Vrcava šala i danas se zna čuti u kafanama, kao podsjećanje na 2010. godinu: Virpazar i Crmnicu nisu mogli okupirati Italijani, a uspjelo je to smeću.
Region Virpazara i okolnih sela otpad “okupira” na dva načina – jezerom i stvaranjem divljih deponija.
I dok je prvi, “jezerski”, jasno vidljiv i na njega je ukazivano kroz novinarske priloge, eseje, video radove, drugi na prvi pogled nije toliko uočljiv, sve dok se vegetacija ne povuče i ogoli “produkt” (ne)ljudskog odnosa prema prirodi, mahom lokalnog karaktera.
Prvi je sezonske učestalosti i zavisi od bujičnog stanja rijeka, drugi je konstantan i tiče se ovdašnjeg mentaliteta.
Velike poplave koje su 2010. godine pogodile oblasti oko Skadarskog jezera, naročito Virpazar, po ko zna koji put izbacile su u žižu interesovanja problem ogromnih količina smeća koje dospijeva u Skadarsko jezero. Povlačenje vode donijelo je poraznu sliku – tone “običnog” i kabastog otpada ostale su nasukane na obale… Kese zakačene u vrbacima i granama drveća u priobalju, gume, veš mašine, frižideri, komadi namještaja… Čišćenje je trajalo mjesecima.
Nakon više od 10 godina, slažu se mještani, slika ne bi bila drugačija u slučaju eventualne nove vodene katastrofe.
U Skadarsko jezero, mnogobrojnim rijekama i potocima stiže i neželjeni materijal sa nelegalnih deponija duž vodotokova. Među rijekama koje svoj tok završavaju u jezeru je i Morača – upravo ona je okrivljena za najveći procenat smeća u vodama oko Virpazara.
Plastično jezero
Postoji uvriježeno mišljenje da otpad u jezero dolazi uglavnom ovom rijekom, nakon što ga, kad poraste vodostaj, sa divljih deponija na obalama jednostavno pokupi. Kada okrene sjeverni vjetar, ide jezerom ka Albaniji, pa Bojanom u Jadran. Oko 2.300 tona plastične ambalaže godišnje se odlaže na neuređenim odlagalištima i smetlištima, a pretpostavlja se da 90 odsto toga, preko Skadarskog jezera, dospije do Jadranskog mora, ranije su istakli medijima iz NVO Green Home.
Problem otpada u Skadarskom jezeru najkonkretnije je, još decembra 2012, opisan u studiji “Zagađenje Skadarskog jezera” dr Danijele Šundić i dr Branka Radujković. Nakon toga, nije bilo novijih sistematskih prikupljanja podataka.
Turistički radnici su decenijama upozoravali na ugroženost ovog ekosistema plastikom, ali još i više na količinu smeća koje pluta, a kojim se zgražavaju gosti iz inostranstva. Recept ozdravljenja je poznat – u se i u svoje kljuse – pojedinci, ugostitelji, turistički radnici, nevladine organizacije… organizovali su, veoma često posljednjih godina, samoinicijativno akcije čišćenja, kako bi situacija bila podnošljivija. Crmničani, ako nisu mogli sami, često su slali svoju djecu u akciju čišćenja, restorani bi spremili hranu, koristili se njihovi čamci…
Tako su marta 2019, nošeni adrenalinom nakon protesta zbog sječe stabala u centru grada, barski “čempresari” obavili veliku akciju čišćenja na više lokacija. Preko četrdeset aktivista iz Bara, mještana Virpazara, ali i njihovih prijatelja sa svih strana Crne Gore i stranaca koji žive u Crnoj Gori, u višečasovnoj akciji su uspjeli da očiste plato ispod hotela „13 jul“, polje iza restorana „Crmnica“ i lokalitet Mijele. Otpad je skupljala i tadašnja ambasadorka Velike Britanije u Crnoj Gori Alison Kemp. Skupljeno je preko stotinu vreća najrazličitijeg otpada, ali i veliki broj automobilskih guma, odbačenih djelova automobila, kanti motornog ulja.
