Gošća 60. emisije “Priče s Baranima” bila je Vesna Pavićević (1968), profesorica književnosti u barskoj Gimnaziji, autorka knjiga i priručnika za roditelje, dugi niz godina aktivna u vodama poboljšanja nivoa obrazovanja i vaspitanja u školama i van njih.
Govorila je, pored ostalog, o djetinjstvu provedenom u Popovićima i Zgradama solidarnosti, o upečatljivim predavačima iz osnovne i srednje škole, o sestri Dragani (“ljepotica grada”) i bratu Peđi – Furu (“nada barske košarke, danas poznati ribar, divim se koliko zna o moru”), ali je najviše emotivnih momenata bilo tokom priče o posve specifičnom odnosu njenog oca Aleksandra, pomoćnika direktora OŠ “BJO” i Jasući Horija, tada mladog vajara iz Japana.
“Rođena sam u Titogradu, a od 1970. sam u Baru. Bilo je to vrijeme kad su moji roditelji tražili bolje mjesto pod suncem. Našli su jedno drugo u Nikšiću, gdje su se školovali, a njihova ljubav je izdržala i činjenicu da je on otišao za Beograd na dalje školovanje, a ona ostala na Višoj pedagoškoj. Bili su razdvojeni šest godina. To je ta ljubav koja danas u našoj porodici važi kao simbol i standard kojem teže mlađe generacije. Počeli su prvo u Beogradu da žive zajedno, pa su se vratili na selo i čitali konkurse za posao u novinama. Otac je prvo dobio zapošljenje u selu Zupci, a potom prešao u OŠ ‘Meksiko’, majka u OŠ ‘Srbija’. Ja sam najstarija od troje djece, Peđa se rodio neposredno poslije dolaska, a Dragana deset godina kasnije”.
Kako kaže, prva sjećanja vezuje za Popoviće, odnosno kuće pored Biskupade.
“Komšije Kovačevići, rječica ispred kuće u Popovićima i prodavnica koja je sada samo metalno truplo išarano grafitima… U njoj je radio čika Vuko, fin i ljubazan prema djeci. Bila sam prilično zatvoreno dijete, ozbiljno, više okrenuta porodici i knjigama nego druženju s vršnjacima. Najviše sam vremena provodila s bratom Peđom – Furom, koji je bio veoma aktivno društveno biće odmalena. Bili smo stalno u nekim razmiricama, rivali koji su se voljeli. Po meni, on je uvijek izlazio kao pobjednik, a u Peđinim predstavama sam ja bila pobjednica. Dobio je nadimak po majici sa nekom ilustracijom konja, ispod koje je pisalo ‘Furija’, u drugom razredu osnovne, a odlično se povezivalo sa njegovom neiscrpnom energijom.
Prve sam četiri godine osnovne škole učila u OŠ ‘Meksiko’, učiteljica mi je bila Vera Rems, posvećena i temperamentna osoba, involvirana u život odjeljenja, poznajući sve nas ponaosob, imala je intuitivnost bitnu za ovaj poziv. Škola je bila toliko drugačija od standarda – razuđenost prostora, natkrivene staze kojima se spolja ulazilo u učionice, poligoni gdje smo radili fizičko, tehnička radionica, reljef, vrt, golubarnik, zečići i mini zoo-vrt, fudbalski teren, zastava Meksika pored jugoslovenske… A u školi puno dobrih drugarica i drugova. Čudnim slučajem, danas država Meksiko ima važnu ulogu u mom životu jer mi tamo živi sestra Dragana, a i kćer mi je boravila nekoliko mjeseci”.
Prelazak u Zgrade solidarnosti 1976. predstavljao je veliku promjenu.
