O dječaku
Sklopivši oči, dječak je intenzivno upijao sve zvukove, vibracije, mirise koji su ga okruživali. Kada ih je, nošen istraživačkim žarom, karakterističnim za svijet malenih, konačno otvorio, pred njim je „eksplodirala“ paleta najrazličitijih boja, od plavetnila Jadrana i neba koje ga je zasvođivalo, zelenila sredozemnog perivoja u neposrednom okruženju, zlatnožutog blještavila primorskog sunca i sivobijelih kontura grada koji je stajao ispod njega. Zapravo je to bio gradić, ali u njegovim dječačkim predstavama on je bio uzbudljiv, neistražen, a opet drag i prisan.
Bila je izuzetna privilegija živjeti na Pristanu u prvoj polovini 70-ih godina XX stoljeća, čega se dječak jedino i sjećao, budući da je rođen 1967. godine. Tada još mali, nije ni slutio da će svega nekoliko godina kasnije, „beton, kamen i željezo“ (bez mramora!) poravnati sve njegove uspomene, a one će u godinama koje će uslijediti biti sačuvane samo u snovima. Djeluje gotovo groteskno da se može biti iseljen iz svog mjesta na svega par kilometara dalje, ali i da se taj svoj zavičaj više nikada ne vidi jer zauvijek nestaje u eksplozijama, dimu i prašini. Obezglavljena i ogoljena Volujica, nažalost, i danas tužno svjedoči o zabludama minulih vremena.
Svako „naše malo misto“ (zanimljivo, upravo tih godina se prikazivala istoimena domaća TV serija, kao i kultni „Gradić Peyton“, američki „blizanac“ Pristana) je imalo onaj svoj vidikovac (bellavista) s kojeg se pružao najljepši pogled na grad. Dječak je bio ubijeđen i sva je prilika da je bio u pravu, da su dvije zgradice koje su više ličile na veće kuće („Naftine zgrade“) sa po dva stana (prizemlje i sprat), a u jednom od njih je i živio, upravo bile ta pozicija. Do njih se dolazilo velikom skalinadom od precizno izbrojanih 107 širokih i vijugavih skala, oivičenih mediteranskim zelenilom, dok je odmah iza zgrada započinjala čempresova šuma (opet ti čempresi!) na tada zelenoj Volujici.
Sa prostrane terase na kojoj se dječak volio igrati, ali i iz sobe kojom je dominirala lijepa kaljeva peć, kada bi se otvorile škure, „pucao“ je prekrasni pogled na more, a vjetar je često donosio njegov opojni miris i slani ukus. Silaskom dolje na ulicu do kultnog bioskopa, jedan pravac je vodio do najvažnijih javnih zgrada koje su bile uz more, parka, hotela, obale i prekrasne pristanske plaže sa „splavom“, dok je drugi pravac vodio prema „Kumpanijskim zgradama“ koje svoje simpatično ime duguju „Barskom društvu“ („Compagnia di Antivari“), „Monopolu“, ambulanti, te „Drugoj osnovnoj“, dječaku tako dragoj školi u kojoj je kod svoje stroge, ali divne učiteljice naučio prve računske radnje, budući da je slova, zahvaljujući svojoj već ranije opisanoj silnoj znatiželji, savladao još mnogo ranije u roditeljskom domu, ali i u vrtiću, koji je bio na istoj „trasi“.
Povratak iz škole je opet činio nezaboravni skup detalja kao što su izlijepljeni plakati poznatih pjevača iz SFRJ koji su nastupali u obližnjem Domu JNA, filmova koji su se prikazivali u gradskom kinu, spontanih dječačkih sportskih manifestacija, ali i, dok se jednom prilikom prolazilo pored već pominjanih „Kumpanijskih“, koloritno i beskrajno simpatično gledanje utakmice i navijanje jedne divne Pristanjanke, rođene Talijanke, crmničke snahe, za fudbalsku reprezentaciju zemlje svojih predaka. Ova impresija, kao i činjenica da je, uprkos iskustvu ratnog logora, i njegov otac, pored Jugoslavije i „Hajduka“ imao velike navijačke simpatije za istu ekipu, učiniće da i dječaku, uz reprezentaciju one zemlje u kojoj je odrastao, „Azzuri“ budu omiljena „squadra“.
