Završno veče programa bARS na 35. Barskom ljetopisu održano je sinoć u „Dublin Pub“-u u Ulici maršala Tita. Multimedijalni program „Hram zlatnog lotosa, 40 godina kasnije“ bio je posvećen istoimenoj knjizi Slobodana Vučkovića, objavljenoj još 1982. godine. Vučković se, nakon gotovo četiri decenije, opet pojavio na barskoj sceni, a veče je imalo i emotivan „predznak“ zbog susreta cjelokupne postave kultne barske rock grupe iz sedamdesetih – „Napokon“.
Sa Vučkovićem, neobičnim, smirenim čovjekom, bivšim pomorcem, muzičarom, sljedbenikom hindu filozofije, jednim od osnivača Književnog kluba u Baru, razgovarao je selektor bARS-a, Željko Milović.
Milović je istakao da bARS “ovom večeri malo pomjera granice, što inače ‘Barski ljetopis’ i treba da radi, time što se predstavlja poetska zbirka koja je nastala prije tačno 40 godina, što niko do sad nije uradio”. On je, objasnivši zašto su se okupili u “Dublin Pub”-u, podsjetio da su se još u prvoj godini Barskog ljetopisa književne večeri odigravale u kultnim barskim restoranima i kafanama, a da jedna od misija bARS-a podsjećanje na ljude koji su bili bitni u podizanje nivoa kulture u našem gradu.
Kako je rekao, do Slobodana Vučkovića je došao sasvim slučajno: “Došla mi je do ruku ova knjiga, malecka, tanka, a nevjerovatna. Poslije sam saznao da su i drugi, isto kao i ja, šokirani kvalitetom, i to svih ovih 40 godina otkako je izašla. Ovo je prvo pojavljivanje Sloba Vučkovića na sceni u Baru nakon 1985. godine, a gotovo toliko traje i njegovo dobrovoljno izgnanstvo iz javnog, književnog i muzičkog života”, kazao je Milović.
Vučković je, odgovarajući na pitanje gdje je otišao i gdje je svih ovih godina bio, odgovorio da “kada doboši rata se začuju, muze zaćute”. Kazao je da je u međuvremenu radio dosta, “knjige su poslije pet, šest ili deset godina izašle, u elektronskoj verziji isključivo”, zbog toga što je odlučio da neće da štampa knjige dok se u Crnoj Gori ne nađe mogućnost da se objave na recikliranom papiru. Objasnio je da je iz Bara, odnosno Sutomora, otišao “upravo kada su se neki događaji odvijali pred rat. Nijesam bio zainteresovan da se pojavljujem, da objavljujem, ali bio sam prisutan”, objasnio je Vučković, dodavši da od tada živi u Prčanju, u Boki, gdje je nekada završio nautiku.
Slobo je jedan od pionira rok muzike u Crnoj Gori. Počeo je u grupi “Stele” 1966. godine, a tokom srednje škole, na raspustima, pridruživao se podgoričkoj grupi “Jeloustons” u kojoj su svirali Mirso Serhatlić i Jozo Kestner, kasnije u “Makadamu”. Sedamdesetih postaje član “Titogradske rock selekcije”, prvog super benda Crne Gore, sastavljenog po uzoru na “Allman Brothers Band” – dva pjevača, dvojica gitarista, bubnjara…
“Možda smo se tri puta pojavili svi zajedno, u toj najvećoj formi od devet članova. Najviše smo svirali u nekoj skraćenoj verziji, nas četvorica, jer je to tako bilo jednostavnije”, objašnjava Vučković.
Milović je podsjetio da je upravo “Titogradska rock selekcija”, zajedno sa grupom “Napokon”, u Baru 1977. godine pokrenula serijal skupnih koncerata bendova iz različitih crnogorskih gradova pod imenom “Pop parada”.
Nakon razgovora o rok muzici, nastupima i uspomenama, u kome su komentarima i podsjećanjima učestvovali i ostali članovi grupe “Napokon”, uslijedila je priča o knjizi “Hram zlatnog lotosa”.
Na početak pisanja poezije presudan je bio odlazak na brodove “Prekookeanske plovidbe”.
