Mogao bih svoja sjećanja posvetiti vremenu organizovanih zajedničkih “brastveničkih ručkova” ili, ne manje interesantnih, godišnjih druženja, na Dan Republike – 29. novembra, održavanih u Seocima – Crmnica. Na druženjima su se okupljali brojni brastvenici i rođaci, a neizostavni su bili: Andrija N, Milovan M, Nikola Lj. i Mitar Đ. Dabanović.
Druženja nijesu samo bila radi degustacije crmničkih vina ili ocjene je li mu boja “kao mastilo”, već su imala i druge draži. Uz vino i o vinu je uvijek interesantna i nezavršena priča: čije je vino bolje, kako se vina toliko razlikuju, a grožđe je ubrano iz vinograda ili redova koji su jedan pored drugog, sa istog podneblja osunčanosti, kao i što sve utiče da bi se dobilo vino boje da se nalivperom njime može pisati. Razrađivale su se teze, jesu li čula degustatora toliko izražena da tako ocijene razliku u ukusu vina, ili su korijeni nekih loza dublji pa je vino kvalitetnije? Toj priči nikad kraja. Možda i jeste ljepota vina u priči sagovornika, a manje u stvarnom kvalitetu. U priči su prednjačili oni koji su barem iskusili dubinu sadnje loza. Mlađa generacija nije se uključivala, jer su više bili interesantni neki ukrcaji na brod, kako se govorilo “da se pođe u svijet”, dok oni koji su bili u fazi studijskog školovanja, pa i meni tada, interesantna su bila kazivanja Andrije o uspjesima “Prekookeanske plovidbe”, privrednog giganta ne samo Bara, već i Crne Gore, kao i kazivanja Milovana o uspjesima makedonskih i drugih neimara, koje su postigli u brzoj obnovi i izgradnji Bara poslije zemljotresa 1979 godine, realizovanih preko tadašnje Direkcije za obnovu i razvoj Bara.
Jasno sjećanje mi je o najdisciplinovanijem slušanju prisutnih, kad prestane priča i o vinu i o ukrcaju na brod, za vrijeme kazivanja Mitra Đurova o borbenim uspjesima Prve proleterske brigade, čiji je bio borac, o borbama na Sutjesci i Neretvi, o šestostrukom ranjavanju, o Igmanskom maršu i sopstvenom promrznuću, o saborcima i svijetlim stranama NOB-a. U večernjim satima, u kućnoj atmosferi i porodičnom razgovoru sa roditeljima, dragocjena su bila kazivanja mog ujaka Veljka Vujovića o pedagoškom radu u obrazovnim ustanovama gdje je držao nastavu i likovnoj umjetnosti kojom se bavio.
Susreti sa bivšim mojim učenicima, dobrim i vrijednim ljudima, sada po profesiji sudijama, inženjerima, tehnolozima, podsjete me na moje prve dane zaposlenja u srednjoj stručnoj školi u Baru, kao diplomiranog inženjera, na stručnoj grupi predmeta u svojstvu profesora, gdje sam crpio dragocjena iskustva iz vaspitno-obrazovne oblasti uvaženih profesora: Poleksije Pantović, Mila Karanikića, Boža Vukčevića i drugih.
Dragocjeno je iskustvo o pripravničkom radu u preduzeću “Rumijatrans“ Bar, radu i redu odvijanja saobraćaja, po kojem se mogao sat navijati, kao i posvećenosti direktorice Venere Milojević Rogač voznom osoblju, kojem je uvijek ukazivala na društvenu odgovornost i njena jasna poruka vozačima da su oni “ambasadori” ne samo preduzeća u kojem rade, već i Crne Gore na destinacijama na kojim saobraćaju, bilo u Evropi ili u Iraku, gdje su vršili usluge prevoza.
Sva ta sjećanja iz posljednje četvrtine XX vijeka mogla bi da budu takva, ili da nisu takva, jer su nagomilana godinama između tih događaja i današnjih dana, stoga sam pobornik mišljenja da sjećanja ne moraju da budu davna, najmanje iz dva razloga i to: prvi, što osvrt na sjećanje treba evocirati u periodu kada si u prilici da ga podijeliš sa učesnicima sjećanja i drugi, što u današnje vrijeme brzog tempa življenja i dešavanja, događaji vrlo brzo postaju prošlost i vrlo brzo se mijenja slika o njima. Stoga, najjasnija su ona sjećanja koja su ukorijenjena u konkretnost.
