Petar Peca Popović, renomirani novinar, publicista i muzički kritičar, po mnogima jedna od najvažnijih ličnosti jugoslovenske urbane kulture, prije nekoliko dana je bio gost na 38. “Barskom ljetopisu”, u večeri pod nazivom “Priča o tome kako sam…”

Publika je bila u prilici da iz razgovora koji je sa njim vodio Željko Milović upozna čovjeka koji je život posvetio jugoslovenskom rokenrolu i čije su aktivnosti, u novinarstvu, diskografiji, organizaciji koncerata ili funkcionisanju rock scene, ostavile neizbrisiv trag. Popović, koji je u Baru boravio prvi put, za Radio Bar i Bar Info je govorio o utiscima sa književne večeri, jugoslovenskom rocku, novinarskoj karijeri, životu…

RB/BI: Prvi put ste na festivalu i u Baru uopšte. Kakvi su utisci sa književne večeri, jeste li zadovoljni odzivom i reakcijama?

Popović: Ja sam šokiran, jer sam mislio da me niko ne poznaje,  osim moja dva Željka (Milović i Vuković – prim. aut.). Iznenadio sam se što je došao gospodin (Miodrag) Lekić, moj drug iz djetinjstva, iz beogradskih dana. Kad sam vidio ovoliko ljudi imao sam tremu, jer nikad ne znate u kom pravcu će razgovor ići, da li će to nekog zanimati, da li to ima smisla… Sad sam siguran da ima smisla.

Žao mi je što tokom večeri nisam stigao da im ispričam stvar koju ni oni, ni vi, ne znate. Na devetnaest kilometara odavde, u Petrovcu na moru, 1964. godine, kad je otvoren hotel “Perla”, svirala je prva beogradska grupa “Iskre”. U publici, kao gost hotela, sjedio je Billy Epstein, rođeni brat Briana Epsteina, menadžera “The Beatles”, koji je članove grupe “Iskra” pozvao i odveo u Englesku. Zamislite kako je to interesantan podatak!

RB/BI: U publici i večeras, a tako je, vjerujem,  u svim gradovima bivše Jugoslavije, veliki je broj Vaših ispisnika, ljudi koju su učili novinarstvo čitajući vaše novine, koji su stasavali uz ploče na čije ste izdavanje uticali, i to gotovo niko iz tih rock generacija ne krije. Pretprošle godine je Petar Janjatović na Barskom ljetopisu pričao kako ste bili njegov prvi uzor i urednik, ove godine moderator večeri Željko Milović, jedini crnogorski  rock monografista, kazao je da su on i njegova generacija vaspitavana na vašem “Džuboksu” i “Rocku”… Kakav je osjećaj znati da postoji toliko ljudi, bitnih ljudi, kojima ste promijenili živote?

Popović: Pa, i meni su neki bitni ljudi promijenili život. Znate, zahvaljujući tom poslu koji sam radio, upoznao sam ljude za koje sam mislio da su nedodirljivi. Upoznao sam ljude iz svijeta muzike, što je normalno, ali upoznao sam i ljude iz filma, slikarstva, književnosti, sporta… Imao sam priliku da se pozdravim  sa Peleom, Vanessom Redgrave, radio sam sa Audrey Hepburn, a Harvey Keitel je bio kod mene kući. Kako sam to mogao da pretpostavim kao klinac? Kako sam mogao da pretpostavim da ću imati ovakve  uspomene i šta ću sve dobiti od Joan Baez? To je nešto što ne može da se plati. To može jedino da se doživi. A tu me je doveo ovaj posao koji nije imao ime.

Ja sad u novoj knjizi pokušavam da napišem istoriju rock novinarstva i sa Sinišom Škaricom iz Zagreba se non-stop konsultujem i svađamo se ko je prvi tekst napisao, a da se nije radilo o zabavnoj muzici i da nije ono, “izašao je na binu, lijepo obučen i otpjevao je divno ovu kompoziciju, nego na način kako smo mi zamišljali novi žurnalizam, tj. pisanje o rock’n’rollu. Mi smo smatrali da to ne može da se radi bez strasti, bez ljubavi, bez žrtve. Jer, nije lako od Beograda za četiri dana stići do High Parka autostopom da bi gledali Rolling Stonese. Nije lako spavati kao gladan autostoper u Amsterdamu na Dam trgu, i čekati da vam neko ponudi prazan stan u kojem se može prespavati i pojesti nešto. Znate, tamo vas je dovela muzika, a vi ste nešto naučili. Naučili ste da to što vam je neko pomogao u svijetu morate mu vratiti ovdje. Jer ta dobrota koja postoji mora da se uzvrati.

Ako ste učestvovali u dijeljenju nečega dobrog – vaš život ima smisla, ali ako ste učestvovali u podjelama, u svađama, u širenju mržnje – onda vaš život gubi svaki smisao. Onda niste čovjek. A ja sam imao sreću da moji učitelji budu najbolji ljudi u bivšoj Jugoslaviji i da mi ti najbolji ljudi daju šansu. A kad vam najbolji čovjek da šansu, vi ne smijete da obrukate tu šansu, jer on je podmetnuo svoje ime i prezime radi vas.

RB/BI: Kao neko ko je čitav život posvetio jugoslovenskom rock‘n‘rollu, smatrate li i Vi, kao većina, da je, ukupno gledajući, najveći uticaj imao trijumvirat „Bijelo dugme“ – „Azra“ – „Riblja čorba“?

