“Od korone se umire, od vakcine nije potvrđena smrtnost. Jedini lijek od Kovida, kao i od drugih vrsta zaraznih bolesti, jeste vakcina. Nema dileme treba li se vakcinisati ili ne”, poručila je dr Valentina Kalinić koja od juna prošle godine, nakon profesionalnog angažmana u Opštoj bolnici Bar, radi u Kovidu KC Podgorica.
“To je posebno važno imajući u vidu da je broj zaraženih i bolesnih sve veći, da je među oboljelima sve više mladih, kao i da su sve zemlje na svijetu i ekonomski ugrožene. Nije bilo polemike kada su harale Variola Vera i Morbili, već su se svi vakcinisali. Na taj način zaustavljene su ove bolesti. Mora se slušati struka, a ne vjerovati svemu što pročitate na internetu i društvenim mrežama. Ljekari i medicinsko osoblje rade danonoćno i ukoliko se ne podvrgnemo vakcinaciji, poštujući pravila-ruke- maska- distanca, dovodimo u pitanje i funkcionisanje zdravstvenog sistema”, istakla je dr Valentina Kalinić u razgovoru za Radio Bar i Bar Info, opisujući i kako izgleda njen radni dan u Kovidu Kliničkog centra Podgorica.
“U ovoj zdravstvenoj ustanovi postavljen je visok standard u liječenju pacijenata. Uz terapiju, tu prevashodno mislim na odnos prema oboljelima, nadzor i brižljivo praćenje svih parametara. Imamo najbolju moguću ekipu, od medicinskih sestara, koje budno prate pacijente, tehničara koji se smjenjuju na sat, do ljekara koji su stručni, ažurni i posvećeni. Moja najveća životna radost jeste što sam se priključila toj sjajnoj ekipi, jer sam od početka pandemije željela da radim u Kovidu. Kada se svemu tome doda njihov entuzijazam, požrtvovanost, odnos prema pacijentima, o čemu smo mogli čitati i u dnevnom listu ‘Vijesti’ u Ivanovićevom tekstu, onda zaista mogu reći da se ostvario moj san. Sigurna sam da se slično radi i u drugim bolnicama u Crnoj Gori, ali moram da istaknem i domove zdravlja, koji su u ovoj pandemiji uradili i rade ogroman posao, ili najveći dio posla, jer kada sve sagledamo- najveći broj pacijenata prvo dolazi kod njih, a veliki broj se liječi kod kuće, što znači da je neophodan i ogroman rad i trud patronažnih službi. Posao ljekara i sestara je veoma stresan, samo kada bi pomenuli sve telefonske pozive koje dobijamo od rodbine, želeći da čuju kako su njihovi najmiliji, traže od nas da ih spasimo, a ne može se to u svakom slučaju, onda je jasno koliki i psihički pritisak trpimo. Sada imamo sve više mladih ljudi sa teškom kliničkom slikom, što je dodatno stresno i strašno. Shvatila sam da i ova bolest ima puno veze sa stresom i profesijom kojom se bave oboljeli. Samo u Srbiji umrlo je 80 ljekara, pri tom ne možemo reći da je zdravstveni sistem toliko loš da nije mogao da spasi toliko svojih doktora, već bolest brzo i lako savlada one koji dugo podnose veliki stres”, priča dr Kalinić, koja je objasnila i kako konkretno izgledaju liječenje i terapija oboljelih od korona virusa.
“Nije bitna samo terapija, mnogo je važno da se pacijent konstantno prati, jer zdravstveno stanje se mijenja iz sata u sat. Ljekar mora imati ‘dobro oko’ sve vidjeti, sagledati, jer terapija je svuda ista u cijelom svijetu, ali je neophodno svakog pacijenta posebno posmatrati i prilagođavati mu adekvatnu terapiju. U svemu tome veoma je važna i uloga medicinske sestre, jer ljekar ne može non- stop biti pored pacijenta. Sestra je, dakle, produžena ruka ljekara, pa ljekar mora stalno od nje (koja konstantno mjeri temperaturu, saturaciju…) imati informaciju kakvo je stanje pacijenta. Trudimo se i da redovno infomišemo porodicu, realno i objektivno, ali mnogo je teško kada saopštimo da je pacijent stabilan, a on umre za desetak minuta”, kaže vidno potresena dr Vanja Kalinić, koja objašnjava i kakva su generalno iskustva ljekara nakon godine borbe sa koronavirusom, kao i da li su se iskristalisala neka saznanja o virusu i načinu liječenja.