Upravo iz ovih razloga, sjećanje posvećujem svom dvadesetogodišnjem radu (2003 – 2023. godina), pa skoro u istoj kancelariji, u organima lokalne uprave u čijoj je organizaciji bila priprema i opremanje građevinskog zemljišta Opštine Bar.
Zavisno od perioda, kako je Zakonom i Odlukom utvrđena nadležnost Sekretarijata za imovinu, zastupanje i investicije, u kancelariji su donešeni brojni akti: zaključci Komisija za plansku razradu prostora, odluke Komisije za investiciono-tehničku dokumentaciju, programi uređenja građevinskog zemljista, izrade skupštinskih odluka i rješenja imovinsko-pravne prirode, ugovori, mišljenja i drugi brojni akti iz nadležnosti Sekretarijata.
Stoga, kancelarija je bila arhiva jednog vremena – vremena izgradnje i rekonstrukcije komunalne infrastrukture, vremena timskog rada generacija sa iskustvom i generacija koje žele da rade, te samim tim stvorena je u njoj i generacija onih koji su naučili da rade.
Dnevni izazovi, meni kao čelniku Sekretarijata i uposlenima u Sekretarijatu, a nerijetko angažovanim spoljnim konsultantima ili projektantima, bili su kako organizovati da urađeni projekti i projektna rješenja s papira budu prenijeti u prostor i realizovani.
U prevazilaženju dnevnih izazova koje sam imao, najveći doprinos su dala tri najbliža saradnika, tri pomoćnika, pravnika po struci: Nikola Miko Popović, Jovan Vojinović i Dževat Kacić. Uvijek se mogao čuti Mikov slobodan, fleksibilan pristup, baziran na bogatom iskustvu iz oblasti uređenja prostora, Jovanov principijelan, savjestan i precizan pristup rješenju predmeta, te neizostavni stavovi zastupnika opštine Dževata, utemeljeni na bogatoj sudskoj praksi i pragmatičnom mišljenju. Poučen principima iz metodologije udruženja sudskih vještaka, čiji sam bio član, sublimirao sam mišljenja i zajednički smo donosili najprihvatljivija rješenja. Saradnici tehničke struke Branimir Leković, Braho Lakota, Dragan Šorović i druga tehnička lica, profesionalno i stručno, u okviru mogućnosti, pratili su investicije. O administraciji, vrijedno su brinule Mila Isić, Spomenka Šorović i Emina Hot.
U periodu dok je u nadležnosti Sekretarijata bila organizacija izrade planskih dokumenata i njihova revizija (a to je do 2007. godine), kao članovi Komisije za reviziju Detaljnih urbanističkih planova, stručni doprinos da planovi budu kvalitetniji dali su poznavaoci prostora i projektanti: arhitekte i građevinski inženjeri: Cvetko Bošković, Dragan Dedić, Danilo Milošević, Aleksandar Brajović i drugi.
Dvadesetogodišnji rad daje mi za pravo da se sjetim dvadeset projekata – investicija, a bilo ih je mnogo više, u čijoj organizaciji realizacije sam učestvovao, od početka do kraja, pa bilo da je riječ o planskom rješenju razrade prostora, realizaciji projekta ili o izgradnji objekta, koji su, svaki na svoj način, promijenili ovaj grad, a prilikom realizacije ostavili detalje za pamćenje. Za realizaciju ovih i mnogih drugih investicija, pokretači procesa i podrška su bili donosioci Odluka, predsjednici Opštine: Anka Vojvodić, Žarko Pavićević, dr Zoran Srzentić i Dušan Raičević. Svaki od predsjednika u svom mandatu, na sebi svojstven način, pokazao je posvećenost realizaciji projekata, ostavljajući upečatljiv trag.
