Umjetnička galerija „Velimir A. Leković“ u Baru, u petak veče bila je „mjesto spajanja“. Nakon trideset godina, akademski slikar Tiho Vujović barskoj publici predstavio je devetnaest ulja na platnu iz svog bogatog opusa. Njegova samostalna izložba „Tražimo jedni u drugima ono što nas spaja“, dio je projekta „Crna Gora jedan grad“- misije u kojoj ovaj umjetnik neobičnog i prepoznatljivog likovnog izraza, svojim dijelima i pozitivnom energijom spaja sve gradove u Crnoj Gori.
RB/BI: Tiho, poslije 30 godina večeras izlažeš u Baru. Rekao si mi, 1993. te godine kad si zapravo i završio Fakultuet likovnih umjetnosti, izlagao si baš u galeriji „ Velimir A. Leković“. Večeras poslije 30 godina, ponovo na istom mjestu. Kakav je osjećaj? Kada uđeš u galeriju gdje su tvoje slike zaista je posebna energija.
Tiho: Pa sve zavisi i kako doživljavamo vrijeme. Ako doživljavamo vrijeme kao linearno, onda je stvarno prošlo 30 godina od momenta kad sam ja bio ovdje. S obzirom da ja baš i ne doživljavam kao linearno, (što možete i da vidite), onda za mene taj razmak od 30 godina i ne postoji. Samo su tada bile malo drugačije slike nego sada. Ista je galerija… puno ljudi… sve je isto kao što je bilo. Taj skok od 30 godina je samo fiktivan. Jer, što mi imamo od života? Da li znate, da li ste svjesni toga, da mi imamo samo ovaj djelić sekunda. Ovo što vi sad slušate i ovo što ja sad pričam, to je naš cio život. Često ljudi se opterećuju prošloću, pa budućnoću, urušavajući taj sadašnji trenutak. A u stvari, to jedino što imamo. Ovo što imamo ja i ti sad, je cio naš život. Sve što je bilo u prošlosti, što će bit u budućnosti, to ne postoji. Samo sad. Sad su ovdje slike, bile su prije, da kažemo, 30 godina i sad su… biće opet za 30 godina ili za 130 godina ili za 330 godina… Vrijeme je vrlo relativan pojam.
RB/BI: Da pomenemo i to da su neki psiholozi rekli da tvoje slike liječe. Kako ti to komentarišeš, da li zaista liječe?
Tiho: Prvo da kažem, a to koji ste gledali na televiziji i znate da ja tvrdim da sam najbolji slikar na svjet. I stvarno to vjerujem. Čak sam na poligraf bio, da me pitaju – Da li ja vjerujem da sam najbolji slikar na svjet?. Ali, u isto vrijeme, ja nijesam slikar. Niti sebe osjećam kao slikara. Samo kao poštara koji je dobio određenu poštu da vam isporuči. To što psiholozi tvrde je, u stvari, utemeljeno na dešavanjima ljudi koji su počeli da dolaze kod nas da kažu da se dešavalo nešto čudno. Priča je o elektromagnetnim talasima. Jer i mi smo elektromagnetni talasi. Sve oko nas su elektromagnetni talasi. Ti elektromagnetni talasi, sa mojih slika, nekako izazivaju osmjeh na lice kod ljudi. Ne smijam vam reć da punoća ljubavi slika, kad se stavi u sobu, onima koji teško ostaju trudni… toliko djece imam koja nisu moja, koja su posredno preko nekoga došla do njih, da ne možete vjerovati. U svakom slučaju, jedna je priča. Dođite, pogledajte slike na sajt, na internet, nije bitno đe. Sve će vam se samo kazati.
RB/BI: Koliko slika si izložio večeras u galeriji “Velimir A. Leković?
Tiho: Tu je 19 slika, iz toga moga cijelog opusa. I prvi put pokazujemo sliku koju je Milun Lutovac, koji je organizator ove izložbe nazvao “Tiho govori”. Jer, sve moje slike govore ono što ja govorim, što mi je dato da govorim, to je kroz mene što izlazi. Jer, sve su ove slike došle mi u glavu iz podsvijesti. Tu sliku sam četiri godine slikao i ona je sad prvi put izložena ovdje. Pošto sigurno znam da znaš da je trenutno najrasprostranjenija bolest u svijetu usamljenost, koja prouzrokuje druge bolesti. E, da ta slika ne bi bila usamljena, onda je prate ovih 18 ostalih slika… i one se onda lijepo druže, a tako se druže i sa nama.
RB/BI: Negdje sam pročitala da dugo radiš na jednoj slici, zato je taj tvoj opus nešto više od stotinak slika.