Svečano obučen za tu priliku, očešljan, dotjeran, pomalo umišljen, uživao je u nedjeljnim šetnjama s roditeljima, rođacima i prijateljima pristanskom rivom, ali i u jednostavnim ritualima obilaska pristanskih službenika, trgovaca i zanatlija radnim danima, opet skupa sa starijima. Sjećao se da su, dok je šetao obalom, iz malih tranzistorskih aparata sa prozora i balkona, ali i sa gramofona njegove sobe, dopirale zanosne pjesme koje danas zvuče gotovo nestvarno, pjevajući o moru, brodovima, ljubavima i rastancima (Mišo, Tereza, „Pro Arte“, „Trubaduri“, Adriano, Milva, Demis, Nana). Ova velika muzička imena nisu nasumično nabrojana jer odjeke tih nježnih melodija on je od tih vremena zadržao u ušima i u duši sve do današnjih dana. Jedino u kafanama se mogla čuti narodna muzika, ali opet ona pristojna, starogradska, izvorna. Posebno ga je, kao i drugu djecu u neposrednom susjedstvu, oduševljavalo kada bi barska Gradska muzika veselo prošla ulicom, a povodom tadašnjih praznika. Tom prilikom, i dječak i njegovi drugari bi se veselo „stuštili“ niz ulicu, prateći muzičare sve do trga gdje bi se koncert i završio. Dok su tih godina i Stari i Novi Bar (Pristan) imali svoju gradsku muziku, njihov višestruko veći i mlađi „brat“ na Topolici gotovo pola stoljeća kasnije još uvijek nema ovaj gotovo statusni simbol svakog primorskog grada. Slično je i sa vaterpolo klubom koji je u nekoj studentsko-učeničkoj formi egzistirao u tom vremenu. Jednako apsurdno zvuči i da voz na pruzi Beograd – Bar koja je, kakve li simbolike, nastala iste one 1976. godine kada je Pristan nestao, upravo tada prelazila navedenu razdaljinu gotovo duplo brže nego danas. Što reći? „Silentium aurum est“!
Osim Pristana, koji je za dječaka imao gotovo magičnu privlačnost, postojala su još tri lokaliteta koja je neobično volio zbog porodičnih relacija, ali i specifičnih ljepota svakog od ta tri mjesta. Makar jednom sedmično išao je s nekim od ukućana (majka, otac, brat, baba) na Topolicu, najnoviji od tada „tri Bara“, grada koji se izuzetno brzo razvijao. Njegove tada ne tako brojne zgrade („Žuta“, „Sedmica“, „Željezničke“ – namjerno se u ovom osvrtu spominju zgrade kojih više nema) izgledale su ogromne i nedokučive za malenog posjetioca. Iako je tada ponekad priželjkivao da se iz pristanske dokolice izmjesti u veći i moderan grad, upravo onu prelomnu godinu „progona“ sebe i svojih sugrađana sa padina Volujice će dočekati u „rijekama“ suza.
Zatim, njegovo veliko otkriće je bio Stari Bar, u koji se obično išlo ili na pregled u bolnicu kroz koju su gotovo „lebdjele“ blještavo bijele časne sestre Svetog Križa ili petkom „na Pjacu“, gdje su dominirale žene u živopisnim narodnim nošnjama okolnih krajeva. Šetajući uskim ulicama, intuitivno je shvatao, posmatrajući moćne mletačke zidine i karakteristične, njemu do tada nepoznate minarete preko puta da je ovaj grad mjesto neposrednog „susreta“ Zapada i Istoka, odnosno tri konfesije koje se na ovom prostoru tako duboko prepliću. Konačno, dječak je uživao i u svojim povremenim odlascima u Sotoniće, zavičaj svoje majke, jedno od najljepših i najživopisnijih crmničkih sela. Divne stare kamene kuće, crkve, voltovi, gumna, konobe, bačve s vinom, vinogradi, smokve, lipe, domaće životinje, ukratko, jedno prekrasno selo koje je pulsiralo životom, a što će se nažalost naglo prekinuti nakon potresa 1979. godine. Sve je to malog „istraživača“ ostavljalo bez daha dok je uživao u neponovljivim ukusima delicija majčine tetke, divne i blage žene kakve danas možemo sresti samo u pričama, literaturi ili na filmskom platnu. Mnogo godina kasnije će posjetiti i Šestane, škrti, ali i uzvišeni zavičaj svojih ponosnih predaka koji su se iz malenog sela i jedne bratstveničke kule rasuli od Bara i Ulcinja preko Zadra pa sve do Italije i Amerike.