Popović: Ne možemo da griješimo dušu. Oni jesu imali kapitalan uticaj, ali šta ćemo sa Bajagom, sa Džibonijem, sa Balaševićem, sa grupom “Leb i sol”?  Šta ćemo sa “Smakom”? Upravo danas smo govorili o tome da niko od njih nije imao uticaj u svijetu. E, pa, “Laibach” je imao uticaj. Imao je svjetske hitove devedesetih kad se zemlja raspadala. Dešavale su se stvari na neočekivanim mjestima. Neko je bio u žiži, ali, recimo, “Buldožer” je ostavio duboki trag, kao i “Atomsko sklonište”. Šta ćemo sa “Filmom”, “Idolima”, Miladinom Šobićem koji nije zaboravljen i koji zna da ga mi volimo i da čekamo da još jednom izađe pred sve nas da otpjeva naglas ono što nam duguje?

RB/BI: Kroz medije se često provlači teza da je jugoslovenski rock bio među tri najbolja u Evropi osamdesetih, da li i Vi dijelite to mišljenje?

Popović: Činjenice nam govore o tome. Imali ste toliko imena onih koji su bili uspješni. A kad se raspala zemlja, oni su nastavili da žive te živote na raznim mjestima. Sjećam se kad je neko na radiju ugovarao koncert “No Smoking Orchestra” u Vladivostoku, za 30.000 ljudi. Kažu mi tada da su došli naši, ja pitam gdje ima naših 30000 u Vladivostoku gdje ima samo leda, 30000 santi leda. Nego, nisu naši ljudi spremni na činjenicu da je to tako daleko dobacilo. Nekad se išlo na turneju po Jugoslaviji, a sad se ide na turneju po svijetu. Krene se u Ameriku, krene se u Australiju, krene se u Zapadnu Evropu. Nekad nam je Jugoslavija bila dovoljna i da se živi od muzike i da se napravi slava. A sada se slava naplaćuje u inostranstvu.

RB/BI: Odavno ste već u spisateljskim i vodama filmske dokumentaristike – mislite li da je u zemljama bivše SFRJ došlo vrijeme da se rock kultura kao takva ravnopravno nosi sa ostalim vidovima tzv. ozbiljne kulture, kao što je slučaj u razvijenim zemljama?

Popović: Šta znači ozbiljna kultura? Kažite mi jedno referentno ime iz toga što se zove ozbiljna kultura, a da nije “opečena” rokenrolom. Svi su izašli iz rokenrola. Svi najveći pisci, reditelji, slikari, dramaturzi… a ovo što zovemo ozbiljnom kulturom znači da su se pojmovi promijenili, a promijenili su se i kriterijumi. Ne možete danas pričati o ozbiljnoj i rokenrol kulturi sa pozicija od prije trideset godina. Danas svaki fakultet do kojeg se drži u svijetu ima svoje programe rock muzike, rock pjesništva. Akademije se bave kompozitorima, jer u XX vijeku nemamo veće kompozitore od “Beatelsa”. Kad Bob Dylan dobije Nobelovu nagradu, je li to niža kultura? Bob Dylan je drugi najcitiraniji čovjek na zemaljskoj kugli, prvi je Shakespeare.

RB/BI: Iako u osmoj deceniji života, izuzetno ste aktivni, putujete po regionu, promovišete, organizujete koncerte, predavanja, i dalje odlično funkcionišete i ne prestajete s radom… Šta je naredno?

Popović: Ne umijem da ne radim, mene i dalje svrbe tabani. Izveo sam sa svojom knjigom “Treća strana ploče” nešto što niko u Jugoslaviji  nije izveo. Za sedamnaest mjeseci sam u dvanaest država imao 59 promocija. Znate li nekoga ko je to imao? Ne hvalim se, ali to mi je bio san – gdje god ljudi imaju emocije slične našim i prepoznaju naš jezik, da dođu. Te moje knjige, dvadeset šest izdanja, poklonio sam izdavačkoj kući da bi mogla da štampa pjesme i prve knjige mladih ljudi. Šta će mi novac? Ne može me promijeniti kad to nije uspio do sad. Pitate me šta je sljedeće, eto mogu da učestvujem u nekim procesima. Knjiga koju završavam je “Rokopisi 2”. Imao sam spisak ljudi koje sam želio da intervjuišem, srertnem i napravim razgovor, završio sam to. Prvi put pišem tekst o gradu San Francisku umjesto o čovjeku. To je najduži tekst u toj knjizi. Biće objavljen krajem ove ili početkom naredne godine. Imao sam “Rokopise 1”, prije 15 godina ali sam dozvolio samo jedan tiraž jer se radilo o veoma skupoj knjizi. Ova nova će biti štampana u većem tiražu. Ljude interesuje da znaju da ste vi razgovarali sa tim ljudima. Polovina njih nije živa, ali obavezuju vas uspomene. Ne zato da biste ih prodavali, nego da biste kroz  njihove primjere osvijetlili jedno vrijeme i pokazali zašto su takvi ljudi bili potrebni našoj mladosti i zašto su važni u našoj starosti.

Na podsjećanje da je tokom književne večeri, kao i u kratkom intervjuu za Radio Bar i Bar Info, više puta ponovio “Izvinite, molim vas”, odgovorio je: “Bilo mi je neprijatno jer sam koristio neke ulične riječi, a u publici je bilo i dama. Ja sam, ipak, beogradski uličar, uličar koji je želio da upozna velike ulice ovog svijeta”.