Gosti Radio Bara bili su Dragan B. Perović, istaknuti kulturni stvaralac, autor brojnih knjiga, naučnih radova, radio i televizijskih priloga i reportaža, dobitnik Trinaestojulske i brojnih drugih nagrada, izvršni direktor NVO “CEHRA” iz Nikšića i Miroljub Orlandić, akademik DANU, predsjednik NVO “Istraživački centar Montenegrin” u Skoplju, jedan od osnivača “Zajednice Crnogoraca Makedonije”, autor brojnih projekata i radova koji se tiču afirmacije našeg kulturnog, istorijskog i duhovnog nasljeđa, a u centru njegovih istraživanja je kult Svetog Jovana Vladimira. Naši su gosti bili povodom realizacije projekta “Vladimir i Kosara”, koji je podržala Turistička organizacija Bar. Gospoda Perović i Orlandić već su sarađivali uspješno, prije svega, kao koautori, na knjizi “Dr Petar Orahovac, Crnogorac, predsjednik Bugarske skupštine”.
RB/BI: Gdine Orlandiću, počeću od Vas, bili ste naš gost prije šest godina, kada smo govorili o Vašem dugogodišnjem istraživanju kulta Svetog Jovana Vladimira, dukljanskog kneza i idejnom projektu “Putevima Svetog Vladimira”. Da se podsjetimo, kako je i zbog čega počela Vaša preokupacija ovom istorijskom pričom, koja je postala i mit i legenda?
Orlandić: Moje interesovanje je počelo prije skoro dvadeset godina, od kada istražujem kult Svetog Vladimira, odnosno u Makedoniji sam započeo istraživanje prvog crnogorsko – makedonskog braka, između kćerke cara Samuila, Kosare, i dukljanskog kneza Vladimira. Otkrili smo, moji saradnici i ja, da je dukljanski knez četiri puta putovao od Duklje (okolina Skadra) ili , preciznije, od današnje Crne Gore i grada Ostrosa, do Prespanskog jezera ili Prespe. Ta četiri puta smo obilježili, i ona su identična. Prvi put kao zarobljenik, drugi kao Kosarin suprug, treći kada je na prevaru otišao u Prespu i četvrti kada ga je Kosara vratila mrtvog. Istog trenutka na njegovom grobu u Makedoniji desile su se stvari na osnovu kojih je odmah proglašen za svetitelja. Obišli smo prostor u kojem je raširen njegov kult, ali ono što je mene posebno podstaklo da nastavim ozbiljnije da se bavim ovom temom, jeste događaj od prije deset godina, kada sam u mom selu, Gornji Seoci, ugostio Njemce, oca i kćer. Slučajnost ili ne, on je rukovodilac jednog muzeja u Berlinu, došao je u našu zemlju sa kćerkom i namjerom da u Ostrosu prenoći na mjestu groba Vladimira i Kosare. Otkrio mi je jednu vrlo važnu činjenicu – da mi ništa ne znamo o našim korijenima, kulturi, tradiciji, kao ni o važnosti ovog kulta i ljubavi Vladimira i Kosare. On se čak začudio što ja znam dosta o tome. U Crmnici i na Virpazaru sve je više turista iz Španije, Holandije, Švedske, Engleske, Njemačke, koji su veoma zainteresovani za našu istoriju, kulturu, i žele da, kada dođu na odmor, čuju više o tome i obiđu ključna mjesta. Ja sam napravio anketu među turistima i shvatio da oni, uz našu drugu raznovrsnu ponudu, krstarenje jezerom, degustaciju vina i naših drugih specijaliteta, biciklizam, žele upravo to – priču, žele da saznaju kojim jezikom govorimo, koja je naša crkva, što je obilježilo našu istoriju, koja je naša ideologija, da li imamo utemeljenu antifašističku tradiciju itd. Mi imamo dosta toga, ali to nijesmo valorizovali. Imamo najljepšu i najstariju ljubavnu priču, koja je zasnovana na istini i faktima ( potvrđuju je dva važna dokumenta, Ljetopis popa Dukljanina i Ljetopis Jovana Skilice, iz XII vijeka). Ako je uporedimo sa italijanskom – Romeo i Julija, koja je izmišljena, zajedno sa balkonom i svime što se dešava oko ovo dvoje ljubavnika, a koja se pojavila 500 godina poslije, moramo reći da je naša kudikamo ljepša, uzvišenija i stvarna.
