Program obilježavanja 40 godina od zemljotresa 15. aprila 1979.godine, koji je pripremila Opština Bar, nastavljen je sinoć u sali Dvorca kralja Nikole multimedijalnim programom “Bar, aprila 1979.”, posvećenom ljudskim žrtvama i velikim herojima onog doba koji su doprinijeli vraćanju grada u život, u veoma teškim okolnostima.
Program je počeo projekcijom dokumentarnog filma , koji svjedoči o tim strašnim danima, a publika je vidjela i izložbu fotografija čiji su autori Anto Baković i Božidar Mijović. Postavku je otvorio i emotivnim riječima obratio se posjetiocima predsjednik Opštine Dušan Raičević, a zatim je uslijedila sentimentalna tribina “Sjećanja koja opominju”, čiji su akteri, zajedno sa moderatorom Željkom Milovićem, na znalački, šarmantan i topao način evocirali uspomenu na tragično vrijeme, koje je istovremeno obilježila i ljudskost, zajedništvo,pregalaštvo, solidarnost. Zahvaljujući tome naš grad je, ne samo nastavio da živi, već i da se ubrzanim tempom razvija.
“Taman kada su Barani naučili da se nose sa fantomskim bolom nastalim usljed nestanka Pristana, zahvatila ih je nova tragedija, u momentu kada je ćud prirode nadmudrila čovjeka. Nadmudrila, ali ne i porazila. U dvadeset sekundi, dugih kao vječnost, nestalo je 49 ljudskih života, uzrokovana materijalna šteta od preko pola milijarde američkih dolara, dok je trajno ili privremeno oštećeno 62% objekata. Razoreni su mnogi objekti u gradu, ali vjerovatno, najveća oštećenja pretrpjela su crmnička sela”, kazao je predsjednik Raičević, koji je naglasio da je ova velika tragedija izrodila i velike heroje.
“Nošeni podrškom sa svih značajnih adresa u Jugoslaviji i okruženju pokrenuli su program obnove i iz ničega stvorili novu viziju. Heroja je mnogo – od tadašnjeg rukovodstva Opštine i nadležnih institucija, od kojih su neki večeras sa nama, do onih kojih se iz ličnih i profesionalnih razloga sa posebnim pijetetom moram prisjetiti, predsjednika Skupštine opštine Blaža Orlandića i direktora Direkcije za obnovu Bara Čeda Čejovića. Heroji ste i Vi, dragi sugrađani – svjedoci tog nemilog događaja, narodi širom tadašnje Jugoslavije i šire, kao i novinari koji su vijest o tragediji koja je zadesila Bar, pronosili i slikom i riječju. Svi ste zaslužni za činjenicu da je samo u tri mjeseca podignuto 240 stanova, 400 montažnih kuća i sanirano 778 oštećenih stanova”, kazao je, između ostalog, predsjednik Raičević koji je svoje obraćanje završio riječima: “Večeras je prilika da se prisjetimo i odamo poštu poginulima i kažemo hvala svima koji su pomogli da se saniraju posljedice velike tragedije. Bilo, ne ponovilo se”.
Publika je vidjela i dokumentarni film u produkciji Dejana Senića, koji je podsjetio na stravične scene i posljedice petnaestoaprilskog zemljotresa. Uslijedila je zatim tribina “Sjećanja koja opominju”, koja je bila svojevrsna reminiscencija na događaje tog tragičnog dana i njegove posljedice, ali i sentimentalna šetnja kroz jedno drugo vrijeme – bolje, boljih ljudi i kvalitetnijih međuljudskih odnosa. Moderator, novinar Željko Milović, ovako je, između ostalog započeo ovu sjetnu priču:
“Prošle su skoro četiri decenije od tog sunčanog nedjeljnog jutra, kojeg niko od preživjelih nikada neće zaboraviti. I čega će se do smrti plašiti. Taj strah može samo da se potisne, nikada da se zaboravi. I kad s vremena na vrijeme zaljulja, prekidač u glavi kvrcne, a potisnuti osjeti, za koje smo mislili da smo ih duboko pohranili, navrnu silinom cunamija, vratimo se naprečac u one dane, kada je iskonski , prirodni strah bio osnovna ljudska emocija. Logika je tu od slabe pomoći, čak, iako znamo da živimo u rizičnom području, u kome su razorni zemljotresi barem jednom u sto godina posve normalna i uobičajena pojava, nekako se nadamo da neće baš našu generaciju zadesiti opet ta “krvava bajka”, dosta je bilo i ovih nekoliko zemljotresa u jednom životu”, kazao je Željko Milović.
