Vujović: Siromaštvo nije zarazna bolest – ako pomognete, neće preći na vas

Gošća emisije “Sunčanom stranom ulice” bila je predsjednica NVU “Žene Bara” koje rukovodi Narodnom kuhinjom, Ljiljana Vujović.

RB/BI: Nije na odmet da podsjetimo, iako Barani dobro znaju koliko vrijedno i posvećeno radite, i u kojoj mjeri je vaša humana misija važna za dobrobit naših sugrađana slabijeg materijalnog stanja. Elem, Narodna kuhinja u Baru je otvorena početkom novembra 2018. godine, od tada svakodnevno pripremate obroke za nekoliko stotina naših sugrađana. Kakva je trenutno situacija u Narodnoj kuhinji – jeste li spremni za jesen i brojne izazove koje nosi svaka zima?

Vujović: Nikada nismo dovoljno spremni za pružanje pomoći nesnađenim sugrađanima. Moram ovo da naglasim, jer trenutno svakodnevno dijelimo od 230 do 250 toplih obroka, koji su tek gorivo za preživljavanje. Taj broj varira, posebno kada je sezona u pitanju, jer neki ljudi rade, neki po ovim ekstremnim vrućinama ne mogu da dođu, pojave se beskućnici… Ali, pored ovog obroka, sve ono što bi trebalo da jedna zajednica pruži čovjeku da spreman dočeka zimu, nažalost, veoma teško mogu ispuniti Žene Bara. Prvo, jedno od najvažnijih pitanja, to je krov nad glavom ljudima koji maltene žive na ulici. Reći ću na ulici, zato što preživljavanje u nekom nezavršenom objektu ili objektu sklepanom od dasaka, svakako ne možemo nazvati humanim uslovom života. To je najteže pitanje koje se tiče pomoći nesnađenima, kako bi napravili iskorak iz, već duboko ukorinjenog, siromaštva. Drugo, ide zima, kada se nameće problem nabavke izuzetno skupog ogrjeva. Metar drva je bio oko 100 eura. ’Žene Bara’ nisu u stanju da tako nešto ove godine obezbijede. Veliki izdatak je i priprema djece za školu, iako bih htjela da pohvalim inicijativu Opštine koja će finansirati pribor za pomoć školarcima težeg materijalnog statusa. Međutim, moramo da znamo da su mnogobrojni roditelji nepismeni, nisu korisnici nikakvih društvenih mreža, nemaju sredstva informisanja i žive u neznanju. Ovih dana dobijamo veliki broj poziva u pomoć roditelja, jer je inicijativa koja se razvija i sprovodi preko Opštine, završena. Eto, ovo je ukratko slika trenutnog stanja u našoj organizaciji, uz to da nam fale namirnice, a inflacija je užasna.

RB/BI: Koliko volonterki trenutno radi u Narodnoj kuhinji i da li je to dovoljan broj?

Vujović: Udruženje broji 21 članicu. Moram da naglasim da su to, prije svega, žene koje žive svoje živote na profesionalnom, porodičnom, i svakom drugom planu. Svako ljeto nosi dodatne obaveze, jer smo sve nekako vezane za turističku sezonu kako bi i svojim porodicama obezbijedile egzistenciju. To je razlog zbog čega se ljeti veoma malo žena priključuje radu Narodne kuhinje. I s tim u vezi ću pohvaliti Opštinu Bar, uz čije posredovanje je još 2018. godine donešena odluka, da ’Žene Bara’ budu obavezna stavka budžeta. Na taj način su obezbijeđeni lični dohotci za četiri žene koje su stalno zaposlene. Koliko je to važno ilustrovaću primjerom jedne od njih koja je bila nezaposlena, nije imala nikakva primanja, a onkološki je pacijent (operisana od karcinoma dojke). Znamo da su žene pokretači i nosioci najvećeg tereta u svojim porodicama. Naše žene svakodnevno na svojim plećima iznesu brigu i pomažu opstanak 250 korisnika, pa mislim da je lični dohodak za sve ono što rade, mala nadokanada.

RB/BI: Kazali ste da su to uglavnom žene koje imaju porodicu, eto i sami ste rekli da je veoma teško da usklade sve porodične i profesionalne obaveze i da pomažu u Narodnoj kuhinji. Ipak, njima je humanost na prvom mjestu i to je za svaku pohvalu.

Vujović: Tako je, empatični čovjek, koji osjeća taj zov srca da pomogne nesnađenom, uvijek nađe vremena da zaista tako i uradi. Poslije svih tih nemilih scena sa kojima se suočavamo, vratimo se svojim porodicama i kućama mnogo bogatije, prigrlimo svoje najdraže, kažemo da se svakodnevno treba zahvaliti Bogu, višoj sili, vasioni, u šta ko vjeruje, za nešto što u tom momentu imamo.