Rekonstrukcija i izgradnja šetališta pored mora – izvršena je na osnovu Projektnog rješenja arhitekte Danila Miloševića, urađenog po Projektnom zadatku predsjednice Anke Vojvodić koja je utvrdila da se šetalište otvori s pogledom na more, da bude mjesto susreta građana, da prostor pokaže najljepše lice Bara, jer tadašnje stanje šetališta, isprekidano s privremenim objektima i sa postojećim betonsko-metalnim zidom, to svakako nije bilo. Ne manje važno za šetaliste i plažu pored jeste i to što je izvršeno nasipanje terena krupnim kamenom koji je donirala “Luka Bar” na malom lukobranu, takozvanom “peru”, kako ga je Danilo nazivao, a koje ima namjenu da umanji snagu talasa otvorenog mora na plaži i šetalištu.
Nadzor nad izvođenjem radova, praktično danonoćno, jer se radilo u ljetnjim mjesecima, vodio je, s velikom posvećenošću, arh. Milošević. Izvođenje radova realizovalo se pod budnim okom građana – šetača, koji su iskazivali interesovanje za projekat, do detalja, a Danilo je imao veliko razumijevanje za njih. Često su naši sastanci počinjali (ja sam bio u svojstvu predstavnika investitora, on u svojstvu nadzora) Danilovom informacijom da građani hvale radove, ali imaju i sugestija. Danas, s ove distance, kad se sjetim tog prvog i najdražeg gradilišta i kad posjetioci Bara ukazuju na ljepotu i udobnost šetališta, pomislim: Možda je udobnost šetališta nastala ne samo zbog otvorenosti prema moru i vidicima već i otvorenosti, tokom izgradnje, prema građanima – šetačima i njihovim sugestijama. Prosto, što kažu, čuo se glas naroda. Ostala je nezavršena sugestija da šetalište, treba nastaviti do Sutomora, a na tzv. “peru” izgraditi neki sadržaj.
Rijetko koji grad može da se pohvali izgradnjom tri vjerska objekta za tri vjere naroda, a rijetko kome se ukaže prilika da istovremeno radi na organizovanju izrade planskih dokumenata, da se stvore uslovi da se ta tri vjerska objekta izgrade u skladu sa Zakonom. Istovremeno se radilo na izradi Odluka, kojima su ta tri objekta oslobođeni plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta. Ta Odluka predstavlja doprinos Opštine Bar u izgradnji sva tri objekta. Važno je istaći da je Odluka sa obrazloženjem, na zasijedanju Skupštine opštine, jednoglasno usvojena od svih političkih partija u parlamentu.
Drugu Odluku o izradi i donošenju DUP-a “Topolica I”, u čijem su prostornom zahvatu izgrađeni objekti pravoslavne i katoličke vjere i Odluku o donošenju DUP-a “Gornja Čeluga”, u čijem je prostornom zahvatu Islamski centar sa džamijom, predložila je predsjednica Vojvodić i sa velikom posvećenošću radila da se ti DUP-ovi što prije usvoje. Kroz javne rasprave na Nacrte planova za objekat katedrale i objekat džamije nije bilo većih primjedbi, koje bi iziskivale organizovanje posebnih sastanaka, dok je prilikom utvrđivanja Predloga planskog dokumenta za lokaciju pravoslavnog hrama bila potreba za posebnim sastankom koji je održan u kabinetu Vojvodićke sa mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem. Naime, bilo je dostavljeno rješenje da se na lokaciji pored objekta hrama izgradi još nekoliko objekata. Analiza tog rješenja potrajala je nekoliko sati uz kvalitetnu argumentaciju i analizu većine učesnika sastanka. Vojvodićka je kazala da hram koji će se graditi u Baru treba da bude jedan od većih na Balkanu i da treba da bude otvoren i slobodnih vidika, iz svih pravaca, kako je istakla, kao što je bila u prilici da vidi hramove koje je posjetila u Grčkoj i Rusiji. Mitropolit Amfilohije je rekao da je i on bio u prilici da vidi mnogo hramova, a da hram Svetog Jovana Vladimira treba da bude hram otvorenog srca, za sve ljude i da je na svim subjektima i pojedincima da stvore mogućnost da počne njegova gradnja što prije. Prihvatio je mišljenje Vojvodićke i nakon održanog sastanka odustalo se od izgradnje objekata na lokaciji oko hrama.
