Vil Firt (Will Firth) je australijski književni prevodilac. Diplomirao je njemački i ruski, sa srpskohrvatskim jezikom, kao sporednim predmetom na Australijskom nacionalnom univerzitetu u Kanberi. Bio je na stručnom usavršavanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odsjek jugoslavistika i na Institutu „Puškin” u Moskvi. Kasnije se kvalifikovao i za prevodioca sa jezika jugoslovenskih naroda, njemačkog i ruskog.
Od 1991. godine živi u Berlinu i radi kao slobodni prevodilac. Duže od dvije decenije, pretežno, prevodi kapitalna djela južnoslovenske književnosti.
Član je Udruženja književnih prevodilaca u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, a od 1985. godine je esperantista.
Preveo je mnoga značajna djela naše književnosti na engleski jezik, a posebnu pažnju izazvao je njegov prevod kapitalnog djela srpske i jugoslovenske književnosti „Roman o Londonu” Miloša Crnjanskog, nakon 50 godina od njegovog prvog objavljivanja.
Firt je trenutno u posjeti našem gradu, a za Radio Bar govorio je o prevodu čuvenog romana, interesovanju za jezik i književnost jugoslovenskog prostora, ali i o problematici prevodilaštva, što čini suštinu kvalitetnog i dobrog prevoda, statusu ove važne profesije, percepciji naše književnosti na širem prostoru, i njegovoj ličnoj, prevodilaštvu kao posredniku u međukulturalnoj saradnji i povezivanju, Esperanto pokretu, njegovom osnivanju, cilju, značenju, esperanto jeziku…
RB/BI: Drago nam je što ste naš gost, i naravno, gost Bara. Da li ste prvi put ovdje?
Firt: Drugi put sam u Baru, bio sam vrlo kratko prije šest godina, sada ću se zadržati nešto duže, i polako upoznajem ovaj lijepi grad. Sjajno je biti ovdje, pored mora, toplo je, pravo miholjsko ljeto i vrlo je opušteno. Posebno mi se sviđa što je ovo grad multikulturalizma i interkulturalizma, ne samo zbog pridošlih Rusa, Ukrajinaca i predstavnika drugih nacija, već zato što je to duboko ukorijenjeno u istoriji i tradiciji Bara, i što se njeguje.
RB/BI: Kod poslenika u kulturi, ljubitelja književnosti i u relevantnim intelektualnim krugovima, Vaš prevod na engleski (prvi od kada je objavljen) „Romana o Londonu”, izazvao je posebnu pažnju i radost, jer se radi o jednom od najznačajnijih književnih djela na jugoslovenskom prostoru u XX vijeku. Govorićemo o tome, ali najprije, zanimljivo je – kako ste se uopšte zainteresovali za učenje tzv. malih jezika, kao što je, nekada srpsko-hrvatski, sada imamo više jezika na bivšem jugoslovenskom prostoru, a u stvari, to su slični i razumljivi jezici svima na tom području?
Firt: Neke moje kolege prevodioci smatraju da je kovanica “mali jezici” uvredljiva, jer svaki je jezik bogat i važan.
RB/BI: Naravno, ali to je ustaljena sintagma, koja se mnogo koristi i vjerovatno se misli, i ja sam mislila na to, na geografski malo područje na kojem se koristi i mali broj ljudi koji njima govore.
Firt: Da, počelo je preko ruskog jezika koji sam zavolio zbog članstva u australijskoj komunističkoj partiji, jer sam po opredjeljenju ljevičar. Na fakultetu sam, uz njemački, upisao i ruski jezik, koji mi je bio odskočna daska da učim i druge jezike. Kasnije sam, jer u Australiji ima puno emigracije sa Balkana, upisao srpskohrvatski, jer se to činilo kao racionalno rješenje (trebalo je prevoditi za iseljenike u školstvu, zdravstvu, sudovima).
RB/BI: Poliglota ste, ipak, u internom razgovoru, kazali ste mi da jezici koje govorite ne spadaju u Vaše omiljene. Kako, zašto i koji su to svjetski jezici koji Vam se najviše sviđaju?