Tiho: Kad sam upisao Likovnu akademiju, cilj mi je bio da napravim sliku koju niko drugi ne može naslikati tehnički. U umjetnosti postoji samo jedan kriterijum – da li vam se nešto dopada ili ne, i tu sva priča prestaje. Ali, tehnički, to je već neka druga priča. Htio sam da mi kažu da kad vide jednu moju sliku, da mogu da prepoznaju bilo koju moju drugu sliku, da imam svoj stil koji apsolutno ne liče ni na koga, i da je samo moj. Tako je nekako počela ta ideja. E, da bi se to osvarilo, mora da se sjedne malo i da se radi. Tako da, recimo, zavisi od formata, desi mi se i da godinu dana slikam sliku. Ali pazi, ja kad slikam od ujutro kad se probudim…tri, četiri, pet sati… pa do uveče, kasno dok ne legnem. Znači, cio dan je ona tu. Jer, na svakoj slici ima milion poteza da bi slika izgledala ovako ubjedljivo kao što jeste. Jer, vas ne interesuje koliko sam ja slikao, jesam li za jedan minut, dan ili godinu…vas interesuje utisak koji ja proizvodim na slici.
RB/BI: A na gotovo svakoj su žene, kao centar Univerzuma. Hajde da čujemo još jednom objašnjenje zašto?
Tiho: Kad bi postojao Univerzum, one bi stvarno bile centar Univerzuma, ali riječju – centar Zemlje, znači, Homo sapiensa je žena, zbog uloge koju imate u produživanju ljudske rase. Jer, vi ste te koje rađate i koje produžavate i pravite u civilizaciju Homo sapiensa besmrtnom. Homo sapiens civilizacija je besmrtna zahvaljujući smrtnim činiocima te populacije koji se razmnožavaju, a glavnu ulogu nose žene. Što je naš zadatak? – Tih pet minuta da ga “zabrkamo” i hajde zdravo đaci. Ali, žena je ta koja ga nosi devet meseci, ona ga podiže… Mi imamo tu glavnu ulogu tek kad djete dođe 15 godina ili tamo kasnije da ima te uzore. Tako da po proporcijama žensko tijelo je najstrašnije tijelo u prirodi. Da vas nema ne bi bilo ni Homo sapiensa.
RB/BI: Koliko je na tvoj likovni put uticalo usavršavanje u inostranstvu. Znamo da si boravio dugo u Italiji, zatim i u Francuskoj, u Americi…
Tiho: Što se tiče, bilo kakvog uticaja na moj razvojni put, njega nema. Reko sam ti da je ovo moja pošta koju nosim i nije važno u što ko vjeruje, u Boga, vanzemaljce, ‘Matriks’ (kao moji bleslavi drugovi što vjeruju da je Zemlja ravna). Zamislite, hoće da vjeruje da je zemlja ravna. Hoće da vjeruje svojim očima, a ne u ono što učimo u školi i što gledamo na televiziji. Popuno su pošli u Pera Dragova, što bi se reklo. Tako da, nikakvog ja uzora nemam. Meni su slike došle, odakle su došle… to je moj zadatak i to je to. Težak fizički put da se one iz mojeg mozga dobače do vas, to je druga priča. Ali, kad pominjajemo, moj put u inostranstvu, na vrlo čudan način sam naćeran da idem u inostranstvo. Jer, ja iz Cetinja ne bih izašao. Ali Pariz je jedina država, svijet, grad, kako hoćete nazovite, koji ima popuno istu energiju kao Cetinje. I tamo mogao bih da ostanem isto koliko u Cetinje. I veruj mi da sam pobegao iz Pariza, jer da nijesam, ne bih noge iz njega vadio.
RB/BI: Da čujemo i priču o Mona Lizi, koju si ispričao prije nego smo započeli ovaj razgovor.
Tiho: Kad sam imao izložbu u Parizu, pozvan sam ali, osjetio sam da nešto treba da uradim. Znate, vi kad idete kod nekoga ponesete kesu kafe, flašu rakije, kutiju keksa… Ja sam dobio potrebu da naslikam u čast Pariza, Luvra, Leonarda da Vinčija (pošto je glavna reklama za Luvr Mona Liza Leonarda da Vinčija), neku moju verziju Mona Lize. Tako me nešto iznutra podstaklo da uradim…I uradio sam, za mene najtežu sliku koja može bit’ da se naslika (jer moram da napravim potpuno identična da bude kao što je originalna Mona Liza). I napravio sam. Zahvaljujući njoj, kustosi iz Luvra su došli na moju izložbu i uvrstili me u svoju dokumentaciju o Mona Lizi. U Luvru nema slika poslije XIX vijeka, da ne pobrkate da je moja slika u Luvru. Ali sam jedini čovjek sa Balkana čije se ime nalazi u Luvru… najvjerovatnije, jer pitao sam… Nisu mi mogli reći da ima još neko ime. Eto…iznutra mi je nešto došlo. Onda sam napravio da ona ne bi bila sama jer je greota da je čovjek sam. To smo rekli – najrasprostranija bolest trenutno u svijetu je usamljenost. Da ne bi bila sama napravio sam i drugu sliku “Dama sa hermalinom”, koja se pripisuje Leonardu da Vinčiju ali, nije on naslikao, nije njegov rukopis. Bez obzira, sad nisu same.
RB/BI: Koliko te rad na fakultetu ispunjava i to što prenosiš svoje znanje i filozofiju života mladim naraštajima?