Premda je tada bio mali dječak, u njegovim maglovitim, ali i raskošnim slikama ipak su ostala sjećanja na sve te divne ljude koji su skupa s njegovim isto takvim ukućanima (možda je sramota hvaliti svoje, ali je grijeh ne govoriti istinu!) činili taj grad kojeg više nema, a za ovaj sažeti „memento“ moguće je spomenuti samo neka prezimena jer bi zbrajanje svih tih sjajnih ljudi zasluživalo neku gabaritniju literarnu formu. Dakle, krećući se od onih koji su bili neposredni susjedi, odnosno Marvučić ka onima nešto udaljenijima, a opet tako bliskima, bile su tu porodice Žinga, Jovović, Malić, Ljumović, Bjelojević, Bulatović, Rađenović, Trceta, Todorović, Vujačić, Marović, Bardić, Mašanović, Dabanović, Ivanković, Tomović, Magovčević, Marsenić, Đurović, Lekić, Petranović, Cerovšek, Savović, Rajković, Jelenić, Đokvučić, Stojović, Čalović, Janjić, Bilčić, Tošković, Pavlović, Pavićević, Ratković, Vuletić, Radulović, Vujović, Gažević, Nedić, Ibrahimović, Zekić… Svima koji nisu spomenuti, duboko izvinjenje jer ipak su ovo samo sjećanja jednog malog dječaka, onima koji prebivaju u „nebeskim prostranstvima“ pokoj vječni, onima koji još hode ovim svijetom, gdje god bili, svako dobro, a Pristan se ionako svim njegovim žiteljima već odavno preselio u snove.
O mladiću
Druga polovina sedamdesetih, a naročito osamdesete godine XX vijeka kada je dječaka već „odmijenio“ mladić, razdoblje je kada i grad u kojem je živio, što zbog prirodnih stihija, što zbog neumitnosti razvoja, ubrzano mijenja svoj izgled. Bar postaje veći, prostraniji, niču novi, ali i nestaju neki stari kvartovi Topolice. Mnogi će reći da je današnji barski korzo (riva, šetalište) jedan od najuređenijih i najprijatnijih za šetnju, ali kao što Pristanjani ne praštaju njegovo rušenje, generacija stanovnika Topolice kojoj je pripadao mladić, a pogotovo oni još stariji nikada neće oprostiti rušenje i uklanjanje kamenog parapeta, tog gotovo mitskog lokaliteta tadašnje barske omladine. Duž njega se šetalo, a na njemu sjedjelo, ležalo, sviralo, slušalo, grlilo, ljubilo, veselilo, tugovalo, pa čak i učilo. Iza parapeta, nalazila se gradska plaža, ne naročito uređena, ali barskoj mladeži i turistima neobično draga. Mladić je uz barski parapet napravio svoje prve pubertetske „korake“. Na toj relaciji, koja se iz današnje perspektive čini sasvim nevelika, on je u društvu svojih školskih drugara ispitivao identitet ove specifične zajednice „šetača“, od onih kojima je zavidio, onih od kojih je zazirao pa sve do onih gracioznog hoda u koje bi se i „zatreskao“. Zbog potencijalnih mlađih čitalaca, treba naglasiti da su kafići tada bili u samom začetku onoga što će mnogo kasnije postati. Jer, onaj ko nije bio na „štrafti“, „špici“, „crti“, kako svoja šetališta zovu u nekim većim regionalnim centrima, smatralo se kao da nije ni izlazio u grad.
Može se reći da se na barskom parapetu iščitavala svojevrsna muzička istorija. Naime, mladić je primjećivao kako dugokosi i usporeni hipici polako uzmiču pred ošišanim i pomalo agresivnim pankerima, ali godine u kojima je stasavala njegova generacija donijele su jedan neobični muzički izraz koji je sve ove prethodne „preselio“ u tada još postojeće „džubokse“, poput onog kod stare autobuske stanice. I kao što su gramofone zamijenili kasetofoni, „Novi talas“ („Novi val“, „New wave“) je iznenada „grunuo“ svom silinom mladalačke energije, donoseći dah promjena u pomalo uljuljkanu stvarnost zajednice koja je polako, ali sigurno klizila prema onome što će u narednoj deceniji uroditi „gorkim plodovima“. Mladić i njegovo društvo tih dana pasionirano preslušavaju domaće i inostrane top liste, kako na dva jedina domaća državna TV kanala, ali i na brojnim radio stanicama (koje se u to vrijeme nisu slušale isključivo u kolima), tako i na više kanala Italijanske radiotelevizije (RAI), što je bila privilegija samo nekoliko regija tadašnje velike države. Naravno, Sanremo je bio nešto što se ne propušta i rijetka prilika gdje bi roditelji i djeca bili saglasni oko TV programskih sadržaja.