“Otvorili su se prostori. Oko zgrada su bile livade, mnogo zelenila. Postojala je još Pivnica i zgrada nastavnika Pera Mažića, uvijek smo imena objekata vezivali za nama poznate ljude. Tu gdje je sada škola ‘Blažo Jokov’ bilo je veliko fudbalsko igralište, Ulica Mila Boškovića makadamska, igrali smo se ispod čempresa i imali sve vrijeme i prostor ovoga svijeta. U Zgradama solidarnosti su živjele moje najbolje drugarice, sestre Perutović, prve komšije – moja sadašnja kuma Gordana i njena sestra Jadranka. Od njih se nisam odvajala od prvog dana kad smo se doselili. Igrali smo najviše lastike, pa ‘Care care gospodare…’, ‘Leleštine buboštine’, ‘Između dvije vatre’… Sjećam se odlično i košarkaškog terena ‘Mladosti’ ispred Gimnazije, navijača koji podržavaju barski klub. Te slike nikad ne nestanu.
Tokom prva dva razreda osnovne škole živjeli smo u Popovićima, a u trećem je počela svakodnevna odiseja pješačenja pored Lamela, pa kroz trsku, preko mostića, pored kuće Zonjića i Milovića kao strijela pravom stazom. Znala sam da se zanesem i da brojim korake i bandere, jednom sam tako udarila u jednu, ne gledajući ispred sebe”.
U OŠ “BJO” je prešla u petom razredu, 1978. godine. Nosile su se kecelje.
“Posebno se sjećam vannastavnih aktivnosti: recitatorska, dramska, horska sekcija… Škola je imala Vita Ujesa, nastavnika muzičkog, čovjeka neizmjerne energije koji je znao da izađe iz okvira zadatog programa i poduči nas značajne stvari iz života. Pamtim, recimo, da nam je u šestom osnovne rekao da je imenica ‘doba’ jedina riječ srednjeg roda koja se završava na slovo a. Eto, profesor sam, i do dana današnjeg nisam pronašla drugu. Znao je da nas omađija muzikom i kreativnošću. Na jednom nastupu za Dan škole izvodili smo kantatu na tekst Branka Ćopića ‘Herojeva majka’. Bio je to pravi koncept, brižljivo razrađenog scenarija, Dragana Čejović je pjevala solo, a ja sam recitovala. Ozbiljna muzičko-scenska predstava danas nezamisliva za djecu. Ili pjesma ‘Svaka naša petica kao ljubičica’, čiji smo refren pjevali na različitim dijalektima i jezicima Jugoslavije, posebno nam je bio upečatljiv bio dio na albanskom ‘Shoku Tito, ne betohemi’. U sedmom razredu sam bila odabrana među deset učenika škola za pohod po Titovom rodnom kraju. Posjetili smo Kumrovec, peli se na Sljeme, bili u Jastrebarskom, a u sklopu programa smo izveli upravo ovu pjesmu na dijalektima, svi su bili krajnje iznenađeni višejezičnošću”.
Posebno mjesto u životu Bara imao je Vesnin otac, Aleksandar Pavićević, zamjenik direktora OŠ “Blažo Jokov Orlandić”. Za njegovo ime se vezuje mnogo novina u loklanom školstvu.
“Otac je bio vrlo posebna ličnost, čovjek koji je toliko volio školu da smo mi u porodici bili ponekad ljubomorni, činilo nam se da mu je bitnija nego mi. To je bilo vrijeme ideala, a on je živio za njih. Za njega je ideal bio da unaprijedi školu na razne načine, a ideja mu nije nedostajalo. U to je vrijeme aktuelan bio društveno-korisni rad, pa je organizovao branje pelina gdje su učenici bili uključeni; potom je u djelo sproveo nastanak agrumara škole – i danas postoje stabla pomorandži; onda je osnovao takmičenje za mlade matematičare od 1. do 5. razreda koje sada nosi njegovo ime… Zatim kreće saradnja s Dragišom Simovićem i osnivanje Eksperimentalnog dramskog studija ‘Duško Radović’, uz predstavu ‘Kapetan Džon Piplfoks’, koncept koji je zasijao crnogorskim nebom, ne samo u Baru. I na kraju, priča sa Jasućijem… Toliko je tih ideja u raznim smjerovima imao da ga je bilo teško pratiti, a on je radio sve da se ostvare”.