Hram Sv. Jovana Vladimira izgrađen je za deset godina, katedrala Sv. Petra Apostola za jedanaest godina, a Islamski centar sa džamijom Selimija za dvanaest godina. Izgradnja je vršena skoro istovremeno, na sve tri lokacije. Sve ove okolnosti jasno govore o stanju duha u našem gradu i skladnom životu tri vjere.
Zaobilaznica za Stari Bar, saobraćajnica za Maljevik, treća traka Jadranske magistrale kroz Sutomore, saobraćajnica u naselju Ilino, jesu najbolji primjeri koliko putna infrastruktura mijenja život građana, pored ostalog, i kroz valorizaciju sopstvenih nepokretnosti. Zaobilaznica za Stari grad Bar je bila izazov i za projektanta i za izvođača iz razloga što ga je trebalo provući kroz “iglene uši” između objekta Omerbašića džamije i objekata privatnih vlasnika koji gravitiraju kaldrmi, ali vrijedni radnici preduzeća “Put” Bar, predvođeni direktorom Mišom Lerom, uspješno su priveli projekat kraju.
Izgradnjom kapitalnih objekata Osnovne škole “Anto Đedović” u Šušanju i sportske dvorane “Topolica” ostvaren je san učenika, roditelja, sportista, građana, a prevashodno predsjednika Žarka Pavićevića da Bar dobije savremeno opremljene školske i sportske objekte. Dvorana je završena 2009, a škola 2012. godine. Dvorana je urađena po projektu arhitekte Nikole Drakića, dok je izvođački projekat zanatskih radova i uređenja uradio arhitekta Nebojša Milošević koji je posvećeno vodio i nadzor nad izvođenjem radova. Dvorana je višenamjenska, a pozicionirana je između prelijepog hrama i, po Detaljnom planu, olimpijskog bazena.
Izgradnja i rekonstrukcija vodovodne i kanalizacione mreže u Baru i Sutomoru realizovana je kroz dvije faze. Prva, koja je obuhvatila uže gradsko jezgro (Topolicu I), započeta je 2007. godine i predstavlja početak velikih investicionih ulaganja u hidrotehničke instalacije u gradu. Druga faza je obuhvatila nastavak zamjene vodovodnih cijevi u Baru i Sutomoru u dužini oko šest kilometara, izgradnju novih kanalizacionih cijevi od 19 km dužine, izgradnju podmorskog ispusta i prepumpne stanice u Sutomoru. Ovaj projekat je bio zahtjevniji, jer smo se bavili rješavanjem imovinsko-pravnih odnosa, a po obimu radova i prostornom zahvatu znatno je bio veći od prve faze, ali kod građana nije izazvala toliko negodovanje kao prva faza pri izvođenju radova, zbog razrovanih ulica. Ovo je bio najveći projekat iz oblasti hidrotehničkih instalacija u Opštini Bar, a od strane predstavnika KfW banke je ocijenjen kao najuspješniji u Crnoj Gori koji je ova banka finansirala do tada.
Izgradnjom dva bulevara, prvog od gata V do naselja Popovići, i drugog od Šušanja do raskrsnice kod objekta Opštine, nastavljena je tradicija izgradnje Bara, kao grada širokih ulica i trotoara, a čiju saobraćajnu matricu su postavili planeri i graditelji Bara poslije zemljotresa 1979. godine.
Na poboljšanju kvaliteta projektnog rješenja i sadržaja na bulevaru, doprinos je dao inženjer građevinarstva Đuro Karanikić, koji je obavljao dužnost Sekretara za planiranje prostora i izgradnju objekata. Drugi bulevar od Šušanja predstavlja tranzitnu i gradsku saobraćajnu aortu grada, a da saobraćaj bude funkcionalan, posebno na mostu rijeke Željeznice, zaslužana je porodica Sloba Petrovića, koja je dala saglasnost da se kružni tok izgradi na dijelu njihovog zemljišta.