“Došao je po svoje taj nerv u meni za promatranje i gledanje svijeta, posmatranje ljudi i pojava. I to se nekako vratilo, poslije određenih mjeseci i godina, kroz poeziju. Ova knjiga je objavljena 1982. godine, kada sam već završio sa plovidbom i došao u Bar, i bio, na neki način, među suosnivačima Književnog kluba, koji je izdavač ove knjige. U knjizi su opisani stvarni događaji, opažaji, ličnosti koje sam srijetao na putovanjima”, objašnjava Vučković.
Vučkovićeve stihove iz knjige čitao je Milović, a publika je bila u prilici da čuje kako je autor doživio pojedine gradove:
“Sve luke imale su svoj specifični pečat, neku draž”, istakao je Vukčević, prisjetivši se tadašnjeg boravka u Kini.
Pjesmu “Liza s Mauricijusa” i danas vole barski pomorci, a nekada je bila jako popularna na programu Radio Bara.
“Ta pjesma je zaista značila ljudima, pogotovo mornarima, ljudima koji su malo prošli svijet. Svako ko je bio na Mauricijusu, pamti tu državu zgodnih, divnih ljudi, muškaraca i žena. Pogotovo za mornare koji su obilazili klubove i družili se sa tim ženama, to ostaje svakako veoma značajan momenat. Liza je postojala. Najviše je postojala u priči ljudi – neuhvatljiva, koja dolazi nakon ponoći, naručuje skupa pića i obično ostavlja kratkih rukava. To je jedan fenomen tih žena koje pomorcima poslije tolikih dana provedenih po moru pružaju jedan odušak, jedno zadovoljstvo, više u druženjima i toj ljepoti, pićima. Kad se spoje alkohol i ljepota, to su stanja veoma opčinjujuća”, kazao je Vučković, koji se potom uhvatio gitare i otpjevao pjesmu.
Slijede studijska putovanja dugokosog i bradatog hipika po Istoku, od Istanbula preko Teherana do Kabula, Avganistana, a onda – Indija.
“Jedno jutro sam se probudio i odlučio da se vratim doma. Jedan dio mog života je trebalo da ostane tamo, u Indiji, gdje je početak svijeta i gdje se sve završava. Tamo je nastala prva riječ ‘Om’, koja znači sve i ništa, početak i kraj, na sanskritu je ona neprevodiva. Otišao sam u budistički hram, potom iznajmio čun, odvezao se na sredinu rijeke Gang, ošišao se, i pustio kosu sa cvijetnim ornamentom da otplovi niz vidu”, sjeća se Slobo Vučković.
Nakon odlaska u dobrovoljni egzil, odnosno “u tišinu”, Vučković je nastavio da se bavi proučavanjem istočnjačkih filozofija, kulture, meditacije, da prevodi i publikuje budističke Osho glasnike i knjige.
“Indijska filozofija je inače neuhvatljiva, ne može se nikako objediniti. Ja sam prvo studirao dva toma indijske filozofije i nešto naučio, ali mi je praktični dio – putovanja i druženja sa monasima indijskim – pojasnio druge stvari. To što sam tamo shvatio i naučio je zapravo da čovjek treba da život proživi spoznajom, da mu život ne prođe tek tako, kao rijeka bez povratka, da nešto od života naučimo i da taj nauk spojimo u neki evolutivni značaj”, kazao je Vučković, dodavši da je u Indiji naučio tehnike meditacije i jogu, koje i danas praktikuje.
Govorio je i o fascinirajućim uspomenama iz Indije, uz posjetu Tadž Mahalu i “nevjerovatnom osjećaju kada ovu građevinu osvijetli pun mjesec pod čijom svjetlošću promijeni boju”. Bilo je riječi i o vrhovima Kilimandžara, italijanskim pomorskim gradovima, dolasku u USA, a nakon što je Milović pročitao pjesmu “Trbuh igračice Marine Kotkine”, Vučković je podsjetio kako je izgledala posjeta ruskim lukama u doba hladnog rata. Uslijedila je pjesma o Dragonu moreplovcu, a za kraj večeri, Vučković je otpjevao “Most na Seni”, takođe iz iste knjige.