U porti Hrama Svetog Jovana Vladimira sinoć je, u organizaciji Pravoslavne crkvene opštine Bar, održano Vidovdansko veče. Vidovdansku besjedu govorio je prof. dr Dragiša Bojović, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Nišu.
U ime organizatora, prisutne je pozdravio paroh barski, protojerej Jovan Plamenac, koji je, najavljujući profesora Bojovića, kazao da je on čovjek širokog spektra interesovanja. Naveo je da je radio kao novinar, pjesnik je, istoričar književnosti, književni kritičar. Priredio je puno izdanja, objavio 20 autorskih knjiga, od toga dvije zbirke poezije. Osnivač je i 22 godine bio upravitelj Centra za crkvene studije na Filozofskom fakultetu u Nišu. Upravnik je Međunarodnog centra za pravoslavne studije i upravnik Centra za vizantijsko-slovenske studije. Uz sve ovo, podvukao je Plamenac, “ja za njega mogu da kažem da je istinski Hrišćanin, istinski pravoslavni Hrišćanin”.
U besjedi koju je naslovio – “Vidovdansko ogledalo” profesor Bojović je, između ostalog kazao: “Mjera dinamičnosti naše istorije možda se najbolje ogleda u činjenici da smo u prilici da tu istoriju dva puta mjerimo vremenom prije Kosova i poslije Kosova, što znači prije 1389. i posle 1389, ali i prije 1999. i poslije ove godine. Zato je svako današnje sjećanje na Vidovdan istovremeno sjećanje i na svaku njegovu repliku kakvih je bilo dosta u našem rodu”.
“Danas se”, smatra profesor Bojović, “ne može govoriti o Vidovdanu kao što se govorilo do prije 25 godina, odnosno ne može se prećutkivati ono što se desilo na kraju 20. vijeka. Drugo je pitanje koliko je to sjećanje danas poželjno, koliko zadire u stvaranje novih mitova koji treba da zamijene one stare i kako neki kažu ‘štetne’. A među njima je najnepoželjniji Kosovski mit ili Kosovski zavjet jer je on jedini okrenut budućnosti odnosno budućem vijeku”.
“Problem Kosovskog mita”, objasnio je u besjedi profesor Bojović, “nije što je okrenut prošlosti ,već zato što je kao svi eshatološki mitovi okrenut budućnosti, a u budućnosti nema mjesta za dva mita. Pored toga Kosovski mit je sazdan na onom temelju koji se ne može razrušiti, sazdan je na nebu i od neba. Nije poznato u istoriji čovječanstava da se išta moglo razrušiti čiji je temelj od neba sazdan, zato naše vrijeme postaje prepoznatljivo i po tom besomučnom nasrtaju na mit i nebo, a u stvari se jedan mit želi zamijeniti drugim, a novi Vavilon i nova kula streme da dotaknu nebo samoljublja i gordosti”.
Mit o Kosovu, navodi profesor, zamjenjuje se mitom o Sodomi: “Umjesto Vidovdanske etike, nameće se protestanska filozofija. Drvo se kalemi nerastom, jutro se oblači u sumrak, vojska kvaziljekara pokušava da nas ostavi bez naše duše i da nam transplantira novu dušu, a jedino im se u stvari duša može i oduprijeti. Ona duša koja se hrani vjerom, nadom i ljubavlju, ona duša koja stremi naručju jedinog našeg prijatelja, ona duša koja se naoružava trpljenjem čekajući život budućeg vijeka”.
Profesor Bojović je potom podsjetio na nekoliko takvih duša “koje su u najtežim vremenima bile naoružane ne samo trpljenjem već i vjerom, nadom i ljubavlju. Kosovo je za njih bilo i mit i mjesto njihovog ličnog svjedočenja Hrista. Ono je bilo i Golgota i nada u Vaskrsenje.Takva vjera i takvo trpljenje posvjedočeno i zapisano, moglo je biti samo u onim ljudima koji su se napajali Lazarevim podvigom i njegovom nadom u carstvo vječno”.
“Za sve je”, naveo je profesor Bojović, “potrebno ispunjenje vremena, ispunjenje vremena traži trpljenje, a trpljenje donosi spasenje. Dužni smo čekajući to da vaspitavamo naše vojnike tako da njihov san bude odlazak na Kosovo, a ne u Liban, jer je misija svake vojske da povrati ono što je izgubljeno i da čuva prije svega ono što je naše. Ako se nastavi sa forsiranjem neprimjerenih obrazovnih sadržaja, a sa zapostavljanjem nacionalne istorije i kulture, za neku godinu neće biti onih u školskim klupama koji će znati gdje su Peć i Dečani”.
“Naciju treba”, naveo je Bojović, “da naučimo pamćenju, a ne zaboravu. Ako se ne budemo sjećali 1389. i 1999 i ne budemo zahvalni onima koji su časno branili otadžbinu, ostaćemo i bez otadžbine i bez budućnosti, Zato zapamtiti treba da Sodoma nikada ne može biti Sion, a Kosovo će uvijek biti Jerusalim, jer ko god se popeo na goru vidio je pred sobom ne samo ono pod gorom, već i više od toga kao u nekakvom ogledalu.
Srbima se ogledalo dogodilo na polju. Polje je njihov Olimp i njihov Sinaj. Polje je mjesto suočavanja sa istinom. Na njemu se kao u ogledalu vidi ko je vjera, a ko je nevjera. Ostavši na polju tog prvog Vidovdana, srpski je vojnik naše ogledalo usmjerio ka nebu. Zato se danas u Vidovdanskom ogledalu ogledaju i nebo i zemlja. To ogledalo miri vodu i vatru, svjetlost i tamu. U njemu se vidi i ono što je bilo i kad ogledalo nije postojalo. Najviše se vidi ono što će biti, uprkos mrziteljima ogledala”.
“Vojska kvazilingvista nas ostavlja bez jezika, a vojska kvaziučitelja bez učitelja. Odupire se srpski čovjek, ne oružjem već dušom, jer im se jedino duša može oduprijeti. Duša ne govori tuđim jezikom, ona ne poznaje tuđe učitelje, ne divi se lažnoj nauci. Ona duša koja se naoružava trpljenjem čekajući život budućeg vijeka, umjesto polja ona će nas sačekati pored Laba i Sitnice. Prostranija od polja, bistrija od izvora i od onog ogledala čistija, naše je novo ogledalo. Čovječe koji srpskom zemljom hodaš, Vidovdan je ogledalo tvoje duše”, nadahnuto je završio besjedu prof. dr Dragiša Bojović.
U nastavku obilježavanja Vidovdanske večeri uslijedio je kulturno-umjetnički program. Nastupio je Hor Svetog Jovana Vladimira pod dirigentskom palicom profesorice Maje Basarab, KUD “Sveti Jovan Vladimir” je izveo igre iz Crne Gore, a dječiji hor barske vjeronauke predvođen profesorom Aleksandrom Basarabom kolaž rodoljubivih pjesama.