Ističući da je “mladima danas nemoguće dočarati što su Barani preživljavali tog 15. aprila”, tadašnji potpredsjednik Izvršnog odbora SO Bar i komandant Štaba civilne zaštite Jusuf Kalamperović, kazao je da su u zemljotresu najveći gubitak bili ljudski životi.
“U Baru je bilo 49-oro poginulih, mrtve su ređali po travi. Bilo je porodica koje su ostale bez nekoliko članova. Grad nema struje, ni vode, ne radi jedina pekara i benzinska pumpa, prodavnice razbijene. Organizovati život bilo je izuzetno teško, ali ponašanje ukupnog stanovništva bilo je nevjerovatno – nismo imali niti jednu krađu, prekršaj, a solidarnost neviđena. Samo autoprevoznici su donijeli odluku da cijeli mjesec rade besplatno, da ne govorim o svim drugim primjerima humanosti i zajedništva”, prisjetio se Jusuf Kalamperović.
Direktor Opšte bolnice bio je dr Ljubo Živković. On je, pričajući o danima zemljotresa, kazao da je dan prije u Bar stigla GINA – Generalna inspekcija narodne armije da testira kako bi grad funkcionisao u ratnim uslovima. Kolektiv bolnice dobio je od GINE visoku ocjenu, a vrlo brzo je svoju spremnost provjerila u realnim okolnostima.
“Bolnica je bila teško oštećena, a Upravna zgrada na kapiji bila je u komadima. Javili su nam da je stari Dom zdravlja pretrpio neznatna oštećenja. U rekordnom vremenu, svi naši radnici, i medicinsko i nemedicinsko osoblje, bili su tu, bez poziva. Brzo smo se dogovorili – sve pokretne bolesnike uputili smo na kućno liječenje, a sve nepokretne sa krevetima, iznijeli na onu zaravan, kod stare bolnice, koje mi Podgrađani zovemo Mala Mirovica. Sto kreveta i sto bolesnika pod vedrim nebom. Odlučili smo da sve intervencije izvodimo na parkingu – obavili smo, do kasnog popodneva, stotine i stotine faktura i luksacija, kontuzija i mnogo drugih intervencija”, kazao je u nadahnutom govoru dr Ljubo Živković.
Nekadašnji potpredsjednik Izvršnog odbora SO Bar, zadužen za obnovu i izgradnju Miloš Šušter prisjetio se da je obnovi Bara mnogo pomogao slavni poljski arhitekta Ciborovski savjetima da se bez straha pristupi obnovi, i to planski.
“Mi smo vrlo brzo poslije ovakve nesreće, počeli planski i da razmišljamo i da radimo. Imali smo ljude koji su znali svoj posao. Za 42 dana uradili smo pet urbanističkih planova, radilo se na paus papiru, ispravke rješavane žiletom, a planove smo cijeli dan i noć radili sa urbanistima iz Skoplja, predvođeni sjajnim Krstem Todorovskim”, istakao je Šušter.
Prof. dr Srđan Janković, sa Građevinskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, podsjetio je na tribini da je Crna Gora izuzetno trusno područje i da možemo očekivati još zemljotresa, te da je zato veoma korisno da se razvija svijest o smanjenju seizmičkog rizika.
“Čitava Crna Gora je vidjela kakva opasnost prijeti, pa smo odmah počeli da radimo na donošenju novih propisa 1981. godine i pravljenjem karata mikroseizmičke reonizacije”, kazao je profesor Srđan Janković.
Sjećanja na aprilske dane 1979.godine evocirala je i Irina Zonjić Dabović, koja je bila članica četvoročlane ekipe novinarske sekcije Gimnazije koja je pomagala ekipi Radio Bara (uz nju, Radmila Vojvodić, Danica Kosać, Miloš Vojvodić i kao vodič Miodrag Tanjo Masoničić), radio amater Goran Dragović, koji je istakao da su u svijet prvu vijest o razaranju poslali radio amateri kluba “Volujica” Rajko Radulović i Goran Sekulović. Vojo Banović, tadašnji predsjednik omladine Bara, pričao je kako je formirano omladinsko naselje u OŠ “Meksiko”, koje je primilo šest radnih brigada i bilo proglašeno za najbolje na primorju, a Igor Gojnić priču o nastupu selekcije Bara na tada veoma popularnim međunarodnim “Igrama bez granica” u Kjođi-Italija. “Poslali smo poruku svijetu da je Bar živ”, kazao je Gojnić. U programu su učestvovali i mladi glumci Haris Čorović i Marijana Martinović.
Značajna činjenica je što se u zemljotresu “rodio” i Radio Bar, što su potencirali i svi učesnici tribine, te je ovo i njegov jubilej. Od tada do danas, on je glas građana, njihov prijatelj i podrška.
