Daniel Cristian Bodea u Bar je stigao 1997, kao devetnaestogodišnjak, u potrazi za boljim životom i sa namjerom da preko mora stigne do Italije. Ipak, ostao je i postao Baranin.
Iz gradića koje se zove Vatra Dornei (regija Bukovina) u Rumuniji, zajedno sa zetom, stigao je do Bara, koji je, kako se prisjeća, bio „mnogo manji nego danas“, ali vedriji i topliji od njegove domovine.
„Zet i ja smo nekoliko dana spavali u šatoru kod željezničkog depoa. Onda smo otišli u Sutomore. Zaposlio sam se kod Sloba (Šoleta) Vuksanovića, kada je on držao kafe bar ‘As’. Pridružila nam se moja sestra, bili smo zajedno tri godine, do njihovog odlaska u Italiju. Kod Šoleta sam radio 25 godina – kao konobar, menadžer, majstor… Sa njim i danas sarađujem, on mi je drugi otac“, ističe Danijel.
U početku nije bilo lako: kopao je, istovarivao cement i radio brojne fizički teške poslove. Onda je naučio zanat vodoinstalatera i keramičara. Postepeno, upoznavao je ljude, sticao prijatelje… Nakon tri godine savladao je jezik i naučio da čita i piše.
Suprugu je upoznao u Sutomoru. Ubrzo su dobili dvije kćeri, Ana Mariju, koja je sada učenica Srednje ekonomsko ugostiteljske škole i godinu mlađu Elenu, učenicu Srednje stručne škole. Danijel se trudio da svojoj porodici stvori sve što je potrebno, živjeli su lijepo, ali sreća nije potrajala. Prije nekoliko godina, nakon razvoda, postao je samohrani otac i podstanar. Trebalo je zaraditi za život i obaveze, a da djeca ne trpe.
„Nije jednostavno sam podizati djevojčice. Nekad nisam bio siguran da umijem da im objasnim neke stvari“, prisjeća se. One ovdje nisu imale ni bake ni tetke da ih pričuvaju, pa je za Danijela bio izazov kako da završi ugovorene poslove, spremi ručak i isprati ih u školu.
Na pitanje kako je to postizao, kaže da se sve dogovarao sa djecom: od toga što će jesti, do toga kako će organizovati dan. Vodio ih je i u domovinu, da upoznaju baku. „Sviđa im se Rumunija, ali više vole Bar“, kaže uz osmijeh.
U međuvremenu, zaposlio se u Komunalnom preduzeću. Kaže da su mu kolege odlične, jedino mu je ponekad teško da uklopi sve obaveze, s obzirom da na poslu ostaju „dok se problem ne riješi“.
Njegov pozitivan stav je zarazan, razmišlja sto na sat i svakom problemu pristupa kao izazovu. Sa ćerkama, koje su u međuvremenu izrasle u djevojke, ima drugarski i otvoren odnos.
Vremenom je postao pravi Baranin. Ima svoje prijatelje i omiljeni kafić. Ne žali što nije otišao u Italiju, jer se, kako ističe, tamo drugačije živi nego ovdje.
„Sa sestrom se ovih dana čujem baš često. A znate li zašto? Bolesna je, ne ustaje iz kreveta. Zato i ima vremena da mi se javi, jer inače radi po čitav dan. Nama je, izgleda, suđeno da živimo teško, ali… teško je svuda. Možda i više nego kod nas.“
Već neko vrijeme u vezi je sa Majom. Njih dvoje ukupno imaju četiri tinejdžerke.
„U početku nije bilo lako – objašnjava on, a Maja potvrđuje – ali sada se već slažu kao prave sestre.“
A kroz godine podstanarstva autorke ovog teksta, sitne i krupne kvarove koji su se u iznajmljenim stanovima često dešavali, Danijel se pokazao kao odličan majstor i siguran izbor i otuda korijen ove priče.
