Gošća Vjere Knežević Vučićević u emisiji “Sunčanom stranom ulice” bila je sopranistkinja Aleksandra Vojvodić Jovović.
RB/BI: Tema za razgovor sa Aleksandrom je uvijek mnogo, a ovoga puta direktan povod je nekoliko zaista lijepih vijesti. Na početku čestitke – u poslednje vrijeme Vaši učenici i Vi dobili ste značajna priznanja koja su kruna predanog rada i posvećenosti. Podsjetimo, sa kojih ste se takmičenja vratili sa nagradama?
Vojvodić Jovović: Nagrade su se desile, maltene, na početku školske godine, ali su odraz višegodišnjeg truda. Osvojile su ih djevojke koje već više od pet godina vježbaju solo pjevanje u mojoj klasi. Ovoga puta bile smo na međunarodnim takmičenjima u Rumi i Novom Sadu. Na takmičenju „Nikola Cvejić“ u Rumi (jednom od najvećih regionalnih, a mogu da kažem i najstrožije), takmičila se Tara Vlajnić, naša Baranka, koja je u trećem razredu Muzičke škole „Andre Navarra“ u Podgorici. Osvojila je drugu nagradu. Konkurencija je zaista bila veoma jaka, a u žiriju su bile velike zvijezde – najveća imena u pedagogiji i operskom pjevanju na Balkanu, ujedno i profesori iz Beograda, Zagreba, Ljubljane. Presrećna sam što smo osvojili drugu nagradu pri čemu naročito, kao kuriozitet, želim da podvučem da je taj žiri na nekim od prethodnih takmičenja, znao i da ne dodijeli nikakvo priznaje. Utoliko smo Tara i ja još više ponosne. Prije nekoliko dana sam dobila vijest da je i moja druga učenica, Milica Adamović, takođe Baranka, dobila prvu nagradu u Novom Sadu, na takmičenju „Artisti della voce“. Milica je zaista veoma talentovana djevojčica, koja je bila moja učenica i u ŠOMO „Petar II Petrović Njegoš“. Trenutno pohađa prvi razred škole „Andre Navarra“. I ona je izuzetno napredovala i dobila izvrsne kritike, zasijala je u glavnom gradu Vojvodine.
RB/BI: Ti uspjesi su zaista velika satisfakcija… radno ste angažovani u ŠOMO „Petar II Petrović Njegoš“ u Baru i u Muzičkoj školi „Andre Navarra“ u Podgorici. Uspijevate li da pomirite sve te obaveze, sigurna sam da je izuzetno naporno?
Vojvodić Jovović: Pa, meni zaista rad sa solo pjevačima nije naporan, ukoliko su oni u kontinuitetu moji đaci. Jednostavno je – volim taj poziv, volim djecu i baš mi je lijepo vrijeme provedeno sa njima. Što se organizacionog dijela tiče, uz ljubav prema poslu, sve se može uskladiti. Recimo, da živim u Beogradu ili nekom drugom većem gradu, gdje bih morala da koristim javni prevoz, bilo bi teško. Ovdje sam veoma lijepo organizovana i imam dovoljno vremena da se posvetim i porodici i držanju časova i, naposljetku, mojoj profesiji – pjevanju.
RB/BI: Koliko djevojčica pokušava da savlada tehnike solo pjevanja i jesu li barske djevojčice talentovane, vrijedne, kakva su Vaša iskustva?
Vojvodić Jovović: U Nižoj muzičkoj školi, moja koleginica Bojana Pejanović i ja trenutno imamo 24 učenika i to su zaista divna, kulturna, vaspitana i talentovana djeca. Sa njima počinjemo od osnova, dok su njihovi glasići uvijek „mali“. Ipak, i tada možemo da prepoznamo potencijal, kao i da će se od tog „zrna“ razviti nešto veliko, ponekad i ogromno. Radimo sa njima zaista predano i borimo se svakodnevno, oni su redovni na nastavi i vole pjevanje, što je najbitnije. Iz dana u dan se osjeća napredak, a već poslije prvog izlaska na scenu se bespovratno zaljubljuju u nastupe. Slijedi višegodišnji proces nadgradnje talenta, koji podrazumijeva ne samo umjetnički razvoj, muzičko obrazovanje, nego i fizički razvoj djeteta jer, što su stariji, to njihov glas postaje bolji, ljepši, moćniji. Dodatni „začin“ su tehničke vježbe koje radimo sa njima, pa vokal postaje okretljiviji, ovladavaju intonacijom, scenskim nastupom… Ovih dana ćemo imati u Baru nekoliko nastupa, gdje će naši učenici predstaviti talenat i umijeće.
