Gost emisije „Promenada četvrtkom” bio je književnik i novinar, Vuko Martinović, Baranin iz Novog Sada, jedan od učesnika nedavno završenog serijala „Bar u hodnicima sjećanja”, na Bar Infu.
Martinović: Kada sam dobio poziv od tebe za „Bar u hodnicima sjećanja” naravno da sam bio počastvovan, ali pošto sam ja rođen u Podgorici, a u Bar sam prvi put došao kad sam upisao gimnaziju, nekako sam se osjetio nesigurno na tom terenu, pored vas koji ste u Baru proveli tolike godine i koji ste znali svaku njegovu stopu. Bilo je tu puno dobrih tekstova. I učinilo mi se da neću doći do tog kvaliteta i onda sam riješio da napravim jednu pjesmu, da bi to malo zamaskirao. Onda je nastao problem, jer ja kada pišem, pišem prozno, prozni sam pisac, a pjesmu, ispostavilo se, nije tako lako napisati, zato je malo potrajalo, ali, eto, taj poetsko-prozni tekst može malo da dirne u srce.
RB/BI: Naša veza je, osim „Hodnika“, i tvoj djed Novak. Koliko se sjećam, uvijek je imao lulu. Bavio se mukotrpnim, teškim poslom, pravljenja violina. Rekao si mi da ih je napravio desetak i da svi njegovi unuci imaju po jednu, ručni rad svog djeda?
Martinović: Da, imao je lulu, mislim da nije toliko često pušio, ali je imao… On je bio divan čovjek, bio je vojni muzičar i veoma posvećen porodici. Imao je četiri sina i dvije ćerke, sve su ih, on i baba, podigli i postali su dobri i ugledni ljudi. Bio je oficir u vojnom orkestru i svirao je hornu, i onda je u jednom trenutku počeo da gradi violine. Ja imam kod kuće violinu specijalno urađenu iz jednog komada drveta. Donji dio, koji ide od javora, obično se spaja po sredini, iz dva dijela, a on je nekako našao takvo drvo da može da napravi violinu iz jednog komada. Ono što je meni ostalo u sjećanju, to je da šetam s njim pored mora i skupljamo potencijalnu građu, ne baš za violine, ali za umjetnička djela. Kad sam ljudima pominjao da mi đed pravi violine, čudili su se da to nisu gusle nego violine i da je to baš neobično. Onda sam počeo da istražujem i saznao da je zanatstvo, na neki način, bilo sramota u staroj Crnoj Gori. Zato je tako malo bilo tih majstora. To me inspirisalo da krenem u pisanje romana.
RB/BI: On je jedan od junaka tvog romana „Ključevi dobra i zla“?
Martinović: Tako je, roman ima neke beletristike, to je istorijski triler, tri priče iz tri vijeka. Mnoge su tu ličnosti koje su dio moje porodice ili prijatelji, ali i istorijske ličnosti, nekima sam izmijenio imena, ali, eto, on se i tu zove Novak.
RB/BI: Sudeći po onome što sam pročitao da si autor brojnih reportaža i više televizijskih serijala, među kojima su „Kvadrat varoši – priče iz istorije Novog Sada“ i „Luča“, rekao bih da imaš dobar status u svojoj matičnoj kući ili se varam?
Martinović: Pa, ne znam, valjda imam. Stalno sam zaposlen na Gradskoj televiziji u Novom Sadu, tu sam novinar, ali imam svoju produkcijsku kuću i na RTV Vojvodina se emituje emisija „Luča“, evo već je 455 epizoda. Svake sedmice ide. Posvećena je crnogorskoj zajednici. Teme su: kultura, umjetnost, tradicija i to je nešto što me ispunjava, tu sam stekao brojne prijatelje, čuo razne zanimljive priče, mnogo toga naučio.
RB/BI: Ovog ljeta si boravio na Žabljaku i Durmitoru, kao svojevrsni promoter crnogorskih prirodnih ljepota i kulturne baštine. Možeš li nam ukratko objasniti kakve veze imaju festival „Wild Beauty Art“ i piktogrami, koji su simboli toga kraja?