Prijateljstvo dvojice ljudi sa različitih krajeva planete, Aleksandra i mladog vajara Jasući Horija, poprimila je karakteristike bajkovitog. Danas poznati azijski skulptor tada je bio mršavi, brkati dječarac.
“Jednog je dana, mislim 1986, došao tata kod mene u Beograd na studije, jer je upisao specijalističke studije na političkim naukama. U rukama je držao maketu skulpture ‘Dom’ i odmah oduševljen počeo priču o mladom Japancu vajaru koga je upoznao u likovnoj koloniji u zavičaju, u Danilovgradu. Rekao mi je da je Jasućija doveo u Bar, da živi u stanu kod nas i kako se dogovorio da uradi nekoliko skulptura za školu BJO. U stanu se desio sudar civilzacija i kultura, njegovo ponašanje nam je bilo čudno i pomalo smiješno, ali smo osjećali dobronamjernost i kulturu. Bili bismo zapanjeni, recimo, kad god bi izlazio iz stana, išao je unazad do vrata i sve vrijeme se klanjao, zahvaljivao za ručak i gostoprimstvo, savijajući se do poda… Jasući je poslije živio u zgradi Duvanskog kombinata ispod Volujice, gdje je Andrija Stevović bio direktor, tatin prijatelj, a i tamo i danas postoji Jasućijeva skulptura. Prve dvije – Hram sunca i Kosmos – su, naravno, nastale ispod čempresa kod škole, i postavljene u dvorištu.
Imao je Jasući adaptibilnost u sebi, brzo je osjetio mentalitet i duh ovog naroda. Sjećam se, bila sam u Beogradu, a on je trebao da bude gost ‘Beogradske hronike’ na RTS kod Baneta Vukašinovića. I kasnio je u studio, što je svima bilo nepojmljivo. Japanac, a kasni. Kad je stigao, pitali su ga kako je to uopšte moguće, a on je, smijući se, rekao da je prihvatio naše standarde života.
Jasućijeve skulture i danas traju, i djeca imaju interakciju s njima, što bi mu mnogo značilo da vidi. Međutim, sasvim sigurno ne bi bio obradovan grafitima koji ponekad osvanu na skulpturama, ili kad bi čuo da je jedna gospođa, koja je bila na čelu ‘BJO’, svojevremena naložila krečenje tih skulptura. Još bi manje bio obradovan činjenicom da su njegove dvije skulpture, postavljene u dvorištu Gimnazije, propale. Jedna je i sad negdje u zemlji, i djeca ni ne znaju da je riječ o polomljenoj skulpturi, dugo već služi kao ploča za sjedenje, a željezna instalacija koja je bila u ‘krugovima’ nestala je još devedesetih. To je slika i simbol odnosa prema kulturi, u vremenu u kome ne postoji svijest o umjetničkom djelu.
Jasući je bio divna pojava u Baru krajem osamdesetih, svi su ga voljeli. Sve njegove skulpture su pozivale na promišljanje, danas je jedan od najznačajnijih vajara Azije. Odavno nije dolazio”.
Priča o prijateljstvu Aleksandra i Jasućija imala je specifičan kraj.
“Priča se završava onom istom skulpturom čiju je maketu otac donio kod mene na studije. Tata je umro sa svega 46 godina, u punom životnom zamahu. Jasući je bio tu i neposredno poslije sahrane otišao za Japan. Predložio je da na godišnjicu smrti izradi i postavi onu skulpturu sa makete na nadgrobnu ploču. I ispunio obećanje – mladi čovjek bez puno novca je došao iz Japana i dovršio skulpturu ‘Dom’ za svog preminulog prijatelja. I danas stoji na istom mjestu, na seoskom groblju u selu Slap”.
Danas jedna od omiljenih gimnazijskih profesorica, Vesna ne krije da se u ovu ustanovu zaljubila još u prvoj polovini osamdesetih.