Početkom maja ove godine realizovana je jedna od najvećih akcija čišćenja jezera, koju su organizovali ekološki i građanski aktivisti i turistički poslenici iz Crmnice. Novina je bila što je prvi put otpad sakupljan i iz kajaka i brodića. Čišćene su lokacije željezničke stanice i centra Virpazara, tvrđave Besac, na putnim pravcima Virpazar- Boljevići i Virpazar-Godinje, kao i riječna korita Virštice, Oraovštice i Crmnice. Jezerski akvatorijum je čišćen od Virpazara do Tankog rta. U akciji je učestvovalo preko stotinu volontera sa svih strana Crne Gore, pripadnici diplomatskog kora iz Podgorice, djeca iz barske OŠ “Blažo Jokov Orlandić” i mnogi volonteri, koji su za tri sata prikupili oko 350 kesa otpada. Napunjen je čitav kamion, a riječ je bilo mahom o otpadu koji je u priobalni dio Crmnice donijela Morača.
Na čelu ove akcije bila je firma „Brod Milica“ Jelene Dabanović sa Virpazara. Ova ekološka aktivistkinja danas, nakon završene turističke sezone, kaže da je „blagi optimista, jer se čini da su najcrnje tačke oko Virpazara ipak sanirane, te danas nema smeća“. Nije, međutim, sigurna da li je riječ o „promjeni u načinu razmišljanja ljudi“ ili o izuzetku koji potvrđuje pravilo.
Bilo je vrlo loše, sad je malo bolje
“Mi se 11 godina bavimo krstarenjem po jezeru, danas je izvanredno kako je bilo prije deceniju. Sva moguća plastika je plutala po jezeru, kanal kod Lesendra i ovaj ispred Virpazara bili su toliko prljavi da smo ih brodom izbjegavali. Lokvanji i kasaronji bili su kao šareni tepisi za kese i flaše, a često su se znale vidjeti i mrtve ptice. Mi smo s proljeća čistili i više nego što smo realno mogli, imali smo eko-akcije i ujesen. Najprljavija je bila delta Morače, a u barskoj opštini Raduš i Seoca, kad bi vjetar donio smeće u rukavce.
Pokrenuli smo i peticiju za odbacivanje jednokratnih plastičnih kesa i pokretanja šeme za povrat depozita plastičnih boca, makar počeli samo u megamarketu ‘Voli’ na Virpazaru – za početak bi bilo dovoljno. Skupili smo preko 7000 potpisa, predali, ali kod zvaničnika nije bilo sluha za to. U međuvremenu, dijelimo turistima i posjetiocima platnene cegere OčistiME, tako manje koriste plastične kese”, kaže Dabanović.
Ističe da kod njih strani turisti iznajme kajak i vrate se sa tovarom otpada, napunivši čitavo plovilo sakupljenom plastikom, a “onda nama ostaje da im objasnimo zašto nosimo epitet ekološke države”: “Naša najveća sreća jeste što je ljeti sve zaraslo u vegetaciju, priroda buja, pa posjetioci ne vide ni dio otpada kojeg ima svuda po jezeru”.
JP Nacionalni parkovi Crne Gore, koji zvanično upravljaju ovim prostorom, posjeduju Službu za održavanje ambijentalne higijene i infrastrukture, koja broji 17 ljudi, a svakog radnog dana čisti otpad na terenu. Međutim, za ovoliko prostor to je više nego malo.
“Viđala sam ih najviše jednom ili dva puta godišnje u akciji čišćenja oko Virpazara”, navodi Dabanovićka.
Danas su, kaže, najproblematičniji djelovi čisti, poput onog oko restorana “Crmnica”: “Rekla bih da se manje baca smeća, mi koji radimo na jezeru, vidimo to”.
Jelena je kategorična u tome da je jezero čistije, ali da problem za seoski turizam i ponudu čiste prirode kakva se preferira i nudi strancima predstavljaju divlje deponije kabastog otpada, koje se nalaze gotovo u svim selima po obodima Crmnice.
“Put pješice do Godinja je naročito atraktivan ljeti za strance, zbog pogleda i netaknute prirode, ali mnogi dolaze zgroženi smećem, naročito deponijom koja se nalazi tačno tamo gdje ne treba, kod vidikovca kojeg je postavila TO Bar”.
