Vrijedne, kreativne i nadasve humane dame okupljene u Udruženju “Žene Bara”, koje je osnovalo prvu Narodnu kuhinju u našem gradu, organizovale su još jednu jedinstvenu akciju koja je ovoga puta bila usmjerena na očuvanje autentične, ali zaboravljene tradicije Bara “Oživimo žuku”. Radi se o biljci, žutih, mirisnih cvjetova, koja od proljeća do gotovo kraja ljeta krasi okolinu Bara, a koja je u prošlosti imala niz funkcija – od nje su pravljeni odjevni i mnogi drugi predmeti koji su bili u svakodnevnoj upotrebi, a ima i antiseptičko dejstvo, te je nekada upotrebljavana i kao lijek.
Ideja je potekla od članice Udruženja Tanje Nilović, a multimedijalno veče posvećeno sjećanju na žuku i obnanavljanju tradicije njenog gajenja, održano je na platou u parku Dvorca kralja Nikole
Još od starih Grka i Rimljana obalu Mediterana krase žbunovi čudesne biljke jarke, žute boje, tzv. žuke, po kojoj je posebno prepoznatljiv bio Bar, toliko da je i jedno čitavo naselje nazvano po njoj- Žukotrlica. Ona je i dio lijepih, sentimentalnih sjećanja starijih stanovnika grada pod Rumijom koji su žuki posvećivali više pažnje, ali ni svi oni ne znaju što je ova biljka značila i koliko je upotrebljavana.
“Mirisi i ukusi nas vraćaju u svijet djetinjstva i predaka. Među njima posebno mjesto zauzima žuka. Pozna proljeća, ljeta, brige oko škole, odlasci na plivanje, odbijanje da se odraste i mnoge druge, drage uspomene, budi plemeniti, opojni cvijet i žbun žuke. U sjećanjima se rađaju slike jednog drugog, dragog svijeta- mirisnih kamara i solara, odžaklija i kužona čađavica u kojima je bilo neizostavno prisustvo i vonj žuke. Bilo da su to grube tavaje, vreće, konopi za sijeno, košulje… Ljepotu i surovost svake barske zime pratila je ova izuzetna biljka -badnjaci okićeni žukom, usoljeno meso preko kojeg je naslagana žuka, prut žuke kada je trebalo usukati makarule. Vrhunac njenog značaja je u činjenici da se koristila i kao lijek, jer je imala antiseptičko dejstvo”, kazala je Tanja Nilović, koja ima sopstveno iskustvo kada je riječ o liječenju žukom.
“Među bolnim dječjim uspomenama su padovi, lomovi, posebno neprijatni i opasni ubodi na rđave eksere, što sam i sama doživjela. Moja baba Milica istucala je žuku u avanu i oblagala mi ranu. Zahvaljujući Bogu, babi i žuki, evo mene večeras među vama”, priča ova šarmantna Baranka, koja i danas čuva košulju svoje prabake od žuke, koju je vidjela i brojna publika na večeri ispred Dvorca, kao i kamižot porodice Antunićević iz Zubaca, stari čitav vijek.
“Ovdje je i košulja koja nikada nije obučena jer je bila namijenjena djevojci koja se nije udala, te kragna nije otvorena. Ostala je kao dio prćije, u kojoj su još, između ostalog, i stoljnjak, peškiri i sve drugo što je za nju bilo pripremljeno. Sve je neupotrebljavano i sačuvano stotinu godina, a nadamo se i još mnogo godina poslije nas. Haljina-kamižot se nosila preko ovakve košulje, a isti je postupak izrade”, objašnjava Tanja Nilović, koja navodi da i danas ima mnogo žuke u okolini Bara, a posebno od tunela Sozina prema Sutomoru, odakle se pruža, kako je kazala, divan pogled na nepregledne žbunove žuke .
“Sve se žuti, divno miriše i jednostavno, morate da zastanete i da se divite”, ističe sa puno ljubavi i nostalgije Tanja Nilović.
Među rijetkim, starijim Baranima koji se sjećaju obrade žuke i koja je i sama učestvovala u pravljenju predmeta od ove biljke , je osamdesetogodišnja Emina Alković, koja je rado sa publikom podijelila sjetna sjećanja.
“Ostavljali smo žuku u moru da stoji 21 dan, pa smo je onda trlili na kamenu dok ne izađe konac. Poslije se sušila, ‘smicala’, stavljala na grebene, motala na pudjelicu, prelo i tkalo. Pravili smo košulje, posteljinu, lencune za pljevljenje pšenice, vreće od žuke i konopce jer su žene tada na leđima nosile razne stvari… Imam ponešto i danas od tih predmeta, a pravili smo mnoge stvari i od lana”, ispričala je vremešna Emina Alković.