Projekti koji su promijenili Crnu Goru na regionalnom nivou jesu izgradnja regionalnog vodovoda i sanitarne deponije “Možura”. Regionalni vodovod osnovan je 1975. godine i trebalo je 35 godina od osnivanja do realizacije, tj. da voda potekne Crnogorskim primorjem. U daljnoj fazi izgradnje sistema Opština je realizovala izgradnju dva rezervoara u Šušanju i Zaljevu, čime je stvorena mogućnost za prihvat dodatnih količina vode. Sanitarna deponija je izgrađena na osnovu Urbanističkog projekta i smjernica Prostornog plana Crne Gore. Deponija je završena 2012. godine.
Odluke o ustupanju zemljišta na osnovu zahtjeva zaposlenih u zdrastvu i prosvjeti, Sindikalne organizacije i Udruženja penzionera Bara, pripremili smo u Sekretarijatu, a na skupštinskim zasjedanjima su jednoglasno usvojene, mada je kod nas, kao obradjivača odluka, postojala latentna zebnja, da li su podnosioci zahtjeva, budući nosioci investicije i izgradnje, savezi i udruženja, kompetentni i dovoljno kadrovski osposobljeni da realizuju zahtjevne investicije kao što je izgradnja objekata kolektivnog stanovanja. I pored svih izazova s kojim su se susretali prilikom gradnje uspjeli su, uz izvjesna kašnjenja, da na ovaj način riješe stambeno pitanje za 440 porodica.
Rekonstrukcija Veljeg mosta na Virpazaru realizovana je 2015. godine, kao nužna potreba, jer je ljudski faktor udružen s vremenom, zemljotresom i drugim prirodnim pojavama, učinio da se most nađe u stanju labilne ravnoteže, a oštećenja i šiblje koje je iz mosta izraslo, ružili su sliku simbola Virpazara.
Velji most podignut je 1905. godine, u periodu kralja Nikole, a o mostovima na Viru ispjevane su brojne pjesme i ispričane mnoge priče. Na izradi projekta rekonstrukcije mosta radili su projektanti iz Slovenije, dok je konačnu verziju uradio prof. dr Mladen Ulićević, koji je uvijek iskazivao svoju posvećenost mostu, uz sjećanje o boravku na njemu. Za vrijeme rekonstrukcije Vojska Crne Gore, koja je posredovanjem Zorana Radojičića angažovana za pomoć, rijeku Crmnicu je premostila metalnom konstrukcijom, tzv. inžinjerskim mostom.
Nadvožnjak u Bjelišima doživljavam kao najznačajniji saobraćajni infrastrukturni objekat u Baru izgrađen u skorije vrijeme, ne samo sa aspekta saobraćajne povezanosti urbanog dijela grada sa naseljima Bjeliši, Zupci i Sustaš, već i zbog unaprjeđenja bezbjednosti učesnika u saobraćaju, pri prelasku putnika i vozila preko željezničke pruge. Fundiran je na 18 šipova, dugačkih po 11 metara, a izgradnja se dešavala u periodu koji je definisan kao vanredni, tj. onaj kojeg je pratila Corona kriza.
“Kuća maslina” je omaž stablu masline koje ne simboliše samo mir, već snagu, vrijednost i tradiciju. Objekat je, po arhitekturi specifične konfiguracije orginalnog prostornog sklopa, prezentovan na međunarodnom sajmu, a sadrži administrativni i edukativni prostor. Na otvaranju ovog objekta posebno je apostrofiran doprinos dr Ksenije Miranović na očuvanju maslina, ne samo u barskom kraju nego i na čitavom Crnogorskom primorju, o čemu svjedoči njen doktorski rad – veličanstvena monografija, kojim je podignut spomenik maslini.
Navedene investicije i projekti, kao i brojni drugi, koje su realizovani u ovom periodu, ostaju kao svjedok jednog vremena, a doprinijeli su da grad Bar, za dvije decenije, nije više isti: infrastrukturno se razgranao, porastao u visine, postao uređeniji. To je rezultat rada velikog broja stručnih ljudi, uz nesebičnu podršku građana. I dokaz da grad ne čine samo dobra, već i ljudi.
Ne manje važno je i to što su, timskim radom na realizaciji projekata, zajedno sa gradom, izrasli i saradnici, mlađa generacija: Vesko, Marija, Aleksandar, Slađana i drugi, usko specijalizovani kadrovi, da spremno odgovore daljnjim potrebama izgradnje Bara.