Gdje god nađeš zgodno mjesto, deponiju posadi: Godinje, Bujake…
Jelenine tvrdnje lako je dokazati – na putu za selo Godinje, na tzv. Velikoj krivini pored Vidikovca, u ambisu je ogromna divlja deponija. Iako vegetacija skriva dosta toga, jasno se na desetak metara naniže od ceste vide ostaci starih televizora, kante, djelovi namještaja, gume, volani, nepregledan broj punih plastičnih vreća, ali i jedna WC šolja. Malo od Godinja ka Viru, plato starog kamenoloma pored puta (bivše drevno arheološko nalazište) neko je pretvorio u stovarište građevinskog otpada: vreće pune šuta, kameni blokovi, daske, željezo…
Godinjanin dr Neven Leković, koji ima vinograde u selu, redovni akter eko-akcija čišćenja kaže: “To smeće je naše, to je sigurno. Postoji i volja da ga manje bude, ali teško da se nešto može promijeniti, ako se i nadležne opštinske i državne institucije ozbiljnije ne uključe u rješavanje problema“.
Po njegovim riječima, “problem predstavlja kabasti otpad, namještaj, građevinski otpad… Bilo bi dobro da postoji odvoženje kabastog otpada tako što Komunalno preduzeće nekoliko puta mjesečno, ili bar jednom mjesečno, u određeno vrijeme pošalje kamion u tu svrhu. Teško da se može očekivati da seljani plate odvoženje otpada, jer je do najbliže deponije koja služi za tako nešto preko 35 km vožnje, a to košta više od onoga što bi prosječni stanovnik mogao platiti. Možda bi rješenje bilo i formiranje neke lokalne ‘stanice’ gdje bi se otpad prihvatao, selektirao…“.
Najgora situacija je na lokalitetu Bujake, koje je više decenija mjesto odlaganja najrazličitijeg otpada, a nalazi se na putu između Virpazara i sela Limljani. Kad je 2013. godine klizište zgužvalo put u Limljanima, sablasne slike su obišle svijet, ali je na putu ka mjestu dešavanja, fotograf – ekološki aktivista Anto Baković usnimio i katastrofalno stanje deponije Bujake.
“Fotografija je obišla društvene mreže, dijelio sam je i distribuirao ko god je htio, objavili su je mnogi portali, ali sve je bilo kratkog daha – malo se javnost zgražavala, reagovale NVO, i nikome ništa”, kaže Baković.
Ni danas Bujake ne izgledaju ništa bolje. Iako gotovo prekrivene šibljem, ne mogu sakriti pogibeljni odnos prema prirodi – tu su djelovi automobila, volani, gume, školjke, vrata, stari ormari, stolice… Međutim, najviše je tzv. komunalnog otpada – kesa punih smeća nastalog u domaćinstvima. I to, da ironija bude veća, tik pored table: “Zabranjeno bacanje otpada”.
Malo dalje, u Boljevićima su dvije kante za smeće. Čiste, uredno pražnjene, ali iza njih, vidljive tek kad se približiš, vreće otpada, građevinski materijal, komadi namještaja, gajbe… Na nekih stotinjak metara je kuća Vasilija Živanovića, penzionera.
“Nije teško pogoditi odakle je smeće koje se gomila ovdje. Ne donosi ga niko iz Podgorice ili Skadra, no žitelji okolnih sela. Koliko puta sam ih vidio da prođu kolima i ne zaustave se, no bace kese iz auta, pa se to često prospe. Po mraku ostavljaju iza kontejnera prozore, vrata, namještaj, jednom i cio šporet… Najgore je bilo kad je neko zaklao tele ili kravu, pa pobacao drobove pored kontejnera”, s puno jeda priča Živanović.
On rješenje problema kabastog otpada vidi na isti način kao i prije 30 godina. “Romi bar jednom sedmično idu sa prikolicom kroz selo i traže stare stvari iz kuća, sve ovo što se baca na divlje deponije, željezo čak otkupljuju. Tako sam se ja riješio nepotrebnih stvari, a da nisam mrdao iz kuće”, kaže Živanović, uz podsjećanje da je “na 100 metara iza kontejnera rijeka Crmnica u kojoj sam se kupao kao mali i pio vodu iz nje, a danas bih se sigurno otrovao što sve bacaju u nju”.
Gdje god nađeš zgodno mjesto, deponiju posadi: Brčeli, Krnjice…
Jedna od deponija komunalnog i miješanog otpada koji već decenijama funkcioniše kao recidiv (povratno formiranje deponija na istim lokacijama) nalazi se na raskrsnici koja vodi ka selima Brčeli i Podgor. Ogromno smetlište je nekoliko puta čišćeno od strane preduzeća Komunalne djelatnosti Bar, ali bez ikakve svrhe. Ne prođe ni deset dana, a ono je opet bilo puno.