Ljiljana Suard, humanitarka iz Švajcarske, koja godinama dolazi na odmor u Dobru Vodu, čim je saznala da su žene Bara osnovale Narodnu kuhinju, stupila je u kontakt sa njima želeći da im se priključi i podrži ih, jer je, kako je kazala za Radio Bar i Bar info, dirnula njihova plemenitost. Svesrdno je podržala i najnoviju aktivnost “Oživimo žuku” , i to konkretno- za sedam dana uspjela je da od žuke napravi konac kako su to radili starosjedioci Bara prije više od jednog stoljeća i donese ga na veče koje su organizovale “Žene Bara”.
“Željela sam da nešto pripremim za ovaj jedinstven događaj. Već posjedujem neko znanje i iskustvo u obradi konoplje koju su gajili moji roditelji, a predem i vunu, tkam i pletem. Muž mi je pomogao u pokušaju da obradim žuku. Stavili smo snopiće u vodu, u jedno obično, plastično korito, a komšinica mi je rekla da u vodu dodam i so, jer su nekada žene potapale žuku u more. Mislim da su to činile zato što im je to bilo najednostavnije, jer je more blizu, a to im je omogućavalo i da grupno rade. Trlila sam žuku i dobila ovaj tanki konac koji bi mogao da se prede”, kazala je gđa Ljiljana Suard, koja ističe da odjevni predmeti ne moraju biti grubi, već se, zavisno od toga kako se prede, može dobiti i finije platno.
“Srećna sam što sam uspjela, a veoma mi se sviđa ideja ‘Žena Bara’,na dobrom su putu, jer treba čuvati tradiciju. Ja mnogo volim i poštujem tradiciju i sve vrijedne stvari iz prošlosti i, uvijek pokušavam da to prenesem gdje god mogu. Rado bih ovu haljinu koja je izložena ovdje stavila u svoju dnevnu sobu”, zaključuje Suard.
“Želimo da sačuvamo našu bogatu, autentičnu tradiciju i na još jedan način prezentiramo mladima, ali i turistima, jedinstvenost našeg grada”, kazala je Ljiljana Vujović, predsjednica Udruženja “Žene Bara”, objašnjavajući sa koliko su zadovoljstva prihvatile ideju svoje članice Tanje Nilović, jer bi preradu žuke, kako ističe, kao i mnoge stare priče i običaje, prekrio zaborav da je se nijesu sjetile “Žene Bara velikog srca”.
“Svesrdno smo prihvatile tu ideju, jer se od samog postojanja trudimo i žudimo za tim da se Bar istakne, uzdigne od nekih uobičajenih, svakodnevnih stvari i dobije suvenir koji nije moguće naći na nekom drugom mjestu, jer od žuke su pravljene i košarice za prikupljanje maslina, tacne za branje smokava i slično, a ja se sjećam da sam učila matematiku koristeći štapiće od ove biljke”, ističe Ljiljana Vujović.
U organizaciji večeri “Oživimo žuku” učestvovao je i Edukativni centar Olje Fatić u kojem se proizvode, između ostalog, mnogi vrijedni suveniri,i koja je svojim znanjem i iskustvom značajno podržala projekat,a prikazan je film o žuki u produkciji Foto studija “Petović”.
Nadaju se da će u nekom ateljeu ponovno zaživjeti obrada žuke i nastati mnogi divni predmeti od ove magične biljke.
Iz knjige “Svadbeni običaji u Spiču”, autora Vladimira Lukšića i Matije Vuksanovića, Jasmina Rabrenović, Vuksanovićeva kćerka, pročitala je odlomak u kojem etnolog Jovan Vukmanović objašnjava kako se trlila žuka.
Uz košulje, kamižote, na večeri su, zahvaljujući ljubaznosti starijih Barana, bili izloženi i džak od žuke porodice Isić iz Podgrada, platno porodice Vuksanović, raša koju je ustupila Neđeljka Kovač, kao i dijelovi starinskog namještaja familije Aleksandra Petrovića.
Posjetioci su dobili na poklon bukete svježe ubrane žuke i vrećice od malenih: Staše Andrijašević, Maše Lekić, Simone Smolović, Lare Krnjić i Staše Kosović. U muzičkom dijelu programa nastupili su etno grupa “Zora” i na gitari Erik Šabović. Medijatorka je bila novinarka Gordana Vujović, a među Barankama koje su podržale manifestaciju su i: Milena Vujović, Sonja Ličina, Slavica Glavičić, Ana Milosavljević, Rada Miljanić…
Kao i uvijek u sličnim prilikama, vrijedne “Žene Bara velikog srca”, pripremile su i posluženje-tradicionalne kulinarske specijalitete barskog kraja.