RB/BI: Ali, za Romea i Juliju zna cijeli svijet, zar ne?
Orlandić: Upravo tako, zato što drugi bolje cijene svoju zemlju, svoju baštinu i znaju da je stave u funkciju kulture i turizma.
RB/BI: Gdine Peroviću, iza Vas su brojne knjige, projekti, istraživanja, kako je izgledao Vaš susret sa ovom istorijskom ličnošću i što ona predstavlja za Vas?
Perović: Ova priča me, kao i mnoge druge iz naše istorije, odavno zanima. Počeo sam medijski da je promovišem na Radiju Titograd još 1987 – 1988. godine, pominjući ovu priču i čuvenu Barsku bitku, koja je temelj crnogorske državotvornosti. Tada sam predlagao da se toj bici posveti veća pažnja, jer nije notirana u našoj svijesti i istoriji, srazmjerno njenom značaju. Ona je temelj Crne Gore, to je datum ravan značaju 13. jula, i prvog, a posebno drugog, 1941. godine. Ova priča je posebno značajna danas, jer vraća u fokus vrlo važnu stvar, a to je da je današnjem svijetu potrebna ljubav, ali i nada. Ljubavna priča između Vladimira i Kosare je priča o ljubavi, poštovanju, žrtvovanju za više ciljeve i predanosti – ljubavi, koja povezuje razne narode, različite religije i države. Bez nje, Vladimir bi bio samo jedan u nizu svetitelja i vladara, izmišljenih ili stvarnih. On je svoju cjelovitost dobio tek sa Kosarom. Ona je, kao vladarska kći, imala mogućnost da bude udata u druge vladarske porodice, sa možda, nekim srećnijim okolnostima, ali je izabrala ljubav, čistu i veliku, koja i danas nadahnjuje i može da bude inspiracija, kao što je bila i nama da pokrenemo ovaj projekat koji je podržala Turistička organizacija Bar. Kolege u Turističkoj su ispravno prepoznale da je neophodno, i u svrhu turističke ponude, da se bavimo projektima koji će doprinjeti valorizaciji kulturnog nasljeđa Bara, jer u Crnoj Gori odavno ne shvatamo da je kultura resurs, od koje može da živi puno ljudi i bude u funkciji turizma i razvoja.
RB/BI: Priča koja je, ne samo apoteoza ljubavi i tom idealu, već povezuje narode, širi prijateljstvo i ljubav među svim konfesijama, što danas ima posebno značenje u ambijentu prisutnih raznih animoziteta i netrpeljivosti. Dakle priča je sa više aspekata, značajna, je li tako?
Perović: Da, neprocjenjivo značajna, jer ljudi se, u suštini, ne razlikuju mnogo. Svi smo upućeni jedni na druge,i hajde da nađemo taj zajednički sadržalac u ovoj prelijepoj ljubavnoj priči.
Orlandić: Ja mislim da smo ga već našli, još prije šest godina kada smo bili u Radio Baru i u Vašoj emisiji, koju ste spomenuli na početku razgovora. Sveti Vladimir nije običan svetac, on je dan nakon pogubljenja postao narodni svetitelj. Njegove mošti i portreti nalaze se u raznim crkvama, manastirima, državama. Poštuju ga u Albaniji, Bugarskoj, Grčkoj, na Svetoj Gori, gdje smo u svim manastirima pronašli njegov lik, u jednom i dio glave Svetog Vladimira, koji se čuva u manastiru Zograf. U Grčkoj smo otkrili deset portreta, uglavnom, u starijim crkvama iz XI i XII vijeka, u Makedoniji 43 portreta, Albaniji 32, i sve smo dokumentovali. U knjigama je nazivan bugarskim carem, u Srbiji – srpskim svecem, mada ga tamo nijesmo pronašli. On je ekumenski, ujediniteljski svetac u punom i pravom smislu te riječi, jer nema svetitelja koji se na taj način i u ovoliko država poštuje, mnogi žele da ga prisvoje. Mi se na to ne ljutimo, samo želimo da ukažemo da je živio i vladao na ovim prostorima, u Duklji , da je pogubljen na prevaru u Makedoniji, to su fakti, i da je poštovan od Crne Gore do Sinaja.