Tiho: I to je dio zadatka koja imam. Ja sam primarijus umjetnosti, magistar, docent na Univerzitetu UDG. I tamo predajem na deset fakulteta, glavnim fakultetima na UDG. Predajem “Umjetnost i komunikologiju”. Moj zadatak je da te studente napravim drugačijim nego što su ostali studenti na drugačijim fakultetima. Jer je i UDG drugačiji nego drugi univerziteti. Prenosim im to neko svoje znanje. To nije priča o umjetnosti, o slikanju…ne učim ih ja da slikaju. Učim ih o životu. Prenosim ta moja iskustva. A normalno, moraju naučiti ko je Leonardo da Vinči, Botičeli…Da nije Vagner slikar, nego je kompozitor, a Vermer slikar itd.
RB/BI: Tiho, za kraj razgovora kaži nam kako da nađemo u ovom suludom vremenu ono što nas spaja?
Tiho: Vrlo lako. Učlanite se u našu NVO “Ljubav i prijateljstvo” koju smo upravo organizovali da bi pomogli na lokalnom nivou da se Homo sapiens, tj. naša civilizacija odbrani od te opake, najteže bolesti koja se zove usamljenost.
RB/BI: Nakon ove izložbe kuda dalje?
Tiho: Na Cetinje, a đe bi drugo.
RB/BI: Puno uspjeha ti želimo u daljem radu i da nas uvijek oduševljavaš ovako lijepim slikama, kao večeras.
Tiho: Hvala i zakazujem sljedeći sastanak u moj muzej.
Tiho (Tihomir) Vujović je rođen 29. jula, 1961. godine na Cetinju, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Prije upisa na Fakultet likovne umjetnosti 1988. godine, studirao je Građevinski i Ekonomski fakultet. osnovao organizaciju “Art-kok” u sklopu koje je funkcionisalo pozorište, četiri muzička benda i plesne grupe. Od 1985-1991. godine je obnovio i sam vodio Radio Cetinje, a od 1991-1993. godine radio u njemu kao muzički urednik. Likovnu akademiju je završio jula 1993. godine, kao student generacije, sa prosječnom ocjenom 9,40. Po završetku studija je nastavio stručno usavršavanje iz umjetnosti i komunikologije i to pet godina u italijanskim gradovima Firenci, Rimu i Veneciji, jednu godinu u Parizu i pet godina u američkim gradovima Filafelfiji, Sakramentu, Njujorku i Los Anđelesu. Boravak u Parizu je obilježila i samostalna izložba sa 17 hiljada posjetilaca zahvaljujući kojoj je dobio priliku da predaje kao gost na Likovnoj akademiji „Beaux Arts“, na Univerzitetu u Sen Deni. Pariski muzej Luvr ga je uvrstio u svoju dokumentaciju zahvaljujući slici „Mona Liza u Bezvremenu“.
Tiho je imao 19 samostalnih izložbi od Cetinja do Pariza. Nezvanično je Ginisov rekorder po broju posjetilaca na otvaranju izložbe. U Podgorici 1998. godine, po procjeni Montena-faxa, u momentu otvaranja izložbe bilo je prisutno 8.500 ljudi, a 2006. godine je za 14 dana izložbu takođe u Podgorici posjetilo 40 000 ljudi. Napisao je scenario za film “Goli u duši” i knjigu “Marlen”, koja je 2008. imala tri izdanja i bila najprodavanija knjiga na III Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga.
Godine 2006. je započeo realizaciju autorske edukativno-zabavne emisije “Tiholand”, koja je imala 126 epizoda. Prvih 100 emisija u serijalu su emitovane u periodu od maja 2006. do januara 2009. godine na Atlas televiziji, a 101. epizoda je realizovana 2010. godine za kablovsku NNM televiziju u Njujorku. Poslednjih 25 epizoda snimljeno je i prikazano 2015. godine na televiziji Atlas. U periodu od 2017. do 2019. godine za televiziju A1 je uradio 430 polusatnih edukativnih emisija pod nazivom “11 minuta sa Tihom Vujovićem”.
Magistarske studije je upisao 2013. godine na Fakultetu umjetnosti, na Univerzitetu Donja Gorica. Zvanje magistra teorije savremene umjetnosti stekao je 2014. godine poslije uspješne odbrane teze: Kventin Tarantino u “Psima i pričama”.
Od školske 2010/11 je angažovan kao predavač na predmetu “Umjetnost i komunikologija” na deset fakulteta UDG. Tvorac je humanitarno-profitabilnog projekta “Srećna kuća”, koji ima za cilj da zbrine ljude svih dobi koji su u svojim poznim ili mlađim godinama ostali sami, nemoćni ili zaboravljeni od najbližih, kao i zajednice u kojoj žive.
„Moj zadatak je da, sa NVO ‘Ljubav i prijateljstvo’, napravimo da na lokalnom nivou, bez graje, se mi malo liječimo od te usamljenosti, jer – tražimo ono što nas spaja”, poručio je na otvaranju izložbe u Baru Tiho Vujović i dodao da je “u vremenima koja dolaze, jedina šansa da se udružimo i pomažemo jedni drugima onoliko koliko nam to ne šteti”.