RB/BI: U savremenom dobu, mladi su mnogo više okrenuti izazovima digitalnog vremena. U kojoj mjeri djeca današnjice poštuju umjetnost, kulturu, koliko su joj okrenuti i da li je uopšte razumiju?
Vojvodić Jovović: Smatram da je sve otišlo dođavola, otkad se pojavio Internet. Nažalost, još nismo svjesni njegovog negativnog uticaja po našu djecu. Dakle, prosvjetni radnici zaista pokušavaju da djecu iščupaju iz tih nerealnih ili imaginarnih svjetova i stvorimo od njih vrijedne ljude i ulijemo im znanje koje će sjutra moći da valorizuju. Na društvenim mrežama dominiraju nebitne informacije koje zaokupljuju njihove glavice, popunjavaju im prostor u mozgu. Taj sedentarni način života ispred ekrana, loše utiče i na razvoj motorike, koncentracije, pa djeca u školi sve sporije reaguju, nezainteresovana su, letargična. Apelujem na roditelje, pogotovo na one čija su djeca dobi između prve do četvrte godine, da im nikako ne daju telefon, tablet sve dok ne steknu osnovne motoričke vještine. Djeca treba da trče, pjevaju, skaču, a ne da su vezana za internet sadržaje koji su prebrzi, pa im realni svijet postaje prespor i dosadan. Ovo sam morala da kažem, jer imam lično iskustvo. Voljela bih da se logopedi agresivnije uključe, da zauzmu jasan stav, i na lokalnom nivou, u pogledu štetnosti sadržaja sa interneta na razvoj najmlađih.
Konkretno, u Baru imamo puno divnih zanimacija – djecu treba usmjeriti na sportske aktivnosti, muziku, druženje… Moramo ih spasiti od pošasti savremenog doba. A da sam, nažalost, u pravu, potvrdilo mi se prije nekoliko dana kada sam mijenjala koleginicu grupne nastave. Dovoljan mi je bio jedan čas da shvatim da je, i pored moje velike želje da ih animiram, učinim tih pola sata zanimljivim, dinamičnim, djeci bilo dosadno. Oni više jednostavno ne mogu i ne žele da nas prate. U mlađim razredima još uvijek fino funkcionišu, a kako su stariji, nešto se dešava, gube interesovanje, volju za nastavu.
RB/BI: Aleksandra, dugi niz godina radite kao pedagog, bili ste i direktorica ŠOMO u Baru. Čime se najviše ponosite u tom dijelu profesionalnog angažmana?
Vojvodić Jovović: Ponosna sam što sam inicirala i otvorila Odsjek solo pjevanje i ovdje i u Podgorici. Osjećala sam se divno kada je moja učenica počela da predaje u Školi u Ulcinju. Presrećna sam što djeca i u ovom vremenu, ipak, ne prestaju da pjevaju, a znam da će pjevati i ubuduće. Ponosna sam što sam začetnik takve vrste kulture u Baru i u Crnoj Gori. To mi je najbitnije.
RB/BI: Da li Vam nedostaje nešto iz tog vremena?
Vojvodić Jovović: Ne, baš sam se pronašla 100 posto u svom poslu, volim da koncertiram i zaista me čini srećnom rad sa djecom, to me ispunjava i svakog dana pjevam po tri-četiri saata sa njima. To je ljepši posao za mene i mnogo se bolje osjećam. Dosta je rada na rukovodećoj poziciji, bila sam direktorica 12 godina.
