Gost 47. izdanja emisije “Priče s Baranima” bio je Vladimir Cerović Cero (1954), Baranin iz Pljevalja, u svijet amaterskog glumišta ušao početkom osamdesetih i pečat ostavio u gotovo svakom ozbiljnijem projektu Dramske sekcije KUD “Jedinstvo” ili Dramskog studija Bar. Objavio je jednu zbirku poezije, redovan je u žiriju Teatra “Čedo Dragović”.
Cero je, pored ostalog, govorio o rodnim Pljevljima kakvim ih pamti – “varošica sa glavnom ulicom sa ćepencima i Milet-bašta sa biciklima koji se voze u krug”, o tome kako je želio da upiše glumačku Akademiju “a nisam ni probao”, o prvom odlasku za Beograd u kamionu “Rudnika Pljevlja”, probijanju kroz višemetarski snijeg na karauli, kako je srednju školu završio u tri grada – Pljevlja, Čajniče, Novi Sad – i onda u Beogradu upisao Pravni fakultet, sa redovnim nastupima u Studentskom gradu “sa ovom visinom i gabaritima da im napunim scenu”, a poseban segment razgovora vođen je o nedavnoj knjizi poezije koju je pjesnik Dušan Govedarica sklopio od Cerovih ranih radova iz 1978/79. godine.
Za dolazak u Bar “kriva” je radna akcija nakon zemljotresa 1979. godine.
“Pokojni stric mi je živio u Baru i dolazio sam ljeti kod njega, na Staru Topolicu, u zgrade preko puta ‘Prekookeanske’. Zato sam se pun elana pridružio avgusta 1979. omladinskoj radnoj brigadi ‘Velimir Jakić’ koja je išla u obnovu Bara. Radilo se krvnički. Kopali smo iza današnje Opštine septičku jamu u nenormalno tvrdom terenu, kao armiranom, tri metra u prečniku i tri metra dubine, zatim od mosta Željeznice kroz Šušanj rovove do 1,80 m, i to sa dvije skele. Radili smo i pješačku-trim stazu kroz šušanjsku šumicu pored dva bunkera, ispod magistrale, pa iznad nje. Na akciji sam se upoznao sa Zoranom Vojvodićem, koji me čuo kako recitujem i pjevam na brigadnoj večeri, poveo me u Dom kulture i ‘dao’ Čedu Dragoviću da ‘radi sa mnom šta god hoće’”, sjećao se Cero.
I upravo je režiser i glumac Čedo Dragović iz Cera, kao i iz ostalih, izvlačio maksimum.
“Čedo je bio vrlo zahtjevan, ali i vrlo impulsivan. Lako je znao da bude na ivici živaca, a nije mu ni bilo čudo. Pokupimo se, podijelimo uloge, dogovorimo šta da radimo, kad već na prvom čitanju nema ljudi, non stop neko zeza, ne dođe, a on onda poludi. Zvao nas je stokom, pitao se s kim je došao da radi, a kako je bio mršav ‘zubi su trčali za njim’ kad padne u vatru… Onda bi mi bacili neku šalu, pa bi se otkravio i vratio u normalu. Čedo je radio sve oko predstave, ama baš sve moguće, žena mu Hazera šila kostime… Čovjeka manje konstitucije, a sa više energije, u životu nisam vidio, bio je perfekcionista i znao je da nas vraća po 30 puta za neku scenu”.
Prva predstava koju je Cero igrao bila je čuvena “Darinka iz Rajkovca”, potresna drama o stradanju partizanske porodice u Srbiji. Bila je crno-bijela i uglavnom u kontralihtu, igra glumaca, sjenki i svjetlosti. Uspjeh u Baru, pa po Crnoj Gori, onda je uslijedila turneja KUD-a u Požarevac. Predstava je povremeno igrana nekoliko godina, sve do prvog ‘Barskog ljetopisa’.
“U Požarevcu je bilo ludilo, velika sala, bina sa rotacijom, išao je hor, pa klapa, folklor, organizovana izložba, sva kultura naša je bila tamo. Pola voza iz Bara. Predstava je doživjela ovacije, ali smo se jutro prije izvođenja svađali sa rukovodiocima koji su s nama pošli, jer nisu mogli da shvate da nećemo s njima na prijem organizovan u našu čast i obavezni obilazak fabrika, pošto moramo da održimo probu da se prilagodimo sceni.
