Gost Vjere Knežević Vučićević u emisiji „Sunčanom stranom ulice“ Radio Bara bio je profesor Slobodan Vuković, član NVO Društvo roditelja djece sa posebnim potrebama, predsjednik Upravnog odbora Udruženja roditelja djece sa poteškoćama i smetnjama u razvoju „Naša inicijativa“.
RB/BI: Direktan povod za gostovanje je uspješno realizovan četvoromjesečni program personalne asistencije za djecu članove Udruženja. Zbog čega je važan i šta očekujete da će njegova primjena u narednom periodu donijeti?
Vuković: To je bio projekat Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, pod okriljem Javnih radova, gdje smo učestvovali sa projektom kojeg smo sami osmislili uz pomoć asistenta za djecu sa smetnjama u razvoju sa kojim sarađujemo. Podsjećam da se sve NVO, a posebno one poput naše, finansiraju projektno. Doduše, Opština Bar nas je prepoznala kao organizaciju od posebnog društvenog značaja, pa dobijamo oko četiri hiljade eura na godišnjem nivou. To je taman dovoljno da podmirimo režijske troškove. Sav novac, neophodan da bi se na pravi način posvetili ovoj populaciji, moramo obezbijediti sami. Upravo iz tog razloga je ovaj projekat bio važan – uspjeli smo da obezbijedimo dovoljno novca da „premostimo“ četiri mjeseca i organizujemo usluge za naše korisnike. Napisali smo i nekoliko projekata za Javne konkurse koji su u toku. Već nekoliko godina preko Biroa rada Bar dobijamo asistente koji su nam prijeko potrebni, jer želimo da radimo kvalitetno i budemo produktivni.
RB/BI: Zamoliću Vas da podsjetite naše slušaoce i čitaoce Bar Infa od kada NVO Društvo roditelja djece sa posebnim potrebama postoji i koja je njena primarna djelatnost?
Vuković: Prilika je da se podsjetimo divne žene i velikog pregaoca, pokojne direktorice OŠ „Jugoslavija“, Vere Kovačević. Mi smo 2002. godine preko UNICEF-a i Vlade Crne Gore formirali jedno od roditeljskih udruženja, što je bio ambiciozan pilot projekat. Teško je i sada, a možete zamisliti kako je bilo prije dvije decenije naći roditelje svjesne situacije, spremne da javno istupe i kažu da imaju dijete sa smetnjama u razvoju. Predsjednik našeg Udruženja Čedo Popović i ja smo bili pioniri u toj aktivnosti. Doduše, Marta Anđelić, koja je u Bar došla iz Sombora je prije nas oformila udruženje „Adria“ koje se bavi problematikom odraslih sa smetnjama u razvoju. Smješteni smo i djelujemo u prostorijama OŠ „Jugoslavija“ u veoma neuslovnom, skučenom prostoru od nepunih 30 kvadrata. Osim toga, ne raspolažemo samo mi njime, već ga dijelimo sa specijalnim odjeljenjem učenika koji pohađaju tu školu. Koliko naporan put smo tokom proteklih godina prešli, najbolje ću ilustrovati činjenicom da u vrijeme naših početaka nije bilo stručnih lica koja bi se bavila i radila sa ovom populacijom, osim nekoliko zaposlenih u OŠ „Jugoslavija“. Stručnog kadra nije bilo ni u Domu zdravlja, ni u barskoj Bolnici… Mnogo smo radili u tom pravcu, pa smo u jednom trenutku, pod našom agitacijom, uspjeli da skrenemo pažnju na problem u tolikoj mjeri da se u vrlo kratkom periodu za ta zanimanja iškolovao veliki broj mladog kadra. U jednom momentu ih je čak bilo više nego što je bilo potrebno. Kontraefekat je što su, u nedostatku posla, oni napustili Bar jer su zaposlenje dobili u drugim mjestima. Više od deset godina smo, uz pomoć stručnih lica i projekata koje smo pisali, bili jedina organizacija koja je ovoj djeci pružala nekakvu vrstu tretmana i podrške. Napominjem, pri tom, da su sve usluge koje su djeca dobijala bile apsolutno besplatne, osim kada smo tokom dvije-tri godine angažovali fizioterapeuta iz Institita „Simo Milošević“. Roditelji su i tu uslugu plaćali simbolično – pet eura po tretmanu. Projektom za tu svrhu smo dobili sredstva za otprilike desetoro djece. Međutim, da ne bismo ostale izopštili, dogovorili smo se sa roditeljima da svi damo po pet eura kako bi svi članovi bili uključeni. Sada nemamo sredstava da angažujemo fizioterapeute iz Instituta, ali imamo naše Barane, dobre stručnjake sa kojima imamo odličnu saradnju. Uz to, imamo i adekvatnu opremu, jer već 20 godina, kao mravi skupljamo malo po malo pa bi, da imamo prostor, mogli opremiti zavidno dobar kabinet za fizioterapiju.