Firt: To su češki i slovenački, možda je razlog (smijeh) što sam imao djevojku mađarsko – češkog porijekla. Slovenački jezik bih uporedio sa “osvježavajućim brbljivim potokom”, a češki sa „malo strogom tetkom koju volim”. Učio sam i ta dva jezika, govorim ih, ali nisam se posvetio dovoljno i usavršavao ih da bih mogao prevoditi.
RB/BI: Da li je bilo teško naučiti srpskohrvatski jezik i kakve su njegove specifičnosti u odnosu na druge svjetske jezike?
Firt: Znatno teže nego ruski, prvenstveno zbog nedostatka udžbenika. Moj prvi rječnik srpskohrvatski-engleski, nije imao označene akcente na izvornim riječima, dugouzlazne i silazne, što je bitno za izgovor. Vaš jezik je zbog konzervativnosti, u okviru evropske porodice, teži za učenje, dok su drugi slovenski jezici, poljski, ruski, jednostavniji. Uprkos tome, ne kajem se, uživam u učenju.
RB/BI: Kako ste se upustili u zahtjevan posao prevođenja „Romana o Londonu”, koga Vi nazivate „klasikom evropskog modernizma”?
Firt: Već sam radio kao prevodilac desetak godina. Moja draga koleginica u Njemačkoj mi je ispričala koliko su taj roman i njegova tematika zanimljivi, te da je imala namjeru da ga prevede, ali su joj problem predstavljala autorska prava. To me zaintrigiralo, počeo sam da istražujem i došao do podatka da autorska prava posjeduje Zadužbina Miloša Crnjanskog u Beogradu. Na sreću, Ministarstvo kulture republike Srbije podržalo je ovaj projekat i dobili smo englesku verziju romana.
RB/BI: Koliko Vam je, prije toga, bilo poznato stvaralaštvo Miloša Crnjanskog?
Firt: Bio sam upoznat sa njegovom poezijom, čitao sam njegove eseje i odlomke iz „Seoba”, ali kako sam više prozni prevodilac, odlučio sam se za prevođenje romana.
RB/BI: Radi se o psihološkom romanu, koji obiluje metaforama i drugim stilskim figurama, kritičari Crnjanskog nazivaju “majstorom pisane riječi”. Srpsko-britanska književnica i profesorica engleskog jezika, Vesna Goldsvorti, navodi da je Crnjanski „bravurozno prenio londonsku stvarnost, kao i da su njegovi opisi vrhunski pasusi evropske književnosti“. Kakva je Vaša percepcija ovog romana i što je bilo najteže za Vas kao prevodioca?
Firt: Uprkos veličini tog djela, nije mi ga bilo teže prevoditi od, recimo, Krleže ili nekog makedonskog klasika. Dva – tri jezička polja jesu bila zahtjevna, ali najteže mi je bilo da na engleskom jeziku dočaram posebnu sjetu, tugu i melanholiju glavnog lika. Potom, izazovne su bile i neke tehničke stvari, na primjer, da na kraj izađem sa Miloševom zarezologijom, jer koristi, za ritam, zapete, vrlo često, pretjerano. Pitao sam se zašto je stavio čak devet zareza u jednu rečenicu. Koristio je dosta i pluskvamperfekat, sa posebnom stilskom namjerom, ne samo da naglasi pretprošlost, već da postigne arhaičnost i specifičnost. To je poseban roman.
RB/BI: S obzirom da je Miloš Crnjanski bio, takođe, kao i njegov junak Rjepnin, emigrant sa suprugom u Londonu, nakon II svjetskog rata i da je čuveni roman pisao upravo u predgrađu Londona, gdje je živio, da je priznao da je zbog teškog života u izgnanstvu bio na ivici samoubistva, zanimljivo je da je, uprkos tome, u kontekst priče smjestio Rusa, a ne sebe. Zašto, i koliko je to doprinjelo, možda, većoj atraktivnosti i značenju romana?
Firt: Romansijer je to objasnio u razgovoru sa urednikom „Politike”, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Citiraću: „Naša emigracija ne bi bila zahvalna tema za pisca. Podijeljena je, jadna, vrijedna i dostojna svakog sažaljenja, ali nije za roman. Sa ruskom emigracijom je drugačije – ona je na drugi način prisutna u životu i zato vrijedna piščeve pažnje”. Zanimljiv iskaz. Zato imamo kao glavnog lika Nikolaja Rjepnina, a ne Srbina, Hrvata ili Crnogorca.