A jednom su nas minirali, ni danas ne znamo ko. Na prvom ‘Ljetopisu’ smo bili u programu sa ‘Darinkom’, lokacija: Pečurice. Došli smo u taj dom, Čedo, Goran, Slavko, Ćazo i ja, i vidimo da su svim reflektorima, do zadnjeg, otkinuti kablovi do samog svijetla. Kad smo igrali ‘Darinku’ u Đuravcima, ispred škole, na ledini, ljepota od prirode. Završilo se, a ja sjeo da gledam jezero, da ‘pasem oči’ onom ljepotom. I onako znojav, dođem do bunara, pored njega kanta od krastavaca, izvadim hladnu vodu i pospem po sebi, a jedna starija žena dotrčava: ‘Sine, nemoj to sebi da radiš’“.
Druga predstava je bila “Rat i mir u grudi”.
“To je priča o sastanku u Zadružnom domu nakon rata i zaključku da omladina treba da se bavi nečim, pa se organizovao klub boksa. Napravljen je na sceni ring, u predstavi je bilo raznih situacija. Ćazo Perazić je jednom malo popio, pa se zaglavio u nekim gumama, ne može ustati bez naše pomoći, a ni mi mu ne možemo prići, pa je sve replike govorio ‘zarobljen’… Podigli smo ga tek za naklon. U ringu smo boksovali Đani Stojanović i ja, Budo Mirović je bio sudija, Lazo Pavićević policajac, Seka Gagović sekundant… Seka je po scenariju trebala da ‘udari’ teškim tiganjem Buda po glavi, ali ga je na turneji u Zrenjaninu tako jako raspalila da je pobjegao iza scene i rekao Čedu da se više ne vraća. Ovaj ga je samo izgurao nazad.
S tom predstavom smo išli po Vojvodini, kod crnogorskih iseljenika. Lazo je bio poznat kao čovjek koji te toliko zasmijava da ne možeš da stojiš jer te boli stomak, a nije volio uloge s puno teksta, da se ne muči pamteći replike. E, na toj turneji se uživio u ulogu policajca, pa je u Lovćencu ušao u uniformi u kafanu prije predstave i počeo da legitimiše ljude. Lovćenac mali, a policajac nepoznat, no što ćeš, uniforma je to, svi vade dokumenta. Samo mu jedan stari reče: ‘Sine, znaš li ti da sam ja narodni heroj?’, a Lazo mu odgovara: ‘Boli me uvo, imaš li ličnu ili nemaš?’, sav ozbiljan”.
Cero je glumio u dvije od tri predstave “Vladimir i Kosara”, Preskočio je drugu, makedonsku. Ali mnogo bolje pamti događaje oko prve, koja je postavila prvi “Ljetopis” na jugoslovensku mapu.
“Tu sam imao ulogu bez teksta – Duško Čejović i ja smo bili ratnici. Pokojnom Boru Begoviću bi vazda neka riječ falila, a ja sam poslije 10 proba znao replike napamet, pa kad bi mu zaškripalo, siknuo bih prve riječi i on bi nastavio. Nevjerovatan glumac. Najveću transformaciju je imao srpski glumac Vasja Stanković, koji je, kad je došao na probe, govorio ekavski, otezao, a mi mu se smijali kako priča. Onda je uzeo tekst, otišao u hotel, zvao mene i Dragišu Simovića da mu kažemo koji su akcenti na kojoj riječi, kako se što izgovara, čitav scenario. Nije spavao te noći, pa je došao sjutra i sa savršenim crnogorskim akcentom odradio probu. Nama su vilice ispale od zaprepaštenja, a on je rekao: ‘Dete, glumac je glumac’. Kad smo igrali tu predstavu na Cetinju pod Orlovim kršom, mislio sam da će umrijeti od hladnoće – ja iz Pljevalja sam se tresao kao prut, on bio potpuno modar, no nije odustao od izvođenja.
Posljednjih 15 dana prije premijere ‘Vladimira i Kosare’ boravili smo u motelu u Ostrosu, bio sam tamo kao kod kuće, konobari su mi u frižideru ostavljali špricer kad odu. Bila je nesnosna vrućina, pa sam poveo one dvije, tri beogradske balerine na kupanje u jezero, ali je voda bila toliko topla da mi se nije isplatilo ulaziti. Ja sam to popodne proveo u hladovini, a one su se nauživale. Toliko su bile fascinirane jezerom da smo stalno stajali usput da gledaju prirodu.