RB/BI: Da li ste zadovoljni saradnjom sa srodnim organizacijama u Baru i Crnoj Gori?
Vuković: Što se Bara tiče, izuzetno smo zadovoljni. Sarađujemo gdje je god to moguće. Posebno dobru saradnju imamo sa Martom Anđelić, Udruženjem paraplegičara, Organizacijom slijepih i slabovidih lica, Caritasom Barske nadbiskupije… Kada je u pitanju državni nivo, zadovoljni smo saradnjom sa roditeljskim udruženjima. Ipak, mogla bi biti u bolja. Smatram da bi trebalo formirati „Vladu u sijenci“ za invalidski pokret. Tada bismo djelovali brže, reagovali proaktivno u odnosu na odluke koje donose državne institucije. Postojao je period tokom kojeg smo uspjeli da napravimo mnogo dobrih stvari. Konkretno, Savez „Naša inicijativa“ (udruženja roditelja iz 17 gradova Crne Gore) je uspio da promijeni nekoliko zakona u Skupštini Crne Gore, što se smatra vrhom djelovanja nevladinog sektora. Jedan od tih zakona je bio penzionisanje jednog od roditelja sa 20 godina radnog staža, u slučaju kada dijete prima ličnu invalidninu. Ako je jedan od roditelja imao beneficirani radni staž (radeću u policiji, vojsci…) ti roditelji su sa 15-ak godina efektivnog radnog staža mogli da se penzionišu. Ja sam se po tom osnovu penzionisao prije deset godina. Tako je postupio i predsjednik naše organizacije, Čedo Popović… Mi smo se tako, rasterećeni osnovnog posla, posvetili ovoj djeci. Mislim da se iz tog razloga znatno više postiglo u odnosu na period kada smo bili u radnom odnosu.
RB/BI: Već godinama se u svakom razgovoru u vezi sa problematikom kojom se bavite, potencira da je najveću problem nedostatak adekvatnih prostorija za smještaj i boravak korisnika… Da li je, napokon, rješenje na vidiku?
Vuković: Ovo je posljednja šansa. Nisam siguran da ćemo Čedo i ja imati snage da nastavimo tu bitku poslije dvije decenije borbe. Ono što nam je u startu g-đa Kovačević obezbijedila, kada smo dobili prostor na korišćenje, više nemamo. Nije se to desilo iz razloga što smo im smetali, niti što su htjeli da nas eliminišu, već škola ima potrebu za tom prostorijom. Trenutno smo u goroj poziciji nego 2002. godine kada smo počinjali. Građanima Bara je poznato da smo u jednom trenutku, sa svim stvarima, trebali da budemo iseljeni iz škole. Morali smo naći kompromisno rješenje pa je, nažalost 90% namjenskih didaktičkih sredstava koje posjedujemo, smješteno u kontejner koji se nalazi u dvorištu škole. To je negativan imidž za grad. Šta to simbolično znači? Šta će nam takva djeca? Ako su njihove stvari u kontejneru, to je kao da ste i njih smjestili u kontejner. Obasjao nas je zračak nade kada sam prije nekoliko mjeseci sa izvršnim direktorom našeg Saveza, Milisavom – Mimom Koraćem bio na pregovorima u Ministarstvu prosvjete, kojom prilikom smo od ministra Miomira Vojinovića dobili čvrsto obećanje da će dozvoliti da pri školi „Jugoslavija“ od naših sredstava opremimo 70-tak kvadrata prostora. Te prostorije u ovom momentu ničemu ne služe, prokišnjavaju, pa voda preko njih ulazi u fiskulturnu salu… Ipak, skeptični smo, što narod kaže „koga zmija ujede i guštera se boji“. Imali smo mnogo obećanja, a ništa se nije završilo kako valja. U bojazni smo dijelom i zbog našeg propusta. U startu smo, jer nismo bili upućeni, mislili da škola može da nam ustupi taj prostor bez konkursa. To je nemoguće, mora da se raspiše Javni konkurs. Zbog naše greške procedura je morala ponovo da bude pokrenuta. Resorni ministar je zadužio generalnog sekretara Ministarstva prosvjete, Zejnela Klimentu, ali problem još uvijek nije riješen… Od sredstava koja smo prije nekoliko godina dobili od Opštine Bar (oko tri hiljade eura) uz usmenu saglasnost uprave škole, organizali smo radove na sanaciji spoljašnjosti objekta i time onemogućili ulazak atmosferske vode u objekat. Nadamo se i dalje. Pokušali smo da dođemo i do našeg sugrađanina Vasilija Laloševića… Ako ovaj problem ne riješimo, velika je vjerovatnoća da će se naša NVO ugasiti. Pokušavamo da nađemo mogućnost da radimo, pa tako logopedske usluge naši korisnici dobijaju u privatnim prostorijama logopeda. Od predsjednika Opštine Bar, Dušana Raičevića dobili smo obećanje da će nam, u slučaju da dobijemo „zeleno svijetlo“ od Ministarstva, on biti prva adresa na koju se trebamo obratiti za pomoć da se te prostorije građevinski osposobe.
