Vraćam se Brci. Mislima i emocijama svakodnevno, korakom sve rjeđe i rjeđe, koliko to godine i zadihanost dozvoljavaju. Knjigama: “Selo Brca – Otisci života i narodnog govora” (2011) i “Župa Brca 1856-2016” (2016) potrudio sam se da od zaborava otrgnem, sačuvam neponovljivu ljepotu jednog života, jedinstvenost ambijenta – prirodnog i smislom za harmoniju stvorenog. U svemu i nadasve: skromnost, mjera, ljudskost, zbratimljenost, saosjećajnost u volji i nevolji…
Evo, već pedeset godina One Brce nema, razmišljamo i pamtimo u relacijama: davno-nedavno-sada; duhovi predaka prominu uličicom ispod salara i podsjete nas da je i tu, ne tako davno, bilo razgovora i dogovora, komšijske i rodbinske prisnosti i uzajamnosti, bilo dječije igre i uskršnjih jaja…
Sjećanja su se utkala u knjige, koliko je bilo moguće – zakasnilo se da toga bude mnogo više i vrijednije, ta varka – ima vremena – navede nas na lakomislenost, pravdamo se kasnije okolnostima i uslovima, na kraju blaga rezignacija i sjeta, uzdah sa porukom: napregni se i razmahni malo tamjana na ovo Sada, nekom sitnicom ublaži muke savjesti.
Vraćam se Starici, ubogoj, oronuloj, naboranoj, čemernoj, iznemogloj, ostavljenoj na milost i nemilost čeljustima vremena koje, ubrzano i nezaustaljivo, proždiru, bez zadrške i milosti, prozore, škure, salare, palange, vrata, krovove, perde, grede, zidove… Pohodi je jedino Perica svakodnevno, ili skoro svakodnevno, kao što je to, do poslednjeg daha, u Miljevce odlazila Danica Kudina, sve dok joj virus kovid maja prethodne (2021) godine nije oteo sjećanja, uzdahe, blagost, pogled ka pučini…
Kameniti uspon Perica još uvijek lako savlada, dođe u selo, sjedne na stanac još malo “držeće” pjacete, pogledom pomiluje okolinu, prisjeća se: imala je Brca nadaleko cijenjene bašte, džardine, nekada tri mlina za meljavu kukuruza i pšenice – Gornji, Srednji i Donji mlin. Poslednji je “funkcionisao” Gornji mlin; pomeljar je bio njegov otac Matija, dozvolu za rad je izdao Sreski narodni odbor 27. oktobra 1951. godine u kojoj stoji: Mlin je potočar sa jednim kamenom (vitlom) i isti se nalazi u selu Brca. Firma pod kojom se mlin vodi glasi: “Mlin potočar za prostu meljavu žitarica dioničara sela Brca”.
Imala je Brca i tri mlina za meljavu maslina i cijeđenje ulja: Đuranovića, Vuksanovića i Lukšića. Zato je, vjerovatno, naziv sela prvobitno bio: Mlini. Tako stoji na kartama iz 1571. godine. Ime Brca javlja se u 17. vijeku. Kako je do njega došlo – nema pouzdanih podataka. A zašto ne bi bila moguća i ova pretpostavka: plodna zemlja, izdašne vode, vrijedni domaćini, neki gost ili namjernik iz oskudnijeg područja, vidjevši bogat, obilan rod povrća i voća, ushićeno je izgovorio: brča!? Kako “brča” u svakodnevnom govoru djeluje pomalo “tvrdo”, vremenom je izraz transponovan u “mekše” – Brca, pa tako ostade do naših dana, da se priča i pripovijeda, davno – raduje, sada – boluje. Ko nas sputava da sanjarimo, neko će imati drugu ideju ili će doći do prihvatljivog saznanja?!
Sjeća se Perica huka Vranštice u vrijeme velikih kiša, kakvih odavno nema, kada je most jedva odolijevao nasrtajima bujičnog toka rijeke. Komšinica Ljiljana Cvijetić Karadžić, tiha pjesnikinja, stihovima bi mu u “normalu” vratila raspoloženje:
Most ili Brca
sve lebdi u toj čudnoj atmosferi
iznad vode sa mnoštvom kapljica
koje se stapaju, rastapaju
u nekoj živoj ravnodušnosti
pred trenutak kada će zavladati voda
bez ljudi i živih bića.