RB/BI: Šta je potrebno da građanin postane korisnik Narodne kuhinje, i da li ste se do sada susretali sa nekom zloupotrebom?

Vujović: Nikada se nismo susrele sa zloupotrebom. Nikome nije lako da dođe na vrata Narodne kuhinje, to je nešto užasno. Kada čovjek prvi put dođe da zamoli za pomoć, to je biće koje drhti pred vama, kome nije svejedno da kaže da mu je potrebna pomoć. To je odgovor na ovo pitanje. Da bi postao korisnik Narodne kuhinje, prije svega, moramo imati slobodno mjesto. Trenutno na spisku imamo 250 stalnih korisnika, od kojih ljeti neko ne dođe, neko dođe… Ipak, mi ta mjesta moramo da čuvamo za ljude koji već duže vremena koriste Narodnju kuhinju. Međutim, pravimo spiskove ljudi koji su u potrebi, koji nam se obrate i nastojimo, kad se prvo slobodno mjesto ukaže, da ih pozovemo. U međuvremenu, dok ne koriste naše usluge, a znamo da je njihova materijalna situacija veoma teška, trudimo se da im obezbijedimo pakete pomoći na mjesečnom nivou. U njima se nalaze osnovne životne namirnice, paketi higijene i svega što je potrebno da, makar za nijansu, ublažimo teško stanje.

RB/BI: Pomenuli ste Opštinu Bar kao iskrenog i dugogodišnjeg partnera u nastojanju da koliko-toliko pomognete nesnađenima. Kakva je situacija kada govorimo o kompletnoj lokalnoj zajednici, o drugim subjektima, imate li pomoć, razumijevanje?

Vujović: Prije svega, rekla bih da ’Žene Bara’ i sve što radimo, imaju veliku podršku u privrednicima Bara. Veoma smo zahvalne i ovim putem bih im se još jednom zahvalila. Ponekad pomislim da, možda, nisu u toku sa svim što radimo, a uputim poziv da su naši magacini prazni, nikada se nije desilo da me ne pozove prvo neki naš, barski, privrednik. To je veoma pohvalno i iskreno da Vam kažem, smatram da su ’Žene Bara’ i njihova najveća uloga i misija (sedam godina postojimo, Narodna kuhinja će napuniti sada šest) da sve ujedinimo u toj dobroti – od običnog građanina do ljudi koji se bave privrednom djelatnošću.

RB/BI: Lijepo je da podsjetimo na jednog od najvećih osvjedočenih prijatelja, to je ambasador Grčke u Crnoj Gori, Panajotis Parcos, koji je tokom četvrogodišnjeg mandata, tri puta posjetio Narodnu kuhinju. Ima li još takvih svijetlih primjera?

Vujović: Moram da se zahvalim ambasadoru Grčke i ovim putem, to je prije svega veoma emotivan čovjek, koji je u ’Ženama Bara’ vidio namjeru da svim svojim srcem pomognu nesnađenima. Dva puta nas je pozivao na proslavu Dana Grčke u Podgorici. Jednom prilikom nas je posjetila i ambasadorka Amerike, ja sam bila pozvana na njihovu Božićnu večeru i ovim putem se i njima zahvaljujem. Žene ambasadorke su svoj bazar u Podgorici prije nekoliko godina posvetile prikupljanju pomoći za Narodnu kuhinju u Baru. Uz to, svojevremeno su se pridružile našoj akciji da pomognemo djeci naše ubijene sugrađanke Nerde i donijele pomoć za troje njenih siročadi. Svijetlih primjera ima veoma mnogo, od običnog penzionera, pa do poznatih ličnosti.

RB/BI: U momentima kada su magacini Narodne kuhinje prazni, organizujete prikupljanje namirnica ispred velikih marketa u Baru. Jesu li u tim situacijama Barani humani, kako te akcije proteknu, jeste li zadovoljni?

Vujović: Zbog velike skupoće, u posljednje vrijeme sve manje  organizujemo akcije ovog tipa. Ipak, upravo su one pokretač našeg rada, jer bez pomoći sugrađana, slobodno bismo mogle da zatvorimo vrata Narodne kuhinje. I pored skoka cijena, građani uvijek odgovore na naš poziv za pomoć toliko, da riječi nemam. Zahvalne smo im u ime nesnađenihi što razumiju da su ’Žene Bara’ tog dana u funkciji siromašnog čovjeka. Ne molimo za sebe, nego za gladnu djecu, gladne stare, bolesne ljude. Možda je ovo prilika da se zahvalimo ’HD Laković’ koji nam svaku akciju omogući i dozvoli da zamolimo građane da u njihovom objektu kupe sitnicu kojom ćemo poslati poruku nesnađenom čovjeku da u Baru nije sam.