RB/BI: Nailazite li na razumijevnje okoline, da li se nivo svijesti među sugrađanima podigao na veći nivo?
Vuković: Naravno. Imamo apsolutno razumijevanje grada i uprave i nastavnika „Jugoslavije“, a što je još bitnije, djece iz ove škole. Svake godine za novogodišnje praznike učenici prvog i drugog razreda dođu kod naših članova sa poklončićima, recituju im, druže se. Osim toga, to što pri Domu zdravlja funkcioniše Centar za djecu sa posebnim potrebama, 80% je naša zasluga. Lobirali smo za taj projekat, a u jednom trenutku smo bili u poziciji da pomognemo i finansijski da ideja zaživi.
Prije nekog vremena smo odbili inicijativu da nam građani uplaćuju sredstva. Nismo htjeli da uzimamo novac na taj način, novac može da „uprlja“. Gdje je novac, po pravilu kreću razne priče. Postoji drugačiji način da se pomogne.
RB/BI: U periodu prije pandemije organizovali ste zanimljiv projekat koji je podrazumijevao uzgajanje povrća u lejama. O cijelom postupku sadnje i uzgoja su se, uz vašu pomoć, brinuli članovi NVO. To je organizovano u saradnji, između ostalih, sa Biroom rada Bar. Planirate li slične aktivnosti?
Vuković: Dobro ste definisali taj projekat. S obzirom da je toliko godina prošlo od osnivanja naše NVO, neki naši članovi sada imaju i preko 30 godina. Mi smo htjeli-ne htjeli, morali izaći iz naše „šeme“ Udruženja roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju. Preuzeli smo, tako jedno malo udruženje „Osmjeh“, da bismo mogli da napravimo sponu između djece, mladih i već odraslih osoba sa invaliditetom. Fokus je stavljen na zapošljavanje. Ovom je prethodio jedan izuzetno dobar evropski projekat, koji je za Crnu Goru realizovao Caritas barske nadbiskupije. Dobili smo projekat pod nazivom „Gajimo cvijeće, budimo srećni“. Međutim, taj projekat nismo uspjeli održati, jer smo shvatili da za uzgoj cvijeća treba mnogo znanja i vještina.
Ipak, on nam je bio „odskočna daska“ za drugi projekat – plastenički uzgoj povrća. Crkvena opština barska ima svoju zemlju u Starom Baru, pored crkve Svetog Nikole. Ustupili su nam zemlju na korišćenje. Napisao sam projekat za grant šeme koji je prošao kod Zavoda za zapošljavanje, pa smo bezmalo na godišnjem nivou radno angažovali devet osoba sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. Obrađivali smo skoro hiljadu kvadrata plasteničkog prostora i isto toliko van plastenika. Po završetku projekta smo na još devet mjeseci za dvije osobe, o našem trošku, produžili angažman. Trenutno taj projekat održavamo sa jednim zaposlenim. Osim toga ponosni smo i na projekat koji smo takođe odradili preko Caritasa, a podrazumijeva pasterizaciju sokova bez konzervansa. I na tim poslovima smo, uz sredstva koja dobijamo subvencijama, zaposlili jedno lice.
RB/BI: Vaše proizvode ste u nekoliko navrata poklanjali i Narodnoj kuhinji, Caritasu…
Vuković: Imam veliko poštovanje prema humanom radu Žena velikog srca. Država nam je sto posto pokrila troškove, pa smo naše proizvode poklanjali.
RB/BI: Koliko su poslodavci spremni da radno angažuju osobu sa smetnjama u razvoju?
