenja eksperata koji spore da su LNG terminali, a još više gasne termoelektrane, projekti tzv. „zelene ekonomije“. LNG terminali, radi zagrijavanja tečnog gasa, koriste ogromne količine morske vode, koja se tretira tečnim hlorom, i takva, hlorisana voda vraća nazad u more. Kako kažu kritičari, „Nijagarini vodopadi hlorisane vode“ ispuštaju se u more. Moguće su pojave značajnih količina pjene. Uz to, tečni gas se mora hemijski tretirati da bi se dobila potrebna čistoća za dalju upotrebu – što apsolutno nije ekološka operacija. Postoje više studija koje ukazuju i na povećanu štetnost po zdravlje ljudi.
***
Ne prvi put, periodične energetske krize daju prostora kontroverznim projektima – ali uvijek u tuđem dvorištu. Tako je bilo i 2009. godine, dvije godine prije eksplozije nuklearne elektrane u Fukušimi, kada su italijanska i albanska vlada sklopile memorandum o razumijevanju za izgradnju nuklearne elektrane u Skadru. Tadašnji ministar ekonomije Vlade CG pozdravio je ideju, nudeći da se jedna takva nuklearna elektrana izgradi i na crnogorskoj obali Skadarskog jezera. Stanovništvo Skadra se, međutim, žestoko pobunilo. Na okruglom stolu povodom 30 godina obilježavanja katastrofalnog zemljotresa, u aprilu te 2009. godine, inženjer Čejović je pozvao da se sa skupa uputi poruka oštrog protivljenja toj ideji.
„Nedopustivo je da se na takvom području podižu nuklearne elektrane. Naše primorje je svega 30-ak kilometara udaljeno od tog područja. Svaki incident zbrisao bi čitave gradove sa geografske karte. Skadarsko jezero, i bez incidenta, bilo bi ugroženo radom elektrane, jer bi se njegova temperatura povećala za nekoliko stepeni. To bi, smatra se, uništilo biljni i životinjski svijet jezera.“
Sve agencije iz regiona, a i šire, prenijele su riječi ing. Čejovića. Od gradnje nuklearke u Skadru se odustalo, a eksplozija nuklearke u Fukušimi dvije godine kasnije, kao i posljedice koje traju i do danas, pokazuju koliko je bio u pravu.
Umjesto što poslušno klima glavom na svaku ideju inostranih investitora, vlast je dužna da odgovori kako će zaštititi živote sopstvenih građana od mogućih incidenata ovih postrojenja, koji se apsolutno ne mogu isključiti, kakav rizik ovi projekti predstavljaju u slučaju zemljotresa, kako će osigurati da se obešteti stanovništvo ako ostane bez domova u slučaju incidenata, a da se ne dođe u situaciju kao u Bejrutu, gdje ni poslije tri godine od eksplozije 300.000 građana, koji su ostali bez domova, nisu još ništa dobili, ko će obešteti žrtve i njihove porodice, kako će obezbijediti normalno funkcionisanje i razvoj Luke – koja nema dodatnih prostora za razvoj, kako će ovakvi sadržaji uticati na turističku ekonomiju grada Bara, da li će doći do drastičnog pada vrijednosti nekretnina, itd. Sadržina Memoranduma nije objavljena i ne zna se kakve je obaveze Vlada preuzela. Da li će Crna Gora morati da kupuje struju iz buduće gasne termoelektrane, koja je, po svim sadašnjim pokazateljima, ekstremno skuplja od one iz postojećih izvora? I mnoga druga pitanja su ostala bez bilo kakvog odgovora vlasti.
Naša vlast treba da se upita da li od vrlo ograničene crnogorske obale, od svega par stotina kilometara, nasuprot skoro 6.000 kilometara hrvatske ili skoro 8.000 kilometara italijanske obale, treba da žrtvuje jedan od svega nekoliko primorskih gradova koliko ih ima, zarad ovakvih spornih i moguće vrlo opasnih projekata.
Trenutno, neki LNG terminali rade dobro. Međutim, u Italiji, koja je zavisna od uvoza gasa, od svega tri postojeća LNG terminala, dva rade sa kapacitetom manjim od 50 odsto, a samo jedan blizu punog kapaciteta. Uz to, zvanične procjene Svjetske energetske agencije predviđaju drastičan pad potrošnje gasa u narednom periodu, a sama Evropska komisija je predvidjela postepeni prelazak sa fosilnih na obnovljive izvore energije, a svojim RepowerEU planom predvidjela smanjenje potrošnje gasa u EU do 2030. godine čak za 40 odsto. Kompanija British Petroleum, koja se bavi fosilnim izvorima energije, u svom posljednjem izvještaju, predviđa smanjenje potrošnje gasa u EU od čak 50 odsto do 2030. u odnosu na 2019. godinu. Ima li smisla i u svijetlu navedenog, zbog trenutnog interesa bilo kog investitora, oglušiti se o životno važne interese ovog grada i njegovog stanovništva?
Bar u svojoj istoriji pamti razorne eksplozije. Tako je uništen stari grad Bar, koji poslije eksplozije nikad više nije zaživio kao naselje. Nadajmo se da će prevagnuti zdrav razum, da će naša vlast odgovorno postupiti i zaštiti prije svega bezbjednost sopstvenog stanovništva i njegove interese, a da naši američki prijatelji i Evropska komisija neće insistirati na ovako zamišljenom, za grad Bar opasnom i sa aspekta mnogih drugih ekonomskih interesa, štetnom projektu, naročito što bi to bilo suprotno zvaničnim planovima koje je EU usvojila.
