Za novogodišnje i božićne praznike posjetili smo bračni i poetski par, Milica Vukmanović – Miroslav Jovanović Timotijev.
Barska poetesa, koja je poslije dvadeset i šest godina objavila novu knjigu, “ITIJA – rukopis iz sna”, objasnila je zašto je u tišini stvarala i pisala, što je za nju poezija i ITIJA, motiv koji se od početka provlači u njenom stvaralaštvu, ali i govorila o životu i ljubavi sa poznatim crnogorskim pjesnikom Miroslavom Jovanovićem Timotijevim.
Bar Info: Vi ste pjesnikinja osobitog senzibiliteta i snage poetske riječi. Zašto ste nakon četvrt vijeka odlučili da ponovo sa publikom podijelite “pogled duše i dodir srca”, kako kaže jedan vaš stih…”tražih pjesmu”?
Milica Vukmanović: Poslije prve ITIJA, objavljena je moja knjiga “Plač vinskog mjeseca”, ali od nje jeste prošlo četvrt vijeka. Ja nisam pjesnik koji ima obiman opus. U međuvremenu sam stvarala poeziju i birala ono što je najbolje. Tako je nastala nova knjiga “ITIJA – rukopis iz sna”, koja, u stvari, predstavlja izbor iz moje prethodne tri knjige i nove pjesme. Mislim da nijesam pogriješila, jer kako je rekao Volter “Malim prtljagom se putuje u vječnost, a ja se nadam da će ovo biti jedan mali prtljag za neku budućnost, da ne kažem za vječnost”.
Bar info: Što je ITIJA, lajt motiv vaše poezije i što ona predstavlja?
Milica Vukmanović: To je ono vječito trganje za drugom polovinom. Kada je izašla ITIJA 1, mnogi književnici i književni kritičari bili su oduševljeni tim nazivom i morala sam ga zadržati. To je moja poetska boginja , za prethodne i sve buduće knjige. Možda će neka naredna zbirka imati dodatak, ali ITIJA, kao prefiks, ostaće zauvijek, jer, možda, svi pjesnici pišu samo jednu knjigu. Možda sam ja kao Cernuda, pa ću se uvijek vraćati na taj način ITIJI, bila ona “Rukopis iz sna” – ITIJA – san koji sebe piše, ITIJA – razgovor sa Timotijevim, život sa Timotijevim i slično…
Bar info: Vaša poezija je i lirska, misaona, metafizička, ali u ovoj zbirci prvi put imate i ciklus posvećen istorijskim ličnostima , poput Jelene Savojske, Majke Tereze, Vladimira i Kosare… Zbog čega i kako ste ih birali?
Milica Vukmanović: Biralo ih je srce i ono što oni predstavljaju meni, i uopšte, u istoriji i vremenu. Kako sam odrasla u knjaževom dvorištu, još kao djevojčica bila sam zamišljena princeza. Njihov život, njihovu prošlost, iz njihovih stopa, odnijela sam mojim odrastanjem i prenijela u pjesme. Tako su nastali stihovi o Jeleni Savojskoj, Vladimiru i Kosari, toj najvećoj ljubavi po meni, i na kraju, ljubavi koja je ugrađena u temelje naše države. Sretna sam što postoji ta pjesma u “ITIJI-rukopis iz sna”, što je tu i Majka Tereza, ali i ljubav gradu, ljubav čovjeku sa kojim dijelite život, ljubav roditelja, zavičaju, maslini, ali to su one više uopštene ljubavi, a ove nekolike su konkretne. Mogu reći da sam veoma zadovoljna tim pjesmama.
Bar info: Poezija je, čini se, suština vašeg bića, živite poeziju, ali živite i sa našim poznatim , velikim pjesnikom – Miroslavom Jovanovićem Timotijevim. Je li to bilo sudbinski, i potvrda one maksime da slučajnosti ne postoje-spajanje i srastanje dva pjesnika, dva pjesnička i ljudska senzibiliteta?
Milica Vukmanović: To jeste sudbinski, to je Božji dar, a poslije i poetski dar. U Miroslavu imam najstrožijeg kritičara, a onda dvije polovine “I JA i TI”, ta ITIJA je našla otjelotvorenje u životu sa Timotijevim, već dvadeset i osam godina. Sada mi pade na pamet, razgovarajući o tome, misao Jursenar: “Teško je pred drugima biti ono što sam pred Bogom. Ja sam sretna što pred Timotijevim mogu biti onakva kakva sam pred Bogom, u svakom obliku-poetskom, ljudskom, ženskom, drugarskom…”
I, za Timotijeva, život sa pjesnikinjom Milicom Vukmanović jeste Božji dar.
Bar info: Mima je rekla da ste njen najstroži kritičar, a ja vas ne bih pitala o vašem kritičarskom odnosu prema njenoj poeziji, jer teško je kritikovati i objektivno prosuđivati kada se radi o najbližima, već upravo o toj bliskosti i ljubavi o kojoj je i ona govorila.
Miroslav Jovanović Timotijev: Brodski je rekao da je poezija najviša forma jezika, a ja bih mogao to modifikovati i reći da je poezija najviša forma života. Milica je kazala da nas je sudbina častila, da je to Božji dar, a ja bih dodao i da sam imao divnu sreću da upoznam takvog čovjeka i takvog pjesnika u Milici, koja je uspjela da u meni pronađe najboljeg mene i da mi ga pokaže. Zato sam ja mogao, ovo vremena koliko se poznajemo, da budem pravi pjesnik i da živim pjesnički život, jer imam suprugu koja nije ljubomorna na moju ljubav, požrtvovanost i odanost poeziji. Naša zajednička prijateljica i recenzentkinja Mimine zbirke, mr Ana Pejović je poslije večeri u biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici, na kojoj je promovisana “ITIJA”, kazala da je srećna što je dio te priče i dodala: “Divim se pjesnikinji Milici Vukmanović i osjećam da sam manja od njene pjesme”. Ja bih mogao da kažem da sam rastao uz ljubav moje Milice, da sam rastao zahvaljujući njenoj ljubavi, ali sam i danas svjestan da sam ja, uvijek, manji od te ljubavi. O Milici i njenoj poeziji pisali su i drugi, značajni književnici, književni kritičari – dr Gordana Leković, Ljiljana Šop, Miodrag Šijaković, Dragomir Brajković, Ranko Jovović ,a njenu poeziju govorili su Jelena Žigon, Mihajlo Janketić, Vico Dardić… Milica je imala, ne brojne književne večeri, ali one su se pamtile, jer su bile sadržajne, bogate i značajne. Zbilja je u pravu što nije brojala svoje knjige, već je poklonila sebe poeziji i dobila od poezije na dar ono što je i očekivala.
Timotijev ističe da često, uz kafu i čaj, čitaju poeziju jedno drugom, a ovom prilikom govorio je dio pjesme koju je posvetio Milici kada su se upoznali.
Milica Vukmanović i Miroslav Jovanović Timotijev, čestitali su novogodišnje i božićne praznike sugrađanima, slušaocima Radio Bara, koji je uvijek uključen u njihovoj kući, i čitaocima Bar infa.