RB/BI: Interesantno je da je ovako veliko djelo čak pet decenija čekalo na prevod, a još zanimljivije to što izdavači u Velikoj Britaniji, gdje je smještena radnja romana, nisu bili zainteresovani za njegovu verziju na engleskom. Kako to objašnjavate?
Firt: U vezi sa tim moram izreći jednu činjenicu. Izdavači se na engleskom govornom području teško odlučuju za prevod balkanske književnosti. Velike kuće se boje da neće biti isplativo, dok male nemaju kapacitete da realizuju taj posao. Zajedničko i jednim i drugima je da najčešće nemaju ni budžet. Zato, u tom smislu, velika važnost i odgovornost pripadaju vašim institucijama kulture, koje moraju da budu aktivnije. Potražio sam izdavača preko okeana, u Americi.
RB/BI: Takav odnos, čini mi se, nije adekvatan i proporcionalan kvalitetu. Mislim da naša književnost zaslužuje prodor na evropsku i svjetsku scenu, da ne govorim o „Romanu o Londonu”, koji predstavlja kapitalno djelo u književnosti XX vijeka, takvim su ga, uostalom, ocijenili i relevantni kritičari. Slažete li se sa tim?
Firt: Zaslužuje, stoprocentno, ali nije stvar u kvalitetu, nego u objektivnim faktorima o kojima sam govorio. Inače, književnost sa ovih prostora može da ide ruku pod ruku sa evropskom, ali izdavači čak i ne znaju koji je jezik ovdje u upotrebi, niti da li postoji kvalitetna književnost. Dakle, potpuni manjak saznanja. Morale bi se više angažovati, naglašavam, institucije kulture. Na primjer, Slovenija ima veoma efikasnu Agenciju za knjigu, i ostale jugoslovenske države bi mogle da naprave, po uzoru na nju, nešto slično.
RB/BI: Prošlo je već više od tri godine od prevoda, kakve su reakcije? Profesorica doktorka Slavica Perović, redovni profesor na Filološkom fakultetu, književnica i, takođe, prevodilac, ocijenila je da je osim najvažnije činjenice, da je roman uopšte, preveden, kao i opaske da je za takvo djelo bio potreban vrsni prevodilac, ukazala da ste pokazali veliko prevodilačko umijeće, temeljnu pripremu, što je jedan, kako je napisala, veoma slojeviti proces. Koliko Vam je to značajno?
Firt: Kritika prof. dr Slavice Perović je vrlo pohvalna, duboka i utemeljena i zbog toga sam veoma sretan. Uz nju, recenziju je napisala i Vesna Goldsvorti, a što se tiče promocija, priredili smo jednu u Londonu – u čuvenoj britanskoj biblioteci British Library, sa sedamdeset učesnika i predstavnicima srpske štampe u Velikoj Britaniji, a drugo izdanje, koje je objavio Službeni glasnik u Beogradu, promovisano je 2022. godine na sajmu knjiga.
RB/BI: Čini se da je to nedovoljno, i da prvi prevod tako velikog romana na engleski jezik, što jeste prvorazredni kulturološki događaj, zaslužuje više pažnje, zar ne?
Firt: Često engleska jezička štampa nije fokusirana na objavljivanje strane književnosti, ali, možda je ova knjiga upala u “rupu korone” ili “rupu koronskog zaborava”, jer je objavljena u jeku epidemije.
RB/BI: Sa našeg, regionalnog prostora, prevodili ste i druga djela i pisce, prije svega, Andreja Nikolaidisa, Ognjena Spahića, Mariju Knežević, Krležu, Vedranu Rudan, Faruka Šehića… Kakvi su utisci kod prevođenja ovih izdanja, zašto su Vas privukla crnogorska djela, i koliko naš prostor ima autora i knjiga koji zavređuju da budu prevedeni i dostupni svijetu?
Firt: Ja sam ušao u lijepu “nišu”, kako bih se posvetio crnogorskoj savremenoj književnosti. Mislim da ovdje, u Crnoj Gori, imate mnogo talentovanih, izvanrednih autora i autorki, to vidim kao životni zadatak narednih desetak godina – da vani promovišem crnogorsku književnost.
