I za prvake koji prvi put sjedaju u školske klupe i za učenike starijih razreda, septembar je mjesec prilagođavanja. Dok se prvačići prvi put susreću sa novim ambijentom, dinamikom rada i prvim školskim obavezama, učenici starijih razreda suočavaju se sa drugačijim izazovima – od onih koji se odnose na školske obaveze do odnosa sa vršnjacima i sve većim uticajem telefona i društvenih mreža. Već u septembru do izražaja dolazi vrlo značajna uloga koju u svakoj školi ima psiholog, a kako za Radio Bar i Bar Info ističe psihološkinja u Osnovnoj školi “Anto Đedović” u Baru Anđela Zanković, na početku nove školske godine potrebno je imati realna očekivanja, ostaviti prostor za razgovor i emocije, ali istovremeno postepeno uspostaviti rutinu, strukturu i jasne granice.
“U prve dvije sedmice septembra prioritet je stvaranje sigurnog, predvidivog i podržavajućeg okruženja u kojem će se učenici postepeno vratiti školskim obavezama. Posebnu pažnju posvećujemo prvačićima, jer je za njih polazak u školu velika razvojna promjena – prvi put se susreću s novom sredinom, pravilima, učiteljicom i većim stepenom samostalnosti. Važno je, međutim, naglasiti da i stariji učenici prolaze kroz određeni period prilagođavanja. Zato je u početku potrebno imati realna očekivanja, ostaviti prostor za razgovor i emocije, ali istovremeno postepeno uspostaviti rutinu, strukturu i jasne granice. Uloga školskog psihologa je da prati kako se učenici adaptiraju, prepozna eventualne teškoće na vrijeme i, u saradnji s nastavnicima i roditeljima, pruži adekvatnu podršku. Važni su razumijevanje, jasna pravila i otvorena komunikacija sa učenicima i roditeljima”, objašnjava Zanković.
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti odnosima među učenicima, jer upravo školski ambijent može biti prostor u kojem se vršnjačko nasilje pojavljuje ili eskalira.
“Prevenciji vršnjačkog nasilja i vandalizma pristupamo kontinuirano i sistemski. U školi je formiran ‘Tim za prevenciju nasilja i vandalizma i zaštitu od nasilja’, koji prati situaciju, reaguje u slučajevima uočavanja problema i planira preventivne aktivnosti. Kroz radionice, časove odjeljenske zajednice i razgovore sa učenicima radimo na razvijanju empatije, tolerancije, odgovorne komunikacije i nenasilnog rješavanja konflikata”, precizira Zanković.
Ilustracija, Izvor: ARTOFIT
Sve više se govori i o jednom od glavnih problema djece u savremenom dobu – uticaju mobilnih telefona i društvenih mreža na svakodnevni život, ali i na pažnju i koncentraciju. Taj uticaj evidentan je i kod učenika u našem gradu.
“Definitivno primjećujemo da sve intenzivnija upotreba telefona i društvenih mreža utiče na pažnju, koncentraciju i sposobnost učenika da duže ostanu usmjereni na jedan zadatak. Nakon raspusta taj problem može biti još izraženiji, jer su učenici navikli na sadržaje koji se brzo smjenjuju, kao i na stalnu dostupnost informacijama. Zbog toga nastojimo da jasnim pravilima ograničimo upotrebu telefona tokom boravka u školi i za vrijeme nastave, kako bi učenici bili što više usmjereni na učenje, komunikaciju i međusobne odnose. S druge strane, digitalne tehnologije su neizostavni dio savremenog života i obrazovanja, tako da cilj nije njihovo potpuno izbacivanje, već edukacija učenika da ih koriste odgovorno i svrsishodno. Kada je upotreba digitalnih uređaja opravdana i potrebna u nastavnom procesu, oni mogu predstavljati veoma korisno sredstvo. Važno je pronaći ravnotežu između digitalnog svijeta i neposrednog učenja i komunikacije, jer upravo ta ravnoteža predstavlja jedan od ključnih izazova savremenog obrazovanja”, smatra naša sagovornica.
Iz najboljih namjera nerijetko roditelji visoko podignu ljestvicu za svoje školarce. Ako željeni ishod izostane, frustrirana je i jedna i druga strana. Zanković roditeljima savjetuje da “odvoje dijete kao ličnost od njegovog školskog postignuća”.
“Ocjena je samo pokazatelj trenutnog nivoa znanja i postignuća u određenoj oblasti i ne treba da bude mjera djetetove vrijednosti, sposobnosti ili potencijala. Roditelji treba da postave jasne, realne i dosljedne granice, ali istovremeno da pokažu razumijevanje i podršku. Važno je da očekuju od djeteta odgovornost i zalaganje, ali da fokus ne bude isključivo na ocjenama, već i na trudu, napretku i razvijanju radnih navika. Takođe, veoma je važno njegovati otvorenu komunikaciju i povjerenje. Kada dijete naiđe na problem ili dobije lošiju ocjenu, korisnije je razgovarati o tome šta mu je bilo teško i kako mu možemo pomoći, nego reagovati kritikovanjem i dodatnim pritiskom. Na taj način dijete uči da preuzima odgovornost za svoje obaveze, ali istovremeno zna da u roditeljima ima sigurnost, podršku i razumijevanje”, navodi Zanković.
Zanković se osvrnula i na značaj koji u obezbjeđivanju kvalitetne nastave i funkcionalne podrške imaju asistenti u nastavi.
“Kada govorimo o broju asistenata, najvažnije je da se njihove potrebe procjenjuju u odnosu na konkretne zahtjeve učenika i organizaciju nastave. Cilj nije samo obezbijediti asistenta, već obezbijediti kvalitetnu i funkcionalnu podršku svakom učeniku kojem je ona potrebna. Podrška učenicima sa posebnim obrazovnim potrebama treba da bude individualizovana, kontinuirana i zasnovana na stvarnim potrebama konkretnog učenika. To podrazumijeva saradnju nastavnika, stručne službe (pedagoga, psihologa i defektologa), roditelja, asistenata u nastavi i, kada je potrebno, drugih relevantnih stručnjaka i institucija. Asistent u nastavi može imati veoma značajnu ulogu, ali važno je naglasiti da on nije zamjena za nastavnika, niti je njegova uloga da radi umjesto učenika. Njegov zadatak je da učeniku omogući veći stepen samostalnosti, uključivanje u nastavni proces i ravnopravnije učešće u školskom životu”, zaključila je Zanković.
U vremenu kad se pred djecu stavljaju brojni, nekad možda i nerealni zahtjevi, važno je da nijedna strana ne zaboravi da su učenici ipak samo – djeca.