“Gimnazija je jedna od ključnih tačaka u mom životu. Kad sam bila srednjoškolka, znala sam da želim da postanem profesor književnosti i nikada nisam maštajući pomišljala na neko drugo mjesto, samo na Gimnaziju. I kad sam prvi put krenula stazom ispred čempresa na posao, pomislila sam da se ostvaruje san. Cijela ta ljubav prema Gimnaziji je potekla iz vremena kad sam bila njen đak, kad su mi profesori bili ljudi koji su postavili standard u obrazovanju, poput Anđe Marojević, Lidije Nikić, mog razrednog Ranka Barjaktarevića i čitave plejade sjajnih ljudi sa nevjerovatnim razumijevanjem za ekipu mladića i djevojaka, mogla bih da nabrajam satima njihova imena…
Izdvojila bih profesora engleskog Žarka Kenjića jer je bio jedno čisto divno biće, veliki čovjek koji je volio svakog od nas redom, trudio se da vrijeme koje provodimo zajedno bude ispunjeno dobrotom. Bili smo na vrelu te dobrote, što je vaspitna dimenzija, važna koliko i edukativna. On je možda taj ideal u ponašanju profesora kome treba težiti i, kako vrijeme prolazi, sve ga više provjerava i dovodi nas do spoznaje da je to – to. Bio je čovjek koji se cio predavao svom pozivu. Zanimljivo, predavao je engleski a bio svjedok anglizacije, i jako se protivio uništavanju vlastitog jezika nauštrb stranog. Bio je, osim toga, pravi, istinski poeta – srela bih ga tokom studija ili kasnije, znao je da me drži za ruku i recituje, a ja sam se pitala kako li čuva u glavi sve te stihove”.
Pitanje koje se proteže iz emisije u emisiju, za sve iz generacije 50+, tiče se prelomnog događaja u istoriji Bara, katastrofalnog zemljotresa od 15. aprila 1979.
“Petnaesti april 1979. je ostao čitav fotografski upamćen. Tog je dana trebao biti obilježen Dan škole i izvedena priredba koju smo dugo spremali. Bila sam u stanu s porodicom, otac se pitao da li da ode na selo, kada je krenula tutnjava, a za njom sav onaj strašni haos. U svemu tome, desilo se nešto što svijetli čitav život kao jarbol na uzbrukanoj pučini – u momentu dok se sve lomi i ruši, a sve hvata panični strah, majka Radmila uzvikuje: ‘Aco, izgibosmo danas’, a otac odgovara: ‘Biće sve u redu, samo se držite čvrsto’. Ta scena, u kojoj otac izvikuje formulu života gdje čovjek mora da vjeruje u dobar ishod stvari, nosim kroz život kao znamenje kojeg se sjetim kad god mi je teško.
Bili smo na četvrtom spratu i kroz razjapljene čeljusti stepeništa koje se urušavalo sišli smo, i vidjeli zgrade koje su se blago razdvojile. Dolje su ljudi bili unezvijereni, uplakani, prestrašeni, u spavaćicama, pidžamama… Ali, to je bio jedan trenutak kad saznaš ko ti je pravi prijatelj. U prvim momentima poslije zemljotresa pojavljuju se ljudi koji dolaze da vide da li smo živi: ljudska heroina Ljubica Ražnatović koja je nekada imala cvjećaru, zatim naš prijatelj i kum učitelj Duško Lekić, a za njim i učitelj Nikola Jelić iz Sutomora. Ti su veliki ljudi u ključnom momentu došli da vide kako smo.
Strah od zemljotresa me nikad nije prošao i nemam iluziju da će proći. Nevjerovatno je kako to nosimo u venama – kad malo zaljulja, taj se nemir odmah javi, uz osjećaj da mi se izmiče tlo pod nogama kao da ‘ono’ jutro opet počinje“, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara profesorica književnosti Vesna Pavićević.