“Unazad deset godina u svijetu i kod nas imamo slične viruse, poput H1N1, SARS-a i drugih, s tim što je Kovid znatno više zarazan. I od ovih virusa umirali su mladi ljudi, ne samo stariji. Prošle i pretprošle godine zabilježili smo i veliku smrtnost od ‘običnog’ gripa u odnosu na broj stanovninka. Odnosio je mlade ljude bez komorbiditeta. Sa koronom imamo sličnu kliničku sliku, veću zaraznost i multiorganski sindrom. Virus napada više organa, zato je u liječenju ove bolesti važno da imamo tim ljekara različite struke – infektologa, internistu, pulmologa, jer su posebno izložena pluća, ali i krvni sudovi. Virus napada jetru i druge organe, pa je neophodno i mišljenje hematologa i hepatologa, a zbog saturacije (koja je važan parametar), i anesteziologa. U Kliničkom centru i uopšte, u većini medicinskih ustanova, dragocjena je pomoć starijih, stručnijih i iskusnijih ljekara, ali dajemo mogućnost i mladim kolegama da se uključe. Za njih je sigurno ovo strašna situacija i iskustvo. Vizite zbog svega- praćenja svih parametara i njihove analize, traju veoma dugo. Još uvijek nemamo kauzalni lijek, ali izdvojili su se neki korisni u liječenju- kortikosteroidi, ljekovi protiv tromboze, kiseonička i polivitaminska terapija, mada se saznanja mijenjaju iz dana u dan, apdejtuju se informacije, a terapije se prilagođavaju individualno svakom pacijentu. Medicina je ‘živa’ nauka, zahtijeva, uz veliki rad i stalno učenje, savjetovanje sa kolegama, da bi došli do najboljeg rješenja za pacijente. Uz sve to, majka vas čeka da kažete kako je njeno dijete. U timu moraju biti zaduženi oni koji će davati informacije porodici (jer užasno je u čitavoj ovoj teškoj situaciji lišiti članove porodice informacije o stanju njihovih bližnjih), ali one moraju biti objektivne. Sve to zahtijeva ogromnu posvećenost, a uz ljekare koje sam pomenula uključujemo i fizijatra koji sa pacijentima radi vježbe disanja, a sve češće i psihologa”, kaže dr Kalinić koja naglašava da je veoma važno da se pacijent psihološki ne uruši.
“Zato mu je potrebna stalna podrška jer normalno je da osjeća veliki strah, plaše se i oni koji nijesu dobili koronu, a možete da zamislite koliko se tek plaši čovjek koji se bori za dah. Dakle, takvi pacijenti nijesu paničari, već su mnogo bolesni. Čestim obilascima i razgovorima sa njima dajemo im snagu. To me je oduševilo u KC Podgorica, jer to rade i medicinske sestre zadužene za Kovid – Stoja, Biljana (koja nema kada ni da ode do toaleta, a danima ili mjesecima ni majku nije vidjela). Sve radi tiho, blago, bez ikakve agresije, prati svakog pacijenta. Ili, na primjer, Biljana Žižić koja je oštra, postavlja red, ‘leti’ od pacijenta od pacijenta… Pa, na primjer, Bilja Vukčević koja je pred penzijom, a ne posustaje. Tako je do čistačice, koja je stalno sa osmijehom na licu. To me oduševljava, jer je veoma bitno da pozitivni ljudi budu sa pacijentima. Ne možemo ni da zamislimo koliko je teško pacijentima sa koronom. Kada god nekoga skinemo sa neinvazivne ventilacije, svi smo veoma srećni, a tek koliko smo bili radosni kada smo mladog momka koji je stigao u KC iz barske bolnice (Nebojša Milojko, 1989. godište iz Budve), skinuli sa respiratora. On je sada živ i zdrav, vraća se svojoj porodici i za nas je to fanstastičan uspjeh. Sa druge strane, postoje pacijenti kojima se podjednako posvetimo, a imamo najgori ishod. Jednostavno, ni svaki srčani ili moždani udar ne prođu isto”, priča dr Valentina Kalinić, koja je nedavno preležala koronavirus i vrlo brzo se vratila svojim pacijentima, osjećajući, kako navodi, ogroman umor, kakav nikad u životu nije doživjela, ali je srećna što se vraća u Kovid centar.
Na pitanje odakle tolika želja da radi sa kovid pacijentima dr Kalinić kaže da se već na početku pandemije prijavila da radi sa obolelima.
“Kapetan ne napušta brod prvi, nego posljednji. Najljepše se osjećam u Kovidu i ne bih mogla da zamislim da sam u sred epidemije na nekom drugom odjeljenju. Insistirala sam da moja kćerka upiše medicinu, a kada me pitala zašto, rekla sam joj da je to najljepši posao na svijetu. Nema tog novca niti zadovoljstva koje može da vam priušti toliku sreću kada vam pacijent ozdravi i kada vidite osmijehe na licima članova njegove porodice”.
Ona preporučuje građanima koji nijesu imali koronu, a izloženi su stresu i depresiji, da nađu načina da se opuste, slušaju muziku i pronađu sreću u malim stvarima. Osvrnula se i na epidemiološke mjere koje se periodično mijenjaju, ublažavaju, ili su restriktivnije.
“Nekada su blaže, nekada strožije, ali mislim da mora tako, jer ne može se narod stalno držati u potpunom strahu i zatvorenosti, da ne govorim o ekonomskoj šteti koja se trpi. Uprkos svemu, nikada nije bilo više trudnica nego danas u korona vremenu. To su najhrabrije žene, jer moramo gledati u budućnost, ne unazad, moramo vjerovati da će Kovid proći kao i sve ostale zarazne bolesti koje su došle i prošle. Ukoliko dobijemo virus, to ne znači automatski da ćemo proći kroz tešku ili vrlo tešku kliničku sliku, ne moramo odmah snimati pluća, već samo ukoliko dobijemo temperaturu koja dugo traje. Moja majka ima 78 godina, čuva se, ne izlazi iz stana, ali dolaze joj unučad koja se kreću svuda i sigurno su izloženi virusu. Naravno, treba poštovati distancu i sprovoditi higijenske mjere, ali mislim da bi njoj bilo veoma teško ako bi je lišili životne radosti da vidi svoju unučad. Dakle, oprezno, ali pronalazite neke lijepe trenutke i sreću, i vakcinišite se, ako želite tu radost i sreću da dijelite sa najvoljenijima. Vakcina je jedino što nas može spasiti i vratiti normalnom životu”, zaključuje dr Valentina Kalinić.