Martinović: Ideja je bila da se povežu kulturna baština i prirodne ljepote. Žabljak, durmitorski kraj, svi znamo kakve su tamo ljepote. To je i prilično mističan kraj. Sve je to nekako potcijenjeno u odnosu na njihove prirodne ljepote. Namjera nam je bila da se podigne takva priča, a zapravo da se uvežu te dvije stvari. Onda smo otpočeli saradnju sa Wild Beauty Artom, koji isto radi tu vrstu podizanja nivoa kulturne ponude na Žabljaku. To je festival koji traje mjesec dana. Ima nastupe poznatih muzičara, predstave, književne večeri i druge stvari. Angažovani smo da uradimo piktograme koji će povezivati ove dvije stvari. Hajde da objasnim šta je piktogram. Oni se vezuju za Čile, za neke predjele u Južnoj Americi, ali u novijoj istoriji su vezani za Englesku, gdje su došli na ideju da svoja arheološka nalazišta, kao što su Stonehenge i neka druga, dodatno reklamiraju, odnosno promovišu, na taj način što će raditi te piktograme, a to su tragovi u žitu. To su otisci vanzemaljskih letilica ili nešto što zemlja svojom energijom pravi, tako to barem dosta ljudi misli… Zapravo, to najčešće rade ljudi, piktogram je simbol, tj. slika nečeg što predstavlja neku pojavu ili oblik. Ono što ga razlikuje od slike, to je da je na nivou arhitipskog, on se izvodi iz kruga i kada se gleda takav simbol, već nam je dobro, a ne znamo ni šta je, ali nam udara na emociju zato što zaobilazi racionalno i odmah ide na emociju. Onda smo došli na ideju da kulturnu baštinu i prirodne ljepote, odnosno prirodne vrijednosti, predstavimo piktogramima. Ove godine smo se odlučili za četiri. To su krilati konj Jabučilo, sa stećaka jedan simbol koji smo nazvali „Ljudi sunca“, a prikazali smo i divokozu i runolist. Predstavili smo ih u vidu krugova koji imaju zanimljiv izgled. Njihova veličina je bila oko 60 metara u prečniku. Što se tiče Žabljaka, specifičan je po tome što, recimo, u Engleskoj i na ravnim predjelima mora se sve to iz aviona gledati ili dron podizati, a ovdje na Žabljaku postoje te padine koje se mogu sa panoramskih puteva vidjeti.
RB/BI: A ti si tu u svojstvu…
Martinović: Pa ja sam vođa tog kreativnog tima. Sa mnom su bili profesor sa Akademije umjetnosti Miloš Vujanović, on je izuzetno talentovan i vrlo dobro se snalazi u prostoru, što je neophodno za ovu vrstu umjetnosti. Ovako kako mi radimo, sve se može na dodatan način promovisati strancima, uopšte turistima. Baš smo za sledeću godinu planirali da uradimo jedan od najvećih piktograma na svijetu u travi. To bi bio simbol sa stećka, pošto je tamo uklesan lovac koji drži luk i strijelu uperenu u divokozu. To smo planirali da prenesemo u piktogram i da taj simbol bude od 350 do 400 metara. Sa tim prečnikom bi mogao da se vidi čak sa Savinog kuka.
RB/BI: A, kaži mi kakvo ti je bilo barsko književno iskustvo, kako je bilo na promociji tvog romana, prošle godine, na „Barskom ljetopisu“?
Martinović: Bilo je izuzetno, za Bar sam vezan, došli su mi porodica, prijatelji. Dio romana je vezan za Bar i počinje nekako s Barom. Bila je posebna atmosfera i ta scena sama je predivna, osjetila se neka energija, moderator je bila Jasenka Lalović.
RB/BI: Zanimljivost ovog tvog istorijskog trilera jeste to što se u njemu prepliću tri priče iz tri vijeka, a svaka priča je pisana posebnim jezikom. Kako to može, o čemu se tu radi?
Martinović: Imao sam ideju da to uradim i to je bilo prilično zahtjevno i mogu reći hrabro, zato što to baš nije lako uraditi da se uklopi. Onda sam našao neku poveznicu, jer priče su iz 19, 20. i 21. vijeka. Svaki taj period je drugačiji, na drugačiji način se pričalo i onda sam tako i pisao. Specifično je to što je jedna priča u prvom licu, a dvije su u trećem. Čini mi se da sam uspio da ih povežem zbog toga što sam taj ritam rečenice držao skoro sve vrijeme istim i nije bilo odstupanja. Kad čovjek to čita, ima nekog smisla.
RB/BI: Je li ti ovo tvoj prvi roman?
Martinović: Jeste.
RB/BI: Kažu da je najteže napisati drugi roman, to znaš. Poslije je sve lakše. Za kraj, da te pitam: može li se živjeti od novinarstva?
Martinović: Pa prilično je ova profesija spuštena na niske grane, sad kako gdje, ali ne žalim se. Ja sam našao neke načine da radim dodatno, imam produkcijsku kuću, imam te emisije u kojima radim sa dobrim i pametnim ljudima. I volim to što radim.