Zgrada u koju se mladić još kao dječak preselio („Stara spuška“) iz svoje nikad prežaljene pristanske pastorale je bila dovoljno blizu moru da se u noćima olujnog juga mogao čuti njegov šum, ali je stan bio previše nisko da bi se ono moglo i vidjeti, što ga je rastuživalo i nerviralo. Utjeha je brzo pronađena u obližnjem parku, gdje je s vršnjacima iz zgrade, izuzimajući ljeto kada bi išli na jednu od barskih plaža („Gradska“, Žukotrlica, Crvena), u sjenci zelenila pronalazio razonodu, od fudbala i odbojke do tada popularnih „Igara bez granica“. Budući da su većinu stanara zgrade (uz nekoliko izuzetaka, među kojima je bila i mladićeva porodica) činili pomorci, ova zgrada je dobila nezvanični naziv „Ujedinjene nacije“ jer su njene stanovnice bile i jedna Indijka, Ruskinja, Poljakinja, Kubanka, uz Dalmatinke, Bosanke, Srbijanke, ali i ljude iz svih krajeva Crne Gore, što je bilo jedno pravo bogatstvo. Odrastajući skupa i međusobno se družeći, djeca svih ovih dobrih ljudi su stasavala u osobe kojima je stran svaki šovinizam i ksenofobija, na koje se danas, nažalost, „tiha većina“ neprirodno navikava. I mladić je osjećao privilegiju što odrasta u jednoj tako lijepoj i raznolikoj, a opet prirodnoj sredini koja se danas prenaglašeno i pomalo neukusno označava kao „multi-kulti“.
Gimnazija je u prvim godinama 80-ih bila istinski rasadnik znanja, zahvaljujući sjajnim profesorima, ali i ništa manje i dobrim učenicima. Generacija maturanata 1986. godine, kojoj je i mladić pripadao, zvanično je prilikom obilježavanja 100 godina Barske gimnazije proglašena kao jedna od nekoliko najboljih, o čemu govore doktori nauka, univerzitetski profesori, vrhunski stručnjaci koji su potekli iz ovog barskog 1967/68. godišta, a žive na prostoru od Vankuvera do Sidneja. Iako su mnogi svoja životna „sidra“ bacili daleko od Bara, uvijek mu se rado vraćaju. No, značajan dio ove „Generation X“ ipak je ostao u rodnom gradu, što se odnosi i na mladića koji je polako, ali sigurno prelazio u novu fazu vlastite životne metamorfoze.
O čovjeku
U pogledu dobnog označavanja, „čovjek“ je najneprecizniji termin jer obuhvata sve one ljude od zrele mladosti do duboke starosti. Još je nezahvalnije kada ovu riječ posmatramo iz etičkog ugla, zbog čega se autor ovog moguće predugog članka iskreno pita je li primjereno osobu o kojoj će ovdje biti riječi nazvati tim tako uobičajenim, a opet tako uzvišenim nazivom. Biologija je neumitna i ona govori o „silaznoj putanji“ ali duša i duh se nerijetko, pa i u ovom slučaju opiru ovom „zovu realnosti“. Zbog toga, čovjek s kraja ove priče ne želi prekinuti one nevidljive, ali čvrste niti koje ga povezuju s mladićem i dječakom iz prethodnih poglavlja ove pomalo čudne i „zbrda-zdola“ priče.
Deseta decenija prethodnog vijeka gotovo ni kod koga na ovim prostorima ne izaziva asocijacije s afirmativnim predznakom iz sasvim razumljivih razloga. Kod čovjeka o kojem je ovdje riječ ovaj osjećaj je dodatno ojačan bolnom činjenicom da je početkom ovog razdoblja ostao bez jednog, a krajem istog i bez drugog roditelja. Ovakav veliki gubitak, uz sav dodatni neveseli kontekst tog vremena, natjerao ga je da u novi vijek i milenijum uđe otvorenog uma, ali i srca, smatrajući da je ono najteže iza njega. Kada se u samo 15 godina njegovog života promijene četiri držanopravna statusa uz četiri firme i ustanove, to je znak da se obistinjuje ona ne baš obećavajuća sintagma o „življenju u zanimljivim vremenima“. S druge strane, i tom čovjeku i generalno ljudima s ovih prostora se na taj način demonstrira neka ovdašnja neobična vitalnost koja prkosi stereotipima.