“Mi očistimo, ali se neodgovorni mještani okolnih sela ponovo vrate s raznim otpadom. Zato smo odlučili da uredimo ovu kontejnersku lokaciju, ogradili je, vjerujući da ćemo na taj način uticati na ljude da se okanu odlaganja smeća na tom mjestu. Katastrofalna je neodgovornost pojedinaca”, jadao se usred sezone medijima izvršni direktor Komunalnog preduzeća Stevo Pejović.
S njim se slagao i predsjednik MZ Crmnica, Tomo Ukšanović: “Otpad su tu odlagali mještani susjednih sela, nije ga niko donio sa strane. Komunalci redovno dolaze i čiste, ali sve je uzaludno kad su meštani neodgovorni”.
Pjesnik i humanista Rajko Joličić, rodom iz Krnjica, koji je više desetina puta, pod sloganom “S.O.S. za Skadarsko jezero i krapa”, organizovao razne akcije kako bi skrenuo pažnju na ljepotu jezera i potencijale, ali i nužnost održivog upravljanja, kaže da su divlje deponije “jedan od najvećih eko-zločina prema ovim krajevima”, te da bi ljudi sa sela morali znati kako da se ponašaju prema prirodi.
“Ranije se u Krnjice znalo – prirodnog otpada nije gotovo ni bilo, sve se upotrebljavalo za ljudsku ili životinjsku ishranu, a drvenasti djelovi za ogrijev, svaki se komad željeza stavljao na stranu. Ako bi se nešto baš moralo baciti, kopale bi se rupe i zakopavalo, a još ranije bacalo u duboke jame, i to sve dok se Krnjičani nisu motorizovali. Od tada su mnoge porodice punile smeće u vreće, pa u gepek automobila s njom do kontejnera na Virpazaru. Ako se moglo tada kad se nije moglo, onda može i sad kad se lako može”, veli Joličić uz sjetnu ironiju da “Krnjice od svih sela sad imaju najmanje smeća, ali samo zato što niko tamo trajno ne živi više”.
Rukovodstvo Komunalnih djelatnosti je izričito u stavu da broj reagovanja njihovih radnika na uklanjanju divljih deponija “nije brojčano prepoznat na precizan način, jer se dešava u sklopu redovnih aktivnosti, ali je sigurno da, minimum, jednom u desetak dana naše vozilo i radnici moraju biti upućeni kako bi se uklonio kabasti otpad koji građani odlažu pored kontejnera. Ovdje posebno vodimo računa o lokaciji pored magistralnog puta Bar-Podgorica, pored restorana ‘Crmnica’, jer se tu parkiraju autobusi sa turistima, pa im je ta lokacija prvo što vide kada dođu u Virpazar”.
Odvoz smeća koji gotovo niko ne plaća
Radnici Komunalnog preduzeća već godinama odvoze smeće iz crmničkih sela na deponiju Možura, na obali mora, što je posao koji se izvodi “radi mještana i turista, preduzeće od toga ima samo minus, jer gotovo niko ne plaća pražnjenje kontejnera u ovim selima”, kako kažu u ovoj firmi.
“Redovni troškovi pražnjenja kontejnera su, osim troškova radne snage, troškovi goriva i plaćanja troškova prolaska kroz tunel ‘Sozina’, te cjelokupan rad našeg Društva smatramo kao veliku pomoć u turističkoj ponudi mještanima tog dijela barske opštine”, ističu direktor Komunalnog sektora u preduzeću Komunalne djelatnosti Predrag Ristović i izvršni direktor Komunalnog preduzeća Stevo Pejović.
Oni navode da se kućni otpad iz priobalnih sela Crmnice odvozi svakog drugog dana u toku turističke sezone, a dva puta sedmično u zimskom periodu. Posude za sakupljanje otpada su postavljene u selima Seoca, Godinje, Limljani, Boljevići i Gluhi Do, te na magistralnom putu Virpazar- Petrovac do sela Brčeli.
Gotovo u svim crmničkim selima ističu izuzetnu saradnju sa Komunalnim djelatnostima, čiji radnici dolaze po pozivu, mnogo češće no što im to zakon nalaže.