Inače, Aca Popović, scenarista, mijenjao je stalno tekst na probama, što je sve izluđivalo, a onda je mijenjao i tekst pred samu predstavu u ‘Ateljeu 212’, prije samog izlaska na binu. Režiser Slobo Milatović bi ga samo gledao i slušao ono njegovo: ‘To, to, mislim to, traži, traži… tu ga veži, zapamti’. Varja Đukić je bila nestvarno lijepa, prava karijatida crnogorske djevojke, pola glumačkog Beograda je bilo zaljubljeno u nju. Bule Stošić je posljednji upao i imao peh što je percepcija svih nas o njemu bila kao o ‘Boletu iz bureta’, pa je bilo teško zamisliti njega kao vojvodu Kavana. Bole je bio baš drugarčina – kad je jednom završena predstava, na krovu Doma omladine u Podgorici je bio restoran, a on jedini od svih glumaca plaća piće i ‘vraća ture’ koje mi šaljemo, niko drugi se nije činio vješt. Od te predstave pamtim i ‘reno 4’, kojim smo glumce razvozili Dragiša i ja, u Šušanju su negdje gore spavali”.
Na premijeru treće predstave “Vladimir i Kosara” je došao iz bolnice.
“Kod treće sam imao peh, nisam igrao premijeru. Zbog šećera, na nogama sam dobio ranice, spasio mi prste tada dr Igor Karišik, pa su uzeli na brzinu Garića iz Podgorice. Ja sam premijeru gledao iz publike, a kad su sve prozivali koji su radili na predstavi, izašao sam i ja na binu sa braunilom u ruci. Moja izabrana ljekarka se krstila kad me vidjela”.
Jedna od najkompleksnijih Cerovih predstava je bila “Šuma”, po tekstu Ostrovskog.
“Suzana Jovanović je igrala groficu – moju tetku, ja sam igrao Srećkovića, Ćazo Perazić Nesrećkovića, Željko Birčić momka zaljubljenog u moju sestru… Kad smo igrali u Bijelom Polju, mjesecima poslije su se tim gradom dozivali ‘Arkaškaaaa’, na način kako sam ja dozivao Ćaza u predstavi. Te večeri Seka Gagović i Beli Beljkaš su došli iz Pljevalja, ušli iza kulisa, ja se zapričao s njima i zaboravio da izađem na scenu, a Lazo i Seka Labović stoje ukočeni nakon svojih replika i čekaju da izađem. U toj neprijatnoj tišini dok nisam stigao do njih, Lazo nije znao šta će, pa se okrenuo Seki i rekao: ‘Kako ste kući?’. Kako sam se suzdržao da ne padnem od smijeha, ne znam.
A na jednom od izvođenja, zanimljiva situacija: u predstavi se posvađam sa likom kojeg glumi Ćazo i gađam ga motkom, kad ono – on se sagnuo, a motka groficu, odnosno Suzanu, posred čela! Sreća pa je imala periku, sva se obeznanila, ne zna kako je poslije izašla na binu.
U Sutomoru smo igrali ‘Šumu’ u OŠ ‘Kekec’, kad je prije generalne probe naš pokojni drug, slikar Miki Hot, donio bocu vinjaka i stavio pored mene: ‘Ovo je samo za tebe, a kome ćeš ti da daš, ne interesuje me’. Popila se boca, a da nije pola predstave prošlo. Nakon toga, u piceriji ‘Sirena Marta’ za nas večera – kad ono, svi brzo odoše, a ja neću dok ne očistim litru vina i litru kisele za špricer. Ostali samo Ćazo, Seka Labović i ja. Vraćamo se kolima, ne dam nikom da vozi osim ja, kod ‘Inexa’ nas zaustavlja policija, dvočlana patrola – neki Bosanac i naš Prle – tad su išli mješovito radi saradnje. Traži Prle sav ozbiljan da izađem iz auta, ja otvorim vrata, ispravim se i kao udarim mu šaku. Bosanac se hvata za palicu, taman da krene po meni, a Prle viče: ‘Stani, to mi je drug’. ‘Jesi li pio?’. ‘Ne, no si ti’. ‘Polako vozi desnom stranom, ne preko 40’, i tako se to završi”.
Opšte je mišljenje da je “Pelinovo” bilo najbolja barska predstava, ovjenčana nagradama, uvrštena i na čuveni BRAMS.
“’Pelinovo je urađeno fenomenalno, i svi već znaju onu priču da je po završetku predstave u Beogradu Žarko Komanin pao na koljena uz riječi zahvalnosti. U Trebinju je bilo ludilo, igrali smo u Avliji Begove kuće, kroz publiku smo dolazili na scenu. Riječ je o komadu koji tretira 1948. godinu, formiranje zadruga, gdje brat brata ubija zbog politike, a snaha misli da je zbog nje.
