U Zavičajnom muzeju u Dvorcu kralja Nikole, u okviru likovnog segmenta 35. Barskog ljetopisa, sinoć je otvorena izložba Milovana Mikija Radulovića.
Ovom izložbom obilježava se 50-ogodišnjica stvaralaštva poznatog crnogorskog umjetnika, koji je prvu samostalnu izložbu imao 1972. u Nikšiću. Umjetnik se ljubiteljima ovog likovnog izraza predstavio najnovijim radovima u prepoznatljivom maniru, nastalim 2021/22.godine.
Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti, dr Anastazija Miranović, selektorka likovnog segmenta Festivala.
„Ako bismo slike Mikija Radulovića poređali u svojevrsan, umjetnički hodogram, bio bi to neprekinuti friz/vremeplov sjećanja koji svoju esenciju pronalazi/skriva u svijetu djetinjstva/prirode. Miki Radulović cijelog svog stvaralačkog života slika jednu sliku, a nju čini neprikosnoveni ‘trijumvirat’ – priroda, kuća, čovjek, odnosno, zdravlje, sloboda, ljubav. Ukoliko spoznamo i osvijestimo ove datosti otključavanje koda Radulovićeve umjetnosti u ravni je prirodnih algoritama/algoritama prirode“, kazala je Miranović, koja je podsjetila na umjetnikove riječi: „Ja ne slikam ono što vidim, nego ono što sam vidio“.
„Ono što je umjetnik vidio/doživio može biti na javi i u snu, a najčešće je u srećnom, fanatazmagoričnom, posve osobenom susretu ta dva svijeta na Radulovoćevoj slici. ‘Stvarnost fantastičnija od svake fantastike’ egzistira po determinisanim uzusima gdje je sve moguće, ukoliko se poštuje pomenuto sveto trojstvo – priroda, sloboda, ljubav. One se uvijek stiču u jednom i znače isto – Crna Gora / Porodica. Posve su moguće/poželjne inverzije i preplitanja/prožimanja raznorodnih svjetova – ljudi dobijaju krila, postaju ptice, šagalovski lebde, lete… ptice se oljuđuju, stoje ‘ukopane’ u mjestu, kao totemi/karijatide inpostirane u stijeni, brdu, zavičaju/sjećanju, bizoni su stogovi sijena i/ili kuće, brežuljci/glavice, brda… Sila gravitacije nije nužna, perspektive su proizvoljne, sve je iskošeno, pomjereno, levitirajuće“, nadahnuto je kazivala selektorka likovnog programa.
U simbiozi realno-irealnog, kognitivno-osjetilnog Radulovićevi pejzaži, objašnjava dr Miranović, istovremeno iritiraju i ignorišu, privlače i odbijaju, uzbuđuju, odišu dječačkom čednošću, tvore specifičnu, ličnu, “mentalnu geografiju“, prepozatljiv krajolik kulture sjećanja po kojem smo nekad hodili, jer, u Mikijevim slikama prepoznajemo/otkrivamo zaboravljeni dio sebe. Njihova neodoljiva zanosnost je, navodi ona „u radoznalim, malim pažnjama, intimnim fragmentima bića/sopstva koje je umjetnik uspio da sačuva/’zamrzne’ na slikama, kao svojevrsnim mnemografskim zapisima, u zalog povjerenju, iskrenosti, djetinjstvu – duboko pohranjenim entitetima koje samo istinska umjetnost može ogoliti i ‘izbaciti’ na površinu“.
„U (ne)sebičnoj igri približavanja/udaljavanja od sebe bivšeg/sadašnjeg umjetnik se koristi ovladanim egzekutivnim metodama – višeplanskim strukturalnim rješenjima, simboličkim figuralnim akcentovanjem, provjerenim kolorističkim ansamblima uz nezanemarljivu dozu pigmentnih iznenađenja. Brada, glavice, bjeline, crveno-žuti, narandžasto-plavi, zeleni ditirambi životu, zamamna, neizgažena prostranstva, šumski proplanci i vatra što plamti u ognjištima kamenih, slamnatih kuća griju dušu, hrane ego odseljenog, otuđenog čovjeka/zavičajca. Milozvučnom nostalgijom prizivaju nemušti, neiskvareni svijet kojeg smo posjedovali i u jednom trenutku pustili da nepovratno ode… Miki ga poput posvećenog arheologa, otkopava/otkriva, ljubomorno čuva na svojim slikama, za sebe/nas, njegov eliksir, suštinu, korijene. U metafizičkom brevijaru sjećanja crnogorski/nikšićki/rastočki pejzaž postaje univerzalni, mitski, biblijski sakramento, mjesto inicijacije/inauguracje u koje umjetnik smješta znano/neznano, njemu sveto“, kazala je dr Miranović.
Mikijeva slika je, kako je istakla „satkana iz više manjih, no, jedino u svojoj zamamnoj ukupnosti znače/zrače specifičnom energijom sopstva/života.
„Usamljeni čovjek tumara proplancima sjećanja/smisla i u samozaboravu bespuća pokušava dozvati negdašnjeg sebe. Žene bez lica (s dugom kosom, maramom ili plaštom, okrenuta leđima posmataraču) su anime – izgubljene/pronađene duše, vjerni pratioci na putu samospoznaje, tihi, nevidljivi, anđeli-čuvari…
Amblematični, kontrolisani haos Radulovićeve slike produkt je igre dječaka koji ne želi da odraste. Pater familias je istodobno zaigrani dječak (u) umjetnosti. Otuda hiperprodukcija u dahu nastalih djela, krokija koji nerijetko (p)ostaju ‘najveće’ slike, pune intenzivne, kondezovane energije, koncentrisanih doživljaja, sponatanosti, vitalnosti, života. U vokabularu ‘fenomenologije disanja’ to je ‘kratko disanje’, plitko, na površini, impresije potaknute dubokim eksperesijama, koje ostavlja za razradu na većim formatima. A na njima, u svedenoj raspričanosti, fluktuira egzistencijalna ugroženost, zaludno traganje za izgubljenim vremenom, usamljenost kao konačnost što okiva dušu iznutra, u mirise zavičaja, u muziku očišćenja, u međuprostore mjesečina i svitanja…u onu misteriozno – magičnu, neopisivu, neodoljivu atmosferu i ambijent koju samo Mikijeva slika može da nađe/pruži“, zaključila je dr Anastazija Miranović.
Izložba je u postavci do 15. avgusta.
Milovan Miki Radulović rođen je 1947. godine u Nikšiću. Pedagošku akademiju, grupa likovno vaspitanje u Nikšiću završio je 1972. Pet godina kasnije diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu u klasi prof. Miloša Bajića, a 1980. godine magistrirao kod prof. Radenka Miševića, na istom fakultetu. Član je ULUCG-a od 1987. godine. Pripadao je umjetničkoj grupi ”Generacija 9” .
Priredio je oko 30 samostalnih i učestvovao na preko 200 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu: Nikšić, Podgorica, Beograd, Novi Sad, Skoplje, Pančevo, Rijeka, Trst, Bar, Herceg Novi, Bari, Rim, Pariz i dr. Dobitnik je više stručnih nagrada, među kojima je i nagrada Oslobođenja grada Nikšića. Radio je kao profesor likovnog vaspitanja u Gimnaziji u Nikšiću. Bavi se slikarstvom, akvarelom i crtežom.