Vuković: Sa pozicije predsjednika Upravnog odbora „Naše inicijative“, mogu da ustvrdim da nisu previše. Fond rada našao je način što su poslodavci koji zapošljavaju određeni broj radnika dužni da, prema broju zaposlenih, zaposle određen broj osoba sa invaliditetom. U slučaju da to ne urade, moraju da plate penale. Tih sredstava se nakupi dosta, možda i više od deset miliona eura na godišnjem nivou. Taj novac se jednim dijelom i koristi za tzv. grant šeme preko kojih se, posredstvom Zavoda za zapošljavanje, zapošljavaju osobe sa invaliditetom i doprinosi podsticanju njihovog učešća na tržištu rada. U posljednje tri godine ta praksa je skoro zamrla, a šta se sa tim parama dešava, ne znam. Do tada je oko tri miliona godišnje opredjeljivano za grant šeme. Od 2020. do danas raspisan je samo jedan konkurs i to na milion eura. Tokom posljednje tri godine trebalo je da za tu namjenu bude izdvojeno oko devet miliona. Nadležni treba da provjere za šta se novac, ako se već uzima od poslodavaca, troši. Potvrđuje se ona narodna „na tankom se konac kida“, a u ovom slučaju na socijali. Imam dugogodišnje iskustvo jer sam u jednom mandatu bio član Savjeta za prava djeteta Crne Gore, a u dva mandata član Savjeta za prava osoba sa invaliditetom. Posljednjih godina smo se grčevito morali boriti da sačuvamo prava koja smo uspjeli dobiti u srećnijem vremenu.
RB/BI: Sa predsjednicom NVO „Adria“ Martom Anđelić, koja zastupa stav da osobe sa teškoćama u razvoju imaju pravo da budu aktivni članovi društva, sam više puta razgovarala na temu neophodne senzibilizacije zajednice radi njenog aktivnijeg uključivanja u rješavanje problema i pružanje podrške ovim licima. Ono što je jasno je da je najveći problem šta se dešava sa osobama sa smetnjama u razvoju kada odrastu, kada njihovi roditelji ili staratelji preminu i oni ostanu prepušteni zajednici. Kako Vi vidite rješenje te situacije, jer, uglavnom se govori o smještaju i adekvatnoj pomoći za djecu sa smetnjama u razvoju… A šta je sa odraslima?
Vuković: U svijetu u kome danas živimo baviti se djecom sa smetnjama u razvoju je mnogo manji problem nego kada oni odrastu. Marta se decenijama bori za drugačiji vid organizovanja života tih osoba. Donosioci odluka su političari, pa ako se određena problematika u datom momentu uklapa u njihovu interesnu sferu, to može da se završi… Na Cetinju je skoro umrla majka koja je za sobom ostavila djevojčicu u invalidskim kolicima. U toj nesreći sreća je što djevojčica ima brata i sestru, ali su i oni jako mladi. U Podgorici je preminula razvedena žena koja je imala dijete sa posebnim potrebama. Ne znamo šta će se sada dešavati sa tim djetetom. Najteža rečenica koju sam čuo od roditelja koji imaju djecu sa poteškoćama, a nemaju širu i organizovaniju porodicu je: “Da mi je da mi dijete umre samo jedan dan prije mene“. Zamislite koja je to tuga i sa kojom mukom roditelji pričaju o svojoj situaciji.
Upravo zato i podržavam projekat za koji se Marta Anđelić zalaže, a on ne bi bio ni preskup. Iz razgovora koji sam u jednom trenutku imao sa njom, zaključio sam da bi bila spremna i da stan u kome živi sa svojim sinom (osobom sa smetnjama u razvoju) ustupi kao šablon za razvoj projekta samostalnog stanovanja osoba sa smetnjama u razvoju. To, svakako, uz pomoć stručnih lica. Smatram da bi se takvih stanova po Crnoj Gori moglo dosta naći, kao i roditelja koji bi taj prostor ostavili djeci, jer i ona imaju pravo nasljeđivanja.
RB/BI: Koliko članova broji Udruženje i koji su dalji razvojni planovi?
Vuković: Uglavnom imamo između 50 i 60 članova. Nismo toliko vidljivi, pa nam je to barijera, iako radimo i vikendom i za nas u kalendaru nema crvenog slova. Ako uspijemo da, uz podršku Ministarstva i potom predsjednika Opštine Bar, dobijemo i građevinski upodobimo prostor od 70 kvadratnih metara, bila bi to „renesansa“ ne samo za nas, već za čitav grad. Nadamo se u Boga i obećanja ovih ljudi, a mi ćemo nastaviti da podsjećamo da naše probleme. Nismo pristalice blokada ulica, jer ako smo uspjeli da građani budu na našoj strani, ne želimo da ni jednog sekunda napravimo problem tim istim ljudima koji razumiju našu muku. Ako bi sada dobili te prostorije, mogli bi ih za 20-ak dana osposobiti i osmisliti proslavu dvije decenije od osnivanja NVO „Društvo roditelja djece sa smetnjama u razvoju“. Na svečanost bismo pozvali predstavnike srodnih udruženja iz Crne Gore, ljude dobre volje koji su nam pomagali i obavezno vas iz Radio Bara koji nas od početka pratite.