RB/BI: Ovdje je jezik postao političko pitanje, kao i mnogo toga drugog. S obzirom da prevodite djela sa našeg, južnoslovenskog prostora, koliko Vam je poznata ta činjenica i da li Vas to opterećuje?
Firt: Da, nažalost je tako. Moram Vam reći da mi je baš dosadno da vodim razgovore sa ljudima u svijetu i objašnjavam da li ili ne, ima razlika između srpskog, crnogorskog ili hrvatskog jezika. Otvoren sam za saradnju sa svima, i moram reći da ne vidim veliku razliku, ni u nacionalnosti, religioznosti, niti u jeziku. Za mene su važni kvalitetni autorski glasovi. Za prevod Krleže u Rusiji, sa američkim izdavačem smo se odlučili da napišemo „preveden iz originala”, da bismo izbjegli odrednicu, jer je ponekad tako lakše.
RB/BI: Bili ste saradnik na projektu „Best European fiction”, američke publikacije koja, na godišnjem nivou, selektira i prezentira najbolje price evropskih pisaca. Da li je naša književnost zastupljena u tim izdanjima?
Firt: Tog projekta, nažalost, nema više, a trajao je od 2009. do 2019. godine. U tom periodu izašlo je deset ili jedanaest knjiga, kao antologije evropske proze. Gotovo svake godine, bio je zastupljen jedan pisac iz bivših jugoslovenskih republika. Taj projekat je bio vrlo značajan za promovisanje vaše književnosti i za vaše autore. Žao mi je što nakon smrti vlasnika izdavačke kuće nije mogao biti nastavljen zbog regulisanja vlasničkih prava, ali nadam se da će jednog dana vaskrsnuti.
RB/BI: Što je projekat „Take Six“, na kojem ste, takođe, radili?
Firt: To je serija izdanja ženske književnosti. Prva je bila antologija portugalske književnosti, druga zbirka španskih ženskih glasova, a treće izdanje bilo je posvećeno autorkama sa balkanskog prostora. U tom djelu iz Crne Gore bila je zastupljena književnica Sonja Živaljević.
RB/BI: Vraćamo se prevodilaštvu. To je je kompleksan posao, nije dovoljno samo odlično poznavati jezik sa kojeg prevodite, potrebno je mnogo toga drugog za uspješan prevodilački posao. Neki autori i književni kritičari, prevodilaštvo smatraju umjetnošću, vještinom, neki čak i naukom. Vi ste ga nazvali “usamljeničkim poslom”. Zašto, i što je za Vas prevodilaštvo, što je najvažnije za dosljedan prevod, koji nikada, pretpostavljam, ne može biti savršen?
Firt: Taj posao veoma volim, što i jeste najvažnije. Bitno je da prevodilac prodre u dušu autora i srž djela, razumije njegov svijet i ubjedljivo to prenese na jezik na koji prevodi. Naravno, potrebno je izvrsno vladanje ciljnim i izvornim jezikom. Prevodilac mora iskazati spremnost i umjeće da radi dugo i da se muči sa riječima. Usamljenički posao, da, jeste, ali stalno sam na vezi sa kolegama i autorima, ukoliko su živi, jer se konsultujemo. Posebno su mi važni stručni forumi i udruženja, čiji sam član u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Savjeti iz tih krugova su dragocjeni, to mi je posebno važno.
RB/BI: Prevodioci koji prevode manje komplikovane i jednostavne stvari, u odnosu na književna djela, često ističu da se radi o veoma teškom i mučnom poslu. Doživljavate li ga Vi tako?
Firt: Morate voljeti jezik. Ako uživaš u toj svakodnevnoj borbi sa riječima i njihovim značenjima, onda je to zadovoljstvo, i za mene to jeste istinski užitak. Iako zna biti teško, posebno kada sam pritisnut rokovima i kada prevodim pedeset do šezdeset sati nedjeljno, što nije rijetkost.
RB/BI: Sada je veoma aktuelno pitanje vještačke inteligencije i njenih dostignuća. Mogu li Google translate i vještačka inteligencija zamijeniti prevodioca?
Firt: Mogu zamijeniti prevodioca jednostavnijih tekstova. Takvi, mahinalno prevedeni tekstovi, nisu isto kao kada svojom glavom prevodiš. Radim na tekstovima, odnosno knjigama autora koji pišu vrlo složeno, ali moram reći da vještačka inteligencija, i neki programi (ne Google translate, on je osrednji), napreduju i da nije isključeno da jednoga dana zamijene prevodioce. Jer, neki programi, provjerovao sam, već sada nude izvrsna rješenja.