RB/BI: Prepoznati ste i kao iskreni i istinski ljubitelj crnogorske tradicije pa, kada god ste u prilici, zaista lijepo promovišete naše kulturno nasljeđe i baštinu i, rekla bih, nepravedno zapostavljene vrijednosti. Možemo li se, nakon albuma „Korijeni“ sa crnogorskim pjesmama obrađenim u new age stilu, obrade crnogorskih pjesama za glas i klavir, koje ste obradili za kolegom Aleksandrom Basarabom, i naravno, da ne zaboravim, pjesme i spota ’Iskra vječnog plamena’ povodom deset godina od obnove nezavisnosti Crne Gore, nadati nekom novom sličnom projektu?
Vojvodić Jovović: Za projekte tog tipa treba velika podrška. Što se tiče klasične muzike, ona zahtijeva mnogo više novca i angažovanja profesionalaca. Naravno, da imam neke interesantne zamisli, uvijek sam i bila puna ideja. Sljedeće godine će biti 20 godina mog intenzivnog rada kao koncertne pjevačice. Iza mene je veliki je broj koncerata i nastupa u Crnoj Gori i van zemlje. Vjerovatno ću obilježiti taj jubilej, a nadam se da će mi ljudi pomoći da stavim tu „jagodu na vrh šlaga“ i zaokružim dugotrajan period rada i muzičkog stvaralaštva. Mogla sam, možda, dati i više, ali mislim da sam, kao prva osoba koja je počela da se bavi operskim pjevanjem i predavanjem na ovom podneblju, dala značajan doprinos jer sam prokrčila put budućim generacijama. Nije bilo lako da sve to učinim, ali mi je satisfakcija da će sada moje koleginice, moje učenice, lakše raditi i stvarati. Naravno, u ovom momentu ja i dalje funkcionišem, mada sam u zenitu pjevačkog rada. Vjerujem da ću imati podršku i ubuduće, pogotovo od mojih sugrađana, mojih Barana, koje izuzetno volim. Sa sigurnošću tvrdim da su ponosni na mene, kao i ja na njih, pa ću, ubijeđena sam, imati još projekata.
RB/BI: Bliži se Nova godina, da li će publika imati priliku da Vas čuje na nekom od brojnih muzičkih hepeninga po crnogorskim gradovima?
Vojvodić Jovović: Ne, ove godine neću nastupiti, žao mi je što Koncert u podne, koncert klasične muzike, koji sam izvodila sa kolegom mr Mirom Kruščićem, već dvije-tri godine nije dostupan publici. To je bio onaj dobro poznati i, iz godine u godinu, izuzetno lijepo prihvatan koncert, koji se održavao 1. januara sa orkestrom pokojnog Radovana Papovića. U drugim gradovima se takav događaj praktikuje. Žao mi je što je u Baru taj muzučki segment iznova preskočen. Ali, ostavljam ljudima koji o tome brinu da se, ipak, sjete nas koji smo mnogo dali za ovaj grad i koji i dalje održavamo visok nivo kulture u njemu. Dakle, sve je u redu, neka pjevaju i Brene i Cece, ali ipak treba podržavati ljude koji su magistrirali kod velikih imena, a potom se vratili u svoj grad da daju doprinos kulturi i umjetnosti. Znači, moja poruka, bez gorčine je – nemojte nas zaboraviti.
RB/BI: Kakvi su Vam planovi za 2024? Kazali ste, veliki jubilej je pred vama.
Vojvodić Jovović: Nadam se da ću tokom 2024. godine imati nekoliko koncerata u Baru i Podgorici, čime ću zaokružiti dosadašnji dio svoje muzičke priče. Imam jednu pjesmu za koju već duže vrijeme, kako da Vam kažem, sve čekam da mi se neka vrata otvore. To je, kao što su svi umjetnički projekti, nešto što se ne može realizovati dok ne dobijem „zeleno svjetlo“, a za koje se nadam da će se pojaviti. Prekrasna je to kompozicija koja se zove „Ljubav“ i smatram da je baš pravo vrijeme za nju. Čekala sam nekoliko godina da se stvore uslovi i mislim da ta pjesma treba da zaživi. Nadam se da ću uspjeti i nju da snimim.