RB/BI: Naveli ste da vam fali puno toga, šta vam je u ovom momentu najpotrebnije?

Vujović: Sve. Meso koje trenutno imamo u zamrzivačima je pomoć koju smo dobili poslije Kurban Bajrama. Svake godine NVO ’Orijent’ opredijeli pomoć korisnicima Narodne kuhinje, donirajući od 500 do 1000 kg mesa. Bar je specifična sredina, grad u kome žive tri vjere, a mi uvjek poštujemo jedni druge. S obzirom da su korisnici Narodne kuhinje procentualno 50 posto islamske vjeroispovjesti, nikada ne koristimo svinjsko meso, što nam dodatno otežava rad, jer je u odnosu na sva druga mesa ono dosta jeftinije. Iz poštovanja prema našoj sredini, prema našim građanima, prema nesnađenima koji ovdje dolaze, jer nemamo uslova da namirnice dijelimo u dva lonca, pripremamo isključivo pileće i juneće meso. Sve ostalo, riža, pašta, ulje, brašno, je sada enormno skupo za količine koje koristimo za svakodnevnu pripremu jela. Napominjem da na dnevnom nivou spremamo više hrane nego što se potroši za jednu svadbu. ’Žene Bara’ nemaju sredstava za kupovinu tolike količine namirnica, pa se bukvalno izdržavamo i trajemo uz donacije građana.

RB/BI: Poznato je da osim hrane nerijetko korisnicima dijelite i pakete sa robom, obućom, igračkama za najmlađe, nije ni to jednostavno organizovati?

Vujović: ’Žene Bara’ svestrano pomažu. Istakla bih, prije svega, psihološku podršku, lijepu riječ i zagrljaj čovjeku koji to nikad nije imao. Širok je dijapazon pomoći – obezbjeđujemo namještaj, obuću, odjeću, krov nad glavom (kojih nismo malo napravile, a trebalo bi mnogo više), drva za ogrjev, ljekove, liječenje, doček beba iz porodilišta, ispraćaj naših starih korisnika koji nisu nikoga imali (i sa takvim situacijama se često susrećemo). Mi smo dio priče svake od tih porodica, jer, ipak, tokom šest godina svakodnevnog kontakta, oni su postali dio nas, naših života, svakodnevnice, a sa njihovim problemima ili uspjesima, srećama, tugama, mi se budimo i zaspijevamo.

RB/BI: Osim Narodne kuhinje, udruženje na čijem ste čelu je poslednjih godina pokrenulo i brojne akcije prikupljanja novčanih sredstava za liječenje naših sugrađana. Na koje akcije tog tipa ste naročito ponosni?

Vujović: Mi smo ponosni na svaku od tih akcija. Od liječenja oka djevojčici porodice Stanković, liječenja jednog malenog dječaka, brojnih beskućnika, do pomoći djeci koja su igrom slučaja u doba korone ostala bez oba roditelja… To su prilično velike pomoći, pa se i ovom prilikom, mada često to pišem na društvenim mrežama, zahvaljujem građanima, i naglašavam da čine veliki sevap. To je jedna riječ koja može da nekako obuhvati sva ta dobra djela, da jasno opiše kako naši sugrađani obilno dijele. Uz njihovu pomoć postoje i ’Žene Bara, a sevap koji zajednički činimo je ogroman, nemjerljiv.

RB/BI: Ljiljo, zamoliću Vas, za kraj ovog razgovora, za poruku našim sugrađanima, ali i ostalim ljudima dobre volje koji slušaju Radio Bar i u drugim gradovima Crne Gore.

Vujović: Prva moja poruka bila bi da, ako već ne znaju i nisu otvorili oči, da se suoče sa tim, da postoje gladna djeca, da postoje nesrećna djeca. Evo, navešću primjer bebe iz Narodne kuhinje koju je majka napustila. Ona je ostala bez dojenja, a trinaestogodišnja djevojčica joj je davala svoje nerazvijene grudi, da joj zavara glad. Želim da poručim dobročiniteljima da nastave tim putem i da se ne boje da se suoče sa teškim sudbinama ljudi koji žive u nemaštini. Neće se zbog toga razboljeti, neće ničiji loš i težak život, siromaštvo, preći na njih, to nije zarazna bolest, već će se vratiti mnogo bogatijeg i većeg srca kućama. Uz to, duboko vjerujem da dobročinstvo pomaže zdravlju svih koji u njemu učestvuju. Nije važno da li su to ’Žene Bara ili neka druga organizacija, pozivam ih da obavezno pruže ruku. Nije teško darovati jednu kesu pašte, jedan osmjeh, jedan stisak ruke. Mnogo to znači čovjeku koji nema ništa osim golog života.

Share.

Comments are closed.