RB/BI : Dolazimo, tako, do projekta, koji je glavna tema našeg razgovora i koji je u funkciji kulturnog turizma, namijenjen njegovanju naše kulture i baštine, i njihovo prezentovanje turistima. Kako je zamišljena priča o Vladimiru i Kosari i što je njen cilj?
Perović: Formirali smo specijalizovan web sajt posvećen ljubavi Vladimira i Kosare. Ono što je zanimljivo u njegovom kreiranju, jeste interaktivna mogućnost, dakle, prikazali smo put, koji je četiri puta prešao Vladimir (klikom na srce – srcem smo obilježili sva mjesta, otvara se mapa puta, svi toponimi, koji su objašnjeni snimcima, njihov značaj, a posebno je izdvojen kult Svetog Vladimira, njegov krst, kakav je značaj imao za narode sve tri konfesije na ovom prostoru). Svi koji posjete sajt mogu da se uključe , daju sugestije, pošalju fotografije i komentarišu. Na putu kneza Vladimira, notiran je svaki značajniji kulturno-istorijski spomenik, Stari grad, Stara maslina i drugo, postoji poseban odjeljak sa dokumentima ili knjigama, klikom na to mjesto ulazimo da ih čitamo, svaki segment može da se izdvoji i proslijedi nekome da to pogleda. Kasnije ćemo dodati važne linkove, emisije koje su uradile razne televizije na ove teme. Otvorićemo adresu “Vladimir i Kosara” i na Instagramu, FBu i drugim platformama i društvenim mrežama, da bi pružili mogućnost svima da saznaju o ovoj velikoj ljubavnoj priči sve podatke, jer je grijeh da se o njoj ne zna u širem auditorijumu i na širim prostorima.
Orlandić: Ovdje, u Radio Baru jeste i prva zvanična promocija sajta, što je ispravno, da u Baru i na našem javnom servisu objelodanimo da od 8. jula postoji sajt “ Vladimir i Kosara – vječna ljubav. Ovo je portal koji nam nudi kompletnu priču. Sa jedne strane govori o vječnoj ljubavi, o povezanosti tri jezera, jedne rijeke i mora, Prespansko, Ohridsko i Skadarsko jezero, morska obala i rijeka Bojana. U centru je ljubavna priča, ali ona, naglašavam, povezuje Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru, koje su već povezane fizički, rijekom i jezerima, ali i duhovno. Za tehničku realizaciju sajta bio je zadužen Miodrag Kankaraš, koji je to sjajno odradio.
RB/BI: Turistička organizacija Bar je, očigledno, imala sluha i opravdano podržala ovaj projekat. Koliko je vama bitna ta saradnja, jer osim finansijske podrške, i nakon realizacije projekta, upravo bi TO trebalo da i najviše radi na njegovoj popularizaciji?
Perović: Turistička organizacija Bar je izvanredno imala sluha, ne samo za naš, već i za druga dva projekta koja je podržala, a koji su, takođe, posvećeni valorizaciji našeg kulturnog nasljeđa. Konkurs je omogućio da neke zaboravljene stvari dođu u žižu interesovanja, kao što je, na primjer, jedan drugi projekat o Prečistoj Krajinskoj, koja zaslužuje mnogo više pažnje nego do sada. Nadam se da će ovo biti podsticaj i za druge priče, posebno na nivou države, da se naše institucije zainteresuju za kulturno – istorijsko nasljeđe koje doprinosi i razvoju turizma i pratećih privrednih grana, jer , kao što sam rekao, kultura je resurs. Možda će razni proizvođači pronaći interes da i na našem sajtu promovišu svoje proizvode.
