Predstava „Don Kihot“ u koprodukciji Barskog ljetopisa i Gradskog pozorišta Podgorica, premijernu izvedbu imala je sinoć na Ljetnjoj sceni Doma kulture u Baru.
Komad je režirao jedan od najznačajnijih reditelja u regionu Andraš Urban, a tekst, po motivima Servantesovog romana, potpisuje Vedrana Božinović. Reditelj se opredijelio isključivo za žensku podjelu, pa tako na pozornici od početka do kraja u žaru izvrsnog performansa izgara sedam glumica, sedam prekrasnih, moćnih žena otelotvorenih u iskrene borkinje protiv zla i pošasti ovog doba, društva, principa koji su satrli dobro i koji sistematski urušavaju nadu da dobro još uvijek negdje diše…
Uz muziku Irene Dragojević, scenografiju za koju je zadužena Smiljka Šeparović Radonjić i kostime Line Leković, Branka Femić Šćekić, Vanja Jovićević, Kristina Obradović, Sanja Popović, Anđelija Rondović, Jelena Simić i Branka Stanić poručuju da ne smijemo dozvoliti da se dogodi ono što je povodom predstave zapisao reditelj da „borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti“.
Publika koja je očekivala postavku Servantesovog „Don Kihota“ to nije dobila. Dobila je Urbanovu predstavu. Nakon početnih scena koju je većina ispratila blago otvorenih usta i široko otvorenih očiju, nastupilo je otrežnjenje i prihvatanje da replike, poruke, strahove, beznađe, boli koje su glumice glasno, otresito, upozoravajući servirale- svakodnevno živimo.
“Predstava ‘radi’, funkcioniše, komunicira sa publikom, a i publika sa njom. Drago mi je da smo uspjeli. Vrlo je težak proces bio. Večeras smo vidjeli one kojima treba pozorište, a nadam se da ćemo ih vidjeti i na desetoj reprizi. Pozorište je medij koji je živ, koji govori, iskren je, bavi se onim problemima koje živimo i zabavlja nas”, kazao je nakon premijere Andreš Urban.
Ansambl je, putem kastinga, formiran isključivo za ovaj komad.
Brojne su replike koje ostavljaju snažan pečat na gledaoca, ispričane kroz prizmu umjetničke istine, tjeraju na razmišljanje i ostavljaju ukus gorčine, a jedna od njih, posebno upečatljivih je i “ako vi nećete, onda se pomjerite, ja ću sama”.
“Kada pričamo o ženi i ženskim pravima, mi pričamo o ljudskim pravima. To jeste priča o čovjeku. Počinje od momenta u kojem krećemo da se bavimo svijetom u kojem živimo i dokle smo spremni da odemo da bi ga mijenjali i napravili ga onakvim kakvim mislimo da treba da bude. A da li će neko drugi u njega doći… Svi sami nosimo odgovornost koliko utičemo da se on mijenja”, poručuje reditelj.
Utisak je da je Servantesov bezvremeni junak bio isključivo polazna tačka da se ispriča dublja, intimnija priča, a na momente se djeluje da odlomci iz Don Kihota samo referiraju na ovaj svijet, a predstava zapravo pokušava da olakša potragu za svjetovima koje nosimo u sebi. Govoreći o povezanosti sa djelom, Urban potcrtava da je kroz stvaranje predstave bilo veoma bitno da se “drži kontakt sa djelom” i kako duhovito ističe “srednjoškolci će ipak morati pročitati Servantesovu knjigu”.
“Nije isključivo referiranje, nego je stalni kontakt sa djelom, jer pričamo priču koja je donkihotovska”, objašnjava reditelj.
Direktorka Barskog ljetopisa Ksenija Popović zadovoljna je premijerom.
“Ovo je to što sam očekivala. Znala sam koga zovem da radi predstavu, znala sam zašto ga zovem i mislim da je tema žena nešto što decenijama slušamo, a pomalo smo počeli da je ignorišemo. Priča o tome nam, kako se narodski kaže ‘uđe na jedno uvo, a izađe na drugo’. To je postalo pomalo opasno, jer žene, po mom mišljenju, žive i dalje u inferiornom položaju u odnosu na muškarce u ovoj zemlji. I ne samo u njoj. Čini mi se da smo se dotakli mnogih aspekata te nametnute inferiornosti na koju pristajemo, na koju smo se navikli i kojoj mi učimo naše kćeri i jednostavno je propagiramo iz generacije u generaciju. Stalno govorim da kod nas šovinizam ne propagiraju muškarci, već majke i sestre muškaraca. Zato smo pokuušali da se dotaknemo te teme”, objašnjava Popović koja ističe da je bila “čast i privilegija da učestvuje u procesu stvaranja ovog komada i bude za stolom za kojim se o njemu razgovaralo”. Srećna je, kaže, što su neke stvari koje je tom prilikom izgovorila- ušle u predstavu.