Krajem ove godine navršava se 30 godina od kako je ovaj čovjek, skupa s još nekoliko kolega, počeo raditi u pomorskoj kompaniji koja u nešto drugačijem statusu i formi i danas postoji. Uz uspone i padove karakteristične za gotovo svakog ko sudjeluje na „nemirnom“ tržištu rada, te činjenicu da je iz dubokog poštovanja i ljubavi prema roditeljima prihvatio neudobni i uski pravnički „oklop“ na svojem širokom literarnom korpusu, može se reći da je u ovom kolektivu pronašao svoj „kruh svagdašnji“. Zahvalnost za to duguje svojim izuzetnim koleginicama i kolegama koji mu daju tako neophodan kreativni, radni i životni impuls. Privilegija je raditi u firmi čije se poslovanje i bukvalno rasprostire na sve četiri strane svijeta. Iako su prve godine radnog angažmana bile obilježene turobnim efektima sankcija, „redizajnirana“ kompanija je, uprkos „valovitoj“ ekonomskoj situaciji u svijetu, ipak uplovila u mirnu luku, iz koje će, shodno svojem geslu, i dalje „spajati obale“.
Primjetno je kako u ovom pomalo disfunkcionalnom tekstu postoji poveznica zahvaljujući kojoj sve što je napisano ipak nekako ostaje na „okupu“, a to je muzika. I dječak i mladić i čovjek podjednako uživaju u muzici, proživljavajući je duboko, asocijativno, naglašeno emotivno. Jedna od melodija u kojoj su „sva trojica“ uživali je vanvremenski Verdijev „Hor Jevreja“ iz opere „Nabucco“. I dok su dvojica mlađih više uživali u harmonijsko-melodijskim bravurama ovog istinskog „evergreena“, zrelog čovjeka su se dojmili stihovi kada prognani robovi zavape „O, Domovino moja, tako lijepa i izgubljena“!
Sve češće šetajući, bolje reći lutajući gotovo nestvarnim „kalama“ Starog grada Bara, osobito u blizini ruševina nekada raskošnih crkava i palata, čovjek se uživljavao u sudbinu barskih plemića, pučana, svećenika koji su nakon one prelomne 1571. godine tokom egzodusa u Mletke, ali i mnogo dalje, u svojem srcu sačuvali uspomenu na rodni grad koji više nikada neće vidjeti. S iskustvom pristanskog „egzila“ mogao je sve to doživjeti još dublje i intenzivnije. Iako je tokom 20-godišnjeg angažmana priređivanja Božićnog koncerta skupa s nekoliko prijatelja entuzijasta uspio ovu ariju smjestiti u repertoar tog lijepog i tradicionalnog događaja, ostao je žal što ovo remek djelo nije izvedeno u Starom gradu, gdje bi ostvarilo svu svoju puninu. Vodeći proteklih godina više hodočasničkih grupa, primijetio je da svaki kutak ovog magičnog urbanog prostora ima svoju „muzu“ i da je to toliko bjelodano i snažno da čak i turisti sve ovo gotovo instinktivno osjete. Osobito na temeljima srušene katedrale sv. Đura, čovjek je osjetio blizinu Boga, transcendentnu moć koja, suprotno onoj zemaljskoj, smiruje i krijepi. Iako ne bez hodočasničkog iskustva koje uključuje mnoge zvučne lokalitete, među kojima i vječni Rim, ovaj čovjek je sazrijevajući došao do spoznaje da je iskonsko „hodoljublje“ (još jedna lijepa riječ zapamćena u djetinjstvu) upravo ono koje se odvija na rodnoj grudi. Naročito kad zaslugom onog prsta iz Michelangelovog „Stvaranja“ neko poput njega dobije priliku, bolje reći privilegiju boraviti na ovom neponovljivom i prekrasnom „sprudu“ smještenom između „slane i slatke obale“.
…Sklopivši oči, čovjek je zamišljao mladića kako sjedi na kamenom parapetu i dječaka kako sanjari na vječno zelenim padinama Volujice, sva trojica su bili ispunjeni, sjetni i sretni u isti mah…