RB/BI: S obzirom na značenje ličnosti i kulta Svetog Vladimra, koliko je to dovoljno, da li očekujete i drugu institucionalnu podršku za njegovu valorizaciju ( znamo da je proglašen za nematerijalno kulturno dobro i upisan na listu kulturnog nasljeđa Crne Gore 2013. godine)? Vaš krajnji cilj jeste upis kulta Svetog Vladimira na reprezentativnu listu svjetske baštine, odnosno UNESCO. Kakve su mogućnosti da se to zaista dogodi?
Perović: Pravom i usmjerenom pričom o kultu Svetog Vladimira, njegovom krstu i vanvremenskoj ljubavi sa Kosarom, vjerujemo da možemo pomoći da dođe na glavnu listu UNESCO -a, sa sadašnje tentativne, to odnosno liste čekanja, na reprezentativnu listu svjetske baštine, za koju je kandidovan i Stari Bar.
RB/BI : Projekat će imati međunarodnu dimenziju, u skladu sa onim što predstavlja kult Svetog Vladimira i njegova ljubav sa Kosarom. Kako ste planirali da u ovu priču uvedete Makedoniju i Albaniju? Koliko je interesovanje u tim zemljama za njenu afirmaciju i zajedničko brendiranje?
Orlandić: Naš cilj je da projekat prvo promovišemo u Baru, a potpisan je Memorandum o saradnji između Bara, Elbasana i Resena, koji su željeli da prezentacija krene od njih. Ipak, Baru i Radio Baru, smo dali prednost, ali kampanju ćemo sprovesti, naravno, i tamo. Naš cilj nije samo sajt, već nešto mnogo šire. Saradnik na njemu je, između ostalih, čuveni kompozitor vizantijske muzike iz Makedonije, Jani Kodžobašija. Radimo na formiranju više horova koji će pjevati o Vladimiru. Postoje već dva značajna hora koji se bave tom vrstom muzike, jedan u okviru KUD- a “ Tanec” iz Skoplja i drugi, crkveni hor iz Resena. Nadam se da će ih Kulturni centar pozvati da gostiju ovdje i da ih publika čuje. Želimo da afirmišemo muziku koja je izvođena u vrijeme kneza Vladimira u crkvama. Nadamo se da će Hor gostovati u Elbasanu, u Albaniji na dan Svetog Vladimira, 4. juna kada se iznose njegove mošti. Matica crnogorska je više puta organizovala naše gostovanje tamo, kada smo priredili izložbu o Svetom Vladimiru, a predsjednik Matice, mr Ivan Jovović i ja smo govorili na tu temu pred visokim crkvenim zvaničnicima i građanima, kojima smo predstavili kult Svetog Vladimira. Paradoksalno je da ništa ne znaju o tome, a čuvaju duže od 800 godina njegove mošti u Elbasanu.
RB/BI: Da bi ona bila vjerodostojna, utemeljena na činjenicama i faktima, pretpostavljam da ste angažovali i druga stručna lica kao konsultante?
Perović: Nosilac projekta je NVO “ CEHRA” iz Nikšića, idejni tvorci Miroljub Orlandić, Sara Spasić i ja, za stručna, istorijska pitanja zadužen je mr Ivan Jovović, a naši saradnici su i Brand Ferro – direktor fotografije i producent, akademik DANU prof. dr Jelena Lužina, prof. dr akademik Aleksandar Atanasovski, dr Slobodan Leković, turizmolog, firma “Tinker”, specijalizovana za izradu softverskih rješenja i drugi. Ovaj projekat i priča, nadahnjuje i svakom može da napuni srce, ali morai i treba da opomene da promijenimo odnos prema sopstvenom kulturno – istorijskom nasljeđu. Jedan od najvećih zločina poslije II svjetskog rata, dogodio se kada smo preko najznačajnijeg lokaliteta crnogorske prošlosti, preko Duklje, “posadili” željezničku prugu. Koliko smo ga time uništili, danas je suvišno i besmisleno govoriti. Crnogorci imaju “memoriju zlatne ribice”, što znači da brzo zaboravljaju. To moramo da promijenimo, a naš projekat ima tu svrhu i jedan je od načina da to postignemo.