“Osjetila sam da je vrijeme da sa Barskog ljetopisa ponudimo malo eksplicitniji i direktniji angažman. Mi smo se angažovanom umjetnošću itekako bavili i prošle i pretprošle godine (kroz ‘O miševima i ljudima’ osobama sa invaliditetom, kroz ‘Orkanske visove’ napuštenom djecom). Sada je došlo vrijeme da progovorimo o onome što je ženama na srcu i duši. Vjerujem da smo to uradili na pravi način. Andraš (Urban) je beskompromisan u načinu na koji se bavi temama koje ga intrigiraju i zato sam smatrala da treba baš on da se bavi ovom. Može da vam se sviđa predstava ili ne, ali da baš odete odavde kao da ništa niste čuli i vidjeli- to mislim da je teško”, ističe Popović. Iako je, kako priznaje, bilo strah reakcije publike, taj osjećaj je nestao kada su već na početku aplauza ustali i stojeći odali počast, isprovocirajući nekoliko naklona glumica.
Fantastični, moćni songovi kojima je komad znalački prožet, dodatno su “podgrijavali” atmosferu i uznosili snažne poruke do gledalaca. A da li je Crna Gora “najljepša zemlja na svijet” kako pred sam finiš snažnim glasovima strastveno “ubjeđuju” glumice, intiman je doživljaj.
“Za mene Crna Gora jeste najbolja i ‘najljepša zemlja na svijet’. Nije savršena, naravno, ali je volim takvu kakva je. Na nama je da je unaprijedimo i utičemo na to koliko god možemo. Svaka zemlja ima probleme i koliko god nam se činile više idilične nego što je naša, meni je ovdje najbolje, a svako ko misli da mu je negdje drugo bolje, može da ode”, kaže Popović.
Iako je Don Kihot bio punktna tačka oko koje se razvija priča, Urbanov komad je storija o nama, sada i ovdje u ovoj ženskoj glumačkoj podjeli. Autorka teksta Vedrana Božinović smatra da pozorište ne treba samo i isključivo da interpretira književnost, već je to umjetnost za sebe, koje književnosti, čak i dramskoj, treba da donese svoje viđenje, svoj stav, svoje čitanje, ono zbog čega publika to i gleda.
“Ne volim predstave koje su lijepo čitanje teksta sa scene, jer mislim da to na neki način omalovažava glumce koji to rade, a i publiku. Mi ne stvaramo predstave samo da bi ‘spasili’ nekoga čitanja. Kod kuće se čita, a iz pozorišta se izlazi sa nekom misli koja ostaje sa vama. Bilo bi potpuno suludo da radimo predstavu koja se ne bavi onim gdje i kako živimo, jer zašto se onda bavimo tom vrstom umjetnosti? Raditi odvojeno od toga gdje i kako živimo, dovodi do toga da se društvo ne kreće naprijed. Umjetnost ne može dovesti do neke velike revolucije, ali sigurno pokreće društvo. Zbog toga volim da radim komade koji progovaraju o stanju u kojem se nalazimo, o onome u čemu živimo i kako živimo. I to ne zbog toga da bi predstava dala neki konačan stav, nego samo da bi potakla ljude da misle”, poručuje Božinović, koja pozorište dijeli “isključivo na dobro i loše” i objašnjava da je kroz ovu predstavu “jedna stvar osvijetljena sa mnogo strana i, možda, sa nekih sa kojih je vi nikada niste osvijetlili“.
Dodatna vrijednost ovog komada je što u sebi ne nosi „parolašku“ angažovanost i na momente je brutalno iskrena.
“Idealisti, a ne praktični ljudi pokreću istoriju. Gdje bi bio svijet bez idealista? Pitamo se da li su idealisti budale, a da li se ikada zapitamo jesmo li mi, ljudi, spremni za idealna društva i jesmo li spremni za ostvarenje ideala o kojima govorimo? Ovom predstavom zaronili smo u crnogorsko društvo ne samo iz ženskog, nego i iz društvenog aspekta, pa počneš da razmišljaš o tome da su svi zakoni koji se citiraju fenomenalni, ali gdje su oni u praksi, šta se sa njima dešava. Servantes savjetuje da „kad donosiš zakone, postaraj se da se oni poštuju“- podsjeća Božinović.
Za Branku Stanić je bolno što je “društvo izbacilo tog jednog viteza koji ide sam”.
“To je vitez samog početka koji je i dalje čist, vitez koji ima dušu. To je ono kad kažemo ‘o, pa danas i dalje ima dobrih ljudi’. To je ono što nas iznenadi, a nekad i uplaši… Zapitamo se tada da li je moguće da se desilo da neko u autobusu kaže ‘dobar dan, hoćete li da sjednete…’. Ovo je gadno vrijeme za bilo kakvu vrstu viteza i viteštva. Na kraju taj jedan vitez kaže ‘ljudi, ne znam zašto prpa, čega ste se uplašili? Evo, ako nećete, ja idem’. Cenzurišite me, sve mi ukinite, ali dušu i ideale za koje se borite, stvarno vam niko ne može uzeti“, poručuje glumica.
Na Barskom ljetopisu „Don Kihot“ igra i večeras i sjutra veče, kao i 10. avgusta. Premijerno izvođenje pred podgoričkom publikom imaće 20. septembra i od tada će biti na repertoaru Gradskog pozorišta.