Samo ona
ispod i iznad mosta.
Sjeća se Perica grlatog poštara Andrije, koji je znao bezbroj epskih pjesama napamet, a najradije je recitovao “Marko Kraljević i Musa Kesedžija”, “Banović Strahinja” i “Mali Radojica”. Za njegovu ženu je urađena na Vrelu posebna ploča za pranje veša – Andrija se nije oženio, ploča stoji i danas, maljuga je istrunula…
Sjeća se i prvog komšije Anta, koji je od lisičijeg buta znao parićati najukusniji gulaš. Pa do njega Đura Ćukulina, strastvenog ribolovca sa kamena, nije znao da pliva; jednom je ulovio sarga teškog oko kilogram pa ga “njihao” u Vrelu do podne, da se njegovi seljani uvjere kakav je on “rasni” pecaroš. I Anđuše, najbolje učenice u više generacija, kojoj roditelji nijesu dozvolili, da je društvo ne “pokvari”, nastavak školovanja. A bila je toliko bistra i vrijedna da je “iz jalove krave vadila tele”.
Iako duboko u sedmoj deceniji života, napregne se Perica za Duhove, da na Đeranki, brdu iznad sela, zapne Ranku i, po starom običaju, poželi sretnu i uspješnu godinu svima kojima je Brca u srcu i duši. Za njegovo rođenje vezuje se uzbudljiva seoska novela.
U porodici Matije (1919-1996) i Mare (1924-2014) Lukšić, početkom septembra 1953. radost: rodio se sin. Radovalo se i selo. Novorođenčetu dadoše ime – Ivan, po najmlađem Isusovom apostolu i evanđelisti, koji je napisao prelijepe poslanice o ljubavi. Nije dijete imalo sreće, odletjelo je među anđele, sa nepunih četiri nedjelje. Tuga u porodici, tuga u selu…
Ucviljenoj majci u snu se javi prorok: Mare, Bog je darovao, Bog je uzeo, ne pati toliko, Bog će opet biti milostiv prema tebi, dobićeš sina, neće proći godina. Za njegovo zdravlje moraćeš postupiti ovako: kad djetetu bude osam dana, stavićeš ga u kotaricu i iznijeti na put, ostavi samo, ti se skloni iza nekog žbuna u blizini; prvog prolaznika koji prođe i ugleda dijete zamolićeš da sinu bude kum na krštenju.
Sve se zbilo po milosti Božjoj, 10. jula 1954. Veselje u porodici Lukšić, veselje u selu, rodio se kućić i odžaković. Osmog jutra po rođenju, Mara je sina stavila u korpu, pomolila se Bogu, prekrstila se prolazeći pored crkve Sv. Andrija, sišla na Smokvicu, uz ivicu puta stavila korpu, povukla se nekoliko koraka u zaklon od šiblja i rastinja.
Nije dugo potrajalo, na biciklu je naišao Niko Frana Anta Matova Ćetković (1913-1996), stolar, tesar, zidar po struci, iz Zubaca, žurio je na posao, tek je bilo otvoreno gradilište “Tunelogradnja”. Ugledao je nešto neobično pored puta, zastao je, prekrstio se – dijete. Brzo je Mara izašla iz “čeke”, pozdravila se sa namjernikom, klekla, sve mu objasnila i zamolila ga da se prihvati kumstva. Na krštenju Niko je djetetu dao ime Petar, da bude zdrav, snažan, stamen, oslonac porodici. Kumstvo se svih proteklih 68 godina sa ljubavlju i poštovanjem njeguje. Selo je prema djetetu bilo “bolećivo”, nazvalo ga je – Perica. Tim nadimkom, svih proteklih decenija, zove ga i staro i mlado.
Ispraća Brcu, tako, Perica u memoriju i sjetu. Za tridesetak godina bio bi njen 800-ti rođendan, neće se obilježavati i proslavljati, neće se zapjevati:
Jer ljepšega nema sela,
što je Brca iznad Vrela.
Bilo je jedno selo. Voljeli su ga seljani: odrasli i djeca, voljeli ga turisti, putopisci, etnografi, geografi, urbanisti i arhitekte, slikari, naročito slikari… Sreće nije imalo. Nijesu mu bili naklonjeni jedna država i jedno vrijeme…