„Godinjani su načelno zadovoljni odvoženjem komunalnog otpada, tj. onog što završi u kantama, a ima ih četiri, koje komunalno preduzeće relativno redovno prazni. Problem nelegalnog otpada je nešto što zahtijeva udruženu akciju nadležnih, osim Komunalnog preduzeća, treba da se uključe ozbiljnije i opštine koje ‘izlaze’ na Skadarsko jezero, Turistička organizacija, Nacionalni park…“, veli dr Neven Leković.
Upravo je neusklađen odnos između JP “Nacionalni park Skadarsko jezero” i Komunalnih djelatnosti jedna od ključnih “karika koje nedostaju” da bi jezero i priobalje bili čistiji.
Nacionalni park Skadarsko jezero, kao zona posebne namjene, svojom površinom zahvata i dio opštine Bar. Prostor od Tankog rta,Virpazara i priobalnog dijela jezera prema Ostrosu do granice sa Albanijom je razuđen i zahtijeva obavezu sprovođenja dnevnih i periodičnih aktivnosti na poslovima održavanja čistoće, odvoza otpada, održavanja javne rasvjete, zelenih površina, košenja lokalnih puteva i obezbjeđivanja prohodnosti saobraćaja na njima. Sve ove poslove obavljaju Komunalne djelatnosti, uz adekvatne troškove.
Barski komunalci su, shodno Zakonu o komunalnim djelatnostima i Odluke o komunalnom redu, 2019. godine sklopile sa Nacionalnim parkom Ugovor za obavljanje poslova u njihovoj zoni. Usluge su plaćene i posao je redovno obavljan.
Međutim, u 2020. i 2021. godini, nije došlo do potpisivanja Ugovora, i pored pisanih urgencija od strane Barana. Dopisi su u Parkove stizali u februaru, pa u junu ove godine, ali povratne informacije do danas nije bilo. Kako život ne staje zbog nedostatka komunikacije institucija, tako su i barski komunalci nastavili sa redovnim poslovima u zoni Nacionalnog parka radi normalnih, svakodnevnih aktivnosti žitelja ovog područja. Ovo preduzeće sada traži nadoknadu troškova od strane Nacionalnog parka. Prijete i tužbom, no pitanje je kako bi se stvari odvijale i kakav bi bio stepen čistoće jezerskog priobalja da na djelu nije bio barski lokalpatriotizam. Takve stvari se, jednostavno, ne smiju desiti u državama koje drže do sebe.
Samo po džepu!
Rukovodstvo barskih Komunalaca ne dijeli “blagi optimizam” Jelene Dabanović: „Decenijama apelujemo na promjenu svijesti mještana u vezi otpada, ali ništa nije urodilo plodom. Ono što je sigurno i sasvim dobro funkcioniše u razvijenim zemljama Zapadne Evrope je kaznena politika. Možda nije popularna, ali daje najbrže rezultate”.
Dugogodišnji predsjednik Mjesne zajednice Crmnica Đuro Marković objašnjava kako je Odbor “nebrojeno puta ukazivao na problem otpada i divljih deponija, ali bi se sve zaboravilo na kraju sastanka”.
Zanimljivo, ali se svi sagovornici u ovom tekstu slažu oko ove činjenice – bez udara po džepu, ništa se neće promijeniti. “Drugačije ne može – visoka kazna za njih nekolicinu i niko se poslije neće usuđivati da baci smeće tamo gdje ne treba”, kategoričan je Vasilije Živanović.
“Opredijelili smo se za seoski turizam i vinske puteve, a gost mora proći pored gomila smeća da bi došao na odredište, da uživa. Svijest i savjest naša, nas ljudi koji živimo ovdje, na niskom je nivou kad se ovako ponašamo. Sve je stalo u transparent koji je bio okačen na konobi ‘Badanj’ nakon velikih poplava 2010: ‘Isplivao je naš obraz! Očistimo ga!’”.
Đuro pominje karakterističan slučaj mještanina koji je bacio punu vreću smeća u rijeku Limšticu tik ispred zaprepaštenog komšije, kome je objasnio da “sve to potok dalje nosi, neće ostati tu”.
“Smeće ide u potok, pa u rijeke ili jezero, ugrožavaju se izvori pitke vode, najveća količina vode u česme primorskih gradova u Crnoj Gori dolazi iz jezera, ali to nekima ne ulazi u glavu. Dok se ne bude sprovela drastična kaznena politika, nema napretka. Samo po džepu”, zaključuje i Marković.