Teško smo na probama ‘slomili’ našu Cicu Pavlović, vazda smo strijepili hoće li mi dati taj dogovoreni reper da odreagujem, jer je znala da krene po svom kako je samo ona umjela i zaboravi da kaže. Bez tog repera, replika nema smisla. Prolaze dani, to nikako da se ustali, a ako nemaš potpunu sigurnost u kolegu na sceni da izgovori to što treba kad treba, jako je nezgodno. I tako jednom, kad je završena proba, ostali smo ona, Čedo i ja sami. Čedo je stao sa strane, da ne smeta, a nas dvoje udri, udri, satima… E, na toj probi se Cica ‘slomila’ i ušla potpuno u ulogu Bose, poslije je dobila specijalnu nagradu za glumu, bila je odlična…
Kad je premijera ‘Pelinova’ bila u Domu kulture, bio je mrak, ulazilo se kroz hol, posut pelinom, na podu svijeće i plakati. Služile se priganice, sir i murovača, a u prvom redu su bili Blagota Eraković i profesor Kalezić. Kad je došlo posluženje do njih, Blagota je prvo bio sumnjičav, a onda drmnuo i rekao: ‘Prava je’ i zgrabio drugu.
Kad smo igrali u Trebinju, bio je i neki okrugli sto o stvaralaštvu, na kome su nas dizali u zvijezde, padaju sami superlativi, a onda ustaje tip iz Kule i kaže da nema što da doda, osim zamjerku da je služena rakija bila ‘dozlaboga loša’. Na to kao oparen ustaje kumara Slavko Petrović i viče: ‘Nemoj da mi vrijeđaš baba Jelenu!’. Ovaj iz Kule jadan nije naučio na murvu i nije znao šta je, pa mu bila loša, a mi popili paket murve dok smo došli do Trebinja.
Imao sam strah za vrijeme predstave – hoće li Ćazo, odnosno Piljo mali, zakočiti na vrijeme kad treba da me ubije, jer on po scenariju zamahne tom motikom i treba da se zaustavi na cenat od moje glave, a gasi se svijetlo”.
Posljednja predstava koju je Čedo Dragović radio s Baranima bio je mjuzikl “Cigani umiru pjevajući”, u najgore postratno vrijeme devedesetih, usred opšteg siromaštva i sankcija.
“Kako je Čedo skupio pare za predstavu, ne znam, ali znam da je Hazera po cio dan i noć prekrajala haljine. Bilo je problema sa odustajanjem glumaca, pa je Čedo doveo Milana Milosavljevića umjesto Mirka Vlahovića, Beta Đorevska je bila fascinantna, svirao bend ‘Romano 4’, Ljilja Stepanović, Petar Kandić, Rašu Ulićević, Ćazo Perazić… Ja sam igrao Ciganina Čudru, jednu od mojih najdražih uloga. Igrali smo i u Podgorici i Nikšiću. To je, na žalost, bio posljednji Čedov projekat. Želio je još da postavi ‘Antigonu’ i malo ko zna da je za glavnu ulogu nameračio pjevačicu Doris Dragović, ali nije stigao da realizuje”.
U predstavi “Sveti i prokleti” Cero ne priča mnogo, ali dominira scenom kao dželat.
“Tu igram tri lika spojena u dva: vojnika/glasnika i dželata. Imao sam problem sa zdravljem. U predstavi imam malo vremena da se od glasnika preobrazim u dželata. Trebalo je mijenjati odijeću i obuću, a ja bih se brzo zadihao, pa nisam mogao da pričam, vazduha mi falilo. Poslije toga sam operisao aortni zalistak”.
Gostovanje je završeno pominjanjem revolucionarnih spektakala posvećenih danima NOB-a osamdesetih.
“Revolucionarne večeri su bile ili jesi, ili nisi. Nema improvizacija. Za ‘Crvene košulje’ su pripreme trajale minimum mjesec i po, nije smjela biti nikakva greška, to su bili oratorijumi, uz hor, teatarske nastupe, čitanje prigodnih tekstova na specifičan način… Sjećam se jednih ‘Crvenih košulja’, održanih na Belvederu – Nikola Đukanović je igrao njemačkog oficira, Seka Gagović govorila ono ‘Gospođo Helga, piše vam Živana iz Kragujevca’, ona je to iznijela fantastično. Bila je sjajna glumica, ali je dva puta probala i nije uspjela da upiše Glumačku akademiju. Na žalost, i ona i njen muž Beli su rano otišli s ovog svijeta.
U jednim ‘Crvenim košuljama’ koje je režirao Čedo Dragović, a Boško Milošević pisao tekst, igram Milivoja, klesara nadgrobnih spomenika. Unuk pored mene i ja mu pričam što se dogodilo. Doživio sam ovacije, a mjesec-dva poslije toga po Baru još su me zvali Milivoje”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Vladimir Cerović Cero.