RB/BI: Koliko je prevodilaštvo važno s aspekta interkulturalnog povezivanja i saradnje među narodima, posebno danas, u podijeljenom svijetu, opterećenom konfliktima ?
Firt: Lijepa književnost može pružiti duboke uvide u kulturu i psihu drugih nacija. U atmosferi napetosti koja vlada, mislim da je to vrijedno. Književno prevođenje pripada, možda, klasičnoj struji u međukulturnom sporazumijevanju, ali na neki način pasivno, nije u žiži pažnje, nije politički pokret. Na duže staze, jeste izvanredna ideja koja bi mogla nešto efikasno da promijeni. Književnost utiče na formiranje ljudske svijesti.
RB/BI: Konkretno, „Roman o Londonu” koji ste preveli, kada bi došao do širokog čitalačkog auditorijuma, ne samo u Evropi, nego uopšte svijetu, i kada bi se čitaoci suočili sa strašnom tugom i patnjom emigranata, koje su toliko očigledne u tom djelu, vjerovatno bi se zapitali da li su nam ratovi i izbjeglištvo potrebni I da li ih treba izbjeći?
Firt: Tako je, ponadao sam se da će engleska verzija doprinjeti tome, baš u vezi sa izbjegličkim pokretima. Toliko je ljudi raseljeno, puno njih je izgubilo svoje domove i najbliže, dešavaju se ratovi, revolucije. Možda nije kasno da se to sjajno djelo „Roman o Londonu” i sudbina glavnog junaka Nikolaja Rjepnina, na festivalima, promocijama, u časopisima i na seminarima, povezuje sa aktuelnim dešavanjima u svijetu. To nije nemoguće, to djelo zaslužuje iznova i iznova iščitavanje, nova i nova priznanja.
RB/BI: To je, između ostalog, još jedan značajan benefit od velikog književnog djela i književnosti, njihovog značaja, o čemu smo govorili, osim vrhunske estetike i uživanja u čitanju. Kada govorimo o interkulturalnom povezivanju, koliko tome doprinosi Esperanto pokret, čiji ste član, i kako je on uopšte nastao? Tečno govorite i esperanto jezik, zar ne?
Firt: Ja sam skoro 40 godina pobornik tog jezika i međunarodne kulture. Esperanto ima pristalice širom svijeta, taj pokret je nastao 1887. godine, na području tadašnje ruske imperije, republika Poljska. Pokretač je bio poljsko – jevrejski očni ljekar Lazar Zamenhof, a zatim se proširio i taj međunarodni, zajednički jezik je zaživio. To je bilo područje sa raznim tenzijama, pogromima, među Rusima, Bjelorusima, Jevrejima, Njemcima, Ukrajincima. Zamenhof je sanjao da bi svi ljudi mogli imati jedan jezik za sporazumijevanje, da bude pomoćni, kako bi se došlo do eliminisanja konflikata i kako bi ljudi mogli razgovarati jedni s drugima, shvatiti da smo svi ljudi, da svi imamo različite svjetonazore i religiju, ali da svi imamo ljudske potrebe i da nema smisla mrziti se međusobno. To je bila njegova ideja. Danas u svijetu ima skoro dva miliona esperantista, ima ih i u Crnoj Gori, ovih dana ću se povezati sa njima. Esperantist, da dodam, označava čovjeka koji ima nadu. Nadamo se međunarodnom sporazumijevanju, slozi i dijalogu.
RB/BI: To je divna poruka za kraj ovog intervjua. Recite nam još, što radite u Baru, Crnoj Gori, ovdje ste i poslovno?
Firt: Jesam, radim na zbirci poezije Pavla Goranovića, nekadašnjeg ministra kulture, koja je lijepa i samo prividno jednostavna, poslije toga prevešću priču Dragane Kršenković Brković, a zatim i roman „Ministar” Stefana Boškovića, veoma dobrog pisca, koji je bio među laureatima na konkursu EU za književnost prije četiri godine. Dakle, kao što sam kazao, u narednom periodu posvećujem se crnogorskoj savremenoj književnosti.
